Povežite se sa nama

PERISKOP

O majmunima, ribama i grafičkom dizajnu

Objavljeno prije

na

Branko Bačanović Bambi, stvaralac crnogorske korjenike i danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku,koja je  u Gradsku galeriju Collegium Artisticum  došla u primjerenom broju da se pokloni njegovom četrdesetogodišnjem staralačkom djelu

 

Od gradskih i kantonalnih vlasti dobrano zaboravljenu,a od likovnih stvaralaca i njihovih udruga razvlaštenu Gradsku galeriju Collegium Artisticum u Sarajevu, prije neku večer oživio je, likovno funkcionalizirao,staroj namjeni vratio grafički dizajner,trenutno najuspješniji u Bosni i Hercegovini, Branko Bačanović Bambi. Stvaralac crnogorske korjenike i dan danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku, koja je došla u primjerenom broju da se pokloni četrdesetogodišnjem stvaralačkom djelu sina negdanjeg uglednog prvaka sarajevske Opere, Milivoja Bačanovića. U organizacijskom smislu najzaslužniji je IMIC,internacionalno pozicionirana udruga koju je osnovao istaknuti bosanski franjevac, fra Marko Oršolić. Tu prijatnu večer teško je izbrisati iz sjećanja i asocijacija publike prisutne otvaranju likovno razbokorene i raskošne svetkovine grafičkog dizajna,pa i grafizma, uopće.

Bačanović je dominantno izložio teatarski plakat koji je i zaštitni znak njegovog putovanja i bivstvovanja u likovnoj umjetnosti.Ali Bambi nebi bio Bambi da ovu likovnu gozbu nije dosolio i drugim maštovitim grafičkim radnjama, kakvi su ciklusi posvećeni inspirativnim vrelima čudesnog svijeta riba, ptica, bizona, majmuna…

Neki eksponati izišli su iz okvira slike i postali samostojeće skulpture. I filmski plakati, istina ne tako brojni,koje je radio za ostvarenja sineasta poput Vefika Hadžismajlovića i Emira Kusturice, pokazali su dvije najbitnije karakteristike Bačanovićevog grafičkog ritualiziranja životnih pojava.

Prva karakteristika je umjetnikovo svjesno povlačenje pred dominantnošću osnovnog sadržaja produkovanog teatarskom ili filmskom umjetnošću. Druga karakteristika je nevjerojatan sklad grafema i boja koje čine zajedničko likovno bogatstvo. Tu je i Bačanovićevo snatrenje nad prijesnim svijetom koji nas okružuje.Umjetnik iskazuje vrlo suptilan vid stilizacije, koji je nekada sadržan u finim varijacijama osnovnog motiva ili njegovim grafičkim metamorfozama, a ponekad u iznenađujućim odstupima i od vlastitog poetičkog pisma, ne radi puke atrakcije već radi stvaranja, komponiranja nove stvarnosti, koja ne pripada prostomimezijskoj logici, već logici grafike neštafelajnog tipa.

Bačanović, evidentno, istražuje puštajući mašti da ga vodi u predjele nesaznatog i neistraženog.

Izložba svojom serioznošću, brojnošću eksponata i ukupnom postavkom u svim prostorima Collegium Artisticuma uspostavlja iznimno visoke standarde i vraća dobrano poljuljane kriterije ovog nekada elitnog sarajevskog izlagačkog prostora i okupljališta sarajevskeintelektualne elite.

Da stilski dosljedno zaokruži likovni karusel kroz četrdesetogodišnje likovno traganje i strastvovanje Bačanović je ovu prekrasnu večer uokvirio i bitno ukrasio nenametljivom, a moćnom glazbenom pozadinom madrigala i moteta u interpretaciji svoga oca, velikog Milivoja Bačanovića.

Zakićen brojnim nagradama i priznanjima diljem evropskih manifestacija grafičkog dizajna Branko Bačanović je napravio i svojevrsnu knjigu,a ne tek i samo katalog.

Ukupnoj veličanstvenosti ove soareje grafičkog dizajna doprinijeli su i brojni gosti iz zemlje i inostranstva gdje ističem Svetlanu Broz,fra Ivana Šarčevića, direktora Sarajevske zime Ibrahima Spahića, novinara i publicistu Dragu Pilsela.

Prohladna sarajevska siječanjska noć u kojoj smo se sjetili najsretnijih izlagačkih svetkovina Collegiium Artisticuma, kada su ovim prostorima harali Mersad Berber, Dževad Hozo, Ismar Mujezinović.
Bambijeva soareja za nezaborav!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dramatičari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili su i ostali trajni izazov za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom

 

Sredjujući, ovih dana svoje teatrografske bilješke podstakla me ta rabota da napišem esejističku inveturu dramskih autora kojima sam, sa manje ili više imaginacije, godinama, podarivao  svoje režisersko umijeće Naravno gdje bih drugo nego u Periskopu!?!

Dakle, najuspješnijim režiserskim pothvatima, ali i danas najvećim izazovima smatrao sam svoje režijske radnje ostvarene sa književnošću Miroslava Krleže. Režirao sam drame ,,glembajevskog”ciklusa u Kamernom teatru 55.(Gospoda Glembajevi) i na manifestaciji Krleža, Evropa, Stari grad (U agoniji,te Ver sacrum) ,,ali ponajviše uspjeha imao sam sa vizualizacijom ciklusa Legende u Narodnom pozorištu Sarajevo (Kraljevo) i (Hrvatska rapsodija), a u Collegium artisticumu (Adam i Eva), konačno,  u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (Put u raj).  Festivalska priznanja najviše su,,zakitila” Kraljevo sa fantastilčnim ansamblom i likovnim rješenjima Ivanke Vanje Popović.

Iako sam režirao samo jedan tekst Henrika Ibzena (Kad se svi probudimo) polučio sam sa tom tuzlanskom predstavom iznimne umjetničke rezultate, kao uostalom sa još jednim Krležom, takođe u Tuzli (Pijana noć 1918)

Od bosanskohercegovačkih dramatičara najbolje predstave su polučile moje režijske opservaije djela Derviša Sušića, Zlatka Topćića i Nedžada Ibrišimovića… Posebno ovog posljednjeg. Naravno ne zaboravljam niti svoje teatarske vizualizacije vrijednih poetskih tekstova Maka Dizdara, Nikole Šopa kao i Dijane Burazer, Abdulaha Sidrana, Džemaludina Latića… Trudeći se da njihova dragocjena poetska riječ bude dovedena do dramskog usijanja režirao sam i ono što se danas popularno naziva nedramskim teatrom.

Ipak dva autora posebno izdvajam posebno na tom planu. Obje predstave su izvedene u prijedorskom teatru.  Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša i Petkutin i Kalina Milorada Pavića.

I samo dolaženje do dramskih partitura koje mi odgovaraju bilo je iznimno zanimljivo. Tako smo tekst za predstavu Kako Musa dere jarca u ratnim sarajevskim uslovima prenjeli od autora koji je bio zatočen na Grbavici u čarapi jedne sugrađanke. Drago iskustvo je sa postavkom teksta Željka Vušurovića u Novom Pazaru. Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili u i ostali trajnim izazovom za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom i jedan političar pjesnik Haris Silajdžić sa svojim Hamdibegom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo