Povežite se sa nama

PERISKOP

Modernitet

Objavljeno prije

na

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio na  Boračkom jerzeru bio je proglašavan samotnjakom, čudakom. Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logike življenja na zdrav način

 

Svako ko je putovao Hercegovinom zna za grad Konjic.

Svako ko je kročio u Konjic u velikoj je nekoj žurbi bio ako nije produžio do Boračkog jezera.
Prirodna začaranost tamošnjih prizora neodoljiva je. Nedirnuta priroda što je već ozbiljan raritet u Bosni i Hercegovini,sve ugroženijoj novim urbanitetima, logikom što grđe to savremenije, uzbuđuje,poziva na duže boravke u tom čarolijskom i arkadijskom ambijentu.Kada sam odlazio na Borce, kako su moji Mostarci odvajkada nazivali ovo jezero, asocijacije su išle prema jednom, za današnje prilike potpuno atipičnom i neobičnom čovjeku.

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio u ovoj jezerskoj Arkadiji,bio je proglašavan samotnjakom, čudakom.

Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logikenaj suvremenijeg življenja na zdrav način.

Danas, kada ljudi iz ekološki maksimalno nezdravih gradova,masovno zagađenih,kad god im to vrijeme dozvoli bježe glavom bez obzira,nismo ni svjesni da je slikar bio prvim protagonistom zdravog življenja u netaknutim blagodetima prirode.

Negdanji putnik i stanovnik svjetskih metropola, bogumil po vlastitom opredjeljenju, shvatio je daleko prije ovdašnjih, vrlo često samo mondenih ekologa šta znači biti robom urbanih cjelina i njihovih svakovrsnih štetnih uticaja.

Shvatio je dobri i plemeniti Lazar da je nenadoknadivo bogatstvo čisti zrak i čista voda,kao i zvukovi prirode.

Shvatio na vrijeme i povukao se u divljinu, kako su te ekološki nedirnute ambijente nazivali nerazumni obožavatelji zagađenih i na svaki način dehumaniziranih gradskih naseobina.

Kao što su Lazara Drljaču,kad se pojavio u dugačkoj pelerini francuske intonacije u središtu Konjica, proglašavali čudakom,tako su sve do njegovoga oproštaja sa ovozemnim svijetom mnogi nesvjesni i u zabludama živeći stanovnici Konjica i okolice, ali ne manje i drugih krajeva Hercegovine, odlazak slikarev u planinu i njegov izbor samotnjačke egzistencije proglašavali, a nažalost i danas proglašavaju pustinjaštvom, bijegom od civilizacije i njenih blagodeti. Slikarev  odlučan i za vrijeme kojekakvih pomodnosti hrabar,  gotovo pa revolucionaran gest odlaska u kreativno samotnjaštvo, naglašavam ovu riječ kreativno (!!!), nažalost u neemancipiranim slojevima stanovništva do sada nije detektiran.
Drljača je za mnoge i dan-danas ostao neshvaćeni pustinjski zanesenjak, čudak sa golemim talentom za slikarstvo, a bio je stvarni anticipator logike zdravog življenja koje je moguće provoditi isključivo van velikih sredina.

Bio je vjesnik drugačijeg umjetničkog i egzistencijalnog angažiranja na našim prostorima.Kako onog u slikarstvu, obuzetim i ovaploćenim snažnim ekspresionizmom i njegovim evropskim derivatom fovizmom, još više u predjelima , sad i ovdje, krajnje zanemarene ekološke svijesti.

U sredini potpuno potopljenoj u aveti trajne provincijalizacije umjetničko djelo,ekološka svijest i gotovo panteistička logika u predavanju dobrotama života u prirodi i života na prirodan način, umjetnika umjetnosti i umjetnika življenja, nerijetko je bilo dočekivano krajnje nelogičnim i nerazumnim negiranjem, pa i posprdno i humorno.

Danas, kada se u gradovima gušimo u smradu i prljavštinama civilizacije, postupke i način življenja Lazara Drljače doživljavam,a nadam se da nisam usamljen, kao odraz rijetke senzibilnosti za modernitet!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Ideja o sevdalinki koja nije realizovana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je preminula Beba Selimović, kraljica sevdalinke. Sada mi je potpuno jasno da moju davnu ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka nema ko da realizuje. A sevdalinka je kulturni brend i umjetničko dobro države i naroda koji žive u BiH

 

Davno, nekih godina, javno sam promovirao u Bosni i Hercegovini ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka. Tada je bio živ Safet Isović.

Ovih dana kada je preminula kraljica sevdalinke, Beba Selimović, potpuno mi je jasno da moju ideju nema ko da realizuje. Bez asova nije moguće organizovati edukaciju mladih pjevača. A sevdalinka je kulturni brend i nematerijalno umjetničko dobro države i naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Zemnim nestankom kraljice bosanskog sevdaha, ostaje ne samo golema praznina u interpretativnom smislu već i mogućnost da sevdalija prenese mlađim generacijama virtuozitet koji ova pjesma zahtjeva…

Katastrofalno je to da bosanskohercegovačko društvo i država nisu za svih ovih godina shvatili koliko je, u kulturno povjesnom i identitetskom smislu, važno sačuvati sevdalinku!?

Za života Zaima Imamovića, Safeta Isovića i Bebe Selimović duboko smisleno je bilo osnovati Odsjek sevdaha na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a zašto ne i institut koji bi na znanstveno-muzikološkim osnovama proučavao fenomen sevdalinke i bosanskog sevdaha uopšte.

Sada, kada je šansa propuštena da bosanskohercegovačka kultura pokaže istinsku komparativnu prednost, jer svi mi zajedno u ovim malim balkanskim državama nemamo mnogo toga što bi u evropskim i svjetskim razmjerama mogli pokazati kao ozbiljnu tekovinu kulturno-civilizacijskog profila, ostaje mogućnost da se kroz intenzivan propagandni aspekt Ministarstva kulture i Ministarstva civilnih poslova pokuša vratiti zapretena mogućnost stalnog afirmisanja tradicionalne bh. pjesme, kao i njen dalji živt i put evropskim i svjetskim duhovnim paralelama.

Imao sam najpošteniju namjeru da pomognem u inaugiuraciji stvarnog bh. brenda…

Duboko sam ubjeđen da će neke nove generacije Bosanaca i Hercegovaca imati snažniji senzibilitet prema ovoj prelijepoj vrsti melosa, i da će pronalaziti načine da gaje kult ove pjesme.

Do tada mi ostaje da s ponosom slušam snimke na kojima Zehra Deović, Beba Selimović, Zaim Imamović, Safet Isović bosanskim i hercegovačkim sevdalijskim milozvukom darivaju naše uši.

A slušati sevdalinku i sevdisati na način bosanskohercegovačkih sevdalija to je od starih vremena pa sve do naše savremenosti bila ugoda uhu  i duhu, bila način ponajljepše razgalice…

Nerealizovana ideja odsjeka na sarajevskoj muzičkoj univerzi je imperativ  za cjelokupnu kulturnu politiku bosanskohercegovačke države. Ne pominjem odsjek za sevdalinku iz razloga sujete, jer duhovna dimenzija specifičnog bosanskog sevdaha mora pronaći dostojne nastavljače majstora, koji su bili jednako prihvaćeni od makedonske, crnogorske, srbijanske publike kao i u samoj postojbini sevdaha Bosni i Hercegovini.

Zapisujući finale ovog Periskopa ne mogu a da ne okončam tekst stihovima drage hercegovačke sevdalinke:

Što li mi se Radobolja muti,

Što se draga na me ljuti…

 Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ulicom pjesnika filozofije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i veče…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić

 

Nije se grad Sarajevo pretrgao da svojim umjetničkim i znanstvenim velikanima dâ stalno prisustvo i daleko u budućnosti. Tako, na primjer, veliki pjesnik crnogorskog porijekla Velimir Milošević nema svoju ulicu, iako je za života mnogo darovao Šeher Sarajevu, koliko poetsko biserje toliko i vrlo specifičnu vrstu bohemije.
Ipak,neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i večer…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić.

Niti mi je namjera niti imam potrebu iznositi argumente zašto je dobro da je i ulicom ovjekovječen  kompletan životni, a ne samo filozofski pledoaje ovoga uspravnog estete par excellence.
Tek, valja zabilježiti da su iz briljantne misaone kovačnice rođenog Konjičanina nastale knjige dubokih i dugotrajućih značenja Činiti i biti,Odvažnost izricanja,Figure otvorenih značenja,Apokrifnost poetskog govora, Egzistencija, mogućnost, sloboda, Hrestomatija etičkih tekstovaPrizma i ogledalo

Do dana današnjeg, a decenije su prošle od vremena kad sam studirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u mojim mislima stoluje slika uspravnog, elegantnog profesora Kasima Prohića kako tiho, isijavajući neku samo njemu pristajuću estetiku u hodu, promiče hodnicima,aulama i amfiteatrom našega fakulteta.
Taj Europejac usred Bosne nosio je cijelu estetiku u svom neponovljivom habitusu,bio je drugačiji od svih pedagoga toga učilišta.

Nije Prohić bio samo autorom i danas neprevaziđenih filozofskih studija i knjiga, dapače, njegov doprinos rastu ugleda sarajevskog intelektualnog polisa mjeri se i uređivanjem do danas neprevaziđenih časopisa Lica,Dijalog i Izraz…Prohić je  svojom intelektualnom markantnošću obilježio doba uspona sarajevske filozofije, ali jednako i književne kritike i povijesti književnosti.

Prolazeći ulicom koja nosi časno ime ovoga pjesnika filozofske misli namjerno usporavam hod da bih promišljao,pokušavajući da bar za sebe u mislima vratim vrijeme dostojanstva i nepreglednog filozofskog obzorja na način Kasima Prohića.

Lijepo se osjećam jer duhovni otac biblioteke Logos nekada moćne izdavačke kuće Veselin Masleša, čovjek koga se s ponosom sjećaju generacije njegovih studenata, neizbrisivim je pečatom estetike i opće duhovnosti Sarajevu dometao nove doze čudesnog magnetizma…

To nije bila samo gradskost, to nije bila samo estetika, Kasim je Prohić rijetko koncilijantno harmonizirao epohe, stilsko-estetske pravce, zrcaleći svojim svjetlim likom gotovo helenističku atmosferu usred Šeher Sarajeva. Ulicom pjesnika filozofske misli kročim ponosito jer, nekadadavno slušao sam magijska predavanja filozofa Kasima Prohića.

Sarajevo gradom čine i dijelovi povijesti vezani za ljude na priliku Kasima Prohića!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo