Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2019. GODINE: Pojedinačni uzleti i uzgajanje prosječnosti

Objavljeno prije

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije

Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.

Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu  neprijatno iznenaditi  naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad:  u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne  možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.

 

Balša Brković, pisac
Osobeni duh

U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…

A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.

 

Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”

Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se  propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.

U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od  navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića  i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).

Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

 

Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore

Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana.  Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore

 

Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka

Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.

O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.

 

Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena

Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak  entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.

 

Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah

Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu.  Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.

Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.

 

Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje

Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…

A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere  i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.

 

Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije

Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima.  Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.

Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.

 

Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu

Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku,   konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.

Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde  crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.

Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.


Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina

Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti  kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori  izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.

 

Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost

Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.

Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo