Povežite se sa nama

PERISKOP

O majmunima, ribama i grafičkom dizajnu

Objavljeno prije

na

Branko Bačanović Bambi, stvaralac crnogorske korjenike i danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku,koja je  u Gradsku galeriju Collegium Artisticum  došla u primjerenom broju da se pokloni njegovom četrdesetogodišnjem staralačkom djelu

 

Od gradskih i kantonalnih vlasti dobrano zaboravljenu,a od likovnih stvaralaca i njihovih udruga razvlaštenu Gradsku galeriju Collegium Artisticum u Sarajevu, prije neku večer oživio je, likovno funkcionalizirao,staroj namjeni vratio grafički dizajner,trenutno najuspješniji u Bosni i Hercegovini, Branko Bačanović Bambi. Stvaralac crnogorske korjenike i dan danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku, koja je došla u primjerenom broju da se pokloni četrdesetogodišnjem stvaralačkom djelu sina negdanjeg uglednog prvaka sarajevske Opere, Milivoja Bačanovića. U organizacijskom smislu najzaslužniji je IMIC,internacionalno pozicionirana udruga koju je osnovao istaknuti bosanski franjevac, fra Marko Oršolić. Tu prijatnu večer teško je izbrisati iz sjećanja i asocijacija publike prisutne otvaranju likovno razbokorene i raskošne svetkovine grafičkog dizajna,pa i grafizma, uopće.

Bačanović je dominantno izložio teatarski plakat koji je i zaštitni znak njegovog putovanja i bivstvovanja u likovnoj umjetnosti.Ali Bambi nebi bio Bambi da ovu likovnu gozbu nije dosolio i drugim maštovitim grafičkim radnjama, kakvi su ciklusi posvećeni inspirativnim vrelima čudesnog svijeta riba, ptica, bizona, majmuna…

Neki eksponati izišli su iz okvira slike i postali samostojeće skulpture. I filmski plakati, istina ne tako brojni,koje je radio za ostvarenja sineasta poput Vefika Hadžismajlovića i Emira Kusturice, pokazali su dvije najbitnije karakteristike Bačanovićevog grafičkog ritualiziranja životnih pojava.

Prva karakteristika je umjetnikovo svjesno povlačenje pred dominantnošću osnovnog sadržaja produkovanog teatarskom ili filmskom umjetnošću. Druga karakteristika je nevjerojatan sklad grafema i boja koje čine zajedničko likovno bogatstvo. Tu je i Bačanovićevo snatrenje nad prijesnim svijetom koji nas okružuje.Umjetnik iskazuje vrlo suptilan vid stilizacije, koji je nekada sadržan u finim varijacijama osnovnog motiva ili njegovim grafičkim metamorfozama, a ponekad u iznenađujućim odstupima i od vlastitog poetičkog pisma, ne radi puke atrakcije već radi stvaranja, komponiranja nove stvarnosti, koja ne pripada prostomimezijskoj logici, već logici grafike neštafelajnog tipa.

Bačanović, evidentno, istražuje puštajući mašti da ga vodi u predjele nesaznatog i neistraženog.

Izložba svojom serioznošću, brojnošću eksponata i ukupnom postavkom u svim prostorima Collegium Artisticuma uspostavlja iznimno visoke standarde i vraća dobrano poljuljane kriterije ovog nekada elitnog sarajevskog izlagačkog prostora i okupljališta sarajevskeintelektualne elite.

Da stilski dosljedno zaokruži likovni karusel kroz četrdesetogodišnje likovno traganje i strastvovanje Bačanović je ovu prekrasnu večer uokvirio i bitno ukrasio nenametljivom, a moćnom glazbenom pozadinom madrigala i moteta u interpretaciji svoga oca, velikog Milivoja Bačanovića.

Zakićen brojnim nagradama i priznanjima diljem evropskih manifestacija grafičkog dizajna Branko Bačanović je napravio i svojevrsnu knjigu,a ne tek i samo katalog.

Ukupnoj veličanstvenosti ove soareje grafičkog dizajna doprinijeli su i brojni gosti iz zemlje i inostranstva gdje ističem Svetlanu Broz,fra Ivana Šarčevića, direktora Sarajevske zime Ibrahima Spahića, novinara i publicistu Dragu Pilsela.

Prohladna sarajevska siječanjska noć u kojoj smo se sjetili najsretnijih izlagačkih svetkovina Collegiium Artisticuma, kada su ovim prostorima harali Mersad Berber, Dževad Hozo, Ismar Mujezinović.
Bambijeva soareja za nezaborav!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Odisej s Neretve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dviju obala Neretve Halil Tikveša traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

 

Nedavno sam u Centru kulture i mladih, u Jelićevoj ulici u Sarajevu imao prigodu  progovoriti o radovima Halila Tikveše. Imao sam nemalu tremu, jer sam oduvijek smatrao da je Tikvešino likovno djelo zbroj višestruke darovitosti.

A darovitost koja je mene od prvog gledanja umjetnikovih grafika opčinila i uzela pod svoje bila je tako prisan odnos prema čaroliji Neretve i kamenova pokraj nje, uz i u talasima te rijeke.

Što je zapravo presudno u Tikvešinoj likovnoj poetici? To je njegov pristup likovnom događanju kao ostvarenju čitavog svijeta, kozmičkih slojeva u koje prodrijeti mogu samo iznimno nadareni stvaratelji novih likovnih vrijednosti. On iz elementerne prirode i to poglavito one iz hercegovačkog mu korijena iznalazi svoj očevid cijeloga kozmosa.

Između dviju obala Neretve umjetnik traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je naprosto teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

Njegov odnos prema rijeci je odisejski, jer on se njoj vraća, ona je njegova Penelopa koja ga željno iščekuje, taj odnos je erotiziran na specifičan način s puno strastvenog poniranja neretvljanskim dubinama.

Neupitna Tikvešina majstorija crteža, sa elementarnostima oblika i formi tvori potpuno autentične sadržine u kojima je teško razdvojiti što je umjetnikova inspiracija temeljnim motivima, a što artistička nadgradnja u kojoj on krajnje hedonistično uživa…

Odisejski odnos Hala Tikveše prema Neretvi, ali i obvezatno i njenom priobalju veličanstvena je umjetnička rapsodija u kojoj sudjeluju i vjetrovi i kiše iz doline Neretve, dajući nevjerojatnu punoću grafičkim listovima napajanim po mnogo čemu originalnim intelektualnim i likovnim nabojem.

Kada crta ženu Tikveša donosi tajnu vezu žene i rijeke iz koje ona izlazi…

Ali ne samo žena, kod njega cijela flotila za Neretvu tipičnih malih čamaca-trupica nosi neki erotizam ugrađen u oblike i plohe kojim su ih umjetnikov ratio i imaginacija podarili.

Putuje ovaj veliki slikar, grafičar i skulptor, klasik naše likovnosti, predaje studentima blaga svojih vještina što se u umjetnost pretvaraju, mijenja gradove od ravnica sjevera do surog krša južnjačkog, ali Neretva ostaje i struji u njegovom bilu, u njegovoj temeljnoj ljudskoj strasti…

Kako je samo ovaj suvremeni Odisej poprimio u slikarstvu svome oblike kamenova koje je Neretva brusila.

…Ne znam ništa o Penelopi sa Neretve, ali za mene je bio i ostaje Odisej sa Neretve jedan i jedini – Halil Tikveša.

Čudni su bili putevi Odisejevi…

Zagonetne su staze kojima hodi fenomenalni crtač i čovjek, koga godine sve više i više tjeraju u eksperiment…

Ovaj umjetnik mi se čini tragaocem po likovnoj terri koji nikada niti na jednom mjestu ne može mirovati…

Njegova se od trupica mornarica dnevno uvećava, a Odisejev put, kako u životu jednako i u umjetnosti, rađa neki, do njega i svih njegovih radova, crteža, grafika, slika, skulptura nepoznati erotizam što zrači, ali i znači!

Tikveša kroči stranama hirovite zbilje kojima kroče samo hrabri!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo