Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJUBOMIR RADOJIČIĆ, VIŠI NAUČNI SARADNIK INSTITUTA “DR SIMO MILOŠEVIĆ”U  IGALU: Ni E od ekološke države

Objavljeno prije

na

Ponašamo se kao da je život na ovom našem dijelu planete počeo i završava sa nama. Ogromna pohlepa za brzim bogaćenjem ruši sve moralne norme i sve se svelo na grabljenje prostora

 

MONITOR: Vi se godinama bavite životnom sredinom. Koliko je Crna Gora ekološka država?

RADOJIČIĆ: Vaše pitanje podsjetilo me na moj članak,koji je i danas aktuelan,objavljen  u “Pobjedi” 1991.godine pod naslovom: “Ideja dobra,ali …”. U njemu sam sepovodom proglašenja Crne Gore za “prvu ekološku državu na svijetu” osvrnuo na brojne ekološke probleme u Crnoj Gori: prečišćavanje otpadnih voda, zaštita izvorišta i vodotokova, dispoziciju smeća, zagađenje vazduha, zaštita poljoprivrednog zemljišta i šumskog fonda, nekontrolisani urbanizam… U članku sam zaključio da se Crna Gora ishitreno proglašava za “prvu ekološku državu na svijetu” bez ispunjenja minimuma preduslova za to. Osnovni preduslov da bi takva ideja bila realizovana podrazumijeva saniranje postojećeg stanja, sagledavanje svih propusta i zaustavljanje uništavanja, trovanja i propadanja našeg zaista impresivnog prirodnog bogatstva. Konstatovao sam da će nam naslijeđeni veliki industrijski kompleksi  -Aluminijski kombinat, Željezara, Termoelektrana, koji su loše locirani, stvarati probleme sljedećim generacijama. Na kraju članka je predloženo da Skupština Crne Gore riješi najosetljiviji dio ove plemenite ideje i pitanje svih pitanja-finansiranje.

MONITOR: Davno ste upozoravali i na toda Crna Gora ima pet crnih ekoloških tačaka: Željezaru, jalovište Gradac kod Pljevalja, i deponije Termoelektrane, grita u Bijeloj i crvenog mulja kod Kombinata aluminijuma.

RADOJIČIĆ: Svi ti problemi od prije tri decenije ostali su neriješeni do danas. Izuzetak je početak sanacije deponije grita u brodogradilištu Bijela. Dugogodišnje prisustvo otvorene deponije grita ostaje do daljeg da pogubno utiče na morsku sredinu. I dalje će lakše otrovne frakcije antifaulig, kao i ostalih boja, koje se nalaze na česticama grita, da raznosi vjetar, ispiraju kiše i da tako dospijevaju u more.

MONITOR: Zašto se tako odnosimo prema životnoj sredini?

RADOJIČIĆ:Do sada smo ekološke probleme najčešće pokušavali rješavati nizom apela, proglasa i zakona koje niko nije poštovao. Čitav period smo se ponašali “neekološki” u porodici, školi, preduzeću i gradu. Radili smo ekološki loše lokalno, a uništavali globalno na nivou Crne Gore. Crna Gora je danas pretvorena u jedno dosta ekološki ugroženo područje i tendencija ugrožavanja životne sredine se nastavlja.

MONITOR: Godinama traje betonizacijacrnogorske obale čime se bespovratno uništava prirodno bogatstvo…

RADOJIČIĆ:Urbanistički problem je izrazit na Crnogorskom primorju. Poprimio je takve razmjere da je prešao u stihiju.Izgrađen je ogroman broj bespravno podignutih objekata. Uništene su najatraktivnije lokacije za sva vremena. Svuda je narušen prirodni sklad i ljepota regiona na koju smo sa pravom ponosni. Ponašamo se kao da je život na ovom našem dijelu planete počeo i završava sa nama. Ogromna pohlepa za brzim bogaćenjem, ruši sve moralne norme i sve se svelo na grabljenje prostora.

MONITOR: Zašto i pored višedecenijskih pokušaja Igalo nije proglašeno za lječilišno mjesto?

RADOJIČIĆ: Tačno je da postoji višedecenijska želja da se Igalo proglasi liječilišnim mjestom,ali uprkos nastojanjima stručnjaka i rukovodstva Instituta “Dr Simo Milošević” u tome se nije uspjelo.Proglašenje Igala liječilišnim mjestom dalo bi Igalu poseban imidž. To bi podrazumijevalo izgradnju samo privlačnih objekata uklopljenih u parkovske površine, gdje bi svi djelovi mjesta gdje borave gosti na liječenju i rehabilitaciji predastavljali zonu mira u odnosu na ostale djelove obale.Ta ideja traje od izrade “Plana razvoja regije Južni Jadran”, koji je finansirala OUN. Na tom projektu prije više od četiri decenije radili su eminentni stručnjaci Francuske i  Italije, kao i urbanistički zavodi Hrvatske i Crne Gore, pa je unjegovom sklopu, zbog atraktivnosti ovog područja posebno izrađen i Detaljni plan Igala. Utadašnjem izvještaju OUN istaknuto je da je od izuzetnog značaja unapređenje zdravstvenog turizma na području Igala, kao i postojanje Instituta “Dr Simo Milošević”, čiji razvoj doprinosi bržem unapređenju čitavog regiona Boke Kotorske, koje će postati područje u koje se “putuje radi zdravlja “.Dobronamjerne sugestije eminentnih evropskih stručnjaka i želje Instituta  nažalost nijesu ispoštovane i čini se da sve su manje šanse da Igalo opstane kaoelitno liječilišno mjesto. Kad konačno uništimo prirodne ljekovite faktore Igala, akvatorijum Topljanskog zaliva, zdravstveni turizam, kao i turizam uopšte, a na putu smo da to učinimo,kome će koristiti novi apartmani-stanovi, turistički kapaciteti, nove benzinske pumpe, a naročito nova autobuska stanica?  Prostorno planiranje u Igalu nije uspjelo da uspostavi ravnotežu između urbanizacije, saobraćaja, komunikacija i zdravstvenog turizma. Zato prethodne decenije možemo nazvati periodom degradacije životne sredine u Igalu. I nekadašnji elitni prostor ispod vile “Galeb” predstavlja najveće ruglo u hercegnovskoj opštini, sa neuglednim ugostiteljskim objektima, u čijoj se pozadini nalaze cirkusi smješteni u dva parka, a kroz svu tu skalameriju treba da prođu i pacijenti iz skandinavskih zemalja da bi stigli do plaže.

MONITOR: Akvatorij Bokokotorskog zaliva posljednjih godina je odlagališter aznog otpada, u čemu prednjače kompanije Azmont i Carine.

RADOJIČIĆ:Takva nasipanja su postala masovna pojava u Bokokotorskom zalivu bilo da se radi o izgradnji marina ili betonskih plaža. Bilo bi vrlo interesantno kada bi neko precizno izračunao za koliko smo, posljednjih decenija, smanjili akvatorijum zaliva i da napravi projekciju njegovog budućeg izgleda ako se ovaj trend nastavi. Izgradnja ili nasipanje zemlje može se štetno odraziti na čitav Bokokotorski zaliv.Nasuti materijal ostaje za sva vremena, smanjujući morski akvatorijum, uništavajući morski ekosistem i mijenjajući obalnu vizuru.

MONITOR: Prije tri decenije doktorirali ste na Medicinskom fakultetu u Beogradu iz oblasti balneologije, odnosno na prirodnim i ljekovitim faktorima Crnogorskog primorja. Da li je tačno da nikada nisu utvrđene rezerve ljekovitog blata u podmorju Igala?

RADOJIČIĆ:Igaljski zdravstveni kapital u vidu ljekovitog blata (peloida), kao i mineralne vode, čistog mora i privlačnog pejzaža, najvredniji su dio Crnogorskog primorja i tu vrijednost niko nikad nije doveo u pitanje. Tačno je da, iako se koristi više od šest decenija, nikada nijesu utvrđene njegove rezerve u podmorju Igala. Ni Prostornim planom Crne Gore, kao ni prostornim planom Opštine HercegNovi do 2020. godine, iako je zaštita ljekovitog blata istaknuta kao prioritet, nijesu evidentirana nalazišta ljekovitog peloida, niti utvrđene granice i  zalihe nalazišta ljekovitog peloida. Da sve bude  čudnije od 1983.do 2013.godine započeta su, pa zatim prekinuta tri projekta ispitivanja igaljskog peloida u kojima sam bio učesnik. Na pomolu je četvrti projekat koji je odobrilo Ministarstvo za nauku Crne Gore i nadam se da će on biti realizovan.

MONITOR: Upućeni tvrde da  stanovnici koji imaju kuće na ušću Sutorine septičke jame prazne u rijeku…

RADOJIČIĆ:Veliki dio septičkih jama naselja Njivice, Žvinje, Njivički put, Stara banja, Gomila, Drenovik, Sušćepan, Ratiševina, Mojdež, kao  naselja duž rijeke Sutorine, prazni se direktno urijeku Sutorinu, odnosno njene pritoke Presjeku i Trtor, kao i potoke oko pomenutih naselja.Svi oni odnose u Topljanski zaliv velike količine neobrađenih fekalnih voda  i čvrstog otpada.

MONITOR: U Bokokotorskom zalivu postoje četiri marine. Šta to znači kad je riječ o zaštiti prirodnih ljekovitih faktora?

RADOJIČIĆ: Za sada na potezu od nekoliko kilometara imamo tri velike aktivne marine u Tivtu, Kumboru , Meljinama i gradsku luku u Herceg-Novom. Prostornim planom posebne namjene za Morsko dobroplanirana je marina u Zelenici, na rtu Kobila i u Njivicama. U Planu se opravdanje za izgradnju ovolikog broja marina vidi u dolasku stranih nautičara iz Hrvatske, gdje je već ogromna zagušenost plovilima i zbog toga oni uvode restriktivne mjere, a kod nas se to ovim planom cijeni kao izuzetna povoljnost. Ako pobijedi koncepcija izgradnje ovolikog broja “parkirališta na moru”, definitivno ćemo uništiti naš lijepi zaliv i donijeti nesreću svima koji tu žive.Imaćemo ploveća apartmanska naselja, jersvako plovilo je adekvatno apartmanu sa tri ležaja.

 

Orjen kao smetlište

MONITOR: Planinari upozoravaju da se  otpad istovara i pored planinarskih staza prema vrhovima Orjena?

RADOJIČIĆ: Incidenti istovara građevinskog materijala postaju sve češći na planinarskim stazama Orjena, naročito onih koje se nalaze u blizini saobraćajnica. Naši građani smatraju da je ovo najefikasniji i najeftiniji način da se oslobode građevinskog otpada. Želim da javnost upoznam sa još jednim paradoksom. Ovih dana na IV Međunarodnoj konferenciji Parkova Dinarida “Ljudi i zaštićena područja”, Park prirode Orjen je i zvanično postao član Mreže Parkova Dinarida, koju čine 92 zaštićena područja iz našeg okruženja. Ta vijest je za svaku pohvalu, ali na obroncima Orjena trenutno se nalazi  pet aktivnih kamenoloma. Glavno hercegnovsko smetlište-deponija nalazi se na orjenskoj lokaciji Tisove grede, čija je upotrebna vrijednost produžena do 2022. godine. Smetlište se nalazi na 1100 m nadmorske visine, zauzima  20.000 metara kvadratnih površine i ima višedecenijski privremeni status. Na tom smetlištu nijesu primijenjene nikakve tehničke mjere zaštite životne sredine. Otpad se nekontrolisano istresa niz stijene. Herceg-Novi planira da novu sanitarnu deponiju gradi na Orjenu na lokaciji Duboki do, na 1100 m nadmorske visine, čije će funkcionisanje biti problematično s obzirom na to da se nalazi na velikoj visini i području sa velikim sniježnim i kišnim padavinama, tako da će veliki problem praviti procjedne vode deponije i njihovo prečišćavanje.

 

HiIjadu trista dvije septičke jame

MONITOR: Je li tačno da je postrojenjem za preradu otpadne vode u Meljinama, nazvanim  “projekat vijeka”, nije obuhvaćeo najznačajnije područje Topljanskog zaliva?

RADOJIČIĆ: Tačno je. Ovo najvrijednije područje Topljanskog zaliva nije obuhvaćeno tim kanalizacionim sistemom. Njivice, Njivički put, Žvinje, Drenovik i Sutorina, koji se nalaze na obodu ovog plitkog akvatorijuma, ostavljeni su bez kanalizacije. Čak i hoteli u Njivicama koriste septičke jame kojih na ovom prostoru ima 1. 302. Postavlja se pitanje ko nas je usrećio ovakvim “planiranjem” ostavljajući najznačajniji dio hercegnovske opštine bez prečišćavanja otpadnih voda. Kompletan kanalizacioni sistem od Bijele do Igala rađen je traljavo i od startu njegovog funkcionisanja dolazi do ekoloških incidenata koji se manifestuju u izlivanju otpadne vode iz cjevoda kao i o prodiranju morske i atmosferske vode u cjevovod.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo