Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ, KOLUMNISTA PEŠČANIKA IZ BEOGRADA: Mafija se popela na vlast, a vlast sišla u podzemlje

Objavljeno prije

na

Šešeljevi politički učenici vladaju Srbijom i ona je duboko nedemokratska, radikalska u najgorem smislu te riječi

 

MONITOR: Koji su to najteži problemi sa kojima se danas suočava Srbija?

STOJADINOVIĆ: Srbija nije u stanju da definiše svoje probleme, niti da ih rešava. Mi se nalazimo u fukcionalnom haosu, koji neizbežno nastaje iz zarobljenog društva. Građani se nalaze pod okupacijom sopstvene vlasti. Sve što bi moralo da ima smisla, nastaje iz inercije, svi sistemi rade na nepoznat način, i sve što bi moralo da bude u službi građana, nalazi se pred planskim urušavanjem. Iluzija koju opsesivno proizvodi vlast, po kojoj je Srbija u zlatnom dobu, dodatni je činilac razaranja ostataka demokratskog ustrojstva koje jedno društvo čine slobodnim.

Ako bih morao da izaberem vodeći problem, to bi svakako bilo sistematsko ugrožavanje i uskraćivanje ljudskih sloboda: slobode medija, slobode govora, prava na javno mišljenje, koje je u sukobu sa autoritarnom pozicijom klike na vlasti. U srpskom “zlatnom dobu”, njen Perikle je neizbežna i nepodnošljiva javna pojava, narcisistički operetski autokrata, koji svojom retorikom dovodi građane do serije nervnih slomova. Ali, nije on vodeći problem, nego samoubilačka melanholija,teška građanska letargija i socijalna agonija. Naravno, to ne može niti će trajati beskonačno. Čak mislim da se nasuprot svim razlozima za pesimizam, rasplet bliži kraju.

MONITOR: Analitičari kažu da Srbija doživljava politički, pravni i moralni sunovrat. Navode da Aleksandar Vučić svakodnevno proizvodi mržnju, podjele i razdor u društvu, da Srpska napredna stranka nije politička nego kriminalna organizacija,da Srbiju potresaju razne afere, da su osuđeni ratni zločinci, ratni profiteri i njihovi simpatizeri postali heroji…

STOJADINOVIĆ:  Sunovrat traje suviše dugo. Mi smo u slobodnom padu, dno se još ne vidi, i ne znamo u šta ćemo udariti. Aleksandar Vučić jeste ključni generator podela i mržnje. Mislim da u Srbiji nekoliko porodica na vlasti čvrsto drži nelegalne korporativne poslove i kanale kojima se odliva ogromna količina novca. Na delu je pljačka društvene imovine kolosalnih razmera. Mafija se popela na vlast, a vlast je sišla u podzemlje. Ta se simbioza ne može ukloniti bez jako bolnih rezova. Još se ne zna koga će sve boleti, ali to je neizbežan zahvat. Nikada mafija nije predala novac i vlast dobrovoljno. I otuda dolazi hronični Vučićev gnev, i dnevni izlivi prezira i uvredljivog besa prema svima koji prepoznaju razbojništvo kao državni posao.

Zato je Aleksandar Obradović iz Valjeva, koji je ukazao na kriminal oca ministra policije u zatvoru, a ključeve njegove slobode drži državna mafija. Sve odluke su u rukama jednog čoveka, pravosudni sistem je u kolapsu. SNS je opasna sekta, metastaza na telu društva, zadužena za gipsani kult čoveka koji je takvu sektu stvorio. Ona mu pomaže da ostvari sva svoja životna nedela.

MONITOR: Jednom ste rekli da Vučića još nikada niste uhvatili u istini i da on u nastupima potcjenjuje pamet građana.  U nedavnom intervjuu  “Špiglu”, na konstataciju da njegovi pojedini potezi izgledaju kao da “oscilira između istoka i zapada”, Vučić je rekao da je Srbija na putu ka članstvu u EU i da je ono strateški cilj. Vjerujete li mu to?

STOJADINOVIĆ: Naravno da se Vučiću ne može verovati. Ali gore od toga je da on, bez ikakvih etičkih obzira ignoriše svoje laži, kao da ih nije ni bilo, i uvek proizvodi nove, još bezočnije. Ustvari, to je njegov moralni kod. Ako već stepenujemo zlo, još gori je podatak da veliki broj ljudi, koji su zatrovani uticajem masovne medijske propagande veruju tim lažima, i one su za njih jedina istina. Siguran sam da Srbija sa Vučićem ne može u EU. To je i njemu poznato.

MONITOR:  Kako  komentarišete aktuelnu aferu, nazvanu špijunska, povodom objavljivanja snimka na kojem se vidi kako čovjek identifikovan kao pripadnik Ruske vojno – obavještajne službe GRU daje novac čovjeku za koga je Vučić rekao da je penzionisani pripadnik Vojske Srbije?

STOJADINOVIĆ: Špijunska afera je ustvari amaterski igrokaz, neubedljiva farsa, dokaz da ima mnogo opasnih diletanata u tajnim službama. Zamislite tunjavu razmenu bakalskih kesa sa papirima i parama. To su prizori iz trećerazrednih filmova o špijunima s početka 20. veka.Takvi obaveštajci su davno izumrli. I podaci i novac danas se distribuiraju na daleko jednostavniji način. Zašto bi se neko uopšte šunjao po parkovima kao manijak? Nikome izvan grupe koja je napravila tu glupost nije jasno šta su imali na umu pri izvođenju ovog komičnog dramoleta.

MONITOR: Protesti u Srbiji “Jedan od pet miliona” traju već godinu. Šta je postignuto?

STOJADINOVIĆ:  Građani su dokazali da su protesti mogući i da nema razloga za strah. Njihova masovnost je narušena sukobima oko liderstva i vlasništva nad otporom. Srpska opozicija je prilično nejaka i lišena je dobre orijentacije šta želi i kako to namerava da učini. Ali bolja od ove zasad ne postoji. Mislim da je protestima potrebna bolja organizacija, definicija ciljeva i model njihovog ostvarivanja. Ako bi to bili samo opozicioni protesti, bez dobrog programa i pobunjeničke agresivnosti, oni bi se definitivno ugasili. Neizbežan i spasonosan je građanski otpor, uz političku artikulaciju, čiji bi pokretači morali da budu i neki novi ljudi. Sva su politička lica u Srbiji pohabana. Ili su ti ljudi bili na vlasti, ili u opoziciji, ili na oba mesta. Već skoro 30 godina oni su tu. Osim onih koji su umrli, svi su tu iz devedesetih: Vućić, Šešelj, Nikolić, Dačić. Šešeljevi politički učenici vladaju Srbijom, i ona je, nezavisno od neubedljivog demokratskog samoodređenja režima, duboko nedemokratska, radikalska u najgorem smislu te reči

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora u Srbiji. Da li opozicija na tim izborima može poraziti  Vučićev režim?

STOJADINOVIĆ:  Sa ovakvim medijskim rasporedom i uvežbanim tehnikama krađe izbora, opozicija nema nikakve šanse. Pritisak na birače je zastrašujući, mogući silazak Vučića s vlasti proglašava se nacionalnom katastrofom i sigurnom propašću Srbije. Taj javni agitpropovski spin kombinovan je sa mobingom zaposlenih u preduzećima koje kontroliše SNS, a skoro sva su takva. Organizacija podrške vladaru je militarizovana, i to se smatra borbenim zadatkom. U takvim uslovima opozicija je potpuni autsajder.

MONITOR: Treba  li opozicija da bojoktuje izbore?

STOJADINOVIĆ: Moj odgovor je kategoričan: svakako da! Ali sam bojkot će biti besmislen bez organizovanja svih oblika mirnog otpora i masovne građanske neposlušnosti, uz demonstracije bez nasilja, osim ako se od nasilja vlasti valja braniti. Mislim da veliki deo vojske i policije nije na strani režima, i da su ti ljudi sposobni da se odupru zloupotrebi. Ali, postoje poluvojne batinaške trupe, sastavljene od navijačkih odreda, i pod kontrolom su bivših ili aktuelnih kriminalaca odanih režimu. Bojim se da je režim spreman da izazove sukobe, da za njih optuži opoziciju, “domaće plaćenike” i strane agente, i da u slučaju krize vlasti, ili gubljenja kontrole nad očekivanom pobedom, proglasi vanredno stanje.

MONITOR: Postoji li opasnost od novih ratnih sukoba u našem regionu s obzirom na loše odnose između Srbije i Hrvatske, Srbije i Kosova, na jačanje desnice, rehabilitovanje četništva i ustaštva, nacionalističkih i profašističkih snaga, ranjivost BiH, noružavanje Hrvatske i Srbije…

STOJADINOVIĆ: Uveren sam da u sledećih nekoliko godina takve opasnosti nema, mada nekoliko kriznih žarišta još tinja. Sever Kosova i granične opštine na jugu Srbije mogu da budu prostor za opasne, ali kontrolisane incidente. Vodeći ljudi režima u Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu su činioci održavanja krize, kao modela za raspirivanje nadripatriotizma i lažnog ratničkog zanosa.

Ekstremna desnica je sve agresivnija, a državne revizije nekih istorijskih istina (rehabilitacija četnika, slavljenje ustaša), dovode podivljale šoviniste u centar javne pažnje. Da nemaju podršku svojih režima, te malobrojne, ali militantne grupacije bi bile na samoj margini, jer od nje ne mogu da odmaknu mnogo daleko. Ali ih ne treba podcenjivati. Nikada se ne zna dokle zlo može da ide, ko će ga podržati, i koliko može da naraste.

 

NIN nije opasan za Vučića

 

MONITOR: Za jednu od  aktuelnih afera u Srbiji povod je fotografija na naslovnoj strani prošlonedjeljnog NIN-a, na  kojoj je prikazan Aleksandar Vučić ispred navodno u njega uperene snajperske puške.Kako  Vi kao dugogodišnji novinar tumačite tu fotografiju koju NIN nakon ogromnog pritiska nije objavio?

STOJADINOVIĆ: Naravno da NIN nije pozivao na atentat, niti naslovna strana ima taj smisao. Ni sada ne razumem cenzorski potez izdavača, koji je povukao uistinu benignu ilustraciju teksta o “Krušiku”. Ali, to je poslužilo režimskim narikačima kao izvrstan izgovor za pokušaj zataškavanja afere. Inače su tabloidi iz vlasti najavljivali više atentata na Vučića, čak je na Pinku organizovana višesatna rasprava o atentatu na predsednika “koji je u toku”. Za Vučića nije opasan NIN, niti bilo koje novine osim njegovih, nego militarizovani deo države, podivljali i odmetnuti pripadnici tajnih službi, ili kriminalci kojima bi Vučić iznenada uskratio ono što im je lično omogućio. Zbog toga mora da brani aferu Krušik i oduzimanje slobode Obradoviću, znajući koliko je opasna mafija krijumčara oružja.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić izjavila je da je naslovnica NIN-a sa fotografijom Vučića dokaz da u Srbiji nema problema sa slobodom medija i takvu poruku poslala u EU. Je li njena ocjena tačna?

STOJADINOVIĆ: Premijerka nema pojma o medijima niti o slobodama, njenu ličnu i političku slobodu određuje Vučić,  koji ju je tako potresno nesposobnu doveo na čelo izvršne vlasti. Njene poruke javnosti su komični verbalni ogledi, i nije ovde pitanje da li je njena ocena tačna, nego kompetencija da bilo šta ocenjuje.

 

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo