Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Potreban je antifašistički ustanak naroda

Objavljeno prije

na

Nesreća Crne Gore je i u činjenici da u rukovodećim strukturama DPS nema intelektualaca. Jer, da ima, bar jedan bi javno upozorio na opasnost u koju je građane uvela upravo DPS vlast. Strasti sukobljenih strana samo što nisu ušle u sljedeću zonu – zonu frustracije

 

MONITOR: Konstatovali ste nakon usvajanja Zakona o vjerskim zajednicama, da je on samo povod za fašizme koji odavno bujaju Crnom Gorom. Rekli ste i da je bezbjednosna situacija jako opasna . Kako vam ona sada izgleda? Šta je u stvari to čega treba da se plašimo?

GRAHOVAC: Prije dvije sedmice vaš list je objavio moj autorski tekst o sudaru dva fašizma Crnoj Gori – onog srpskog klerofašizma u čijoj genezi su nacionalizam i šovinizam i onog crnogorskog čija geneza je u kriminalu i korupciji. Građani koji su podlegli ovim pošastima se nalaze u manjku obrazovanja i u višku malograđanske sitnosopstveničko-interesne psihologije.

Velika je narodna briga kada se bilo gdje pojavi fašizam i u najmanjem obliku, a kada se pojave dva u istoj državi  onda je to ne samo opasno nego je i zastrašujuće. Bojim se da će se vrlo teško moći riješiti ovo zlo bez antifašističkog ustanka naroda.

MONITOR: Iako mitropolit Amfilohije i Vlada  najavljuju razgovore, nacionalne strasti i mržnja rastu.  Gdje ide Crna Gora?

GRAHOVAC: Podjele u Crnoj Gori sada se profilišu u dvije grupacije. Prvu čini vlast sa dijelom svojih interesnih pristalica, dok drugu grupaciju čini narod. Sa sociološko-psihološkog aspekta gledano, obje grupacije su iz zone jakih emocija prešle u zonu jakih strasti, ali ujedno i straha da će se eksces desiti. Tada strasti brzo prelaze u zonu frustracija, a onda…

U sukobu vlasti i naroda  kroz istoriju, vlast je uvijek u početku imala preimućstvo, ali to dugo ne traje. Vlast koja ne prepoznaje ovakve rizike u Crnoj Gori  je slijepa pored sopstvenih očiju. Nesreća Crne Gore je i u činjenici da u rukovodećim strukturama DPS nema intelektualaca. Jer, daima, bar jedan bi javno upozorio na opasnost u koju je građane uvela upravo DPS vlast.Strasti sukobljenih strana samo što nisu ušle u sljedeću zonu – zonu frustracije.

MONITOR:  Šta je rješenje?

GRAHOVAC: Rješenje je da SDP i URA otpočnu zajedničko političko djelovanje,da javno pozovu zdravo tkivo u DPS (a ima ga), politički zdravotkivo u srpskom etnosu (a ima ga)i slobodnomisleće ljude u Crnoj Gori (a ima ih) da otpočnu zajedničku borbu protiv srpskog klerofašizma i crnogorskog fašizma izraslog, ne na ideologiji nego na kriminalu zbog ličnih interesa.

Grupacija SDP-URA treba da javno saopšti da će Crnu Goru osloboditi od svih uticaja i Mila Đukanovića i Amfilohija Radovića ne dovodeći u pitanje njen evroatlanski put sa demokratijom, vladavinom prava i socijalnom pravdom primjerenom Čovjeku u građanskoj  Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentraišete ocjenu mitropolita Amfilohija da će Vlada o Zakonu pregovarati sa njim, a ne sa patrijarhom i da je crnogorska crkva bila autonomna i samostalna?

GRAHOVAC:  Bez obzira da li je ovakav stav Amfilohija Radovića izraz njegove lične sujete ili možda ličnih ambicija, s obzirom da je u velikom razmimoilaženju i sa Aleksandrom Vučićem i sa nekim visokim velikodostojnicima SPC, taj stav bi ovoga puta mogao biti doprinos u napuštanju vjerske mitomanije i priznavanju realnosti da je Crna Gora samostalna i međunarodno priznata država, te da je, bar po Ustavu, država svih njenih građana. Njegov stav bi mogao imati doprinos da se i u Srbiji prihvati  takva realnost.

MONITOR:  Vlasti sve češće reaguju represijom na novinske tekstove, stavove na društvenim mrežama. Šta vam to govori?

GRAHOVAC: Kada “pendrek-policajac” počne da daje političke ocjene, i kada umjesto ministra unutrašnjih poslova,on daje ocjene o stanju bezbjednosti u zemlji, i kada umjesto ministra zaduženog zaodnose sa vjerskim zajednicama, on odaje priznanje mitropolitu, i kada on baš takav ima merakda hapsi novinare, onda je to siguran pokazatelj da je ta vlast ušla u fazu samodestrukcije.

MONITOR:  Ministarstvo odbrane sve češće koristi termin “hibridni rat” kako bi se opravdala represija vlasti kad su u pitanju mediji. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: “Čula žaba da se konji potkivaju pa i sama digla nogu”. Aktuelni ministar odbrane je svoju vojničku naobrazbu stekao u nekavoj vojnoj školi nekakvog Čeka Dačevića pa nije mogao ni znati  da su doktrinu neokortikalnog ratovanja usvojile vojne teorije mnogih razvijenih država uranim sedamdesetim godinama prošlog vijeka. “Korteks” je riječ latinskog porijekla i znači kora mozga. Pojednostavljeno objašnjenje je da se kroz propagandu vrši pritisak na ljudski mozak itime preparira mišljenje populusa. Hibridni rat je samo jedan dio iz široke palete iz doktrine neokortikalnog ratovanja.

Po pravilu, DPS ministri su veoma govorljivi u onome što najčešće predstavlja maglu.

MONITOR:  Kako vidite činjenicu da Zakon o vjeroispovjesti i situaciju koja je nakon njega uslijedila, komentariše premijer i ministar odbrane. Zašto ministar odbrane?

GRAHOVAC: I to je jedan od pokazatelja da DPS vlast nema politiku, jer da je ima, onda bi se ta ista vlast, oličena prvenstveno kroz ministarstvo zaduženo za ljudska i manjinska prava i ministarstvopravde, potrudila da većini građana bude skoro sve jasno u vezi te materije i prije donošenja zakona. Crnogorska vlast pravi zasjede i sačekuše građanima u procesu donošenja važnihodluka i zakona. Zar nije prava sačekuša činjenica da je zakon donijet u noćnim satima, da gapredsednik države proglasi sjutradan, da bude objavljen u službenom listu dan uoči Nove godine, a da stupi na snagu na dan pravoslavnog Božića. I na kraju, zakon komentariše i brani ministar vojni  jer, tobože, građane bi trebalo da zaplaši ta “velika vojna sila”.

MONITOR: Kakvo je trenutno društveno stanje u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Pogibeljne su višeslojne podjele u državi. Vlast zanemaruje ono što je imanentno u Istorijskom trajanju Crne Gore. Na primjer, trobojka je bila simbol za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda, a koju je vodila mlada buržoazija i napredna inteligencija tog vremena. Francuska buržoaska revolucija, koja je takođe imala trobojku kao svoj simbol, bila je njihova inspiracija. Francuska nikada nije odbacila to znamenje, a mi… Bar da je pored zvanične državne zastave trobojka ostala kao narodna zastava. U sadašnjim rješenjima ima pomiješanog monarhističkog i republikanskog, što heraldički nije dozvoljeno. U jednom periodu ova vlast je veličala ulogu dinastije Petrović, dok sada režimlijski “intelektualci” prave medijsku pripremu da se prikažu svakojake mane te iste dinastije. Kao da se priziva vaspostavljanje neke nove!

Društveni život u Crnoj Gori je uništen. Napadno je uočljivo klanovsko druženje moćnika koji su se pored interesnog povezivanja dodatno rodbinski uvezali. Udaje i ženidbe danas u Crnoj Gori liče na oligarhijsko-klanovsko uvezivanje.

Ali, čovjek je ipak društveno biće, ima prirodnu potrebu da se druži. Litije ne treba gledati samo kao nečiju vjersku ili nečiju političku potrebu. Ima i jednih i drugih. Treba ih posmatrati i kao potrebu čovjeka da vidii da bude viđen. Kada nema drugačijeg načina za druženje, onda dobro dođe i ovakav dernek.

MONITOR:  Kako dešavanja u Crnoj Gori djeluju na region?

GRAHOVAC: U SFRJ Crna Gora je  kod svih bila omiljeni član federacije. Znamo kako izgleda Narativ zvaničnika koji danas daju ocjenu o Crnoj Gori. Prava istina je da ti isti zvaničnici u zatvorenim ili privatnim druženjima izražavaju strah od Crne Gore, izražavaju zabrinutost za Crnu Goru, a neki čak iskazuju i prezir prema Crnoj Gori. Višedecenijski nesmjenjiva vlast i kriminal, kao prepoznatljiv izvozni proizvod iz Crne Gore, su razlozi za takve ocjene. Dobra strana u odnosu prema Crnoj Gori su sjećanja još velikog broja živih svjedoka iz vremena SFRJ, te njene jedinstvene prirodne ljepote.

DPS godinama kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom partijom. Upravo ta partija odnedavno upadljivo potencira kako će baš ona očuvati antifašizam kao temeljnu evropsku vrijednost. Cinično i licemjerno jest, ali u ovim smutnim vremenima i njihova magla se nekad može prodati.

MONITOR:  A kako se situacija u regionu preliva na nas?

GRAHOVAC: Oni nadobudni Crnogorci ne mogu da sakriju čas kompleks niže vrijednosti  od Srba i Beograda, čas kompleks više vrijednosti nad njima. Nikako da uravnoteže svoj identitet. Upravo je to prava meka za DPS tehnologe vladanja koji prema partijskoj potrebi raspiruju emocije, strasti ifrustracije kako baš Srbija hoće da nas opet pregazi.

Pošto se Srbija nalazi u procesu fašizacije i društva i države, siguran sam da u Srbiji ima i onih nedobronamjernih prema Crnoj Gori. Ali, zaboravlja se da je stanje građanskog duha u Srbiji takvo da niti jedna vlast ne može mobilisati građane Srbije za bilo kakav rđav poduhvat,  jer su oni dobro naučili lekciju iz prošlosti. Više puta su i zloupotrijebljeni, i prevareni, i osiromašeni i osramoćeni! Sa ratovima i osvajanjima na Balkanu je završeno!

MONITOR:  Šta je sa evropskim putem Crne Gore?

GRAHOVAC: Ako se građani Crne Gore izbore protiv dva fašizma, ta dva kancera  koji uništavaju crnogorsko državno i društveno biće, onda će Crna Gora ponovo biti miljenica kako regiona tako i Evrope. Novi politički subjekti treba javno  da zamole administraciju SAD i administraciju RF da na vrijeme odvedu sve svoje štićenike. Građani Crne Gore će ih zauvijek po dobru pamtiti.

 

Crna Gora je poligon najvećih geopolitičkih igrača

 

MONITOR: Gdje je u našem slučaju geopolitika, a gdje je politika?

GRAHOVAC: Neuspjeh je, i rekao bih tragedija je, domaće politike koja je dozvolila  da Crna Gora postane poligon najvećih geopolitičkih igrača – SAD i Ruske Federacije. Zvanična politika SAD formalno podržava Crnu Goru, a stvarno podržava Mila Đukanovića. Razumijem njihove međusobne obaveze, ali problem leži u činjenici da zvaničnici SAD ne žele da vide da upravo Milo Đukanović preko svoje partije generiše sve podjele i sve zavade u Crnoj Gori. Na drugoj strani politika RF snažno podržava ne samo srpski, nego pravoslavni fundamentalizam. Upravo taj fundamentalizam rastače ono crnogorsko etničko biće. Kada na mali i međusobno posvađani prostor utrče ovakva dva geopolitička igrača, onda se narodu ne piše dobro.

Bilo je više ovakvih slučajeva u istoriji, ali je najkarakterističniji onaj u Iranu 1979. godine. Amerikanci su podržavali sekularnu državu Iran na čelu sa šahom Rezom Pahlavijem, ali su bar tri velikesile (pod izgovorom vjerskih sloboda) podržavale ajatolaha Homeinija. Epilog je poznat –iranski sekularizam je uništen, Reza Pahlavi je otišao u izbjeglištvo, ajatolah Homeini je učvrstio islamski fundamentalizam, a narod trpi i dan danas.

MONITOR: Može li to biti aluzija na nešto što se može desiti u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Historia magistra vitae est.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo