INTERVJU
VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA I POLITIČARKA IZ BEOGRADA: Ovo je radikalska Srbija
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Najveći problem Srbije je to što je demokratija ugrožena, doživjela je slom, vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni. Drugi veliki problem je opterećenost Srbije nacionalnim interesima, onim što zovemo “srpstvo”
MONITOR: Ovih dana izloženi žestokim napadma zbog tvita u kojem ste napisali: “Hajde bre da vas vidim šta ćete kada se proglasi doživotnim predsednikom… Ako Brnabićka da ostavku da znate – sprema se doživotni Vučić. E, nema tu bojkota, samo cev u glavu”. Tvrdite da ste mislili na sebe, a ne na Aleksandra Vučića, odnosno na samoubistvo, a ne ubistvo. Zbog tog tvita postali ste velika državna opasnost…
PEŠIĆ: Ne umem da objasnim uzroke zašto sam napadnuta za tako apsurdnu stvar, koja mi zaista nije pala na pamet. Sigurno ima nekih razloga. Ja sam dosta aktivna na tviteru, veoma otvoreno kiritikujem vlast, pa se to ne sviđa ovdašnjim vlastima. Može se reći i to da sam jedna od mnogih koji se u Srbiji po imenice s vrha vlasti prozivaju kao neprijatelji. U Skupštini Srbiji se po ceo dan prozivaju profesori, akademici, sudije, pa onda i ja upadnem u taj koš. Imate i jednu čudnu crtu predsednika Vučića, da je on za ovih osam godina više puta zamišljao da mu se preti ubistvom, na primer u Jajincima kad je nađeno oružje blizu njegove kuće, imali smo državne udare, njegova izmišljena rušenja, a i on sam je govorio da će “skončati”. Zbog iste optužbe je NIN morao da skloni naslovnicu na kojoj je Predsednik prolazio izložbom oružja, a jedna cev mitraljeza je izgledala kao da puca u njega. Isto kao u mom slučaju. U Srbiji kao da stalno imamo vanredno stanje, pa zato svaki malo glasniji kritičar može da zglajza ili ima neprijatnosti.
MONITOR: Bespoštedno ste kritikovali srpsku politiku devedesetih i Slobodana Miloševića, ali on Vam nije zbog toga pravio probleme. Zašto je danas u Srbiji gore u tom pogledu nego u vrijeme Miloševića?
PEŠIĆ:To je tačno. Milošević me nikada nije pomenuo, a zaista sam bila jako aktivna, a sada me juri cela država, ne znam ko me sve nije napao zbog budalaštine, a nisam ni u jednoj stranci i bavim se politikom samo na tviteru, a ponekad napišem tekst za Peščanik. Zašto je tako? Svi naši vladari su imali različite psihološke profile. U politici se jako vidi kakva je ličnost političara, makar koliko se neki trudio da se drži forme i da ne eksponira sebe kao osobu. Milošević je bio autokrata, ali nije se bavio opozicijom i njome bio opsednut. Sam se veoma retko pojavljivao u javnosti ina televizijama, mnogo je više komunicirao sa stranim zvaničnicima oko ratne situacije i mirovnih sporazuma. Protiv njega je bila demokratska opozicija, ali smo na nesreću imali stranke koje su bile esktremnije od Miloševića po nacionalnom pitanju, a najveća od njih je bila Srpska radikalna stranka. Onanije spadala u demokratsku opoziciju, jer nije zagovarala demokratiju i Evropu. E, sada su ti isti radikali, samo pod drugim imenom i malo prefarbani na vlasti. Ovo je sada radikalska Srbija. Oni preziru demokratiju, pluralizam, institucije, nezavisno pravosuđe, slobode i prava građana, otvorene medije, demokraske izbore, dakle sve ono što spada u evropske civilizacijske vrednosti. Autokratizam se postepeno gradio kako je Vučić učvrščivao svoju vlast, tako je pokretana besomučna kampanja protiv Demokratske stranke, a svih ostalih, sve dok iz sredstava javnog informisanja nisu izbačene sve stranke, sem što su lažima svakodnevno napadani njeni lideri u tabloidima, Pinku i skoro svim televizijama. Zbog tih napada u Srbiji više nema normalnog višepartizma, ako ga ima, on je više u ilegali nego u javnosti. Tako smo dobili jednostranačku situaciju i masovnu Vučićevu partiju od 700.000duša, nekoliko sitnih uslužnih stranaka i šaroliku nejaku opoziciju koja je objavila bojkot na prolećnim izborima.
MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Srbija danas suočava?
PEŠIĆ:Mislim da sam vam u prethodnom odgovoru rekla da je najveći problem to što je demokratija ugrožena, ona je u Srbiji doživela slom, i vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni.Demokratija je fasadna, bez stvarnog sadržaja. Drugi veliki problem je opterećenost Srbije nacionalnim interesima, onim što zovemo “srpstvo”. Naša su briga postali svi Srbi koji su živeli vekovima daleko od Srbije, tu sui teritorijalne pretenzije da se što više Srba stavi pod isti krov. To su poznate stvari, ne treba ih ovde opisivati. Dobro, to više nije baš tako kako je bilo na početku devedestih, to se dosta oladilo, ali jeste i sada problem, koji stoji na putu razvoja i napredovanja Srbije. Moja bi želja bila da Srbija vodi politiku interesa Srbije kao naše zemlje i naših građana, a da se mane svesrpske politike. Što znači da i to da Srbija treba da ima odlične odnose sa svojim susedima i Srbima, bez ikakvih patronskih pretenzija. U tom kontekstu najveći i nerešen je problem Kosova, koji ne treba da objašnjavam, vaši čitaoci o tome sve znaju.
MONITOR: Kako bi trebalo najpravednije riješiti status Kosova?
PEŠIĆ: Čini mi se da u Srbiji javno mnenje ne prihvata formalno priznavanje Kosova, a takva je i zvanična unutrašnja kampanja, dok je prema spolja izgledalo da je Vučić obećao da će to pitanje rešiti. Doduše Vučić je prihvatio da sve institucije na Kosovu budu deo kosovskih institucija, i u tom pogledu je Kosovo nezavisno. Ostalo je zapravo samo priznanje, a na tome bi trebalo mnogo da se raditi da bi ono bilo prihvaćeno. Oni koji su priznali Kosovo, a tu su Amerika i najveće evropske države, za ovih dugačkih dvadest godina od bombardovanja nisu se pretrgle da to pitanje reše. Mislim da je pitanje Kosova i njihova odgovornost, a ne samo Srbije.
MONITOR: Nedavno ste izjavili da danas imamo vladavinu glupih i neobrazovanih i da su takvi predsjednik Srbije i ljudi oko njega. Šta Srbiju čeka sa takvim ljudima?
PEŠIĆ:Ja stvarno ne mislim da je predsednik Vučić glup(naprotiv, on je veoma bistar), niti da su svi oko njega glupi, to kažem u besu, kad se iznerviram. Tačnije je reći da je sistem takav da se svako mesto, od najvišeg do kafe kuvarice, dobija sa članskom kartom SNS-a. Direktori preduzeća su kumovi i partijski drugovi, zato opada kompetencija državne administracije, raste dilentatizam, a obrazovani i stručni odlaze iz zemlje.Ja njih kritikujem zbog toga i kažem da su “glupi” u obavljanju funkcija, bez namere da lično vređam da su zaista glupi u prirodnom izdanJu. Što bi me interesovali van vršenja funkcije.
MONITOR: Takođe ste rekli da je u Srbiji uveden politički monopol, kao da smo pod Enverom Hodžom. Hoćete li to pojasniti?
PEŠIĆ: Naravno da je to preterivanje, nema veze Srbija sa tadašnjom Albanijom, ja to namerno radim, a i ostala mi borbenost od Miloševićevog vremena. Istina je da je uspostavljen neformalni politički monopol, proganja se opozicija do besvesti i juri po tabloidima, da bi se uništila potencijalna konkurencija. Prihvata se samo “konstruktivna” i prijateljska opozicija koja podržava Vučića. Mediji ne postoje za opoziciju, sem dva nedeljnika i jedan dnevni list i N1, koju takođe vlast ne podnosi. Preterala sam, ali situacija objektivno jeste loša što se demokratskih sloboda tiče. To piše i u godišnjim izveštajima Komisije EU.
MONITOR: Opozicija u Srbiji je posvađana i, kako tvrde analitičari, male su joj šanse da na predstojećim izborima pobijedi Vičića. Šta biste savjetovali opoziciji kao iskusna opozicionarka još iz 90-ih?
PEŠIĆ:Opozicija, ona prava, nije posvađana, nego se organizovala i proglasila bojkot i ne izlazi na izbore. To je dosta uzdrmalo vlast, jer je bojkot razotkrio sistem kao nedemokratski. Opozicija je tražila da se uspostave slobodni i pošteni izbori, vodili su se pregovori oko toga uz posredovanje EU, ali Vučić nije prihvatio da oslobodi medije, nego je spustiocensus od pet na tri posto da prođu uslužne stranke, kako njegova stranka ne bi zajedno sa SPS-om bile jedine dve stranke u Skupštini.
MONITOR: Predsjednik pokreta Dveri Boško Obradović izjavio je da su predsjednici Srbije i Crne Gore Aleksandar Vučić i Milo Đukanović najbliži politički i poslovni ortaci. Činjenica je da Vučić za osam godina vlasti nikad nije otišao u Crnu Goru, niti kritikovao Đukanovića. Kako to objašnjavate?
PEŠIĆ:Ne bih komentarisala Boška Obradovića, jer je on po mnogim pitanjima daleko od mojih uverenja. Utisak je bio da su Đukanović i Vučić bliski i dobri saradnici u nekim poslovima. Ništa bliže ne bih mogla o tome da kažem, ne volim nagađanja, i ne bavim se intrigama. Ne znam zašto se nisu sreli, možda imaju nekog ko održava kontakt među njima.
Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”
MONITOR: Dok u Crnoj Gori, a bilo ih je i u Beogradu i drugim gradovima Srbije, traju protesti u režiji Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispoviesti, nekoliko desetina javnih ličnosti iz cijelog regiona potpisalo je apel kojim tvrde da je za sve odgovoran zvanični Beograd. Vaš komentar?
PEŠIĆ: Videla sam i pročitala taj Apel, ne bih ga potpisala. U prošlosti se nisam slagala sa stavovima Beograda i nikada ovdašnju vlast nisam oslabađala od odgovornosti kad sam mislila da je odgovorna. Nisam oslobađala ni Crnu Goru kada je u Hrvatskoj stigla do Slanog u pljačkanju. Pa i sada je u Beogradu bilo nekih loših izjava, pre svega Dačića, osuđivala sam masu protestanata u Beograda, kada je pokušano paljenje zastave Crne Gore. Podržavam nezavisnost Crne Gore i protiv sam bilo kakvog mešanja Srbije u njena unutrašnja pitanja. Smatram da je ipak taj zakon doveo do nereda, trebalo je rešavati osetljiva pitanja tako da se narod ne podeli. Smatram da Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”, nego crnogorski, nisu oni naša dijaspora, nego je Crna Gora njihova matična država. I ta pitanja treba tamo i da se rešavaju, a ne u Srbiji.
Nema raspoloženja za ratne sukobe
MONITOR: Osnivačica ste Centra za antiratnu akciju, a bili ste predsjednica Građanskog saveza Srbije koji se devedesetih takođe suprotstavljao ratnoj politici. Zbog loših odnosa između Srbije i Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Srbije i Kosova… može li doći do novih sukoba u našem regionu?
PEŠIĆ: Mnoga su pitanja ostala otvorena, naročito su opasna u Bosni i Hercegovini i oko Kosova, ali ne verujem da ima raspoloženja za ratne sukobe. Nadam se da će Crna Gora uspeti da nađe dobro rešenje da se prevaziđu nepotrebne etničke podele, jer su njeni narodi autentično crnogorski, niko tu nije gost. Verovala sam da će Crna Gora biti prva građanska država na Balkanu, da će praviti modernu naciju i stvarnu republiku, koja se ne bazira na etnosu i veri. Nije tako ispalo, ali još uvek ima šansi da se takva država napravi. Crna Gora svoju naciju može bazirati na državi i jednakosti građana, na republikanizmu, a ne na staromodnim balkanskim običajima koji su nas vodili i dalje vode u sukobe. Možda je kasno, ne znam, ali uvek žalim kad zapadnemo u kandže etničkog i verskog sukoba. Iz sve snage se nadam se da će te zamke Crna Gora uspešno prebroditi.
Veseljko KOPRIVCA
Komentari
INTERVJU
SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR UNIJE SLOBODNIH SINDIKATA CRNE GORE: Nećemo dozvoliti da nas gaze i marginalizuju
Objavljeno prije
6 danana
1 Maja, 2026
Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard
,,Ova Vlada, kao treća vlada diskontinuiteta, je svoj imidž i politiku gradila na poboljšanju ekonomsko-socijalnog položaja zapošljenih, penzionera i građana. Kroz program Evropa 1, Evropa sad 2, povećanjem najniže penzije i nekih drugih socijalnih davanja i to je bilo pozitivno”, kaže na početku razgovora za Monitor, dan prije ovonedjeljnog protesta Unije slobodnih sindikata Crne Gore, njen generalni sekretar Srđa Keković. Protest je organizovan zbog upornog odbijanja Vlade na dijalog o Opštem kolektivnom ugovoru (OKU) koji je istekao 30. aprila.
,,Vlada koja Crnu Goru želi da uvede u EU zna da na tom putu moramo da se približimo standardom i zaradama razvijenim zemljama. A mi se trenutno nalazimo negdje na 52 odsto u odnosu na prosjek država EU, a sa ova predhodna dva programa smo bili došli na 54 odsto. Znači ponovo gubimo trku. EU počiva na socijalnom dijalogu. Sve razvijene države Evrope baštine socijalni dijalog. Kroz dijalog se traže i nalaze najbolja rješenja za tu zajednicu“, kaže Keković.
„Vlade Crna i Gore koja ne želi ni da odgovori na dopis sindikata samo pokazuje da je lažna priča kojom se oni kite i u zemji i van zemlje – da su oni Vlada koja njeguje socijalni dijelog. To je sada razotkriveno, ali od toga nama kao sindikatu nije ništo bolje”, konstatuje generalni sekretar USSCG.
MONITOR: Nakon proslave Prvog maja, koliko radnika će nevaženjem OKU biti nezaštićeno?
KEKOVIĆ: Najmanje stotinu hiljada naših koleginica i kolega ostaće bez nekih značajnih benefita. Od regulisanja broja dana odmora, uvećanja zarada za prekovremeni rad, za minuli rad, praznični rad, rad nedeljom…
Imamo tu i otpemninu za odlazak u penziju, koju ljudi ne bi dobili bez OKU, kao i određene jednokratne novčane pomoći koje su obavezne u datim slučajevima. OKU je veoma važan jer mi imamo jako nisku kulturu socijalnog dialoga u realnom sektoru, pogotovo na nivou preduzeća, odnosno kod poslodavca. Imamo i zabrinjavajući status u nekim djelatnostima, kao što je trgovina, koja je najveća djelatnost po broju zapošljenih, zatim bankarski sektor, sektor medija, gdje nemamo granski kolektivni ugovor i skoro zanimarljiv broj kolektivnih ugovora kod poslodavca.
Svi ti koje sam nabrojao, i brojni drugi u djelatnostima gdje nema granskog kolektvnog ugovora, bi bili dovedeni u situaciju da bi uslovi njihovog rada bili značajno uniženi.
MONITOR: Tražili ste povećanje plate od 10 odsto.
KEKOVIĆ: OKU se utvrđuje za svaku godinu na osnovu sporazuma između potpisnika tog kolektivnog ugovora. Potpisnici su reprezentativna organizacija poslodavaca, dvije reprezentativne sindikalne centrale i vlada.
Plate je trebalo povećavati kroz obračunsku vrednoću koeficijenta. Međutim, vladama već 13 godina je više odgovaralo da trguju oko povećanja zarada. Prvo su pregovarali sa jednom djelatnosti, primjera radi prosvetom. Pa prosveti ne povećaju kroz obračunsku vrednoću koeficijenta, jer bi onda bilo povećano svima, nego kroz koeficijente.Onda, kad povećaju jednoj djelatnosti, pobune se službenici, pa onda povećaju njima, pa se onda pobuni vojska, pa se povećaju koeficijenti vojsci. Plate su se povećavale na jedan paušalni način. Kroz povećavanje koeficijenata složenosti poslova.
Kada smo počeli da reagujemo i da tražimo da se takva politika zaustavi, došlo je vrijeme kovida. Donijelo i budžetsku katastrofu , jer se desio fijasko u turizmu. I tada smo kao odgovorna organizacija dali saglasnost i za 2020. i za 2021.
Posljednje tri godine tražimo povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 100 eura. Pričali smo da li ima para u budžetu za to povećanje. Mi odgovorno tvrdimo da ima, i na prihodnoj i na rashodnoj strani, a to smo prezentovali više puta.
MONITOR: U toku pregovara pominjalo se i predizbormo obećanje o sedmočasovnom radnom vremenu.
KEKOVIĆ: Mi smo u našoj rezoluciji ugradili zahtjev da se smanji dužina trajanja radnog vremena, da ona bude sedmično 35 sati, kako bi se našla ravnoteža između privatnog i poslovnog života i više prostora izvojilo za porodicu. To nije ništa novo, to je trend koji je prisutan svuda u svim razvijenim zemljama svijeta. Onda se desila ona politička kampanja, gdje je PES koji je čini okosnicu ove Vlade, iznio taj svoj predizborni program u kome je naveo da oni žele da radna sedmica bude 35 sati. Podržali smo to, jer je to dio naše rezolucije.
O tome se trenutno ništa ne priča. Na nivou Socijalnog savjeta je napravljeno nekoliko radnih grupa u kojima su poslodavci izrazili nevjericu da ne dođe do većih poremećaja u prihodima i u zapošljavanju.
Moram da priznam i sledeće, da smo upali u ubrzanu fazu pristupanja EU i da nam je cijela prošla godina prošla u razmatranju brojnih zakonskih propisa iz oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva koje smo morali da pregovaramo. To je zaista bilo zahtjevno i , da ne pravdam sad Vladu, ali možda nas je upravo taj proces malo odaljio od ove priče. A priča oko sedmočasovnog radnog vremena jesta ozbiljna. Ako pristupite jednomu problemu i želite da nađete rješenje, onda sam ubjeđen da ga možemo naći na zadovoljstvo i zapošljenih, poslodavaca, ali i Vlade.
MONITOR: Nedavno je ponovo vraćena odredba o mogućnosti odlaska u penziju sa 67 godina.
KEKOVIĆ:To je priča koju je Unija zagovarala pet godina i borila se nakon što je 2021. došlo do jedne regresije prava zapošljenih. Ta odluka je bila politička, trebalo je smijeniti pojedine kadrove. Hiljade naših koleginica i kolega je moralo godinu dana ranije da napusti tržište rada i da godinu dana maltene gladuje da bi vraćali kredite.
Ima još dosta pitanja koje dobijamo od naših članova. Postavlja se pitanje da li ova odredba o 67 godina važi i za službenike i namještenike, jer je u Zakonu o državnim službenicima ostala odredba koja je bila ranije usklađena na 66 godina. Ovo je vrlo važno da naglasim – da važi. Jer je u Zakon o radu unijeta nova odredba koja kaže da specijalni zakon ne može da daje manja prava od zakona koji propisuje opšti zakon, u ovom slučaju, Zakon o radu.
Dobijamo informacije da čak i poslodavci pokušavaju da manipulišu sa tim i da u penziju šalju naše koleginice i kolege koji žele i imaju pravo da rade do 67 godina.
MONITOR: Unija je imala kampanju o izgradnji socijalnih stanova po modelu grada Beča, međutim Vlada se opredjelila za Velje brdo.
KEKOVIĆ: Unija je napravila projekciju gradnje socijalnih stanova od po 60 kvadrata na teritoriji cijele Crne Gore, po modelu socijalnog stanovanja grada Beča. I ta projekcija govori koje su prednosti, i koji su nedostaci projekta Velje Brdo u odnosu na bečki model stanovanja. Ovaj model inače zagovara EU, koja je izdvojila značajna sredstva da države članice reformišu svoje stambene politike i preko tog modela omoguće priuštivo stanovanje.
Umjesto toga dobili smo model Veljeg brda u kome se u Podgoricu dovode ljudi iz cijele Crne Gore uz, nedavno najavljene troškove koji su porasli na preko milijardu eura.
Primjena bečkog modela u Crnoj Gori koštala bi 600 miliona za 10.000 stanova veličine 60 kvadrata. S tim što bi, za razliku od Veljeg brda, ti stanovi mogli da počnu da se grade vrlo brzo, jer bi opštine davale plac, na kojem već postoje priključci za struju, vodu, postoje putevi. Sve ono što na Veljen brdu tek treba da se izgradi.
Kada su naši predstavnici bili u studijskoj posjeti Beču, informisani su da 60-70 odsto građana i građanki živi u državnim stanovima, cijena zakupa stana od 60 kvadrata kreće se od 10-12 odsto prosječne plate. Ako bi to preveli na naš model, zakup bi bio 100-120 eura.
Kod njih sa 16-17 godina može građanin ili građanka da aplicira za taj stan. Vrijeme čekanja na stan je od godinu i po do dvije godine. Stan se može doživotno koristiti, a imaju pravo da ga koriste i nasljednici. Taj stan održava država. Nema ulaganja za održavanje, plaćanja poreza. Obaveza je jedino da se plaća zakupnina.
Kada smo uporedili bečki model i Velje brdo, došli smo do računice da bi za stan od 60 kvadrata po bečkom modelu za 30 godina bilo plaćeno nešto preko 30 hiljada eura, a za stan na Veljem brdu preko 110 hiljada.
MONITOR: Šta očekujete nakon protesta?
KEKOVIĆ: Izuzetno je bitno da se OKU dogovori i da se povećaju zarade. Važno je i da da nećemo dozvoliti nikom da nas gazi, da nas marginalizuje.
Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard.
Ko ima najbolji standard u Evropi? Imaju upravo one države, čija stopa sindikalizma je najveća. Ona se kreće do 70 odsto u zemljama poput Finske, Švedske, Islanda…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICIST, HRVATSKA: Evropska unija mora pronaći način da bude suštinski samostalna
Objavljeno prije
6 danana
1 Maja, 2026
Živimo u vrijeme populističke desnice generalno, a takođe i u vremenu realnog i nepovratnog poraza tzv. liberalne ljevice, čija ideologija nikome ne zvuči dovoljno uvjerljivo u današnjem svijetu
MONITOR: U Hrvatskoj se nastavljaju incidenti prema građanima/kama srpske nacionalnosti.Hrvatski zvaničnici odaju poštu žrtvama Jasenovca, ali nisu obzirni prema civilnim žrtvama Bljeska i Oluje. Da li i taj narativ zvanične Hrvatske utiče na moguće, dublje promjene u društvu kada se radi o „suočavanju sa prošlošću“?
MARKOVINA: Čitav taj odnos prema Jasenovcu je ponajprije blasfemičan sa svih strana. Pisao sam već o tome za Peščanik ovih dana, Jasenovac je u moru ovdašnjih zločina 20. stoljeća uvjerljivo najmonstruozniji i pokazuje sistem i pravu bit ustaške države. I umjesto da se kao prema takvom odnosimo prema njemu, srpski nacionalizam ga već godinama koristi za falsificiranje brojki i moralno opravdanje svih zločina iz devedesetih pa i genocida u Srebrenici, te ga koristi u dnevnopolitičke svrhe. Kao s onom otužnom izložbom u skupštini koja je, valjda, trebala isprovocirati Tonina Piculu.
Hrvatski nacionalizam, pak , prvo nije znao što bi s Jasenovcem, pa je nekako držao protokolarne govore i pokušavao izbjeći jasno imenovanje da je napravljen genocid nad Srbima, podvodeći sve pod priču o Holokaustu i izbjegavajući spomenuti suštinu ustaške države. Što se tiče ratova iz devedesetih, u Hrvatskoj je bilo jedno vrijeme, čak i na početku Plenkovićevog prvog mandata, kad se uz trijumfalizam, dogodilo da potpredsjednik Vlade iz SDSS-a, ode u Knin na proslavu, a onda je ministar branitelja Tomislav Medved došao na obilježavanje ubojstva srpskih staraca civila u Varivodama. Međutim, posljednjih godina se s novim usponom krajnje desnice takvo što više ne može zamisliti. Opet i dodatno zbog insceniranja predstave kojom se svake godine obilježi egzodus u Srbiji, svaki put kao da je rat počeo u ljeto ‘95. i da se prije toga ništa nije događalo.
MONITOR: EU je orkestrirala svoju novu bezbjednosnu i, donekle, spoljnu politiku. Bivši francuski predsjednik, socijalista Fransoa Oland, kaže da odnosi Evrope i SAD više ne mogu biti isti i kad Donald Tramp ode sa vlasti, ali i da su Njemačka i UK još vrlo zavisne od politike SAD. Šta vi mislite o ovoj Olandovoj izjavi?
MARKOVINA: Mislim da je sada valjda svakome jasno, bez obzira na to koliko je Donald Tramp ekstreman primjer svega što se dogodilo unutar SAD-a i personifikacija raskida s do nedavno postojećim svijetom, da se stvari više neće vratiti na početne postavke s njegovim odlaskom. Drugim riječima, da, Evropska unija mora pronaći načina da bude suštinski samostalna, funkcionalna i da bude ozbiljan geopolitički faktor u budućnosti, što sada nije.
MONITOR: Pobjeda Petera Mađara je mnoge u Evropi, a posebno u Briselu bacila u euforiju. Mađareva partija je percipirana kao desni centar, a on je dugo bio u Fides-u. U parlamentu neće biti nijedne ljevlje partije. Da li je to potvrda teze da EU i Evropa sve više idu udesno i šta-u tom kontekstu, znači pobjeda Progresivne stranke Rumena Radeva u Bugarskoj, deklarativnog lijevog centra?
MARKOVINA: Mađar doista jeste desnica, a pričati o Radevu kao o ljevici ima smisla onoliko koliko je ljevica i Dačićev SPS. Živimo u vrijeme populističke desnice generalno, također i u vremenu realnog i nepovratnog poraza tzv. liberalne ljevice, čija ideologija jednostavno više nikome ne zvuči dovoljno uvjerljivo u današnjem svijetu. A sve to se događa u nikad pogubnijem preslagivanju svijeta od Drugog svjetskog rata do danas. Volio bih da Europska unija nađe način da preživi i s te strane je dobro što je Orban kao rodonačelnik desnog populizma i neoliberalne demokracije izgubio, samo što to neće ići, zapravo, dok se neka nova ljevica ne osnaži unutar EU.
MONITOR: Svijet kao da danas zavisi od krhkog mira-dok se vode ratovi koji prijete da postanu još širi, pa i globalni sukobi. Koliko su oni rezultat političkih koncepata savremenih država-a koliko starih imperijalnih motiva za vitalnim prirodnim resursima i novih-za prestižnim tehnologijama?
MARKOVINA: U suštini se uvijek od kraja devetnaestog stoljeća do danas sve svodi na isto. Nezaobilazni nacionalizam nacionalnih država i imperijalizam onih koji se osjećaju dovoljno moćnima da budu imperijalisti. Princip je isti, sve su ostalo nijanse-pjevao je Đole, pa je s te strane nebitno govorimo li još uvijek samo o nafti ili o modernim tehnologijama. Jedini projekti koji su, suštinski, bili mirovni su projekt SFRJ i Europske unije.
MONITOR: Donald Tramp postaje i meta niza atentatora. Za sada javno nije poznata nijedna „politička pozadina“. Najnoviji napad izveo je Kol Tomas Alen, mašinski inženjer iz Kalifornije. On je i autor manifesta-u kojem zagovara vladavinu zakona a ne pojedinaca. Izgleda da je bio donator kampanje Kamale Haris i učesnik No kings protesta. Da li je američko društvo postalo „prenapregnuto“ i koliko je to opasno za veće unutrašnje sukobe u SAD?
MARKOVINA: Niz atentata na Trumpa sad već izgleda i pomalo bizarno, ali jeste činjenica da je SAD već duže vrijeme na rubu realnog građanskog rata i to jeste jedna od mogućnosti. Uostalom, ono što se događalo u Minneapolisu, gdje su Trampove lične naoružane formacije počele ubijati ljude koji prosvjeduju jer ovi hapse druge ljude bez reda, jasno govori u kojem smjeru se stvari razvijaju.
MONITOR: Izrael je napad na Iran i Liban, predstavio kao vitalno pitanje. Može li mir posle toga biti trajan i koliko je Izrael u riziku da smanji interesovanje SAD za ratove koje vodi, čineći velike zločine i slamajući međunarodni poredak do granice nemoći UN? Može li se očekivati otvorenije miješanje Kine u bliskoistočni haos?
MARKOVINA: Prvo, čisto sumnjam da će se Kina otvoreno umiješati u bilo što, kad im sve ovo da drugi ratuju i poništavaju vlastiti ugled i položaj u svijetu, jako odgovara. A drugo, iako je osviještenijim ljudima u svijetu odavno jasno kako se Izrael odnosi prema Palestincima, nakon Gaze ta država je izgubila svaki moralni kredibilitet i moralni kapital kojeg je imala zbog Holokausta, a svakim danom sve više, logično, gubi i podršku svih onih koji su joj bili neupitni saveznici. Da među političarima u Izraelu ima više racia, a manje nesnošljivih emocija, odavno su trebali razumjeti da će sve ovo što rade potencijalno dovesti opstanak te države u pitanje. Stoga postoje samo dva međusobno povezana načina da mir bude trajan. Pri čemu se ovaj drugi, tj. suočavanje sa svim počinjenim zločinima neće dogoditi. Mi to najbolje znamo, a tamo je uniformnost društva puno gora nego što je na našim prostorima. A drugi je možda još uvijek ostvariv i odnosi se na istinsko formiranje i međusobno priznanje dvije države. Što je posljednje što Izrael želi. Samo što su alternative tom raspletu samo dvije. Jedna je genocid i etničko čišćenje Palestinaca-na čemu se očito radi, a druga je jedna zajednička potpuno demokratska država sa svim građanskim i biračkim pravima, što Izrael tek ne bi dopustio nikada.
Nikad se suštinski politika HDZ-a iz Hrvatske prema BiH nije promijenila
MONITOR: MSP BiH uputilo je protestnu notu Ministarstvu spoljnih i evropskih poslova Hrvatske u vezi sa jednom od tema skupa TradFesta u Zagrebu, o formiranju hrvatskog entiteta u BiH. Skup su organizovale NVO, ali je na njemu bilo i predstavnika vlasti. Već odavno nezavisne, države ex-yu regiona kao da ne prestaju sa-doduše nezvaničnim, pretenzijama na teritorije susjeda?
MARKOVINA: Da se razumijemo- nikad se suštinski nije politika HDZ-a iz Hrvatske, koja je najčešće bila i službena politika Hrvatske, prema Bosni i Hercegovini nije promijenila. To je uvijek bila ideja uspostavljanja neke ekskluzivne hrvatske teritorijalne jedinice u toj zemlji, uz potpuno pokroviteljstvo nad bosanskohercegovačkim HDZ-om. Samo što više nisu ratne okolnosti, pa ni metode na svu sreću nisu iste, ali poenta jeste. To što nije bilo najviših dužnosnika vlasti suštinski ne znači ništa, budući da se premijer redovno uključuje u izborne kampanje u BiH na strani HDZ-a, a radi to i danas. I opet, s druge strane imamo operacionaliziranu ideju ‘srpskog sveta’, koja ne predstavlja zapravo ništa drugo nego nezadovoljstvo srpskog nacionalizma današnjim međudržavnim granicama, što takođe nije ništa drugo nego nastavak nezadovoljstva avnojevskim granicama i svega onoga što je proizvelo rat. Bosna i Hercegovina je tu oduvijek najveći trn u oku ovdašnjim nacionalistima-ali ni ostale države, uključujući Crnu Goru, teško da mogu posve zanemariti prisutnost tih ideja.
Tramp je nanio nepopravljivu reputacijsku i savezničku štetu SAD-u
MONITOR: Donald Tramp je počeo i vlast osvojio na programu MAGA i repatrijaciji američke industrije. Drugi mandat je osvojio mašući parolama američkog nacionalizma. Da li je ovo što danas radi rizik za politički i ekonomski prestiž SAD?
MARKOVINA: Donald Tramp je nemoguć za ozbiljnu političku analizu, jer ni on sam kad se probudi ne zna što će sljedeće tog dana odlučiti i napraviti. Ali jeste neupitno da je nanio nepopravljivu reputacijsku i savezničku štetu SAD-u, koja, kao što već rekoh, ne može biti tek tako sanirana, jer niti će se Amerika vratiti na staro i početi emitirati priču o sebi putem privlačne popularne kulture i o sebi kao o zemlji mogućnosti, niti će ostatak svijeta biti slijep pored zdravih očiju i oslanjati se na nekoga ko će ti okrenuti leđa u svakom času kad mu bude oportuno.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kad pristajete na nečastan kompromis, on uvijek traži novi kompromis. Tu nema kraja. Mnogo sam puta odlazio iz sigurnih poslova samo da bih sačuvao slobodu. Ovo sa Andrićem radio sam pet mjeseci po pet sati dnevno da je osvojim, da ne zavisim od toga hoće li mi neko dati ulogu. Sloboda ima cijenu. Čovjek mora biti spreman da je plati
„Srećan je čovjek koji se usudi da bude slobodan.“ Ta misao mogla bi sažeti razgovor sa glumcem Tihomirem Stanićem nakon izvođenja monodrame po motivima romana “Na Drini ćuprija”. Polazeći od Andrića, razgovor je otvorio teme istine, hrabrosti, umjetnosti i mostova koje svako od nas gradi kroz život. Pretvorio se u priču o književnosti, hrabrosti i slobodi.
MONITOR: Kako se vaše razumijevanje Andrićevog djela mijenjalo kroz godine, do trenutka kada ste kao glumac počeli da govorite njegove riječi?
STANIĆ: Mnogo se menjalo. Kada sam tražio celinu iz romana za scensko izvođenje, pronašao sam priču o Mehmet-paši Sokoloviću i shvatio koliko je grandiozna Andrićeva misao – da čovek celog života pokušava da premosti bol iz detinjstva, napravi most između mesta rođenja i mesta života.
Tada sam razumeo da svi mi to radimo. Svi pokušavamo da napravimo neku vrstu mosta između onoga gde smo stigli i odakle smo krenuli.
Pre 25 godina taj tekst sam govorio drugačije, gotovo pokušavajući da ličim na Andrića koji naglas govori svoje delo. Vremenom je to evoluiralo i danas ga govorim kao da sam ga ja napisao. Toliko sam ga usvojio, a opet mu se svaki put divim iznova — toj višeslojnosti, ritmu i lepoti jezika. Tu ima nečeg čarobnog. Ivo Andrić je veliki mudrac koji je usavršio i stil i način pripovedanja. Toliko sam fasciniran tim delom da sam pre neki dan, sam kod kuće, izgovarao delove koje već 25 godina govorim pred publikom, diveći se ponovo ritmu tih rečenica i poetskim figurama koje njegova proza nosi. I svaki put me to iznova zadivi. U toj prozi ima nešto neiscrpno. I posle četvrt veka, svaki put u njemu otkrijem nešto novo.
Pogledajte samo prvu rečenicu: „Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala.“ Pa to je savršeno. U jednoj rečenici imate ritam, sliku, snagu i muziku jezika.
MONITOR: Primjećujete li razliku u tome kako publika danas reaguje na Andrića u odnosu na ranije?
STANIĆ: Publika se menja, svi se menjamo, ali ljudi koji dođu da ovo gledaju uglavnom reaguju isto. Jer ovo nije predstava koja počiva na zabavi, humoru ili atrakciji. Ljudi dolaze sa motivom, dolaze da slušaju. I imam ogromno poverenje u taj tekst. Sećam se jednom u Rotterdamu, došao je jedan naš čovek, verovatno očekujući nešto sasvim drugo, nešto zabavno. Vidio sam ga kako se na početku meškolji, kao da misli da je pogrešio. A onda, posle nekoliko minuta, uhvatila ga je priča. Kad je došla priča o deci odvedenoj daleko od rodnog kraja, prepoznao je sebe. On je i sam otišao iz svog zavičaja da traži život negde drugo. I video sam kako u desetom minutu plače. To je snaga te univerzalne priče. Ljudi u njoj prepoznaju svoju sudbinu. Zato verujem da publika, ma koliko se vreme menjalo, reaguje na istinu isto. A velika književnost nosi istinu. Zato traje.
MONITOR: Koliko je ta priča bliska današnjim mladim ljudima?
STANIĆ: Duboko bliska. Dobra književnost uvek govori o večnim istinama. Ljudi često ne shvataju koliko dobra literatura može olakšati život. U njoj prepoznate da vaš problem nije samo vaš, da su se ljudi kroz vekove nosili sa istim pitanjima. Mnogo toga ne morate sami iskusiti — možete znati iz literature. Ja sam mnoge nevolje izbegao zahvaljujući knjigama.
Govoreći Andrića ovih dvadeset i pet godina, siguran sam da sam postao mudriji nego što sam bio pre tog susreta.
MONITOR: Ima li djelova teksta iz djela Iva Andrića koje Vam je emotivno najteže izgovoriti?
STANIĆ: Nije mi ništa teško, jer je sve duboko promišljeno. Postoje delovi koje sam svesno izostavio ili ublažio, poput brutalne scene nabijanja na kolac, jer sam želio meru. Ali i posle stotina izvođenja, svaki put preispitujem tekst. Ipak, forma je ostala ista 25 godina. I ostaje takva.
MONITOR: Često govorite o slobodi i hrabrosti. Da li je danas veća hrabrost govoriti ili opstati, samim tim prećutati?
STANIĆ: Nije dobro prećutati. Sloboda je najdragocenija čovekova tekovina.
Kad pristajete na nečastan kompromis, on uvek traži novi kompromis. Tu nema kraja. Mnogo sam puta odlazio iz sigurnih poslova samo da bih sačuvao slobodu. Ovo sa Andrićem radio sam pet meseci po pet sati dnevno da je osvojim, da ne zavisim od toga hoće li mi neko dati ulogu. Sloboda ima cenu. Čovek mora biti spreman da je plati.
MONITOR: Kolika je danas odgovornost umjetnika da govori javno?
STANIĆ: Ista kao prije hiljadu godina. Ako čitate Šekspira, Eshila ili Euripida — sve je isto. Istina, pravda i sloboda su ideali kojima se uvek teži. Borba za te vrednosti je stalna.Mislim da umetnost nema smisla ako ne nosi istinu. Umetnik nije tu samo da zabavlja. Njegova je dužnost i da svedoči vremenu u kojem živi. Video sam mnoge ljude, i među kolegama, koji su zbog komfora, koristi ili straha pravili kompromise sa nečim u šta duboko ne veruju. To se oseti. To se vidi. Čovek se iznutra stidi, i ta pukotina se prenese i na umetnost. Zato mnogi vremenom izgube onu snagu koju su nekad imali. Jer bez unutrašnje istine nema velike umetnosti. Ako čovjek nije slobodan u onome što govori, teško može biti istinit u onome što stvara. A bez istine nema ni umetnosti koja traje.
MONITOR: Danas se često čini da je svijet gori nego ranije. Dijelite li taj osjećaj?
STANIĆ: Ne. Samo danas brže saznajemo za sve. Nekad je vest putovala godinama.
Zbog medija nam se čini da je svet gori, ali čovečanstvo je oduvek prolazilo kroz katastrofe, ratove, kuge. Literatura me uverila da je ljudska drama uvijek ista. A ono što čuva svijet jesu mladi. Deca. Njihova nevinost i pobuna.
MONITOR: Šta danas najradije čitate?
STANIĆ: Čitam Andrića. Vraćam mu se stalno. Most na Žepi je savršena pripovetka. Volim poeziju, Miloša Crnjanskog, Jesenjina, Ljubomira Simovića. Kad sam bio mlađi, strasno sam čitao Dostojevskog. I danas mu se vraćam. Dobra literatura je ono što traje. Zato je velika. Jer govori o onome što je večno.
Nina MARKOVIĆ
Komentari

UPRAVA ZA LEGALIZACIJU– RADUNOVIĆEVA ŠEMA ZA ZAŠTITU MOĆNIH DIVLJIH GRADITELJA: Gvozdenovićev nasljednik
PUT U EU KROZ POLITIČKA MINSKA POLJA: Je li Crna Gora te sreće
JOŠ JEDAN PRVI MAJ: Ničiji praznik
Izdvajamo
-
FOKUS6 danaUPRAVA ZA LEGALIZACIJU– RADUNOVIĆEVA ŠEMA ZA ZAŠTITU MOĆNIH DIVLJIH GRADITELJA: Gvozdenovićev nasljednik
-
Izdvojeno3 sedmiceIMOVINSKI KARTONI PREDSJEDNIKA OPŠTINA SA SJEVERA: Oružje najveća investicija
-
OKO NAS4 sedmiceOCJENJIVANJE SUDIJA I TUŽILACA: Nova pravila, stare boljke
-
DRUŠTVO4 sedmiceOTVARANJE SVETOG STEFANA: Sporazum o poravnanju po mjeri zakupca
-
DRUŠTVO4 sedmiceINSTITUCIJE I SLUČAJ CARINE: Iko odgovoran?
-
DRUŠTVO4 sedmiceOPTUŽENI U AFERI STANOVI PONOVO PRED SUDOM: Apelacioni sud tvrdi da je oslobađajuća presuda nejasna
-
Izdvojeno3 sedmiceSLUČAJ CARINE: KONTINUITET DEVASTACIJE BOKE KOTORSKE: Čedo Popović, miljenik svih vlasti
-
Izdvojeno4 sedmiceVARLJIVO PRIMIRJE U ZALIVU: Korak ka miru ili pauza do novog kruga pakla
