Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA I POLITIČARKA IZ BEOGRADA: Ovo je radikalska Srbija

Objavljeno prije

na

Najveći problem Srbije je to što je demokratija ugrožena, doživjela je slom, vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni. Drugi veliki problem je opterećenost  Srbije nacionalnim interesima,  onim što zovemo “srpstvo”

 

MONITOR: Ovih dana izloženi žestokim napadma zbog tvita u kojem ste napisali: “Hajde bre da vas vidim šta ćete kada se proglasi doživotnim predsednikom… Ako Brnabićka da ostavku da znate – sprema se doživotni Vučić. E, nema tu bojkota, samo cev u glavu”. Tvrdite da ste mislili na sebe, a ne na Aleksandra Vučića, odnosno na samoubistvo, a ne ubistvo. Zbog tog tvita postali ste velika državna opasnost…

PEŠIĆ: Ne umem da objasnim uzroke zašto sam napadnuta za tako apsurdnu stvar, koja mi zaista nije pala na pamet. Sigurno ima nekih razloga. Ja sam dosta aktivna na tviteru, veoma otvoreno kiritikujem vlast, pa se to ne sviđa ovdašnjim vlastima. Može se reći i to da sam jedna od mnogih koji se u Srbiji po imenice s vrha vlasti prozivaju kao neprijatelji. U Skupštini Srbiji se po ceo dan prozivaju profesori, akademici, sudije, pa onda i ja upadnem u taj koš. Imate i jednu čudnu crtu predsednika Vučića, da je on za ovih osam godina više puta zamišljao da mu se preti ubistvom, na primer u Jajincima kad je nađeno oružje blizu njegove kuće, imali smo državne udare, njegova izmišljena rušenja, a i on sam je govorio da će “skončati”. Zbog iste optužbe je NIN morao da skloni naslovnicu na kojoj je Predsednik prolazio izložbom oružja, a jedna cev mitraljeza je izgledala kao da puca u njega. Isto kao u mom slučaju. U Srbiji kao da stalno imamo vanredno stanje, pa zato svaki malo glasniji kritičar može da zglajza ili ima neprijatnosti.

MONITOR: Bespoštedno ste kritikovali srpsku politiku devedesetih i Slobodana Miloševića, ali on Vam nije zbog toga pravio probleme. Zašto je danas u Srbiji gore u tom pogledu nego u vrijeme Miloševića?

PEŠIĆ:To je tačno. Milošević me nikada nije pomenuo, a zaista sam bila jako aktivna, a sada me juri cela država, ne znam ko me sve nije napao zbog budalaštine, a  nisam ni u jednoj stranci i bavim se politikom samo na tviteru, a ponekad napišem tekst za Peščanik. Zašto je tako? Svi naši vladari su imali različite psihološke profile. U politici se jako vidi kakva je ličnost političara, makar koliko se neki trudio da se drži forme i da ne eksponira sebe kao osobu. Milošević je bio autokrata, ali nije se bavio opozicijom i njome bio opsednut. Sam se veoma retko pojavljivao u javnosti ina televizijama, mnogo je više komunicirao sa stranim zvaničnicima oko ratne situacije i mirovnih sporazuma. Protiv njega je bila demokratska opozicija, ali smo na nesreću imali stranke koje su bile esktremnije od Miloševića po nacionalnom pitanju, a najveća od njih je bila Srpska radikalna stranka. Onanije spadala u demokratsku opoziciju, jer nije zagovarala demokratiju i Evropu. E, sada su ti isti radikali, samo pod drugim imenom i malo prefarbani na vlasti. Ovo je sada radikalska Srbija. Oni preziru demokratiju, pluralizam, institucije, nezavisno pravosuđe, slobode i prava građana, otvorene medije, demokraske izbore, dakle sve ono što spada u evropske civilizacijske vrednosti. Autokratizam se postepeno gradio kako je Vučić učvrščivao svoju vlast, tako je pokretana besomučna kampanja protiv Demokratske stranke, a svih ostalih, sve dok iz sredstava javnog informisanja nisu izbačene sve stranke, sem što su lažima svakodnevno napadani njeni lideri u tabloidima, Pinku i skoro svim televizijama. Zbog tih napada u Srbiji više nema normalnog višepartizma, ako ga ima, on je više u ilegali nego u javnosti. Tako smo dobili jednostranačku situaciju i masovnu Vučićevu partiju od  700.000duša,  nekoliko sitnih uslužnih stranaka i šaroliku nejaku opoziciju koja je objavila bojkot na prolećnim izborima.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Srbija danas suočava?

PEŠIĆ:Mislim da sam vam u prethodnom odgovoru rekla da je najveći problem to što je demokratija ugrožena, ona je u Srbiji doživela slom, i vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni.Demokratija je fasadna, bez stvarnog sadržaja. Drugi veliki problem je opterećenost Srbije nacionalnim interesima,  onim što zovemo “srpstvo”. Naša su briga postali svi Srbi koji su živeli vekovima daleko od Srbije, tu sui  teritorijalne pretenzije da se što više Srba stavi pod isti krov. To su poznate stvari, ne treba ih ovde opisivati. Dobro, to više nije baš tako kako je bilo na početku devedestih, to se dosta oladilo, ali jeste i sada problem, koji stoji na putu razvoja i napredovanja Srbije. Moja bi želja bila da Srbija vodi politiku interesa Srbije kao naše zemlje i naših građana, a da se mane svesrpske politike. Što znači da i to da Srbija treba da ima odlične odnose sa svojim susedima i Srbima, bez ikakvih patronskih pretenzija. U tom kontekstu najveći i nerešen je problem Kosova, koji ne treba da objašnjavam, vaši čitaoci o tome sve znaju.

MONITOR: Kako bi trebalo najpravednije riješiti status Kosova?

PEŠIĆ: Čini mi se da u Srbiji javno mnenje ne prihvata formalno priznavanje Kosova, a takva je i zvanična unutrašnja kampanja, dok je prema spolja izgledalo da je Vučić obećao da će to pitanje rešiti. Doduše Vučić je prihvatio da sve institucije na Kosovu budu deo kosovskih institucija, i u tom pogledu je Kosovo nezavisno. Ostalo je zapravo samo priznanje, a na tome bi trebalo mnogo da se raditi da bi ono bilo prihvaćeno. Oni koji su priznali Kosovo, a tu su Amerika i najveće evropske države, za ovih dugačkih dvadest godina od bombardovanja nisu se pretrgle da to pitanje reše. Mislim da je pitanje Kosova i njihova odgovornost, a ne samo Srbije.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da danas imamo vladavinu glupih i neobrazovanih i da su takvi predsjednik Srbije i ljudi oko njega. Šta Srbiju čeka sa takvim ljudima?

PEŠIĆ:Ja stvarno ne mislim da je predsednik Vučić glup(naprotiv, on je veoma bistar), niti da su svi oko njega glupi, to kažem u besu, kad se iznerviram. Tačnije je reći da je sistem takav da se svako mesto, od najvišeg do kafe kuvarice, dobija sa članskom kartom SNS-a. Direktori preduzeća su kumovi i partijski drugovi, zato opada kompetencija državne administracije, raste dilentatizam, a obrazovani i stručni odlaze iz zemlje.Ja njih kritikujem zbog toga i kažem da su “glupi” u obavljanju funkcija, bez namere da lično vređam da su zaista glupi u prirodnom izdanJu. Što bi me interesovali van vršenja funkcije.

MONITOR: Takođe ste rekli da je u Srbiji uveden politički monopol, kao da smo pod Enverom Hodžom. Hoćete li to pojasniti?

PEŠIĆ: Naravno da je to preterivanje, nema veze Srbija sa tadašnjom Albanijom, ja to namerno radim, a i ostala mi borbenost od Miloševićevog vremena. Istina je da je uspostavljen neformalni politički monopol, proganja se opozicija do besvesti i juri po tabloidima, da bi se uništila potencijalna konkurencija. Prihvata se samo “konstruktivna” i prijateljska opozicija koja podržava Vučića. Mediji ne postoje za opoziciju, sem dva nedeljnika i jedan dnevni list i N1, koju takođe vlast ne podnosi.  Preterala sam, ali situacija objektivno jeste loša što se demokratskih sloboda tiče. To piše i u godišnjim izveštajima Komisije EU.

MONITOR: Opozicija u Srbiji je posvađana i, kako tvrde analitičari, male su joj šanse da na predstojećim izborima pobijedi Vičića. Šta biste savjetovali opoziciji kao iskusna opozicionarka još iz 90-ih?

PEŠIĆ:Opozicija, ona prava, nije posvađana, nego se organizovala i proglasila bojkot i ne izlazi na izbore. To je dosta uzdrmalo vlast, jer je bojkot razotkrio sistem kao nedemokratski. Opozicija je tražila da se uspostave slobodni i pošteni izbori, vodili su se pregovori oko toga uz posredovanje EU, ali Vučić nije prihvatio da oslobodi medije, nego je spustiocensus od pet na tri posto da prođu uslužne stranke, kako njegova stranka ne bi zajedno sa SPS-om bile jedine dve stranke u Skupštini.

MONITOR: Predsjednik pokreta Dveri Boško Obradović izjavio je da su predsjednici Srbije i Crne Gore Aleksandar Vučić i Milo Đukanović najbliži politički i poslovni ortaci. Činjenica je da Vučić za osam godina vlasti nikad nije otišao u Crnu Goru, niti kritikovao Đukanovića. Kako to objašnjavate?

PEŠIĆ:Ne bih komentarisala Boška Obradovića, jer je on po mnogim pitanjima daleko od mojih uverenja. Utisak je bio da su Đukanović i Vučić bliski i dobri saradnici u nekim poslovima. Ništa bliže ne bih mogla o tome da kažem, ne volim nagađanja, i ne bavim se intrigama. Ne znam zašto se nisu sreli, možda imaju nekog ko održava kontakt među njima.

 

Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”

MONITOR: Dok u Crnoj Gori, a bilo ih je i u Beogradu i drugim gradovima Srbije,  traju protesti u režiji Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispoviesti, nekoliko desetina javnih ličnosti iz cijelog regiona potpisalo je apel kojim tvrde da je za sve odgovoran zvanični Beograd. Vaš komentar?

PEŠIĆ: Videla sam i pročitala taj Apel, ne bih ga potpisala. U prošlosti se nisam slagala sa stavovima Beograda i nikada ovdašnju vlast nisam oslabađala od odgovornosti kad sam mislila da je odgovorna.  Nisam oslobađala ni Crnu Goru kada je u Hrvatskoj stigla do Slanog u pljačkanju. Pa i sada je u Beogradu bilo nekih loših izjava, pre svega Dačića, osuđivala sam masu protestanata u Beograda, kada je pokušano paljenje zastave Crne Gore. Podržavam nezavisnost Crne Gore i protiv sam bilo kakvog mešanja Srbije u njena unutrašnja pitanja. Smatram da je ipak taj zakon doveo do nereda, trebalo je rešavati osetljiva pitanja tako da se narod ne podeli. Smatram da Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”, nego crnogorski, nisu oni naša dijaspora, nego je Crna Gora njihova matična država. I ta pitanja treba tamo i da se rešavaju, a ne u Srbiji.

 

Nema raspoloženja za ratne sukobe

MONITOR: Osnivačica ste Centra za antiratnu akciju, a bili ste predsjednica Građanskog saveza Srbije koji se devedesetih takođe suprotstavljao ratnoj politici. Zbog loših odnosa između Srbije i Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Srbije i Kosova… može li doći do novih sukoba u našem regionu?

PEŠIĆ: Mnoga su pitanja ostala otvorena, naročito su opasna u Bosni i Hercegovini i oko Kosova, ali ne verujem da ima raspoloženja za ratne sukobe. Nadam se da će Crna Gora uspeti da nađe dobro rešenje da se prevaziđu nepotrebne etničke podele, jer su njeni narodi autentično crnogorski, niko tu nije gost. Verovala sam da će Crna Gora biti prva građanska država na Balkanu, da će praviti modernu naciju i stvarnu republiku, koja se ne bazira na etnosu i veri. Nije tako ispalo, ali još uvek ima šansi da se takva država napravi. Crna Gora svoju naciju može bazirati na državi i jednakosti građana, na republikanizmu, a ne na staromodnim balkanskim običajima koji su nas vodili i dalje vode u sukobe. Možda je kasno, ne znam, ali uvek žalim kad zapadnemo u kandže etničkog i verskog sukoba. Iz sve snage se nadam se da će te zamke Crna Gora uspešno prebroditi.

                                                     Veseljko KOPRIVCA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo