Povežite se sa nama

PERISKOP

Modernitet

Objavljeno prije

na

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio na  Boračkom jerzeru bio je proglašavan samotnjakom, čudakom. Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logike življenja na zdrav način

 

Svako ko je putovao Hercegovinom zna za grad Konjic.

Svako ko je kročio u Konjic u velikoj je nekoj žurbi bio ako nije produžio do Boračkog jezera.
Prirodna začaranost tamošnjih prizora neodoljiva je. Nedirnuta priroda što je već ozbiljan raritet u Bosni i Hercegovini,sve ugroženijoj novim urbanitetima, logikom što grđe to savremenije, uzbuđuje,poziva na duže boravke u tom čarolijskom i arkadijskom ambijentu.Kada sam odlazio na Borce, kako su moji Mostarci odvajkada nazivali ovo jezero, asocijacije su išle prema jednom, za današnje prilike potpuno atipičnom i neobičnom čovjeku.

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio u ovoj jezerskoj Arkadiji,bio je proglašavan samotnjakom, čudakom.

Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logikenaj suvremenijeg življenja na zdrav način.

Danas, kada ljudi iz ekološki maksimalno nezdravih gradova,masovno zagađenih,kad god im to vrijeme dozvoli bježe glavom bez obzira,nismo ni svjesni da je slikar bio prvim protagonistom zdravog življenja u netaknutim blagodetima prirode.

Negdanji putnik i stanovnik svjetskih metropola, bogumil po vlastitom opredjeljenju, shvatio je daleko prije ovdašnjih, vrlo često samo mondenih ekologa šta znači biti robom urbanih cjelina i njihovih svakovrsnih štetnih uticaja.

Shvatio je dobri i plemeniti Lazar da je nenadoknadivo bogatstvo čisti zrak i čista voda,kao i zvukovi prirode.

Shvatio na vrijeme i povukao se u divljinu, kako su te ekološki nedirnute ambijente nazivali nerazumni obožavatelji zagađenih i na svaki način dehumaniziranih gradskih naseobina.

Kao što su Lazara Drljaču,kad se pojavio u dugačkoj pelerini francuske intonacije u središtu Konjica, proglašavali čudakom,tako su sve do njegovoga oproštaja sa ovozemnim svijetom mnogi nesvjesni i u zabludama živeći stanovnici Konjica i okolice, ali ne manje i drugih krajeva Hercegovine, odlazak slikarev u planinu i njegov izbor samotnjačke egzistencije proglašavali, a nažalost i danas proglašavaju pustinjaštvom, bijegom od civilizacije i njenih blagodeti. Slikarev  odlučan i za vrijeme kojekakvih pomodnosti hrabar,  gotovo pa revolucionaran gest odlaska u kreativno samotnjaštvo, naglašavam ovu riječ kreativno (!!!), nažalost u neemancipiranim slojevima stanovništva do sada nije detektiran.
Drljača je za mnoge i dan-danas ostao neshvaćeni pustinjski zanesenjak, čudak sa golemim talentom za slikarstvo, a bio je stvarni anticipator logike zdravog življenja koje je moguće provoditi isključivo van velikih sredina.

Bio je vjesnik drugačijeg umjetničkog i egzistencijalnog angažiranja na našim prostorima.Kako onog u slikarstvu, obuzetim i ovaploćenim snažnim ekspresionizmom i njegovim evropskim derivatom fovizmom, još više u predjelima , sad i ovdje, krajnje zanemarene ekološke svijesti.

U sredini potpuno potopljenoj u aveti trajne provincijalizacije umjetničko djelo,ekološka svijest i gotovo panteistička logika u predavanju dobrotama života u prirodi i života na prirodan način, umjetnika umjetnosti i umjetnika življenja, nerijetko je bilo dočekivano krajnje nelogičnim i nerazumnim negiranjem, pa i posprdno i humorno.

Danas, kada se u gradovima gušimo u smradu i prljavštinama civilizacije, postupke i način življenja Lazara Drljače doživljavam,a nadam se da nisam usamljen, kao odraz rijetke senzibilnosti za modernitet!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo