Povežite se sa nama

OKO NAS

NAŠI VATERPOLISTI TREĆI EVROPI: Podvig

Objavljeno prije

na

Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije. I sve prognoze

 

U Budimpešu su ispraćeni tiho i skromno, takve su bile i njihove ambicije, a dočekani kao sportski heroji.

Crnogorski vaterpolisti su prvi put od 2016. godine donijeli medalju, nakon što su samo šest mjeseci ranije ostvarili najslabiji rezultat u istoriji, osvajanjem tek desetog mjesta na prvenstvu svijeta. Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije, kao i sve prognoze.

Selekcija, koja je kao najvažniju utakmicu na šampionatu označila duel sa autsajderom Njemačkom u grupnoj fazi, do medalje je došla pobjedama nad aktuelnim svjetskim prvakom Italijom i Hrvatskom, koja je od šampionata Evrope 2016. donosila medalje sa svih velikih takmičenja (olimpijsko srebro, svjetsko zlato i bronza, te evropska bronza).

Poslije rezultatskog kraha na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji prošlog ljeta i eliminacije u osmini finala od Australije, Crna Gora prvi put od 2008. i zlata u Malagi nije bila u krugu kandidata za visok plasman.Cilj je bio plasman u četvrtfinale, koje donosi plasman na olimpijski kvalifikacioni turnir, medalju nije pominjao niko, niti se očekivala.

Atmosfera skromnih ambicija očito je prijala igračima koje je selektor Vladimir Gojković okupio, a zatim i izabrao da budu u timu. Sa nikad manjim pritiskom, znatno izmijenjena reprezentacija, sa čak četvoricom debitanata,  računala je da joj je  u ovom trenutku na vaterpolo sceni mjesto  iza najjačih.Možda je baš ta skromnost i nepretenzioznost,  koja često i nije bila odlika naših vaterpolista pred najveća takmičenja, bila i odlučujući faktor – umjesto da prijete objektivno boljima, Gojković i njegovi izabranici su samo ponavljali da je „atmosfera nikad bolja”, da je „impresivna energija koja se vidi od prvog dana priprema”, spremajući se mirno i daleko od očiju javnosti.

Da ovaj tim, ipak, ima potencijal da se nosi sa najboljima naslutilo se, međutim, vrlo rano, već u drugom kolu, kada je umalo napravio nevjerovatan preokret protiv Hrvatske, u meču u kome je nadoknadio pet golova minusa uoči posljedne četvrtine (5:10), a bez remija, možda i bez pobjede, ostao u uzbudljivom finišu.

Da je zadatak, koji je postavljen pred prvenstvo najozbiljnije, i bez potcjenjivanja rivala, shvaćen, pokazala je utakmica sa Njemačkom i ubjedljiva pobjeda (10:3), koja je otvorila vrata četvrtfinala i obezbijedila da se put ka Olimpijskim igrama nastavi.

Ipak, malo ko je očekivao da je da najveće pobjede tek dolaze.

U jednoj od najboljih utakmica reprezentacije u prethodnih 12 godina pala je Italija, domaćin Mađarska je bila samo za nijansu bolja u polufinalu. Meč za bronzu sa Hrvatskom ući će u anale crnogorskog vaterpola, pa i sporta uopšte, zbog načina na koji je ostvarena – čvrstim karakterom, tako nesvojstvenom osobinom selekcija i sportista sa ovih prostora, samopouzdanjem, ogromnim srcem i fanatičnom borbenošću.

“U takvoj situaciji nema taktike, jednostavno – momci su imali hemiju između sebe, oni su vjerovali da mogu. Ovo je njihova pobjeda”, objasnio je selektor Gojković, kako je došlo do preokreta u duelu sa Hrvatskom i trijumfa uprkos zaostatku od četiri gola na poluvremenu.

Bronza iz Budimpešte najmanje sija od svih pet odličja koje je na velikim takmičenjima osvojila selekcija Crne Gore, ali nijedna, još od Malage, nije donijela toliko radosti i emocija, ne samo zbog toga što se čekala četiri godine.

Prvi put od 2008. i evropskog zlata, crnogorski vaterpolisti su  pobijedili utakmicu koja je donosila medalju – gubili su, prethodno, dva evropska (2012. i 2016) i jedno svjetsko finale (2013), te tri meča za treće mjesto na Olimpijskim igrama.

Osjećaj trijumfa u posljednjoj utakmici, svjesnost da je donio nešto za šta se boriš i o čemu si sanjao – to su trenuci koji sportisti posebno pamte.

To je priznao i Aleksandar Ivović, simbol crnogorskog vaterpola i osvajač svih medalja na najvećoj sceni. “Ovo mi je možda i najdraža medalja”, kazao je Ivović, neposredno nakon meča sa Hrvatskom.

Veliki pobjednik je i selektor Gojković, pod čijim je vođstvom Crna Gora osvojila i prethodno odličje, evropsko srebro 2016. u Beogradu. Prije samo nekoliko mjeseci ponudio je ostavku, imao i jaku opoziciju u vaterpolo krugovima, preuzeo rizik da u Budimpeštu odvede četiri nova igrača, a da se odrekne nekih, “već viđenih” putnika na prvenstvu, poput Ukropine i Murišića.

Hodao je po ivici, svjestan da bi još jedno razočaranje vjerovatno zauvijek obilježilo njegovu karijeru. Zaboravilo bi se sve što je uradio kao igrač  ali i da je njegov trenerski talenat nesumnjivo vanserijski, što su više puta ponovila velika imena svjetskog vaterpola, poput Kampanje, Savića, Tucka…

Gojković je  dobio samo dva mjeseca mira. On i njegovi izabranici će krajem marta biti na još većem testu i turniru velikog uloga, na kome u igri nije medalja – već odlazak na Olimpijske igre. Sa kvalifikacionog turnira u Roterdamu plasman u Tokio obezbijediće tri selekcije, možda i četiri, ako predstavnik Afrike odustane od nastupa.Naizgled, Crna Gora ne bi trebalo da ima problema, jer su vizu obezbijedile Srbija, Italija, Španija i Mađarska, kao i SAD i Australija.

Ali, najveći rivali su Hrvatska, željna revanša, opasna Grčka, sve jača Rusija, a turnir je takav da prostora za grešku, na slab dan nema.

„Ajkule“ su u Budimpešti pokazale da mogu da igraju sa svima, da se bore do maksimuma, a četvrto učešće na Olimpijskim igrama bila bi potvrda da je vaterpolo najveći crnogorski sportski brend…

 

CRNA GORA SPORTSKI FENOMEN

 

Bronzanom medaljom vaterpolo reprezentacije, zaokružen je jedan od najboljih perioda crnogorskog sporta – od juna prošle do januara ove godine, čak šest nacionalnih selekcija učestvovalo je na najvećim takmičenjima, svjetskim ili evropskim prvenstvima.

Košarkašice su došle među 12 najboljih u Evropi, košarkaši upisali prvu pobjedu na debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu, odbojkaši, takođe, debitovali na prvenstvu Starog kontinenta, ostvarivši jedan trijumf.

Muška rukometna reprezentacija je konačno upisala pobjedu u zavrnicama Evropskih prvenstava, na kojima je igrala peti put, dok su rukometašice ostvarile najbolji plasman na Svjetskim šampionatima i petim mjestom osigurale olimpijske kvalifikacije.

Podgorica će biti domaćin tog turnira, krajem marta, pa su šanse “lavica”, da u konkurenciji Norveške, Rumunije i Kazahstana, osvoje jedno od prva dva mjesta, veoma visoke.

Ženska rukometna reprezentacija je 2012. godine donijela donijela prvu i jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru, a nastupila je i na  Igrama u Riju 2016. godine.

Šest selekcija – 75 sportista na najvećoj sceni iz zemlju od 620 hiljada stanovnika, te oko 100 hiljada ljudi starosti između 20 i 35 godina.

Sport nije matematika, ali ove brojke pokazuju da je Crna Gora zaista sportski fenomen.

 

DESET MEDALJA “AJKULA”

 

Od 2007. godine kada je debitovala u Svjetskoj ligi, zaključno sa Evropskim prvenstvom u Budimpešti – crnogorska vaterpolo reprezentacija je osvojila 10 medalja.

Pet su stigle sa najvećih takmičenja.

U Malagi je 2008. pokorila Stari kontinent i ispisala istoriju pobjedom nad Srbijom u finalu. Junak je bio Nikola Vukčević koji je u produžecima matirao Denisa Šefika i donio trijumf od 6:5 timu Petra Porobića.
Godinu kasnije Crna Gora je osvojila i Svjetsku ligu kao domaćin u Podgorici – bila je tada i najbolji tim na planeti, makar se tako vjerovalo.

Ali, Podgorica je bila samo uvertira u razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Rimu, gdje je naša selekcija bila deveta.
U junu 2010. crnogorski vaterpolisti su bili srebni u Svjetskoj ligi (poraz od Srbije u finalu u Nišu), a onda se na medalju čekalo sve do januara 2012. Osvojena je ponovo srebrna, i to na Evropskom prvenstvu, na kojem je debitovao novi selektor Ranko Perović. I tada je od „ajkula” bolja bila Srbija – 9:8.

Uspješno je bilo i ljeto 2013. koje je počelo bronzom u Svjetskoj ligi (u ruskom Čeljabinsku) za pravi uvod u Svjetsko prvenstvo u Barseloni. Crna Gora je u Kataloniji stigla do finala, u kojem je izgubila od Mađarske (8:7). I u 2014. godini „ajkule” su bile trećeplasirane u Svjetskoj ligi (Dubai).

Potom, debi selektora Vladimira Gojkovića i srebro na EP u Beogradu (2016), što je bilo i posljednje odličje sa najvećih takmičenja do Budimpešte 2020.

Medalja je, ipak, bilo u periodu od 2016. do 2020. Osvojene su u Svjetskoj ligi – titula u junu 2018. u Budimpešti – pa mjesec kasnije bronza na Mediteranskim igrama u Taragoni.

Aleksandar RADOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo