Povežite se sa nama

OKO NAS

NAŠI VATERPOLISTI TREĆI EVROPI: Podvig

Objavljeno prije

na

Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije. I sve prognoze

 

U Budimpešu su ispraćeni tiho i skromno, takve su bile i njihove ambicije, a dočekani kao sportski heroji.

Crnogorski vaterpolisti su prvi put od 2016. godine donijeli medalju, nakon što su samo šest mjeseci ranije ostvarili najslabiji rezultat u istoriji, osvajanjem tek desetog mjesta na prvenstvu svijeta. Od desete selekcije svijeta, “ajkule” su postale treća reprezentacija Evrope, srušivši pritom i neke negativne tradicije, kao i sve prognoze.

Selekcija, koja je kao najvažniju utakmicu na šampionatu označila duel sa autsajderom Njemačkom u grupnoj fazi, do medalje je došla pobjedama nad aktuelnim svjetskim prvakom Italijom i Hrvatskom, koja je od šampionata Evrope 2016. donosila medalje sa svih velikih takmičenja (olimpijsko srebro, svjetsko zlato i bronza, te evropska bronza).

Poslije rezultatskog kraha na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji prošlog ljeta i eliminacije u osmini finala od Australije, Crna Gora prvi put od 2008. i zlata u Malagi nije bila u krugu kandidata za visok plasman.Cilj je bio plasman u četvrtfinale, koje donosi plasman na olimpijski kvalifikacioni turnir, medalju nije pominjao niko, niti se očekivala.

Atmosfera skromnih ambicija očito je prijala igračima koje je selektor Vladimir Gojković okupio, a zatim i izabrao da budu u timu. Sa nikad manjim pritiskom, znatno izmijenjena reprezentacija, sa čak četvoricom debitanata,  računala je da joj je  u ovom trenutku na vaterpolo sceni mjesto  iza najjačih.Možda je baš ta skromnost i nepretenzioznost,  koja često i nije bila odlika naših vaterpolista pred najveća takmičenja, bila i odlučujući faktor – umjesto da prijete objektivno boljima, Gojković i njegovi izabranici su samo ponavljali da je „atmosfera nikad bolja”, da je „impresivna energija koja se vidi od prvog dana priprema”, spremajući se mirno i daleko od očiju javnosti.

Da ovaj tim, ipak, ima potencijal da se nosi sa najboljima naslutilo se, međutim, vrlo rano, već u drugom kolu, kada je umalo napravio nevjerovatan preokret protiv Hrvatske, u meču u kome je nadoknadio pet golova minusa uoči posljedne četvrtine (5:10), a bez remija, možda i bez pobjede, ostao u uzbudljivom finišu.

Da je zadatak, koji je postavljen pred prvenstvo najozbiljnije, i bez potcjenjivanja rivala, shvaćen, pokazala je utakmica sa Njemačkom i ubjedljiva pobjeda (10:3), koja je otvorila vrata četvrtfinala i obezbijedila da se put ka Olimpijskim igrama nastavi.

Ipak, malo ko je očekivao da je da najveće pobjede tek dolaze.

U jednoj od najboljih utakmica reprezentacije u prethodnih 12 godina pala je Italija, domaćin Mađarska je bila samo za nijansu bolja u polufinalu. Meč za bronzu sa Hrvatskom ući će u anale crnogorskog vaterpola, pa i sporta uopšte, zbog načina na koji je ostvarena – čvrstim karakterom, tako nesvojstvenom osobinom selekcija i sportista sa ovih prostora, samopouzdanjem, ogromnim srcem i fanatičnom borbenošću.

“U takvoj situaciji nema taktike, jednostavno – momci su imali hemiju između sebe, oni su vjerovali da mogu. Ovo je njihova pobjeda”, objasnio je selektor Gojković, kako je došlo do preokreta u duelu sa Hrvatskom i trijumfa uprkos zaostatku od četiri gola na poluvremenu.

Bronza iz Budimpešte najmanje sija od svih pet odličja koje je na velikim takmičenjima osvojila selekcija Crne Gore, ali nijedna, još od Malage, nije donijela toliko radosti i emocija, ne samo zbog toga što se čekala četiri godine.

Prvi put od 2008. i evropskog zlata, crnogorski vaterpolisti su  pobijedili utakmicu koja je donosila medalju – gubili su, prethodno, dva evropska (2012. i 2016) i jedno svjetsko finale (2013), te tri meča za treće mjesto na Olimpijskim igrama.

Osjećaj trijumfa u posljednjoj utakmici, svjesnost da je donio nešto za šta se boriš i o čemu si sanjao – to su trenuci koji sportisti posebno pamte.

To je priznao i Aleksandar Ivović, simbol crnogorskog vaterpola i osvajač svih medalja na najvećoj sceni. “Ovo mi je možda i najdraža medalja”, kazao je Ivović, neposredno nakon meča sa Hrvatskom.

Veliki pobjednik je i selektor Gojković, pod čijim je vođstvom Crna Gora osvojila i prethodno odličje, evropsko srebro 2016. u Beogradu. Prije samo nekoliko mjeseci ponudio je ostavku, imao i jaku opoziciju u vaterpolo krugovima, preuzeo rizik da u Budimpeštu odvede četiri nova igrača, a da se odrekne nekih, “već viđenih” putnika na prvenstvu, poput Ukropine i Murišića.

Hodao je po ivici, svjestan da bi još jedno razočaranje vjerovatno zauvijek obilježilo njegovu karijeru. Zaboravilo bi se sve što je uradio kao igrač  ali i da je njegov trenerski talenat nesumnjivo vanserijski, što su više puta ponovila velika imena svjetskog vaterpola, poput Kampanje, Savića, Tucka…

Gojković je  dobio samo dva mjeseca mira. On i njegovi izabranici će krajem marta biti na još većem testu i turniru velikog uloga, na kome u igri nije medalja – već odlazak na Olimpijske igre. Sa kvalifikacionog turnira u Roterdamu plasman u Tokio obezbijediće tri selekcije, možda i četiri, ako predstavnik Afrike odustane od nastupa.Naizgled, Crna Gora ne bi trebalo da ima problema, jer su vizu obezbijedile Srbija, Italija, Španija i Mađarska, kao i SAD i Australija.

Ali, najveći rivali su Hrvatska, željna revanša, opasna Grčka, sve jača Rusija, a turnir je takav da prostora za grešku, na slab dan nema.

„Ajkule“ su u Budimpešti pokazale da mogu da igraju sa svima, da se bore do maksimuma, a četvrto učešće na Olimpijskim igrama bila bi potvrda da je vaterpolo najveći crnogorski sportski brend…

 

CRNA GORA SPORTSKI FENOMEN

 

Bronzanom medaljom vaterpolo reprezentacije, zaokružen je jedan od najboljih perioda crnogorskog sporta – od juna prošle do januara ove godine, čak šest nacionalnih selekcija učestvovalo je na najvećim takmičenjima, svjetskim ili evropskim prvenstvima.

Košarkašice su došle među 12 najboljih u Evropi, košarkaši upisali prvu pobjedu na debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu, odbojkaši, takođe, debitovali na prvenstvu Starog kontinenta, ostvarivši jedan trijumf.

Muška rukometna reprezentacija je konačno upisala pobjedu u zavrnicama Evropskih prvenstava, na kojima je igrala peti put, dok su rukometašice ostvarile najbolji plasman na Svjetskim šampionatima i petim mjestom osigurale olimpijske kvalifikacije.

Podgorica će biti domaćin tog turnira, krajem marta, pa su šanse “lavica”, da u konkurenciji Norveške, Rumunije i Kazahstana, osvoje jedno od prva dva mjesta, veoma visoke.

Ženska rukometna reprezentacija je 2012. godine donijela donijela prvu i jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru, a nastupila je i na  Igrama u Riju 2016. godine.

Šest selekcija – 75 sportista na najvećoj sceni iz zemlju od 620 hiljada stanovnika, te oko 100 hiljada ljudi starosti između 20 i 35 godina.

Sport nije matematika, ali ove brojke pokazuju da je Crna Gora zaista sportski fenomen.

 

DESET MEDALJA “AJKULA”

 

Od 2007. godine kada je debitovala u Svjetskoj ligi, zaključno sa Evropskim prvenstvom u Budimpešti – crnogorska vaterpolo reprezentacija je osvojila 10 medalja.

Pet su stigle sa najvećih takmičenja.

U Malagi je 2008. pokorila Stari kontinent i ispisala istoriju pobjedom nad Srbijom u finalu. Junak je bio Nikola Vukčević koji je u produžecima matirao Denisa Šefika i donio trijumf od 6:5 timu Petra Porobića.
Godinu kasnije Crna Gora je osvojila i Svjetsku ligu kao domaćin u Podgorici – bila je tada i najbolji tim na planeti, makar se tako vjerovalo.

Ali, Podgorica je bila samo uvertira u razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Rimu, gdje je naša selekcija bila deveta.
U junu 2010. crnogorski vaterpolisti su bili srebni u Svjetskoj ligi (poraz od Srbije u finalu u Nišu), a onda se na medalju čekalo sve do januara 2012. Osvojena je ponovo srebrna, i to na Evropskom prvenstvu, na kojem je debitovao novi selektor Ranko Perović. I tada je od „ajkula” bolja bila Srbija – 9:8.

Uspješno je bilo i ljeto 2013. koje je počelo bronzom u Svjetskoj ligi (u ruskom Čeljabinsku) za pravi uvod u Svjetsko prvenstvo u Barseloni. Crna Gora je u Kataloniji stigla do finala, u kojem je izgubila od Mađarske (8:7). I u 2014. godini „ajkule” su bile trećeplasirane u Svjetskoj ligi (Dubai).

Potom, debi selektora Vladimira Gojkovića i srebro na EP u Beogradu (2016), što je bilo i posljednje odličje sa najvećih takmičenja do Budimpešte 2020.

Medalja je, ipak, bilo u periodu od 2016. do 2020. Osvojene su u Svjetskoj ligi – titula u junu 2018. u Budimpešti – pa mjesec kasnije bronza na Mediteranskim igrama u Taragoni.

Aleksandar RADOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo