Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja

Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…

Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.

Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.

Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.

Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…

Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…

Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…

Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…

Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…

Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!

Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.

Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.

Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!

Gradimir GOJER

Komentari

Ako je izložba u Sarajevu bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u Mostaru bila svojevrstan buket ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general

Doživio sam da se mojih sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada obilježi u gradovima u kojima sam proveo najveći dio života, u Sarajevu i Mostaru.

Čarobni prostor Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bio je ispunjen intelektualnom „kremom“ bosanskohercegovačke prestonice, našlo se tu i akademika, ambasadora, pisaca, glumaca, katoličkih svećenika najvišega ranga, a moju radost dvostruke obljetnice posebno su ukrasila dva detalja – čestitke predsjednika i počasnog predsjednika Akademije Balkanike Europeane Jordana Plevneša i Žan Patrik Konrada, te specijalna besjeda za otvaranje izložbe „Gradimir Gojer 50 godina u književnosti i teatru“, koji je pročitala moja muza Svetlana Broz, iz pera akademika Esada Durakovića, te posebno prisustvo Luke Šehovca, osnovca, moga idola u mnogim oblastima života…

Naravno kad čovjek doživi ta zlaćana godišta pa bude okićen priznanjima, pažnja ljudi je beskrajno važna, ali jutarnja šetnja Šeherom nakon dvogodišnjeg izbivanja bila mi je inspiracijom da u narednom periodu zapišem retke o današnjem Sarajevu…

Put za rodni Mostar ugodnijim su mi učinili Mostarci, privrednik Mirad Ćupina i publicist Zlatko Serdarević… Jutro u Mostaru andrićevski je „zvonilo“ svjetlošću. Imitirao sam samoga sebe pa sam i u Mostaru napravio jutarnji „đir“ do Musale, Starog mosta, do Rondoa… Nizale su se u sjećanjima godine i uspomene…

Potom odlasci u Međugorje i Žitomislić, drugovanje sa najboljim hercegovačkim vinarom Stankom Vasiljem…

Ako je izložba koju je virtuozno o mom životu i djelu u Sarajevu napravila kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Amina Abdičević, bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u caffeu Globus u Mostaru bila po svim elementima svojevrstan buket istinske ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja, ispisnika, iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general…

Čudesni dani ovih mojih malih radosti, sasvim ljudskih, zaokružila je i pojava moga troknjižja „Preko plota“ kojim me darivala urednica mojih knjiga, ali i moga života, Svetlana Broz i štampar i vrhunski gospodarstvenik Smail Vilić. Ne može se opisati radost moga prvog susreta sa knjigama u koje sam unio i vlastitu emotivnost, ali i znanja sticana godinama upravo u teatru i književnosti…

Ti dani sarajevski i mostarski razgorili su, a i sad razgorjevaju ognjice svih tih predstava koje sam režirao i libara kojima sam poklanjao dušu…

Razgovarajući tih sarajevskih i mostarskih dana bio sam i sjetan i tužan, nostalgičan i radostan, bio sam na tren uznosit, a tek malo kasnije na svoj način i kritičan, propitujući se jesam li ovo sve zaslužio…

Bio sam i ostao svjestan da rad ne smije biti prekinut, pa niti u mojim godištima, ali sve ima svoje limite…

Mostarske i Sarajevske dane ne zaboravljam. Niti ću, ali je sada nakon ove dvije izložbe o mom životu i stvaralaštvu sasvim jasno da sve prolazno u životu nikoga od nas ne određuje. Određuju nas tek poneki biseri u našem djelovanju i ljudovanja, brojni susreti sa ljudima koji oplemenjuju i daju novu snagu za uspravljanje u ovom vremenu povijenih kralježnica.

Nadam se da moji mostarski i sarajevski dani i dalje teku…

Trudiću se da to zapišem u mojim Sarajevskim danima i Mladosti mostarskoj, tekstovima toliko intimnim koliko i sam sadržaj ovog samo na mene nalik Periskopa…

Hvala svima koji su uljepšali moje zemaljske dane.

Ne pišem više da ne zasuzim…

Gradimir GOJER

Komentari

Povjesničar i žurnalist, ljevičar Dragan Markovina u ovo doba kad slave kriminalce svake vrste, odlučio se pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina je odabrao format poeme, u ovo doba nesklono svakoj vrsti poetskoga izraza. Knjiga „Partizani prohodu!“ vraća vjeru u temeljnu ljudskost

Samo je ljevičarska ideja u ovome zlom i naopakom vremenu mogla nagnati povjesničara i žurnalistu Dragana Markovinu da ima inspiraciju dobom koje je bilo herojsko i u svakom smislu dostojnije čovjeka, ali o kojem zboriti danas, na bilo koji način bogohulna je i gotovo zabranjena stvar u društvu i državama koje slave prononsirane fašiste i na pijedestal uzdižu koljače, ubice i kriminalce svake vrste. Markovina se odlučio „plivati uz vodu“, pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina se odlučio pisati u formatu poeme, pa je i to za doba ovo svakoj vrsti poetskoga izraza nesklono…

Već u naslovnoj sintagmi nadahnut konte Ivom, Ivom Vojnovićem, autor poeme upotrebio je vojnovićevsku riječ „prohodu“, označavajući netrajnost partizanskog pokreta i temeljnog im čovjekoljublja.

Između naracije povijesnih asocijacija gdje je kao povjesničar Markovina „na svom terenu“ i lirskom tankoutnošću natopljenih uspomena na predraće sa bakom i djedom teče neusiljen, ali znakovit kaleidoskop u kojem slike civilizacijskih snizilica koje je donijela agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu moćno zaklapaju vizire pravorijeka o zlu što je drobilo i do kraja urušilo jugoslavensku stvarnost…

Zanimljiva je pojava čitave galerije likova, političke, kulturne i medijske zbilje, u kojem pisac vješto „miješa“ planove surovo realnog i fikcionalnosti. Njegovom poemom marširati će partizani od Vicka Krstulovića preko Koče Popovića, Olge Humo, pa sve do borbene ljevičarske intelektualnosti Borke Pavićević.

Poneki proplamsaj nostalgije zazrcali u trenucima Markovininih sjećanja na simbole negdanjih doba poput pjesništva Maka Dizdara ili pak glazbe Džonija Štulića…

Ljevičar Markovina u svom poetskom suprotstavljanju nemanima nadiruće fašizacije, saveznika prvoklasnog je imao u nakladniku ove poeme začinjane između Splita i Mostara, ali sa nemalim zaustavljanjima na duhovnim povijesnim i političkim toponimima Beograda i Zagreba, agilnom Draganu Stojkoviću čije se izdvačko jezgro Most Art Jugoslavija iz Zemuna orijentiralo isključivo na krajnje angažiranu literaturu naše suvremenosti. Kao za naše doba rijedak literarni žanr ispoljavanja, poema je zahvaljujući Markovini i Stojkoviću uskrsla svijetleći i snažno osvjetljavajući putove antifašizma u literaturi svjesno zaboravljanog i potiskivanog!

Knjiga koja vraća vjeru u temeljnu ljudskost je „Partizani prohodu!“ povjesničara i pisca Dragana Markovine.

Smisao ovakvih djela kakva je poema Dragana Markovine nije u virtuoznosti pozicioniranja stihova već u značenjskim slojevima. Markovina je napisao a Stojković tiskao djelo čiji je angažman ne samo u političkom smislu, već u šire kozmopolitskom smislu, jer, premda u dvadeseto stojeće je ostalo iza nas, mnogi na ovim prostorima i dalje robuju staroj žanrovskoj i stilskoj logici u književnom izrazu. Markovina je pokušao i uspio spojiti povijesno i ovovremeno, asocijativni narativ i lirične pasaže… Knjiga je ovo, stoga, i stanovitog uspjeloga eksperimentiranja. Znalac, ali i osjećajan pitac i provjerilac suština života, poglavito u Mostaru i Splitu, Markovina ocrtava svijetlu stranu današnjeg promišljanja sadašnjosti i neslavne nam prošlosti u krajevima zavičajnim!

Gradimir GOJER

Komentari