Povežite se sa nama

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

MONITOR: Je li vršnjačko nasilje odraz cjelokupnog stanja u našem društvu? 

MIHAILOVIĆ: Mi mislimo da jeste. Vjerujem da ste primijetili da kada pričamo o današnjoj djeci u javnosti često svi govore o tome da su nevaspitani, da nemaju poštovanja kao mi nekada, da nemaju obzira ni prema kome, da su nasilniji…. Malo se ko zapita zašto je to tako. Definitivno je najlakše prebaciti krivicu na  djecu. A ko podiže tu djecu? Ko ih takvima vaspitava? Kako smo mi , koji su eto vaspitavani na najbolji mogući način, kako ga sada veličamo, uspjeli da odgajamo ovakvu djecu? Nema  prevelike filozifije u otkrivanju uzroka tih problema. To će vam svaki psiholog I stručni radnik reći. Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu, i mi smo  odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno.  A u slučajevima kada neko ne odradi dobro svoj dio posla, i u roditeljstvu i u školama i svuda gdje se radi sa djecom, onda nema odgovornosti nego se samo prebaci na nekog drugog očekivanje da to riješi. Ne razmišljamo o tome da dijete koje ima neki problem u ponašanju to radi zbog nečega, da ima neki problem, ne umijemo da mu pomognemo njemu, sa porodicom se i ne trudimo, godine prolaze, poslije nekog vremena se čeka da ono pređe u novu sredinu da se ti koji su se do tada njime bavili konačno oslobode, a gdje će ono poslije ikakav će biti građanin ove zemlje to je manje bitno. Ono će biti tu i vjerovatno praviti nove problemei vjerovatno će ti problemi biti još veći.

MONITOR: Vi ste prilikom predstavljanja Nacionalnog plana kazali da kada dođe do nasilja malo kome znače formulacije “Sve je u porodici” ili “Sve je do vaspitanja”… 

MIHAILOVIĆ:Jeste. Dobro i šta onda? Šta je Vama, ako Vaše dijete trpi neku vrstu nasilja, lakše što će neko konstatovati da je sve u toj porodici čije dijete maltretira Vaše dijete? Ništa ni Vama ni Vašem djetetu. Ta druga porodica možda ne umije ili neće da se time bavi. Ali kada do toga dođe neko mora da im pomogne da to urade ili da ih natjera, jer  u suprotnom trpe svi. Zato je važno da postoji jasan sistem podrške i odgovornog reagovanja. A to mora da uredi država, odnosno nadležne instiucije.

MONITOR: Koliko su roditelji odgovorni za vršnjačko nasilje?

MIHAILOVIĆ: Na više načina. Svako od nas prvo svojim primjerom ponašanja onoga što dozvoljava odnosno ne dozvoljava u svojoj porodici. Evo jednog primjera. Što mislite kakvu poruku šaljemo i djeci i bilo kome kada, kako to imamo običaj kao roditelji da radimo, branimo ponašanje svog djeteta po svaku cijenu, pravimo pritisak na drugu djecu, na nastavnike, na školu? Ogromne posljedice se ostavljaju na sve u takvim slučajevima. A to je dozvoljeno. Ogovornost I je odgovornost  sistema koji je to dozvolio.

MONITOR: Nacionalnim planom je predviđeno da se u ranom školskom uzrastu obezbijedi da roditelji pohađaju Program Roditeljstvo kroz cjeloživotno zdravlje.

MIHAILOVIĆ:Taj program je sjajan! To odgovorno tvrdim i svaki roditelj koji ga je do sada prošao će vam to reći. Da, moramo izgleda da neke stvari naučimo i promijenimo ih kod sebe da bismo se lakše snašli u roditeljskoj ulozi, koliko god to nekome zvučalo kao pretjerivanje. Zato jer smo se nekako usmjerili na pogrešne stvari, ne umijemo da postavimo granice, nijesmo dosljedni. Program podrazumijeva rad sa roditeljima djece od dvije  dodevet godina. Dakle, idealno vrijeme da se odmah počne kako treba ili da se mijenja ono što nije dobro. Kroz tri mjeseca rada sa roditeljima, individualno i u grupama, roditelji saznaju kako da djeci postave granice, kako da budu kompetenti da disciplinuju djecu i da u tome budu uspješni. Osim toga uče ikako da preusmjere negativno ponašanje u pozitivno. Suština je da daje konkretne rezultate. Ako nas pitate,  mi bismo uveli taj program kao obavezan za sve roditelje. Na taj način ste kao država obezbijedili da oni imaju adekvatnu podršku i pomogli im, ne ostavljate im da se sami snalaze i da poslije morate da rješavate probleme koji nastaju, jer se nije dobro radilo. Ima još programa sigurno dobrih, ne mora biti samo ovaj,ali treba ih pronaći i početi primjenjivati. Gore ne može nikome od toga da bude.

MONITOR: Vršnjačko nasilje je uzelo maha  u školama. Prošle godine svaki peti učenik doživio je neki oblik nasilja.Čime se to može objasniti?

MIHAILOVIĆ:Svim dosad  navedenim. Nepostojanjem odgovornosti nas odraslih posebno,ali i djece.

MONITOR: Kad se sve rečeno ima u vidu,  kako se vršnjačko nasilje najefikasnije može suzbijati?

MIHAILOVIĆ: Odmah. Već je bilo prijava liniji i već se postupalo. A javnost će biti detaljno upoznata sa svim što joj je na raspolaganju kampanjom koja će uskoro početi. Važno je da se zna da sada postoje jasne procedure i šta ljudi mogu da očekuju kada znaju da se neko vršnjačko nasilje dešava.

 

SOS linija

MONITOR: Ministarstvo  prosvjete najavilo je novi sistem borbe protiv vršnjačkog nasilja u školama. O čemu se radi?

MIHAILOVIĆ: Uporedo sa Nacionalim akcionim planom planom, i Ministarstvo prosvjete je radilo svoj plan i definisalo aktivnosti tako da će u skladu sa njim biti otvorena SOS Linija za prijavu vršnjačkog nasilja u Ministarstvu (080 777 777), počinje da se vodi evidencija svih slučajeva vršnjačkog nasilja u okviru MEIS sistema koji se koristi u školama, uputstvo o postupanju je već promijenjeno i poslato  svim školama, čije uprave moraju da ga primjenjuju, mijenjaju se statuti škola pa se uvodi odgovornost direktora u slučajevima neadekvatnog postupanja u slučajevima vršnjačkog nasilja (mogu biti i smijenjeni zbog toga), a u školama koje imaju najviše problema sa vršnjačkim nasiljem i vandalizmom počeće da rade zaštitari tj.osobe koje će biti u školama kao podrška u sprječavanju takvih pojava. Ofromljen je i nacionalni tim za vršnjačko nasilje u kojem su predstavnici minitarstva prosvjete, rada i socijalnog staranja, a i mi uključeni. Pratiće se postojeće stanje na osnovu prijava na liniji, evidencije koja počinje da se vodi i raditi na daljem unaprjeđenju stanja, jer je sigirno da će se shvatiti da je potrebno još nešto promijeniti i poboljšati. Dakle, ovo je samo početak svega.

 

Pozitivna uloga medija

MONITOR: Kako vidite ulogu medija kad je riječ o vršnjačkom nasilju?

MIHAILOVIĆ: Ulogu medija u slučajevima vršnjačkog nasilja vidimo uglavnom kao pozitivnu, jer su mediji i pomogli da se mnogi slučajevi otkriju i da se ovom problemu konačno pristupi kako treba. Nijesmo saglasni sa tim da priča o vršnjačkom nasilju i objavljivanje o takvim slučjevima doprinosi da ga je više i da se oni koji počine nasilje na taj način dodatno osnažuju. Smatramo da je mnogo bolje da se o tome govori kao problemu, ali možda što je još važnije da mediji izvijeste javnost i o tome kada dođe do nekih pozitivnih promjena. Tako i oni osnažuju sve koji svjedoče nekim problemima da ih prijave i da ne dozvole da se dešavaju, da ne okreću glavu. Ali i da reaguju ako primijete da sve to što je uvedeno ne funckioniše, pa da se na tome radi.

Ppostoji i ocjena da mediji sadržajima koje prikazuju podstiču nasilje. Tu bi se možda mogli i saglasiti, ali u dijelu da nije dobro da takve sadržaje promovišu nikome, pa ni djeci. Mada,  kada je porodica dobar primjer, djeca će, čak i ako popuste u nekom uzrastu i na njih bude veći uticaj imala vršnjačka grupa i okruženje, najčešće uspjeti da se vrate na pravi put jer su tako učeni od početka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo