Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA I POLITIČARKA IZ BEOGRADA: Ovo je radikalska Srbija

Objavljeno prije

na

Najveći problem Srbije je to što je demokratija ugrožena, doživjela je slom, vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni. Drugi veliki problem je opterećenost  Srbije nacionalnim interesima,  onim što zovemo “srpstvo”

 

MONITOR: Ovih dana izloženi žestokim napadma zbog tvita u kojem ste napisali: “Hajde bre da vas vidim šta ćete kada se proglasi doživotnim predsednikom… Ako Brnabićka da ostavku da znate – sprema se doživotni Vučić. E, nema tu bojkota, samo cev u glavu”. Tvrdite da ste mislili na sebe, a ne na Aleksandra Vučića, odnosno na samoubistvo, a ne ubistvo. Zbog tog tvita postali ste velika državna opasnost…

PEŠIĆ: Ne umem da objasnim uzroke zašto sam napadnuta za tako apsurdnu stvar, koja mi zaista nije pala na pamet. Sigurno ima nekih razloga. Ja sam dosta aktivna na tviteru, veoma otvoreno kiritikujem vlast, pa se to ne sviđa ovdašnjim vlastima. Može se reći i to da sam jedna od mnogih koji se u Srbiji po imenice s vrha vlasti prozivaju kao neprijatelji. U Skupštini Srbiji se po ceo dan prozivaju profesori, akademici, sudije, pa onda i ja upadnem u taj koš. Imate i jednu čudnu crtu predsednika Vučića, da je on za ovih osam godina više puta zamišljao da mu se preti ubistvom, na primer u Jajincima kad je nađeno oružje blizu njegove kuće, imali smo državne udare, njegova izmišljena rušenja, a i on sam je govorio da će “skončati”. Zbog iste optužbe je NIN morao da skloni naslovnicu na kojoj je Predsednik prolazio izložbom oružja, a jedna cev mitraljeza je izgledala kao da puca u njega. Isto kao u mom slučaju. U Srbiji kao da stalno imamo vanredno stanje, pa zato svaki malo glasniji kritičar može da zglajza ili ima neprijatnosti.

MONITOR: Bespoštedno ste kritikovali srpsku politiku devedesetih i Slobodana Miloševića, ali on Vam nije zbog toga pravio probleme. Zašto je danas u Srbiji gore u tom pogledu nego u vrijeme Miloševića?

PEŠIĆ:To je tačno. Milošević me nikada nije pomenuo, a zaista sam bila jako aktivna, a sada me juri cela država, ne znam ko me sve nije napao zbog budalaštine, a  nisam ni u jednoj stranci i bavim se politikom samo na tviteru, a ponekad napišem tekst za Peščanik. Zašto je tako? Svi naši vladari su imali različite psihološke profile. U politici se jako vidi kakva je ličnost političara, makar koliko se neki trudio da se drži forme i da ne eksponira sebe kao osobu. Milošević je bio autokrata, ali nije se bavio opozicijom i njome bio opsednut. Sam se veoma retko pojavljivao u javnosti ina televizijama, mnogo je više komunicirao sa stranim zvaničnicima oko ratne situacije i mirovnih sporazuma. Protiv njega je bila demokratska opozicija, ali smo na nesreću imali stranke koje su bile esktremnije od Miloševića po nacionalnom pitanju, a najveća od njih je bila Srpska radikalna stranka. Onanije spadala u demokratsku opoziciju, jer nije zagovarala demokratiju i Evropu. E, sada su ti isti radikali, samo pod drugim imenom i malo prefarbani na vlasti. Ovo je sada radikalska Srbija. Oni preziru demokratiju, pluralizam, institucije, nezavisno pravosuđe, slobode i prava građana, otvorene medije, demokraske izbore, dakle sve ono što spada u evropske civilizacijske vrednosti. Autokratizam se postepeno gradio kako je Vučić učvrščivao svoju vlast, tako je pokretana besomučna kampanja protiv Demokratske stranke, a svih ostalih, sve dok iz sredstava javnog informisanja nisu izbačene sve stranke, sem što su lažima svakodnevno napadani njeni lideri u tabloidima, Pinku i skoro svim televizijama. Zbog tih napada u Srbiji više nema normalnog višepartizma, ako ga ima, on je više u ilegali nego u javnosti. Tako smo dobili jednostranačku situaciju i masovnu Vučićevu partiju od  700.000duša,  nekoliko sitnih uslužnih stranaka i šaroliku nejaku opoziciju koja je objavila bojkot na prolećnim izborima.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Srbija danas suočava?

PEŠIĆ:Mislim da sam vam u prethodnom odgovoru rekla da je najveći problem to što je demokratija ugrožena, ona je u Srbiji doživela slom, i vratili smo se u autoritarizam i lične vlasti, više izbori nisu slobodni i pošteni.Demokratija je fasadna, bez stvarnog sadržaja. Drugi veliki problem je opterećenost Srbije nacionalnim interesima,  onim što zovemo “srpstvo”. Naša su briga postali svi Srbi koji su živeli vekovima daleko od Srbije, tu sui  teritorijalne pretenzije da se što više Srba stavi pod isti krov. To su poznate stvari, ne treba ih ovde opisivati. Dobro, to više nije baš tako kako je bilo na početku devedestih, to se dosta oladilo, ali jeste i sada problem, koji stoji na putu razvoja i napredovanja Srbije. Moja bi želja bila da Srbija vodi politiku interesa Srbije kao naše zemlje i naših građana, a da se mane svesrpske politike. Što znači da i to da Srbija treba da ima odlične odnose sa svojim susedima i Srbima, bez ikakvih patronskih pretenzija. U tom kontekstu najveći i nerešen je problem Kosova, koji ne treba da objašnjavam, vaši čitaoci o tome sve znaju.

MONITOR: Kako bi trebalo najpravednije riješiti status Kosova?

PEŠIĆ: Čini mi se da u Srbiji javno mnenje ne prihvata formalno priznavanje Kosova, a takva je i zvanična unutrašnja kampanja, dok je prema spolja izgledalo da je Vučić obećao da će to pitanje rešiti. Doduše Vučić je prihvatio da sve institucije na Kosovu budu deo kosovskih institucija, i u tom pogledu je Kosovo nezavisno. Ostalo je zapravo samo priznanje, a na tome bi trebalo mnogo da se raditi da bi ono bilo prihvaćeno. Oni koji su priznali Kosovo, a tu su Amerika i najveće evropske države, za ovih dugačkih dvadest godina od bombardovanja nisu se pretrgle da to pitanje reše. Mislim da je pitanje Kosova i njihova odgovornost, a ne samo Srbije.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da danas imamo vladavinu glupih i neobrazovanih i da su takvi predsjednik Srbije i ljudi oko njega. Šta Srbiju čeka sa takvim ljudima?

PEŠIĆ:Ja stvarno ne mislim da je predsednik Vučić glup(naprotiv, on je veoma bistar), niti da su svi oko njega glupi, to kažem u besu, kad se iznerviram. Tačnije je reći da je sistem takav da se svako mesto, od najvišeg do kafe kuvarice, dobija sa članskom kartom SNS-a. Direktori preduzeća su kumovi i partijski drugovi, zato opada kompetencija državne administracije, raste dilentatizam, a obrazovani i stručni odlaze iz zemlje.Ja njih kritikujem zbog toga i kažem da su “glupi” u obavljanju funkcija, bez namere da lično vređam da su zaista glupi u prirodnom izdanJu. Što bi me interesovali van vršenja funkcije.

MONITOR: Takođe ste rekli da je u Srbiji uveden politički monopol, kao da smo pod Enverom Hodžom. Hoćete li to pojasniti?

PEŠIĆ: Naravno da je to preterivanje, nema veze Srbija sa tadašnjom Albanijom, ja to namerno radim, a i ostala mi borbenost od Miloševićevog vremena. Istina je da je uspostavljen neformalni politički monopol, proganja se opozicija do besvesti i juri po tabloidima, da bi se uništila potencijalna konkurencija. Prihvata se samo “konstruktivna” i prijateljska opozicija koja podržava Vučića. Mediji ne postoje za opoziciju, sem dva nedeljnika i jedan dnevni list i N1, koju takođe vlast ne podnosi.  Preterala sam, ali situacija objektivno jeste loša što se demokratskih sloboda tiče. To piše i u godišnjim izveštajima Komisije EU.

MONITOR: Opozicija u Srbiji je posvađana i, kako tvrde analitičari, male su joj šanse da na predstojećim izborima pobijedi Vičića. Šta biste savjetovali opoziciji kao iskusna opozicionarka još iz 90-ih?

PEŠIĆ:Opozicija, ona prava, nije posvađana, nego se organizovala i proglasila bojkot i ne izlazi na izbore. To je dosta uzdrmalo vlast, jer je bojkot razotkrio sistem kao nedemokratski. Opozicija je tražila da se uspostave slobodni i pošteni izbori, vodili su se pregovori oko toga uz posredovanje EU, ali Vučić nije prihvatio da oslobodi medije, nego je spustiocensus od pet na tri posto da prođu uslužne stranke, kako njegova stranka ne bi zajedno sa SPS-om bile jedine dve stranke u Skupštini.

MONITOR: Predsjednik pokreta Dveri Boško Obradović izjavio je da su predsjednici Srbije i Crne Gore Aleksandar Vučić i Milo Đukanović najbliži politički i poslovni ortaci. Činjenica je da Vučić za osam godina vlasti nikad nije otišao u Crnu Goru, niti kritikovao Đukanovića. Kako to objašnjavate?

PEŠIĆ:Ne bih komentarisala Boška Obradovića, jer je on po mnogim pitanjima daleko od mojih uverenja. Utisak je bio da su Đukanović i Vučić bliski i dobri saradnici u nekim poslovima. Ništa bliže ne bih mogla o tome da kažem, ne volim nagađanja, i ne bavim se intrigama. Ne znam zašto se nisu sreli, možda imaju nekog ko održava kontakt među njima.

 

Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”

MONITOR: Dok u Crnoj Gori, a bilo ih je i u Beogradu i drugim gradovima Srbije,  traju protesti u režiji Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispoviesti, nekoliko desetina javnih ličnosti iz cijelog regiona potpisalo je apel kojim tvrde da je za sve odgovoran zvanični Beograd. Vaš komentar?

PEŠIĆ: Videla sam i pročitala taj Apel, ne bih ga potpisala. U prošlosti se nisam slagala sa stavovima Beograda i nikada ovdašnju vlast nisam oslabađala od odgovornosti kad sam mislila da je odgovorna.  Nisam oslobađala ni Crnu Goru kada je u Hrvatskoj stigla do Slanog u pljačkanju. Pa i sada je u Beogradu bilo nekih loših izjava, pre svega Dačića, osuđivala sam masu protestanata u Beograda, kada je pokušano paljenje zastave Crne Gore. Podržavam nezavisnost Crne Gore i protiv sam bilo kakvog mešanja Srbije u njena unutrašnja pitanja. Smatram da je ipak taj zakon doveo do nereda, trebalo je rešavati osetljiva pitanja tako da se narod ne podeli. Smatram da Srbi u Crnoj Gori nisu “naši Srbi”, nego crnogorski, nisu oni naša dijaspora, nego je Crna Gora njihova matična država. I ta pitanja treba tamo i da se rešavaju, a ne u Srbiji.

 

Nema raspoloženja za ratne sukobe

MONITOR: Osnivačica ste Centra za antiratnu akciju, a bili ste predsjednica Građanskog saveza Srbije koji se devedesetih takođe suprotstavljao ratnoj politici. Zbog loših odnosa između Srbije i Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Srbije i Kosova… može li doći do novih sukoba u našem regionu?

PEŠIĆ: Mnoga su pitanja ostala otvorena, naročito su opasna u Bosni i Hercegovini i oko Kosova, ali ne verujem da ima raspoloženja za ratne sukobe. Nadam se da će Crna Gora uspeti da nađe dobro rešenje da se prevaziđu nepotrebne etničke podele, jer su njeni narodi autentično crnogorski, niko tu nije gost. Verovala sam da će Crna Gora biti prva građanska država na Balkanu, da će praviti modernu naciju i stvarnu republiku, koja se ne bazira na etnosu i veri. Nije tako ispalo, ali još uvek ima šansi da se takva država napravi. Crna Gora svoju naciju može bazirati na državi i jednakosti građana, na republikanizmu, a ne na staromodnim balkanskim običajima koji su nas vodili i dalje vode u sukobe. Možda je kasno, ne znam, ali uvek žalim kad zapadnemo u kandže etničkog i verskog sukoba. Iz sve snage se nadam se da će te zamke Crna Gora uspešno prebroditi.

                                                     Veseljko KOPRIVCA

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo