Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

 

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

 

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo