Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER,  STATISTIKA KOJA NEMA KOGA DA OPOMENE: Više penzionera nego zaposlenih                           

Objavljeno prije

1 godina

na

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika

 

Podatak da u jedanaest crnogorskih opština na sjeveru ima više penzionera nego zaposlenih, neminovno proizvodi pitanje – od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori. Prema idealnim parametrima  zaposlenih bi trebalo da ima tri puta više nego penzionera, da bi penzioni, zdravstveni i socijalni fondovi mogli da funkcionišu.

Ove podatke Vijesti su zvanično dobile od izvora iz Monstata, Fonda PIO, Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada i socijalnog staranja, a kako je objašnjeno, svi podaci se odnose na novembar prošle godine, osim za broj nezaposlenih koji je iz oktobra.

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika.

Prema podacima do kojih su došle Vijesti, najlošija socijalna karta je kod Plava i Gusinja. U ovoj nekada jedinstvenoj opštini sada ima 1.417 zaposlenih i sve tri druge kategorije stanovnika su brojnije od njih. Nezaposlenih u Plavu i Gusinju ima 2.195, penzionera 1.529, a korisnika socijalne pomoći 1.693, što znači da je broj takozvanih izdržavanih stanovnika četiri puta veći od onih koji privređuju.

U Plavu je zabilježen niz katastrofalnih privatizacija, kao što je bila privatizacija hotelsko turističkog preduzeća. U mjesnom centru Murina, odavno su ugašene i ne rade fabrike Titeksa.

U Rožajama koji je prije AB revolucije i tranzicije imao desetinu fabrika, od kojih je najveća i napoznatija bila drvna industrija Gornji Ibar, danas ima svega 3.205 zaposlenih, a čak 5.362 korisnika socijalne pomoći.

U gradu gdje je formirana  Bošnjačka stranka, koja je na lokalnom nivou samostalno na vlasti, nezaposlenih je 3.477, a penzionera 2.614. Procentualno izraženo, u Rožajama su čak 24 odsto stanovnika korisnici socijalne pomoći.

U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Zvasnični statistički podaci neumoljivi su i kada je u pitanju malena opština Andrijevica, gdje neprikosneoveno i samostalno vlada Demokratska partija socijalista.

U Andrijevici ima 795 penzionera i 761 nezaposleni, dok je radnika svega 539. Korisnika socijalne pomoći u ovom gradu je 327.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon kožne galanterije Polimka.

To je varoš gdje je ove školske godine u gradskoj osnovnoj školi upisano tek pola odjeljenja prvaka, i gdje se, zbog slabog priliva učenika, dovodi u pitanje opstanak srednjoškolskog centra.

U Mojkovcu je svaki četvrti stanovnik penzioner 1.835, dok je zaposlenih znatno manje 1.225. Nezaposlenih je 606, a za 389 se daje socijalna pomoć.

U rodnom gradu premijera Markovića nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Beranama i Petnjici ima 5.211 radnika, dok je penzionera 5.887, a nezaposlenih 5.260. Korisnika socijalne pomoći je 3.316.

U Beranama, danas jedinom opozicionom gradu na sjeveru Crne Gore, nekada je samo u industriji i povezanim djelatnostima bilo skoro deset hiljada radnika. Fabrika celuloze i papira sa dvije hiljade radnika bila je prva žrtva AB revolucije. U ovom gradu zatvoreni su fabrika kože Polimka, nekada svjetski brend i nekoliko drugih velikih i značajnih privrednih kolektiva. Ovaj grad je sedamdesetih godina imao aerodrom i redovnu avio liniju za Podgoricu, Beograd i Zagreb.

Socijalna situacija kod gradova na sjeveru je nešto manje lošija u Pljevljima, industrijskom centru Crne Gore, gdje je samo broj penzionera koji iznosi 7.032, veći od broja radnika 5.921. U ovom gradu ima i 1.921 nezaposleni i 1.024 korisnika socijalne pomoći.

U Kolašinu je uništen Titeks, a u tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru, Veletrgovina.

To je glavni razlog što je Kolašin danas grad sa 1.347 zaposlenih, a 1.491 penzionerom. Ovaj turistički grad ima i 694 nezaposlena i 457 korisnika socijalne pomoći.

U najmanjoj crnogorskoj opštini Šavniku je 288 zaposlenih, 340 penzionera, 67 nezaposlenih i 72 korisnika socijalne pomoći. Sličan omjer je u Plužinama sa 652 penzionera, 476 radnika, 162 nezaposlenih i 55 koji dobijaju socijalnu pomoć. Na Žabljaku je 665 radnika, 728 penzionera, 82 nezaposlenih i 46 korisnika pomoći.

Bijelo Polje je jedina opština na sjeveru u kojoj su radnici (8.496) brojniji od ostalih kategorija pojedinačno. Penzionera je nešto manje 7.813, nezaposlenih 3.488 a korisnika pomoći 2.707.

Ne smije se zaboraviti. U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode Rada.

U ovom gradu, pored Vunka propale su i sve  druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica.

Bjelopoljci izgleda nijesu nezadovoljni, jer već tri decenije tamo stoluje Demokratska partija socijalista, odnosno vlast nije promijnjena taman koliko i na državnom nivou. Pa ipak, iz ove opštine, prema statističkim podacima, najviše se odseljava u druge krajeve Crne Gore ili u inostranstvo.

Posljedica sive statistike su migracije i u drugim gradovima na sjeveru. Dramatičan je podatak da osnovnu školu na Žabljaku pohađa tek trinaest prvaka.

Ista priča je u Petnjici, Gusinju, kao i drugim, nešto većim, sjevernim opštinama. Da se drama sa migracijama i iseljavanjem sa sjevera nastavlja geometrijskom progresijom, govore i zvanični podaci Zavoda za statitiku Crne Gore, odnosno MONSTAT-a.

Sjever ponire i umire. U tajkunskoj tranziciji skakavci su pojeli svu industrijsku infrastrukturu. Višedecenijska politika Vlade o regionalnom razvoju i nije dala rezultate, a sve je manje onih koji žele da rade kao robovi u privatnom sektoru za bijedne plate.

Ostaje pitanje – kako i od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori; od  čega se isplaćuju plate u javnom sektoru i neprivrednim djelatnostima.  Na to pitanje postoji jedan odgovor i ne važi samo za našu zemlju. Države na Balkanu i dalje svoje budžete u najvećoj mjeri pune iz crnih švercerskih poslova

              Tufik SOFTIĆ      

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

2 dana

na

8 Aprila, 2021

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

2 dana

na

8 Aprila, 2021

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

1 sedmica

na

2 Aprila, 2021

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo