Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2019. GODINE: Pojedinačni uzleti i uzgajanje prosječnosti

Objavljeno prije

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije

Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.

Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu  neprijatno iznenaditi  naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad:  u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne  možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.

 

Balša Brković, pisac
Osobeni duh

U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…

A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.

 

Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”

Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se  propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.

U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od  navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića  i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).

Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

 

Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore

Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana.  Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore

 

Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka

Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.

O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.

 

Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena

Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak  entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.

 

Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah

Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu.  Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.

Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.

 

Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje

Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…

A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere  i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.

 

Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije

Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima.  Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.

Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.

 

Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu

Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku,   konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.

Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde  crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.

Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.


Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina

Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti  kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori  izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.

 

Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost

Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.

Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo