Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije. I sve prognoze

U Budimpešu su ispraćeni tiho i skromno, takve su bile i njihove ambicije, a dočekani kao sportski heroji.

Crnogorski vaterpolisti su prvi put od 2016. godine donijeli medalju, nakon što su samo šest mjeseci ranije ostvarili najslabiji rezultat u istoriji, osvajanjem tek desetog mjesta na prvenstvu svijeta. Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije, kao i sve prognoze.

Selekcija, koja je kao najvažniju utakmicu na šampionatu označila duel sa autsajderom Njemačkom u grupnoj fazi, do medalje je došla pobjedama nad aktuelnim svjetskim prvakom Italijom i Hrvatskom, koja je od šampionata Evrope 2016. donosila medalje sa svih velikih takmičenja (olimpijsko srebro, svjetsko zlato i bronza, te evropska bronza).

Poslije rezultatskog kraha na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji prošlog ljeta i eliminacije u osmini finala od Australije, Crna Gora prvi put od 2008. i zlata u Malagi nije bila u krugu kandidata za visok plasman.Cilj je bio plasman u četvrtfinale, koje donosi plasman na olimpijski kvalifikacioni turnir, medalju nije pominjao niko, niti se očekivala.

Atmosfera skromnih ambicija očito je prijala igračima koje je selektor Vladimir Gojković okupio, a zatim i izabrao da budu u timu. Sa nikad manjim pritiskom, znatno izmijenjena reprezentacija, sa čak četvoricom debitanata,  računala je da joj je  u ovom trenutku na vaterpolo sceni mjesto  iza najjačih.Možda je baš ta skromnost i nepretenzioznost,  koja često i nije bila odlika naših vaterpolista pred najveća takmičenja, bila i odlučujući faktor – umjesto da prijete objektivno boljima, Gojković i njegovi izabranici su samo ponavljali da je „atmosfera nikad bolja”, da je „impresivna energija koja se vidi od prvog dana priprema”, spremajući se mirno i daleko od očiju javnosti.

Da ovaj tim, ipak, ima potencijal da se nosi sa najboljima naslutilo se, međutim, vrlo rano, već u drugom kolu, kada je umalo napravio nevjerovatan preokret protiv Hrvatske, u meču u kome je nadoknadio pet golova minusa uoči posljedne četvrtine (5:10), a bez remija, možda i bez pobjede, ostao u uzbudljivom finišu.

Da je zadatak, koji je postavljen pred prvenstvo najozbiljnije, i bez potcjenjivanja rivala, shvaćen, pokazala je utakmica sa Njemačkom i ubjedljiva pobjeda (10:3), koja je otvorila vrata četvrtfinala i obezbijedila da se put ka Olimpijskim igrama nastavi.

Ipak, malo ko je očekivao da je da najveće pobjede tek dolaze.

U jednoj od najboljih utakmica reprezentacije u prethodnih 12 godina pala je Italija, domaćin Mađarska je bila samo za nijansu bolja u polufinalu. Meč za bronzu sa Hrvatskom ući će u anale crnogorskog vaterpola, pa i sporta uopšte, zbog načina na koji je ostvarena – čvrstim karakterom, tako nesvojstvenom osobinom selekcija i sportista sa ovih prostora, samopouzdanjem, ogromnim srcem i fanatičnom borbenošću.

“U takvoj situaciji nema taktike, jednostavno – momci su imali hemiju između sebe, oni su vjerovali da mogu. Ovo je njihova pobjeda”, objasnio je selektor Gojković, kako je došlo do preokreta u duelu sa Hrvatskom i trijumfa uprkos zaostatku od četiri gola na poluvremenu.

Bronza iz Budimpešte najmanje sija od svih pet odličja koje je na velikim takmičenjima osvojila selekcija Crne Gore, ali nijedna, još od Malage, nije donijela toliko radosti i emocija, ne samo zbog toga što se čekala četiri godine.

Prvi put od 2008. i evropskog zlata, crnogorski vaterpolisti su  pobijedili utakmicu koja je donosila medalju – gubili su, prethodno, dva evropska (2012. i 2016) i jedno svjetsko finale (2013), te tri meča za treće mjesto na Olimpijskim igrama.

Osjećaj trijumfa u posljednjoj utakmici, svjesnost da je donio nešto za šta se boriš i o čemu si sanjao – to su trenuci koji sportisti posebno pamte.

To je priznao i Aleksandar Ivović, simbol crnogorskog vaterpola i osvajač svih medalja na najvećoj sceni. “Ovo mi je možda i najdraža medalja”, kazao je Ivović, neposredno nakon meča sa Hrvatskom.

Veliki pobjednik je i selektor Gojković, pod čijim je vođstvom Crna Gora osvojila i prethodno odličje, evropsko srebro 2016. u Beogradu. Prije samo nekoliko mjeseci ponudio je ostavku, imao i jaku opoziciju u vaterpolo krugovima, preuzeo rizik da u Budimpeštu odvede četiri nova igrača, a da se odrekne nekih, “već viđenih” putnika na prvenstvu, poput Ukropine i Murišića.

Hodao je po ivici, svjestan da bi još jedno razočaranje vjerovatno zauvijek obilježilo njegovu karijeru. Zaboravilo bi se sve što je uradio kao igrač  ali i da je njegov trenerski talenat nesumnjivo vanserijski, što su više puta ponovila velika imena svjetskog vaterpola, poput Kampanje, Savića, Tucka…

Gojković je  dobio samo dva mjeseca mira. On i njegovi izabranici će krajem marta biti na još većem testu i turniru velikog uloga, na kome u igri nije medalja – već odlazak na Olimpijske igre. Sa kvalifikacionog turnira u Roterdamu plasman u Tokio obezbijediće tri selekcije, možda i četiri, ako predstavnik Afrike odustane od nastupa.Naizgled, Crna Gora ne bi trebalo da ima problema, jer su vizu obezbijedile Srbija, Italija, Španija i Mađarska, kao i SAD i Australija.

Ali, najveći rivali su Hrvatska, željna revanša, opasna Grčka, sve jača Rusija, a turnir je takav da prostora za grešku, na slab dan nema.

„Ajkule“ su u Budimpešti pokazale da mogu da igraju sa svima, da se bore do maksimuma, a četvrto učešće na Olimpijskim igrama bila bi potvrda da je vaterpolo najveći crnogorski sportski brend…

CRNA GORA SPORTSKI FENOMEN

Bronzanom medaljom vaterpolo reprezentacije, zaokružen je jedan od najboljih perioda crnogorskog sporta – od juna prošle do januara ove godine, čak šest nacionalnih selekcija učestvovalo je na najvećim takmičenjima, svjetskim ili evropskim prvenstvima.

Košarkašice su došle među 12 najboljih u Evropi, košarkaši upisali prvu pobjedu na debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu, odbojkaši, takođe, debitovali na prvenstvu Starog kontinenta, ostvarivši jedan trijumf.

Muška rukometna reprezentacija je konačno upisala pobjedu u zavrnicama Evropskih prvenstava, na kojima je igrala peti put, dok su rukometašice ostvarile najbolji plasman na Svjetskim šampionatima i petim mjestom osigurale olimpijske kvalifikacije.

Podgorica će biti domaćin tog turnira, krajem marta, pa su šanse “lavica”, da u konkurenciji Norveške, Rumunije i Kazahstana, osvoje jedno od prva dva mjesta, veoma visoke.

Ženska rukometna reprezentacija je 2012. godine donijela donijela prvu i jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru, a nastupila je i na  Igrama u Riju 2016. godine.

Šest selekcija – 75 sportista na najvećoj sceni iz zemlju od 620 hiljada stanovnika, te oko 100 hiljada ljudi starosti između 20 i 35 godina.

Sport nije matematika, ali ove brojke pokazuju da je Crna Gora zaista sportski fenomen.

DESET MEDALJA “AJKULA”

Od 2007. godine kada je debitovala u Svjetskoj ligi, zaključno sa Evropskim prvenstvom u Budimpešti – crnogorska vaterpolo reprezentacija je osvojila 10 medalja.

Pet su stigle sa najvećih takmičenja.

U Malagi je 2008. pokorila Stari kontinent i ispisala istoriju pobjedom nad Srbijom u finalu. Junak je bio Nikola Vukčević koji je u produžecima matirao Denisa Šefika i donio trijumf od 6:5 timu Petra Porobića.
Godinu kasnije Crna Gora je osvojila i Svjetsku ligu kao domaćin u Podgorici – bila je tada i najbolji tim na planeti, makar se tako vjerovalo.

Ali, Podgorica je bila samo uvertira u razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Rimu, gdje je naša selekcija bila deveta.
U junu 2010. crnogorski vaterpolisti su bili srebni u Svjetskoj ligi (poraz od Srbije u finalu u Nišu), a onda se na medalju čekalo sve do januara 2012. Osvojena je ponovo srebrna, i to na Evropskom prvenstvu, na kojem je debitovao novi selektor Ranko Perović. I tada je od „ajkula” bolja bila Srbija – 9:8.

Uspješno je bilo i ljeto 2013. koje je počelo bronzom u Svjetskoj ligi (u ruskom Čeljabinsku) za pravi uvod u Svjetsko prvenstvo u Barseloni. Crna Gora je u Kataloniji stigla do finala, u kojem je izgubila od Mađarske (8:7). I u 2014. godini „ajkule” su bile trećeplasirane u Svjetskoj ligi (Dubai).

Potom, debi selektora Vladimira Gojkovića i srebro na EP u Beogradu (2016), što je bilo i posljednje odličje sa najvećih takmičenja do Budimpešte 2020.

Medalja je, ipak, bilo u periodu od 2016. do 2020. Osvojene su u Svjetskoj ligi – titula u junu 2018. u Budimpešti – pa mjesec kasnije bronza na Mediteranskim igrama u Taragoni.

Aleksandar RADOVIĆ

Komentari