Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv korona virusa  ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh

MONITOR: Vol strit žurnal objavio je prije nekoliko dana da je Vuhan, iz kojeg je krenula pandemija virusa korona i u kojem ste Vi jedini Crnogorac koji se tamo zatekao kao student iz Nikšića, danas najbezbjedniji grad na svijetu u tom pogledu. Je li to tačno?

KOPRIVICA: Vuhan je danas bez ikakve sumnje znatno bezbjedniji nego što je bio prije mjesec dana. Mnogo se preduzelo u cilju regulisanja novonastale situacije. Svi koji smo ovdje u ovom momentu, saradnjom i strpljenjem, doprinijeli smo tome, ali ubjedljivo najveće zasluge za to ima medicinsko osoblje, koje je svakodnevnim rizikovanjem svojih života spašavalo tuđe.

Nisam siguran da li je Vuhan danas najbezbjedniji grad na svijetu, rekao bih da je informacija malo pretjerana, ali ne sumnjam da će se u nekoj skorijoj budućnosti život ovdje vratiti u normalu.

MONITOR: Koliko je, prema zvaničnim kineskim izvorima, korona virus zaista opasan i ima li razloga za paniku?

KOPRIVICA: Mislim da to sve zavisi od slučaja do slučaja. Situacija u Vuhanu se u samom početku bila jako zakomplikovala, međutim zbog medicinske spremnosti, dobre organizacije i uloženog napora, brzo su stvari dovedene pod kontrolu. O situaciji treba prosuđivati prema sopstvenim mogućnostima. Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv virusa ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost virusa, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Dobra strana je da postoji dokaz da se ujedinjenim snagama virus može pobijediti, a to je Kina pokazala. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh. Osamdeset posto slučajeva u Kini je svrstano u kategoriju ,,pacijenti sa blažim simptomima”. Detektovano je da je virus uglavnom poguban za starije ljude i za one koji su podlegli drugim bolestima od ranije. Da bi smo sačuvali njih, treba da se čuvamo i sami.

MONITOR: Naučnici NASA-e saopštili su da je smanjenje nivoa nitrogen-dioksida, koji izazivaju motorna vozila i industrijska postrojenja, prvo uočeno u Vuhanu, ali da se potom proširilo na ostatak zemlje.

KOPRIVICA: Mada je već dva mjeseca grad pod karantinom, ipak bude dana kad usljed zagađenog vazduha ne mogu da otvorim prozor da provjetrim sobu. Jedino na osnovu toga mogu da prosuđujem. Možda je stanje bolje u drugim krajevima grada. Logikom stvari reklo bi se da će ova trenutna situacija da rezultira poboljšanjem kvaliteta vazduha i smanjenjem zagađenja, i u nekom procentu vjerovatno i jeste. Međutim, cirkulacija automobila ipak nije zaustavljena tokom karantina, a vjerujem da su određena industrijska postrojenja nastavila rad u cilju obezbjeđivanja potrebnih sredstava za borbu protiv virusa. Nadam se da ima istine u toj izjavi.

MONITOR: Je li još Vuhan u karantinu i kakve su mjere na snazi radi zaštite od virusa?

KOPRIVICA: U Vuhanu je stanje karantina i dalje aktuelno. Ljudi jako rijetko izlaze vani, jedino po potrebi. Važe iste mjere bezbjednosti kao od samog početka – izolacija, nošenje maske vani, pranje ruku i higijena, izbjegavanje javnih okupljanja i direktnog kontakta sa drugima i slično. Međutim, posljednjih dana stižu vijesti preko kineskih medija da se polako priprema vraćanje radnika u provinciju, oživljavanje javnog transporta, najavljuje se kraj karantina početkom aprila. Vrijeme će da pokaže kako će se sve to realizovati.

MONITOR: Kako sada izgleda svakodonevni život u Vuhanu?

KOPRIVICA: Svakodnevni život je sveden na lični doživljaj izolovanosti. Onako kako se osjećate u izolaciji, takvi su vam i dani. Ja lično pokušavam koliko god je moguće da iskoristim vrijeme, radim na sebi, učim, čitam, ponešto napišem. Ne razmišljam toliko o virusu, nema nikakve svrhe.

Supermarketi i apoteke su radili sve vrijeme, iako skraćeno, kako bi se ljudi snabdjeli potrebnim namirnicama. Neke nabavke su moguće i preko interneta.

Ljudi u Kini  vrijeme provode uglavnom sa užom porodicom. Na neki način ovo i jeste dobar momenat da se porodični odnosi preispitaju i oplemene.

MONITOR: Kako su organzovani zdravstvena zaštita građana u bolnicama i rad u školama i na fakultetima?

KOPRIVICA: Kinezi sad već imaju dosta stečenog iskustva u borbi protiv korona virusa. Naravno, bolnice u ovom periodu nisu mjesto na kome se valja naći ili zadržavati. Za pacijente kojima je potrebna hospitalizacija nevezano za virus postoje odvojene bolnice. Kako je već opštepoznato, u Vuhanu su u rekordnom roku sagrađene dvije bolnice za borbu protiv virusa i mnogi objekti značajnijih dimenzija su privremeno pretvoreni u prostore za liječenje i izolaciju. Preko kineskih medija se saznaje da su ove ,,privremene bolnice” obavile svoju svrhu i prije nekoliko dana zatvorena je i posljednja. Rad u obrazovnim ustanovama se nastavlja, ali preko interneta. Organizuju se online časovi, koje su učenici obavezni da prate, kao da su u učionici. Kvalitet časova se tokom vremena poboljšava kao i tehnička organizacija. Strani studenti koji su napustili Vuhan i dalje nemaju dozvolu da se vrate, a naročito sada kada se virus proširio na zemlje van Kine, ali se i od njih očekuje da prate online predavanja.

MONITOR:  Vi u Kini živite pet godina, gdje ste završili master studije na odsjeku Arhitektonski dizajn na Tehnološkom  univerzitetu u Vuhanu. Sada ste na doktorskim studijama na istom univerzitetu i u karantinu ste.

 KOPRIVICA: Ja živim u Domu za strane studente u kampusu Univerziteta. Trenutno u cijelom kampusu nema nikoga izuzev nas jedanaestoro studenata i kineska porodica koja živi u istoj zgradi, koji funkcionišu kao kućepazitelji. Postoje još četiri kampusa mog Univerziteta i svaki ima dom za strane studente. Sve potrebne namirnice dobijamo na adresu, nekad bude i mnogo više nego što je potrebno, tako da sa te strane ne brinem. Takođe se s vremena na vrijeme organizuju i online kupovine, gdje je izbor namirnica i stvari za trgovinu sasvim pristojan. Prije nekoliko dana sam nakon duge izolacije izašao ispred doma, gdje ima malo jezero i uređen parkić oko njega. Sad nam dozvoljavaju da izađemo vani po potrebi, nedaleko od doma, ali ne van kampusa.

U samoizolaciji je najteže razmišljati o nečemu što je van domašaja sopstvene mogućnosti. Sad najviše brinem za svoju porodicu u Crnoj Gori, jer se epidemija posljednjih nedjelja premjestila u Evropu. Najteži je bio sami početak karantina, neizvjesnost i generalna zabrinutost. Nakon par nedjelja se čovjek navikne i prihvati stvari kakve jesu, lakše se sve i podnese.

MONITOR: Mediji javljaju da Kina sada prebrojava svoje posljednje domaće slučajeve zaraze, jer u Kini pandemija jenjava.

KOPRIVICA:  Na dan kada odgovaram na Vaša pitanja, 23. marta, već je peti dan kako Vuhan registruje nula novih slučajeva virusa, tzv ,,5 nula”. To je  pokazatelj da se situacija ovdje mnogo poboljšala i obećava brz i kompletan oporavak. Međutim, bude još nekih novih slučajeva virusa u drugim djelovima Kine, od strane onih koji se u Kinu vraćaju iz inostranstva, to je onda slučaj unesenog virusa. Rekao bih da problem za Kinu i za cio svijet prestaje tek onda kada situacija bude povoljna i bezbjedna za svakoga.

MONITOR: Koje su stroge mjere još na snazi u Kini da bi se spriječilo širenje virusa?

KOPRIVICA: Prva stroga mjera je apsolutna kontrola kretanja ljudi. Zatim, niko se ne može naći na ulici bez zaštitne maske. Kontrole na aerodromima i stanicama su opravdano rigorozne. Ulaz i izlaz iz Hubej provincije su strogo kontrolisani i slično.

MONITOR:  Kakve su prognoze kineskih stručnjaka do kada će ova epidemija trajati u svijetu?

KOPRIVICA: Dosad nisam naišao na informaciju takve vrste. Postoje nagađanja koja se tiču samo Kine prema kojima će se situacija postepeno srediti u narednim mjesecima, prvo u manje izloženim mjestima, a najkasnije u oblasti Hubeja i Wuhanu. Pod tim se misli na vraćanje stvari u normalan tok. Što se tiče epidemije u svijetu, to vjerovatno još niko sa sigurnošću ne može da kaže. Ako bi Evropa pokazala angažovanost kako su to uradili Kinezi, onda bi se mogla procijeniti koliko dugo je potrebno da se sve vrati na svoje mjesto, tri ili više mjeseci, u zavisnosti od ozbiljnosti situacije.

MONITOR: O korona virusu i dalje se šire i razne dezinformacije zbog kojih su mnogi građani  u cijelom svijetu u panici. Šta Vi s tim u vezi preporučujete na osnovu sopstvenog iskustva u Kini? 

KOPRIVICA: Preporučujem da se ne provodi cio dan ispred televizora slušajući o korona virusu. Treba se informisati, ali ne treba pretjerivati. Prosječan čovjek lako prihvata sve što čuje i rijetko prosuđuje o vjerodostojnosti, a često i nema načina za to. Treba imati na umu da mediji imaju manir da učine stvari zvučnijima. Samo se treba sjetiti koliko je raznovrsnih scenarija o virusu u Kini postojalo u samom početku ekspanzije virusa, a koliko se sad, poređenja radi, manje govori o cijeloj situaciji oporavka i poboljšanja. Tokom vremena trajanja epidemije, Kina je zauzela pozitivan stav i svi su učestvovali da se takvo osjećanje proširi. Ljudima  treba ponuditi nadu, a ne bezizlaznost  iz situacije.

MONITOR: Koristi li tehnika koju predlažu Kinezi – dobro je gledati u daljinu i imati dobar pogled sa prozora?

KOPRIVICA: Tehnika je efektna, ukoliko imate pogled sa prozora koji vodi u daljinu. U kineskim gradovima, sa obiljem višespratnica i izraženom vertikalnošću, nije teško naći takav pogled. Karakter naših gradova je drugačiji. U izolaciji bi možda najbolje bilo provesti kvalitetno vrijeme sa porodicom, pokazati pažljivost i saosjećanje, valja ojačati imuni sistem fizičkom vježbom i zdravim navikama, i jednostavno raditi na sebi.

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Najstrašnija posljedica zemljotresa je smrt šesnaestogodišnje djevojičice, a od korone će najviše stradati turizam

MONITOR: Zagreb je prošle nedjelje pogodio zemljotres. Kakve su posljedice?

TOMIČIĆ: Najstrašnija posljedica potresa smrt je petnaestogodišnje djevojčice, ozlijeđene u svom stanu. Što se materijalnih posljedica tiče, stradalo je oko šest stotina kuća, a najveća oštećenja pretrpjele su kuće u centru grada, kako je bilo i očekivano. Naime, istraživanja provedena od 1880. godine, kad je Zagreb pogodio Veliki zagrebački potres (jačine 6,3  stupnja po Richteru) pokazala su da se ovim područjem proteže Zagrebački rasjed, što je posljedica podvlačenja Jadranske mikroploče pod Euroazijsku ploču. Sudeći prema tim istraživanjima, odnosno na njima temeljenim prognozama, Zagreb je ovaj put još prošao i dobro. Pretpostavlja se da bi jači potres, recimo onakav kakav smo imali koncem 19. stoljeća ili onakav kakav je 1979. godine pogodio Crnu Goru, uništio dvadeset posto od cjelokupnog stambenog fonda Zagreba. Ovaj potres bio je blaži, oko 5,4 stupnja po Richteru, a stradale su uglavnom kuće stare preko stotinu godina, čija statika je jedva podnijela i ovakav zemljotres. Stradala su i mnoge zgrade koje su zaštićeno kulturno dobro. Srušena su dva tornja zgrade Kolmar na Trgu bana Jelačića, oštećena je zgrada i stalni postav Arheološkog muzeja, kao i zgrada Sveučilišta u Zagrebu. Znatna oštećenja pretrpjele su tri zagrebačke bolnice, urušio se krov bazilike u Palmotićevoj ulici, a teška oštećenja pretrpjela je i pravoslavna Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu. Vrh jednog od tornjeva katedrale u potresu se odlomio, a u prvim satima nakon potresa kolala je informacija da je križ pao kroz krov, ravno pred sobu kardinala Josipa Bozanića, što je kasnije demantirano, ali navodim tu bizarnu glasinu jer su je u prvim satima nakon potresa vjernici tumačili na svoj, a ateisti na svoj način. Oštećena je zgrada Sabora na zagrebačkom Gornjem gradu i niz drugih javnih zgrada, poput zgrada Medicinskog fakulteta, Hrvatske izvještajne novinske agencije, Hrvatskog novinarskog doma. Na mnogim mjestima u centru padale su cigle s krovova i prava je sreća u nesreći što se potres dogodio tako rano, u šest sati i 24 minute ujutro. Da se dogodio kasnije, sigurno je da bi broj žrtava bio veći. Znatna oštećenja pretrpjele su i brojne kuće u Zagorju, ali o toj šteti se manje govori. Njihova muka ostala je u sjeni muke stanovništva glavnog grada. Najbolje je prošao Novi Zagreb, područje južno od Save. Taj dio grada spasio je jugoslavenski standard – JUS, jer mnoge zgrade u Novom Zagrebu građene su nakon velikog potresa u Skoplju, pa se pazilo da statika može izdržati i najozbiljnije potrese.

MONITOR: Kako su reagovale nadležne službe?

TOMIČIĆ: Reagirale u dobro, odmah se digla na noge vojska, civilna zaštita i stotine volontera, ljudi koji su preseljavali bolničke odjele, a potom i volonteri građevinci, koji su angažirani na procjeni štete. Već danas na ulicama nećete niti primijetiti da je bio potres, odnosno prepoznat ćete ga tek po pukotinama nosivih zidova na starim zgradama u povijesnom centru grada.

MONITOR: Jesu li zbrinuti građani kojima su oštećeni stanovi i kuće? 

TOMIČIĆ: Ljude koji su u potresu ostali bez krova nad glavom – pouzdanog podatka o tome koliko ih je još uvijek nema, ali broje se u stotinama – smjestili su u studentski dom na Cvjetnom naselju, a vojska je podigla i šatore na Trgu Francuske revolucije, ali za takvim smještajem, koliko znam, nije bilo potrebe. Mnogi ljudi snašli su se u svom aranžmanu, mnogi su odmah pobjegli iz grada i uputili se prema obali, gdje imaju kuće za odmor ili su se zbrinuli kod svojih obitelji.

MONITOR: Šta kažu seizmolozi hoće li biti još potresa?

TOMIČIĆ: Potresa će biti, točnije bilo ih je već do sada deset do dvadeset. Jedan je bio tek nešto slabiji od onog najjačeg, ali nismo ga osjetili u velikoj mjeri, jer smo bili u šoku, a dočekali smo ga ispred zgrada, u parkovima i na sličnim prigodnim čistinama. Nakon toga, uslijedio je niz manjih potresa, što je očekivana seizmička aktivnost. Sa Geofizike, Geofizičkog odsjeka Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta, najavili su da možemo očekivati oko desetak potresa magnitude oko 4.0, stotinjak potresa magnitude 3.0 i oko tisuću manjih potresa magnitude 2.0. Ne zvuči dobro, ali svi vjerujemo da je najgore prošlo.

MONITOR: Zvaničnici Hrvatske kazali su da se država našla između dvije krize, jedne vidljive i druge nepredvidive, misleći na koronu virus i zemljotres…

TOMIČIĆ: Hrvatska je, kao i ostatak svijeta, suočena s nevidljivim neprijateljem, a Zagreb i zagrebačko područje imaju i tog nepredvidivog neprijatelja, koji se, nadamo se, ispucao i nauživao našeg straha.

MONITOR: Kakve su sve mjere preduzete da se spriječi širenje epidemije?

TOMIČIĆ:  Svi koji su bili u kontaktu sa zaraženima stavljeni su u karantenu, hrvatske granice su zatvorene, zabranjeno je napuštanje mjesta prebivališta, izuzev za ljude s objektivnim potrebama, kojima daju propusnice za putovanje. Obustavljen je javni prijevoz, zabranjena su okupljanja, iz kuće se izlazi samo u slučaju nužne potrebe. Zatvorene su uslužne djelatnosti, rade samo trgovine hranom i higijenskim potrepštinama. Policijski sat nije uveden, što mi je drago, jer ovo su vremena u kojima pomno treba pratiti ograničavanja prava, kako bi jednom – kad sve ovo prođe – mogli nastaviti živjeti kao slobodni ljudi. Vojske s dugim cijevima na ulici nema, jer još u svijetu nismo zabilježili slučaj da je vojnik uspio upucati virus. Takva vrsta mjera bila bi pretjerivanje i one se provode uglavnom u zemljama gdje vladaju (ne) realizirani autokrati, kojima je policijski sat do ove krize bio sastavni dio mokrih snova.

MONITOR: Poštuju li ih građani?

TOMIČIĆ: Iznenađujuće, građani i građanke vrlo su disciplinirani. Ljudi su svjesni da su u pitanju najprije životi njihovih starijih članova obitelji, a sad znaju da su u opasnosti i mlađi ljudi. Iako se na početku govorilo da mlađe ljude ovaj virus ne može pretjerano ugroziti, pokazalo se da ima slučajeva kad na respiratorima završavaju ljudi koji su bili savršeno zdravi i u dobroj kondiciji. Ta informacija o manjoj ugrozi za mlađe ljude na početku je uzrokovala neodgovornost tinejdžera i ljudi u dvadesetima, ali sad na ulici više nema nikog tko na ulici ne mora biti. U Hrvatskoj smo izuzetno zadovoljni i reakcijom sustava. Čini mi se da su izvanredna stanja naša specijalnost, što ne treba čuditi,s obzirom na to da su se krize, velike i male, na našem području poodavno udomaćile.

MONITOR: U Crnoj Gori su objavljeni spiskovi osoba u samoizolaciji. Šta Vi kao novinar mislite da li javnost treba da zna ko su zaraženi?

TOMIČIĆ: U Hrvatskoj takve mjere nema, a čini mi se da na ozbiljnim razinama nije niti razmatrana. Vjerujem da je to bolje rješenje od onog primijenjenog u Crnog Gori.

MONITOR: Šta kažu analitičari koje će privredne grane pretrpjeti najveće štete od epidemije?

TOMIČIĆ: Svakako će najteže stradati turizam, o kojem Hrvatska prilično ovisi, ali bitno će stradati i druge gospodarske grane. Turistički aranžmani se otkazuju i nažalost to će financijski uništiti mnoge ljude, naročito one koji su u svoje smještajne kapacitete ulagali zadnjih godina. Vjerujem da će turistička sezona koja dolazi biti slabija za oko 70 posto u odnosu na prethodnu, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugim turističkim zemljama. Turizam je lomna gospodarska grana i niti jedna država svijeta ne bi se smjela previše na njega oslanjati. Situacija koju danas imamo zorno na to ukazuje, a o tome govori i ekonomska teorija, o kojoj je do sad malo tko razmišljao.

MONITOR: Sa kakvim se još problemima suočava Hrvatska kad je riječ o korona virusu?

TOMIČIĆ: Otimali smo se u početku za toalet papir, što je prilično neracionalno i smiješno. S obzirom na to da imam iskustvo rata, znam da nam nikad nije falilo materijala za čistu stražnjicu, ali falilo nam je kave, cigareta i šećera. Da sam jedan od tih koji stvaraju zalihe u iščekivanju apokalipse, kupio bih karton cigareta, karton kave i 50 kila šećera. Ipak, uvjeren sam da to neće biti potrebno. Pravi problemi dolaze nakon epidemije, jer svjetska ekonomija se od ovog neće tako brzo oporaviti.

Pljesak solidarnosti

MONITOR: Jesu li susjedne države položile test solidarnosti u pružanju pomoći?

TOMIČIĆ: U večeri dana kad se potres dogodio, u Beogradu, Sarajevu, u Zenici, na Cetinju, kao i u brojnim drugim gradovima pljeskali su u znak podrške Zagrebu. Koliko znam, Hrvatskoj je ponuđena i susjedska pomoć, ali razmjeri potresa nisu katastrofalni, pa vjerujem da ona neće biti potrebna. Najavljeno je da će štete biti sanirane uz pomoć fondova Europske unije, ali – vjerovali ili ne – meni i brojnim drugim Zagrepčanima i Zagrepčankama je od tog novca važniji onaj pljesak s balkona. Važno je da u muci budemo ljudi, što nakon krvavog iskustva raspada Jugoslavije još učimo. Nije ova solidarnost ništa novo, tako je bilo i nakon katastrofalnih poplava koje su pogodile Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Siguran sam da imamo kapaciteta za građenje ne dobrosusjedskih, nego prijateljskih odnosa, ali na kraju dana to uvijek ovisi o politici, a onda, posljedično, i o medijima. Evo vam primjer. Nakon potresa sam na društvenim mrežama vidio niz zlokobnih komentara, naročito u Srbiji, ali puno više je bilo onih koji su iskazivali solidarnost i podršku. Da su kojim slučajem srednjostrujaški mediji – a to nažalost kod nas uvijek ovisi o političkim prilikama – isticali idiotske komentare, stvorila bi se nova ,,zla krv” i produbilo navodno neprijateljstvo među narodima. Kažem ,,navodno neprijateljstvo”, jer vjerujem da su neprijateljstva među narodima uvijek politički dirigirana. Ovako, mediji su isticali samo pozitivne poruke, što je izazvalo brojne poruke zahvalnosti iz Hrvatske. I ovom prilikom mogli smo se uvjeriti u zastrašujuću moć medija, koji su devedesetih bili glavni alat u kovanju jugoslavenskog rata.

Mediji nam i mozgove truju

MONITOR: Šta kao višedecenijski novinar mislite o današnjim novinarima i medijima?

TOMIČIĆ: O medijima ne mislim ništa dobro. Znam za par punktova koji se drže kao dalmatinska proleterska brigada na Ljubinom grobu i tamo se informiram. Ovo drugo jedva da čitam i gledam. Biram gdje ću se informirati, što i drugima preporučujem. Život je prekratak da bih svoje vrijeme poklanjao idiotima koji nas svojim beskrupuloznim pristupom jednoj važnoj profesiji sistematski uništavaju, trujući naše mozgove, srca i dušu. Prije ili kasnije doći ćemo pameti i o medijima poučavati djecu u školama. Što prije se to dogodi, manje ćemo štete imati od spomenutih kretena koji zgrću novac na tabloidnim formama, lažnim vijestima i huškačkim pristupom poslu, ne mareći za društvene posljedice.

        Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Čitajte ili učite nešto. Vježbajte. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe u ovakvim stresnim situacijama

Sa Radojem Cerovićem, kliničkim psihologom, poslovnim konsultantom i stručnjakom za psihologiju komunikacije, razgovaramo o tome kako da se nosimo sa zebnjom od korona virusa:

CEROVIĆ: Strah nije naš neprijatelj. On je institktivna reakcija koja nas predisponira za borbu ili za bijeg. Međutim, mi se u modernom svijetu suočavamo sa prijetanjama koje takvim načinima ne mogu biti riješene, naprotiv. Mogu biti pogoršane.  Zato mnogi pred ovom stuacijom ili negiraju pokušavajući da očajnički zadrže svoju svakodnevnu kolotečinu ili ulaze u stanje panike u kojem najvjerovatnije urade nesto kontraproduktivno ili čak opasno.

MONITOR: Koji su opšti savjeti da se lakše prebrodi ovo vrijeme izolacije?

 CEROVIĆ: Važno je da ne budemo konstantno zakačeni za TV i društvene mreže i da obezbijedimo sebi što je moguće više mentalne i fizičke aktivnosti. Što više ste zaposleni i fokusirani na nešto produktivno i korisno tim bolje, isključite jedan od najvažnijih izvora stresa, a to je tzv. default ciklus – beskrajni krug zamišljanja budućih scenarija koji se pali u dokolici. Čitajte ili učite nešto. Vježbajte – napravite sebi svakodnevni ciklus vježbi shodno vašem fizičkom stanju i spremnosti. 10 do 15 minuta intenzivnog vježbanja može da zamijeni ponekad i sate u teretani. Ili blažim intenzitetom ali duže, sad barem ima vremena… Ko poznaje mindfulness meditaciju kao metod duboke relaksacije ili autogeni trening, sad je najbolji trenutak da počnete sa redovnim vježbanjem. Iskoristite društvene mreže i tehnologiju za kontakte i razgovor sa ljudima, a posebno ako ti kontakti podrazumijevaju neku formu pomoći ili podrške drugima. Sve ove naizgled sitne stvari su naučno provjereni metodi borbe sa ovakvim stresnim situacijama.

MONITOR: Očigledno je da će mjere u borbi protiv korona virusa potrajati, koji psihički problemi bi mogli da budu najučestaliji i kako ih preduprijediti?

 CEROVIĆ: Realno sva stanja će biti pogoršana zato što su aksioznost i depresija, kao i probemi sa upravljanjem agresijom zajednički imenilac skoro svih vrsta mentalno-emocionalnih problema. Posebno je važno da osobe koje se bore sa masovno prisutnim stanjima aksioznosti i depresije pažljivo prate ova uputstva i da oni kojima je propisana farmakološka terapija sa njom nastave i nikako je ne prekidaju na svoju ruku.

 MONITOR: Da li ovo vrijeme ,,usporavanja” života može imati i pozitivne posljedice po mentalno zdravlje, pošto smo  prinuđeni da više vremena provodimo s ljudima s kojima živimo, samim sobom?

 CEROVIĆ: I te kako bi moglo. Svaka kriza je istovremeno i prilika. Prilika da se riješimo šablona i ustaljenih navika na kojima se zasniva stagniranje i blokada mentalnog razvoja i odrastanja. Da počnemo da vježbamo, da počnemo da učimo nešto što smo zanemarili i zapostavili. Šabloni u ponašanju su glavni neprijatelj ličnog razvoja, a ovo su situacije koje nas po pravilu ,,izbacuju” iz šablona.

MONITOR: Plašite li se da bi vremenom reakcije ljudi mogle da budu veća prijetna od samog virusa?

CEROVIĆ: U ovoj situaciji dolazi do aktivacije niza veoma starih i evolutivno primitivnih mehanizama. Naši prirodni mehanizmi odbrane od zaraza, tzv. behavioral immunity sistemi, su aktiviranje najintenzivnijih formi ksenofobije, i užasnih socijalnih pritisaka, poput traženja žrtvenog jarca i lova na vještice.  To je najbolje što je priroda mogla da nam ponudi prije nego je nauka i medicina uopšte i u povoju bila. To je naš instinktivni sistem epidemiološke zaštite.

Takođe dolazi i do velikog porasta osjećaja vezanosti za nešto što percipiramo kao ,,naša zajednica”. Neki čopor, neku socijalnu grupu. Ali u slučaju današnjih ljudi imamo mnogo potencijalnih ,,identiteta” i ,,identifikacija”.  Ono što možemo dobiti kao posljedicu ovakve situacije je vezivanje za grupu, možda čak i neki zajednički ,,identitet” na nivou skoro pa cijele države Crne Gore, što nije bio slučaj do sada. Ali se to plaća paranojom i ksenofobijom, napadima na neke ,,druge”.

Ovakva situacija u biti predstavlja kraj sistema vrijednosti na kojima je zasnovana Evropska unija. Ljevica, otvorenost, tolerantnost, slobode i ljudska prava, participativna demokratija prve su žrtve masovnih pošasti, a pogotovu pandemija. Ti principi realno predstavljaju ideološku osnovu stabilnosti i blagostanja, dok se autoritarnost, agresivnost, kao i fašističke ideologije obično vraćaju na velika vrata u vrijeme, gladi, rata, krize i zaraze.

S druge strane poznati je fenomen da su velike pandemije poput ,,crne smrti”, ali tek nakon što su milioni života izgubljeni i zaraza okončana, pokretale neke veoma pozitivne periode kulturnog i ekonomskog procvata u uslovima egalitarnosti i socijalne ravnoprvanosti i solidarnosti.

MONITOR: Koliko će medicinskim radnicima i ostalim koji su najizloženiji biti potrebna psihološka pomoć i da li je ona organizovana na pravi način?

CEROVIĆ: Ne znam je li organizovana za medicinske radnike. Ne znam ni koliko su oni sami  svjesni te potrebe. U ovom trenutku zajedno sa kompanijom Fleka, radimo na tome da organizujemo jedan servis koji mogu koristiti građani i preko kojeg bi bilo moguće zatražiti psihološku pomoć. Ali vjerujem da će biti važno posebno se fokusirati i na zdravstvene radnike, ako ne sada, ono kad kriza popusti ili prođe. Vjerujem da ćemo imati situacije aknsioznih sindroma, post-traumatskog stresa, depresije, a u najmanju ruku ogroman broj tzv. burnout  situacija.

MONITOR: Kome da se građani obrate, koje savjete da uzimaju kao vjerodostojne s obzirom na poplavu raznih medijskih sadržaja?

 CEROVIĆ: Za psihološko zdravlje su nadležni psihijatri ili psiholozi zavisno od situacije. Svi drugi gurui, koučevi, duhovnici i babe Vange (koji će u ovoj situaciji da niknu kao pečurke!) bi trebalo da budi što aktivnije suzbijani.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari