I dalje djeluje veoma ambiciozno očekivanje da Crna Gora sve obaveze završi do kraja godine, posebno imajući u vidu da je već polovina maja. Najveći izazov nijesu tehnička poglavlja, već oblast vladavine prava, odnosno poglavlja 23 i 24. Od rezultata u tim oblastima će zavisiti ukupna procjena spremnosti Crne Gore za završetak pregovora

MONITOR: Ovogodišnji Eurobarometar pokazao je da u EU vjeruje 65 odsto građana Crne Gore, dok je taj procenat prošle godine iznosio 83 odsto. Kako to komentarišete?

MAROVIĆ: Proces pregovora između Crne Gore i Evropske unije traje 14 godina i prirodno je da se raspoloženje građanki i građana mijenja, prag tolerancije je niži, a građanke i građani počinju da rezultate mjere konkretnim promjenama u svakodnevnom životu. Ipak, kada pogledamo razna istraživanja u kontinuitetu, podrška članstvu Crne Gore u EU i dalje je visoka i stabilna i ne možemo govoriti o dramatičnom zaokretu ili ozbiljnom padu raspoloženja u odnosu na EU.

Dijelom su na ovakav rezultat sigurno uticale i različite, često kontradiktorne, poruke koje smo početkom godine dobijali iz država članica EU kada je riječ o politici proširenja i perspektivi članstva. Dobar dio građanki i građana vrlo pažljivo prati takve signale i svaki utisak neodlučnosti ili kalkulisanja proizvodi određenu dozu skepticizma.Međutim, nakon formiranja ad hoc radne grupe za izradu pristupnog ugovora postalo je mnogo jasnije da proces ipak ulazi u finalnu fazu i da članstvo više nije apstraktna politička ideja, već realna mogućnost u bliskoj budućnosti.

Naravno, ostaje još mnogo otvorenih pitanja. Tek treba vidjeti kakvi će biti zaštitni mehanizmi unutar pristupnog ugovora, koliko će Crnoj Gori biti potrebno da ispuni preostale obaveze, prije svega u oblasti vladavine prava, ali i da li će neke države članice koristiti ratifikaciju kao prostor za unutrašnja politička kalkulisanja. Podrška građanki i građana oscilira, ne zato što je evropska ideja izgubila privlačnost, već zato što ljudi žele više izvjesnosti i jasniju dinamiku procesa.

MONITOR: Povjerenje crnogorskih građana u EU veće je od povjerenja u državama članicama. Šta to govori?

MAROVIĆ: O različitim perspektivama iz kojih se EU posmatra. U državama članicama EU građanke i građani je doživljavaju kao sistem koji direktno utiče na njihov svakodnevni život i zbog toga su prema njoj mnogo kritičniji. Kada postoje problemi sa ekonomijom, migracijama, bezbjednošću ili rastom troškova života, nezadovoljstvo se često usmjerava i prema Briselu, jer se EU vidi kao centar političkih odlučivanja.

Pored toga, evropske građanke i građane posljednjih godina dodatno opterećuju geopolitičke okolnosti. Rat u Ukrajini, energetska kriza, rast populizma, nesigurnost u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama i utisak da Evropa sve teže pronalazi jedinstven i snažan odgovor na globalne izazove, prirodno proizvode određeni stepen zamora.

U Crnoj Gori se Evropska unija dominantno posmatra kao prostor stabilnosti, viših standarda, uređenijih institucija i boljih životnih prilika. Nezadovoljstvo domaćim političkim elitama često dodatno pojačava idealizaciju EU, pa se evropska integracija ne doživljava samo kao vanjskopolitički cilj, već i kao nada da će se kroz taj proces unaprijediti institucije, smanjiti korupcija i povećati kvalitet života. Drugim riječima, građanke i građani Crne Gore u EU  vide ono što im nedostaje u domaćem sistemu, predvidivost, funkcionalnost i osjećaj da institucije rade u javnom interesu.

MONITOR: Tu je i podatak da je sve više građana Francuske protiv proširenja Unije, dok na tu mogućnost ne gledaju blagonaklono ni u Njemačkoj, Belgiji, Austriji…

MAROVIĆ: Momentum koji danas postoji kada je riječ o politici proširenja prije svega je rezultat geopolitičkih okolnosti, rata u Ukrajini i promijenjenog odnosa Evropske unije prema bezbjednosti i stabilnosti kontinenta. Evropska komisija i dio država članica trenutno pokazuju mnogo veću spremnost da proširenje tretiraju kao strateško pitanje, zbog čega vidimo i ubrzavanje određenih procesa.

Taj institucionalni momentum nije praćen proporcionalnim rastom podrške među građankama i građanima država članica. Naprotiv, u nekim državama vidimo povećanje skepticizma prema proširenju. Razlog  je što u unutrašnjem političkom diskursu tih zemalja nije došlo do stvarne promjene retorike. Liderke i lideri često deklarativno podržavaju proširenje, ali ga ne predstavljaju svojim građankama i građanima kao realan i neposredan politički proces.

Nedavno sam sa koleginicama i kolegama iz BiEPAG-a boravila u Parizu i tokom razgovora sa ministrom za Evropu i savjetnicima predsjednika Makrona bilo je vrlo zabrinjavajuće vidjeti koliko podrška proširenju može biti saopštena kroz veoma fluidne formulacije, nejasne rokove i prilično oprezan politički ton. Kada u javnom prostoru nemate jasnu poruku da bi neka država Zapadnog Balkana uskoro mogla postati članica EU, onda nije iznenađujuće što podrška proširenju u Francuskoj ostaje relativno niska.

Zato će u narednom periodu biti neophodno mnogo ozbiljnije i strateškije lobiranje, posebno prema državama u kojima postoji izraženiji skepticizam. To lobiranje mora biti koordinisano, usmjereno prema ključnim političkim i društvenim akterima i zasnovano na jasnoj poruci da je integracija Zapadnog Balkana pitanje dugoročne evropske stabilnosti.

MONITOR: Može li Crna Gora ispuniti evropske obaveze u rokovima koji su postavljeni kako bi postala naredna članica EU?

MAROVIĆ: I dalje djeluje veoma ambiciozno očekivanje da Crna Gora sve obaveze završi do kraja godine, posebno imajući u vidu da je već polovina maja. Ipak, najveći izazov nijesu tehnička poglavlja, već oblast vladavine prava, odnosno poglavlja 23 i 24. Od rezultata u tim oblastima će zavisiti ukupna procjena spremnosti Crne Gore za završetak pregovora.

Za mnoga druga poglavlja postoje tranzicioni periodi i fleksibilniji modeli prilagođavanja, ali kada je riječ o pravosuđu, borbi protiv korupcije, organizovanog kriminala i funkcionisanju institucija, nema prostora za formalno ispunjavanje obaveza bez suštinskih promjena.

MONITOR: Šta vidite kao najveću unutrašnju prepreku?

MAROVIĆ: Sporo ispunjavanje obaveza iz oblasti vladavine prava. Dodatni problem predstavlja to što je za ključna imenovanja u pravosuđu i promjene Ustava potrebna dvotrećinska većina u Skupštini, dok trenutno imamo ozbiljnu političku krizu i unutar parlamentarne većine i u odnosu vlasti i opozicije.

Posebno zabrinjava to što Crna Gora još nije uspjela da izgradi dovoljno snažan i uvjerljiv bilans rezultata u slučajevima visoke korupcije. Broj pravosnažnih presuda i dalje je veoma mali, a na osnovu takvih rezultata procjenjuje se stvarna sposobnost države da sprovodi reforme. Biće veoma teško da se trend koji traje godinama promijeni u nekoliko mjeseci.

Naravno, izazovi postoje i u drugim pregovaračkim poglavljima. Oni su administrativni, finansijski i politički. Jedan od razloga za zabrinutost jeste i komunikacija sa evropskim institucijama. Čini se da je usporila dinamika dostavljanja komentara EK/EU na predloge zakona, te razmatranje pregovaračkih pozicija i diskusije na radnim tijelima. U završnim fazama pregovora brzina i efikasnost komunikacije mogu imati značajan uticaj na ukupni tempo procesa.

MONITOR: Obilježen je 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom. Gdje je Crna Gora danas kada govorimo o antifašizmu?

MAROVIĆ: Na prilično klimavim nogama. I dalje vjerujem da u društvu postoji dominantna antifašistička većina, ali su oni koji pokušavaju da relativizuju ili potkopaju antifašističke vrijednosti često mnogo glasniji, agresivniji i prisutniji u javnom prostoru.

Problem je i u tome što takvi pokušaji nerijetko ne nailaze na jasnu, brzu i nedvosmislenu reakciju institucija. Svaka relativizacija fašizma, istorijskog revizionizma ili rehabilitacije ekstremističkih ideologija otvara prostor da takvi narativi postanu normalizovani.

Antifašizam ne može biti samo deklarativna vrijednost koju ćemo pominjati nekoliko puta godišnje tokom državnih praznika. On mora biti aktivno prisutan kroz obrazovni sistem, javne politike, kulturu sjećanja i jasnu institucionalnu reakciju prema svakom pokušaju istorijskog revizionizma ili govora mržnje.

MONITOR:  Kako komentarišete vijesti da je Opština Zeta poništila odluku o priznanju Kosova? Prethodno je lider DNP-a Milan Knežević najavio „institucionalni boj za Kosovo“.

MAROVIĆ: Riječ je o političkoj kampanji i pokušaju mobilizacije biračkog tijela kroz teme identiteta i regionalnih odnosa.

Trenutno gledamo pokušaj stvaranja utiska da postoji određeno distanciranje i pregrupisavanje među konstituentima bivšeg Demokratskog fronta, ali očekujem da će se pred izbore sledeće godine ponovo desiti njihovo približavanje i zajednički politički nastup.

Sa pravnog aspekta odluka Opštine Zeta nema nikakvo dejstvo jer pitanje priznanja država nije u nadležnosti lokalnih samouprava. Međutim, politički i simbolički takve inicijative nijesu beznačajne jer pokazuju da i dalje postoje snažni akteri koji evropski put Crne Gore vide kao prostor za opstrukciju i permanentnu destabilizaciju.

MONITOR: Bliži se i 21. maj, dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Gdje je zemlja nakon dvije decenije i kako vidite najave da neke opštine neće učestvovati u proslavi?

MAROVIĆ: Crna Gora i dalje prolazi kroz duboke političke i identitetske podjele, ali je državnost neupitna i istorijski zaokružena. Uprkos tome, zabrinjava to što dio političkih aktera i dalje pokušava da osporava ili relativizuje državne praznike i simbole. Najave da neke opštine neće učestvovati u obilježavanju Dana nezavisnosti smatram nedopustivim ponašanjem, jer lokalne samouprave nijesu privatni politički posjedi, već imaju obavezu da poštuju ustavni i pravni poredak države.

Posebno je problematično kada se takve odluke pokušavaju predstaviti kao pitanje političkog stava ili slobode izbora. Nadležne institucije moraju da reaguju i koriste postojeće zakonske mehanizme kako bi se spriječilo institucionalno ignorisanje državnih praznika.

Milena PEROVIĆ

U godini u kojoj nadležni najavljuju zatvaranje poglavlja 27 moramo biti iskreni – čeka nas dug put, jer su među nerealizovanim obavezama ostale one koje su najteže i najskuplje, a tiču se izgradnje infrastrukture u oblasti otpada i otpadnih voda, što zahtijeva vrijeme, finansiranje, ispunjavanje procedura i složenu koordinaciju

MONITOR: Gdje je Crna Gora na putu zatvaranja jednog od najzahtjevnijih poglavlja 27, koje se tiče životne sredine i klimatskih promjena?

VOJINOVIĆ:Iako se nakon pet godina stagnacije u donošenju propisa i ispunjavanju završnih mjerila u poglavlju 27, Crna Gora počela vraćati na kolosjek realizacije obaveza, zatvaranje ovog poglavlja u skorijem roku više je politička poruka, nego realna projekcija. Radi se o najsloženijem poglavlju, koje zahtijeva ogromne investicije u ekološku infrastrukturu, kontrolne mehanizme i dugoročne promjene u svim sektorima. U godini u kojoj nadležni najavljuju zatvaranje poglavlja 27, moramo biti iskreni, a to je da nas još uvijek čeka dug put, jer su među nerealizovanim obavezama ostale one koje su najteže i najskuplje, a tiču se izgradnje infrastrukture u oblasti otpada i otpadnih voda, što zahtijeva vrijeme, finansiranje, ispunjavanje procedura, složenu koordinaciju.

Navodim samo neke primjere. Na pragu ulaska u EU, sjever Crne Gore nije pokriven infrastrukturom za upravljanje otpadom. Obavezali smo se da za četiri godine, tj. do 2030. godine, sa trenutne stope reciklaže otpada od 1 odsto, ostvarimo stopu od 50 odsto. Postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda sporo se grade, iako do 2035. godine treba da izgradimo 885 km kolektorske mreže i obezbijedimo 29 postrojenja, kako bi 95 odsto stanovništva bilo priključeno na kanalizacioni sistem.

Već pet godina se ne usvaja Nacionalna strategija upravljanja kvalitetom vazduha, pa se alarmantne epizode zagađenja ponavljaju, uprkos obavezi iz pregovaračkog procesa da se emisije zagađenja dovedu u zakonom propisane granice. Napredovalo se na uspostavljanju Natura 2000 mreže, na čemu se radi još od 2016. godine, ali se početak operativnog rada preduzeća za upravljanje Ulcinjskom solanom, još uvijek čeka. Nadležni organi nemaju dovoljno kadrova, a i povlačenje sredstava iz EU fondova nije efikasno. Međutim, sve navedeno ne znači da napredak nije moguć, već da on zahtijeva više političke ozbiljnosti, finansijskih ulaganja i institucionalnog jačanja.

MONITOR: Vlada je sredinom protekle godine usvojila Plan prilagođavanja na klimatske promjene za period 2025–2035. Koji su ključni izazovi koji su tretirani u ovom planu?

VOJINOVIĆ: Krovni izazov iz ovog dokumenta je činjenica da je Crna Gora ranjiva na klimatske promjene, i to posebno u četiri sektora: poljoprivreda, vode, turizam i javno zdravlje. U oblasti poljoprivrede ključni izazov je smanjenje prinosa usljed visokih temperatura, nedostatka vode i ekstremnih vremenskih prilika. Plan prepoznaje potrebu za promjenom sorti ka otpornijim kulturama do unaprijeđenja navodnjavanja, uvođenja održivih poljoprivrednih praksi, itd. U oblasti voda i turizma, ukazuje se da će suše i promjene režima padavina ugroziti vodosnabdijevanje, posebno na primorju tokom sezone. Kada je riječ o javnom zdravlju, identifikovan je rizik od toplotnih talasa, širenja bolesti i opterećenja zdravstvenog sistema.

Budući da se politički „benefiti“ adaptacije na klimatske promjene ne vide odmah, jer je veliki broj mjera preventivan (planiranje prostora, zaštita šuma i voda, standardi gradnje, sistemi ranog upozoravanja), za implementaciju Plana biće potrebna politička dosljednost da se mjere sprovedu.Zato će test ovog Plana biti to da li će građani za nekoliko godina imati sigurno vodosnabdijevanje, bolji sistem zaštite od požara i poplava, otporne gradove, manje zdravstvene rizike i kvalitetno upravljanje resursima.

MONITOR: Koliko i kako klimatske promjene utiču na Crnu Goru i da li je naš odgovor adekvatan?

VOJINOVIĆ: Crna Gora je izuzetno izložena posljedicama klimatskih promjena, tj. sušama, toplotnim talasima, poplavama, požarima i klizištima. Prema procjenama Svjetske banke, godišnje štete od klimatskih katastrofa u Crnoj Gori dostižu i do 90 miliona dolara. Svjetska banka upozorava da bi bez adaptacije do 2050. godine posljedice klimatskih promjena mogle smanjiti BDP za 7.9 odsto. Naime, smanjenje domaće poljoprivredne proizvodnje povećava zavisnost od uvoza hrane, izlažući Crnu Goru cjenovnim šokovima na globalnim tržištima, što uzrokuje inflatorne pritiske kroz rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda. Klimatski stres u turizmu stvara lančane ekonomske posljedice, poput padaprihoda i zaposlenosti. Porast prosječnih temperatura i toplotni talasi ugrožavaju sezonu na primorju, te u predstojećem periodu mogu izmjestiti dolazak turista iz zenita turističke sezone. Rast nivoa mora, procijenjen na oko 35 cm do kraja vijeka, prijeti eroziji obale, češćim poplavama, zaslanjivanjem i pritiscima na infrastrukturu, kao i potencijalnim gubitkom plaže na Adi Bojani. Kako Crna Gora nema sistem vještačkog osnježavanja, sezona skijanja zavisi od prirodnih padavina, koje su sve nepredvidivije zbog klimatskih promjena. Energetski sektor je posebno osjetljiv na promjene hidroloških obrazaca. Hidroelektrane Perućica i Piva, sve više trpe pad proizvodnje zbog suša, usljed čega je EPCG suočena sa finansijskim izazovima.

Gornji primjeri potvrđuju da se klimatski rizici već materijalizuju u konkretne ekonomske gubitke, naročito za preduzeća zavisna od klimatski osjetljivih poslovnih modela.Ipak, klimatske promjene u Crnoj Gori i dalje ostaju u sjenci. A upravo bi odgovor trebalo da bude suprotan, a to je stavljanje klimatskih promjena u rang strateškog,ekonomskog i bezbjednosnog pitanja Crne Gore.

MONITOR: Što je neophodno da poboljšamo da bi uticaj klimatskih promjena bio što manji na građane?

VOJINOVIĆ: Prvo što je potrebno su konkretne mjere, koje će građanima ublažiti klimatske šokove. Crna Gora iz sezone u sezonu ostaje bez sistemskog odgovora na požare. Sezona 2025. godine, kada su požari zahvatili 29.438 ha, pokazala je da su nam potrebni moderniji sistemi zaštite i veći broj obučenih ljudi. Uprkos najavama, ni za ovu sezonu nema kupovine novog protivpožarnog aviona. Drugo, moramo ozbiljnije štititi vodne resurse, jer se u periodu 2003-2025. godina, kao klimatska realnost, izdvojio veliki broj suša, što zahtijeva modernizaciju vodne infrastrukture, smanjenje gubitaka vode u mreži i plansko upravljanje resursima.

Treće, gradovi moraju postati otporni na ekstremne vrućine. U posljednjih 30 godina u Podgorici je prosječna ljetnja temperatura porasla za 2°C. Toplotni talasi postali su duži, sa više tzv. tropskih dana i noći, pa je povećan rizik od zdravstvenih problema i pritisak na infrastrukturu. Urbanizam bez klimatske perspektive u djelovima grada poput City kvarta, Trga nezavisnosti i Starog aerodroma stvorio je tzv. ,,urbana toplotna ostrva“ u kojima dominiraju beton, asfalt i staklene fasade, koji akumuliraju toplotu danju, a oslobađaju je noću. Više zelenih površina, drvoreda, parkova i održivo urbanističko planiranje ublažava ove probleme.

MONITOR: Koliko dosadašnji odnos prema prirodi, intenzivna gradnja, crne ekološke tačke… odmažu planiranim mjerama za preduprjeđenje uticaja klimatskih promjena?

VOJINOVIĆ:Klimatske promjene se ne mogu posmatrati odvojeno od načina na koji upravljamo prostorom, rijekama, šumama i obalom. Ako prirodne resurse trošimo neplanski, onda postajemo ranjivi na svaku klimatsku anomaliju.Intenzivna i često nekontrolisana gradnja, posebno na primorju i u urbanim zonama, dovela je do toga da se objekti grade na lokacijama koje nijesu infrastrukturno spremne, često bez uvažavanja klimatskih rizika i kapaciteta prostora.Dovoljno je pogledati djelove Budve, Tivta ili Podgorice nakon obilnih padavina, kada betonizacija i neplanska gradnja otežavaju prirodno odvođenje vode, pa se kišnica koja ne može da se infiltrira u zemljište, sliva u kanalizaciju i rijeke. To je primjer iz prvih dana 2026. godine, kada je u pojedinim opštinama došlo do ekstremnih padavina koje su zbog neadekvatnog planiranja prostora, izgradnje objekata u poplavnim zonama, degradacije rječnih korita, akumulacije otpada u vodotocima, kao i smanjenja prirodnih retenzionih površina, dovele do ozbiljnih poplava.

Poseban problem su i tzv. ,,crne ekološke tačke”. Decenijama se suočavamo sa problemima kao što su industrijski otpad, neuređene deponije, zagađenje rijeka i vazduha (npr. u Pljevaljima). A kada postoji opterećenje životne sredine, klimatske promjene dodatno pogoršavaju postojeće probleme.

MONITOR: Kakav je odnos države i građana prema prirodnim resursima?

VOJINOVIĆ: Ni odnos građana nije uvijek odgovoran u odnosu na racionalno korišćenje resursa. Građanima je potrebno objasniti da će svaka neplanska gradnja, uništavanje šuma i zagađenje koje stvaraju dovesti do nestašice vode, požara, ekstremnih temperatura ili zagađenja vazduha.

MONITOR: Vodi li se računa o klimatskim promjenama i uticaju na građane u aktuelnom i planiranom razvoju novih energetskih objekata?

VOJINOVIĆ:Klimatske promjene se formalno više pominju u energetskom planiranju, ali još nijesu dovoljno ugrađene u stvarne odluke. Pozitivno je što se Crna Gora okreće obnovljivim izvorima energije, u vidu solarnih programa za domaćinstva, vjetroelektrana (nedavno puštanje u rad vjetroelektrane Gvozd), planiranih većih solarnih kapaciteta, baterijskih skladišta. Međutim, pitanje nije samo da li je neki izvor energije „zelen“, već kako se projekat planira, gdje se gradi i da li su građani uključeni u odlučivanje. Iako neophodne, solarne i vjetroelektrane se ne smiju razvijati netransparentno i bez dovoljno procjene uticaja na lokalne zajednice, biodiverzitet i prostor. U Crnoj Gori, gdje su rijeke jedan od najvažnijih prirodnih resursa, svaka nova hidroelektrana mora biti oprezno planirana. Kako klimatske promjene donose suše i promjenjive vodostaje, neophodno je pitati da li će za 20 ili 30 godina ti objekti imati dovoljno vode za proizvodnju, kao i kakvu cijenu će platiti lokalno stanovništvo.

Crnoj Gori su potrebni novi energetski objekti, ali i energetika koja je klimatski odgovorna, prostorno pažljiva, socijalno pravedna i demokratski planirana. Svaki novi energetski objekat mora donijeti koristi građanima, a to su niži računi, energetska efikasnost, čistiji vazduh i sigurnije snabdijevanje. U suprotnom, rizikujemo da ponovimo stare greške, samo sa novim tehnologijama.

Predrag NIKOLIĆ

Postoje jasne odluke Ustavnog suda BiH koje potvrđuju da državna imovina pripada državi BiH. Problem je što postoji bojazan da su dio domaćih i međunarodnih aktera spremni tražiti „funkcionalna“ rješenja i bez nužnog poštovanja sudskih presuda

MONITOR: Kako  objašnjavate  iznenadnu-„ličnu“ odluku Kristjana  Šmita o odlasku sa funkcije Visokog predstavnika međunarodne zajednice, i to pred opšte izbore u oktobru?

ĆERIMAGIĆ: Ostavka Christiana Schmidta jeste iznenađenje po tajmingu, ali ne i po suštini. Već mjesecima u diplomatskim krugovima govorilo se o snažnom pritisku iz Washingtona, koji proizlazi iz promjene pristupa SAD-a prema BiH i samoj ulozi OHR-a iz perspektive administracije Donalda Trampa. Schmidt je ranije imao vrlo jasnu i snažnu javnu podršku evropskih država i zato je mogao govoriti da će ostati do ispunjenja uslova „5+2“. Međutim, u međuvremenu se međunarodni kontekst značajno promijenio. Evropska podrška je postepeno slabila, a američki pritisak postao prevelik. Zbog toga njegova odluka jeste lična, ali je istovremeno i politički uslovljena.

MONITOR: Da li je pritisak SAD i Donalda Trampa i promjene spoljne politike-u odnosu na vrijeme  Bajdena, bio toliko moćan?

ĆERIMAGIĆ: Iza  zatvorenih vrata moglo se čuti da je američki pritisak imao odlučujuću ulogu. Razlika između pristupa administracije Joea Bidena i administracije Donalda Trampa je značajna. Bidenova administracija insistirala je na snažnoj podršci OHR-u, korištenju njegovih ovlasti kako bi se uticalo na procese u BiH, ali i na sankcijama i izolaciji destabilizirajućih aktera u Banja Luci. Nova administracija taj pristup je gotovo potpuno promijenila i otvorila komunikacijske kanale prema Banja Luci. U međuvremenu je ukinula skoro sve sankcije prema Banja Luci i smatra kako je BiH izašla iz akutne krize. Generalno gledano, politiku međunarodne zajednice prema BiH- posljednjih godinu dana, u najvećoj mjeri oblikuju SAD. Evropa se nije uspjela nametnuti ni Washingtonu ni domaćim akterima, niti iskoristiti američke inicijative u vlastitu korist.

MONITOR: Koliko će SAD imati odlučujući uticaj na izbor novog VP-gdje se već pominju italijanskei britanske  diplomate i diplomatkinje?

ĆERIMAGIĆ: SAD će vjerovatno imati ključan uticaj ne samo na izbor novog Visokog predstavnika, nego i na definisanje njegovog ili njenog političkog okvira djelovanja. Washington otvoreno govori da želi kandidata koji može razgovarati i sa Banja Lukom. Međutim, ostaje da se vidi da li će Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija uspjeti usaglasiti vlastitu strategiju i zajednički hodogram narednih evropskih koraka.

MONITOR: Da li ima mjesta spekulacijama da je  Tramp, motivisan ličnim i interesom bliskih mu biznismena, na neki način „ucijenio“ Šmita?

ĆERIMAGIĆ: Nema nikakve sumnje da je Južna interkonekcija postala najvažniji američki geopolitički prioritet u BiH. Mediji su detaljno i vjerodostojno dokumentovali kako firme koje su sa američke strane uključene u taj projekat imaju privatne ili poslovne veze sa porodicom ili saradnicima predsjednika Trampa. Za realizaciju tog projekta bila je potrebna i saglasnost Banja Luke. S obzirom na to da je ova američka administracija poznata po veoma transakcijskom pristupu vanjskoj politici, nemoguće je potpuno isključiti mogućnost da je i Schmidtova pozicija bila dio šireg političkog dogovora između Washingtona i Banja Luke.Jednako je važno reći da za takve tvrdnje trenutno ne postoje čvrsti dokazi.

MONITOR: Šmit je u nepunih pet godina donio 25 odluka-koristeći tzv. Bonska ovlašćenja. Među njima i odluku o raspolaganju državnom imovinom-koja kako se tvrdi, stoji na putu ambicioznim stranim investitorima. Ovom Šmitovom odlukom posebno su bili nezadovoljni u RS-jer ona podrazumijeva da je samo država BiH a ne i entiteti, njen titular. Djeluje kao da su se interesi domaćih i stranih moćnika poklopili?

ĆERIMAGIĆ: Neke Schmidtove odluke, posebno one vezane za izmjene ustava u dijelu BiH gdje dominantno žive Bošnjaci i Hrvati, kao i one vezane za formiranje vlada nakon izbora 2022. godine, ali i državnoj imovini, izazvale su veoma snažne političke reakcije. Istovremeno, pitanje državne imovine postalo je dio mnogo šire međunarodne rasprave koja uključuje interese investitora, energetskih projekata i geopolitičkih prioriteta. Zbog toga danas djeluje da su se određeni interesi domaćih političkih aktera i dijela međunarodne zajednice djelimično poklopili. Međutim, važno je naglasiti da pitanje državne imovine nije samo političko, nego i pravno pitanje. Postoje jasne odluke Ustavnog suda BiH koje potvrđuju da državna imovina pripada državi BiH. Problem je što postoji bojazan da su dio domaćih i međunarodnih aktera spremni tražiti „funkcionalna“ rješenja i bez nužnog poštovanja sudskih presuda.

MONITOR: Uz podršku, UO Saveta za implementaciju mira, smatrao je da Šmit previše često interveniše, a sam Šmit je jednom izjavio da mu je „jednom neko rekao da je previše Njemac“ i da bi trebalo da bude „prilagodljiviji“. Tvrdi se da se sada upravo traži „prilagodljiviji“. Koliko će to biti štetno za građane i građanke BiH?

ĆERIMAGIĆ: Najvažnije pitanje u ovom trenutku je kakvu ulogu međunarodna zajednica uopšte želi za OHR u narednim godinama. Iskustvo posljednjih kriza od 2021.godine pokazalo je da stabilnost BiH i očuvanje ustavno-pravnog poretka nisu zavisili od djelovanja Visokog predstavnika i njegovih Bonskih ovlasti, nego od reakcije domaćih institucija, društva, privrede, podrške i pritiska prijateljskih vlada. Zbog toga mislim da je legitimno razgovarati o postepenoj transformaciji ili čak zatvaranju OHR-a. Međutim, svaki takav proces mora biti pažljivo vođen. Problem nastaje kada međunarodna politika postane nejasna, kontradiktorna ili vođena isključivo geopolitičkim interesima, jer tada raste rizik novih političkih kriza i dodatne destabilizacije zemlje.

MONITOR: Dva bivša visoka predstavnika, Karl Bilt i Volfgang Petrič, rekli su da je institucija OHR, prevaziđena i da bi trebalo tražiti drugi način na koji bi međunarodna zajednica nastavila da djeluje u BiH. Da li bi se njihove izjave mogle pripisati i dominantnom raspoloženju u političkim i diplomatskim krugovima-prije svega na Zapadu, i da li bi to moglo da vodi „dizanju ruku“ od ideje „dejtonske“ BiH?

ĆERIMAGIĆ: Izjave Carla Bildta i Wolfganga Petritscha odražavaju raspoloženje koje godinama postoji u dijelu zapadnih političkih i diplomatskih krugova. To su pozicije koje  izvor nalaze u mišljenjima Venecijankse komisije i Vijeća Evrope-čiji je BiH dio, ali i pozicije EU, koja godinama tvrdi kako su Ured i njegove moći nespojive sa članstvom u EU. Bildt i Petritsch smatraju da je OHR institucija nastala za postratni period i da BiH mora preuzeti mnogo veću domaću odgovornost. To ne znači nužno odustajanje od dejtonske BiH. Prije se radi o pokušajima pronalaska drugačijeg modela međunarodnog angažmana. Do sada je taj koncept gotovo uvijek uključivao i ideju bržeg i snažnijeg evropskog puta BiH. Problem je što je danas evropski put BiH blokiran-a zbog nejasne vizije  Evropske unije, iz perspektive domaćih političkih aktera i javnosti, djeluje mnogo manje uvjerljivo i realno nego ranije.

MONITOR: Dan prije obznanjivanja Šmitove odluke,  Dodik je iz Moskve objavio da je od  Putina tražio da se na dnevni red predstojeće sjednice SB UN stavi prijedlog o poništavanju Šmitovih odluka. Da li je odlazak VP od uticaja na rejting Dodika i SNSD pred opšte izbore, i ko bi u Federaciji BiH, mogao imati koristi od ove situacije?

ĆERIMAGIĆ: U Banja Luci se Schmidtova ostavka već predstavlja kao politička pobjeda Milorada Dodika i SNSD-a i nema sumnje da će Dodik pokušati politički kapitalizirati taj razvoj događaja pred izbore. Međutim, mnogo važnije pitanje od ostavke jeste ko će kontrolisati OHR i bonske ovlasti nakon Schmidta i u kojem pravcu će ići nova međunarodna politika prema BiH. Kada je riječ o političkim odnosima u Federaciji, moguće je da će dio stranaka pokušati iskoristiti novu situaciju za redefinisanje odnosa sa međunarodnim akterima. Ipak, trenutno ima mnogo više neizvjesnosti nego jasnih  političkih dobitnika. Ono što posebno zabrinjava jeste utisak da Sarajevo još nema dovoljno koordinisan i strateški jasan odgovor na promjene koje dolaze.

MONITOR: K. Bilt je rekao da je EU bila slaba i bez jasnog fokusa kada se radi o uticaju na sprovođenje politike međunarodne zajednice u BiH. Koliko odlazak VP može imati veze sa odnosom SAD i Njemačke-i neslaganjem u međunarodno relevantnim pitanjima između Vašingtona i Brisela?

ĆERIMAGIĆ: Odlazak Schmidta sigurno ima veze i sa širim odnosima između SAD-a i evropskih država, posebno Njemačke. EU je posljednjih godinu i po, uglavnom reagovala defanzivno i nije uspjela nametnuti vlastitu strategiju za BiH. Kada je Washington odlučio da mijenja pristup prema OHR-u, Evropa nije bila spremna da se tome ozbiljnije suprotstavi. Zato danas djeluje kao da EU prati američku politiku umjesto da je oblikuje zajedno sa SAD-om.   Jasno je da nova američka politika mnogo manje vodi računa o evropskim političkim preferencijama nego ranije. Upravo zato je reakcija Berlina bila veoma suzdržana i uglavnom ograničena na zahvalnost Schmidtu, bez pokušaja otvorene političke konfrontacije sa Washingtonom.

Nastasja RADOVIĆ