Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

MONITOR: I bez posla!?

POBRIĆ: Pa, i bez posla.   Postoji linija manjeg otpora, ali je sam od početka, od roditelja i svih drugih osoba oko mene, naučena da ne idem tim lakšim putem.  Naučena sam da iz teških borbi, ako date sve od sebe, izađete jači, čvršći i bolji. Ja sam pokazala da imam riječ. I da imam pošten odnos prema svemu što radim. Bez toga, ja ne bih imala ništa.

MONITOR:  Da li ste imali problema da svojoj djeci objasnite kako će živjeti teže zato što govorite istinu?

POBRIĆ: Nisam. Ili nisam velikih. Pokušavam da im objasnim da nije svuda tako. Mada, generalno, kod nas na Balkanu smatram da jeste. I u susjednim državama imamo sličnih scenarija.

Uglavnom, i moja i sva druga djeca sa kojom radim kroz našu NVO znaju šta sam uradila i zašto. Oni znaju da će od mene dobiti iskrenost i istinu.  To možda i nije tako malo u zemlji u kojoj ličnu kartu možete da prodate za 20 a život za 500 eura. Dok nekim normalnim poslom sebi ne možeš da priuštiš stan, porodicu, pristojnu egzistenciju.

MONITOR: Da li se iko od onih koji su govorili i pisali da lažate, manipilišete, ucjenjujete.. javio i ponudio izvinjenje?

POBRIĆ: Niko. Baš niko.

MONITOR: Da li je završena priča  sa Agencijom za sprječavanje korupcije? Ostalo je na tome da vam ne pripada status zviždača, odnosno, da ste  „pomoćnik zviždača“, kako ste primjetili u našem razgovoru prije tri godine.

POBRIĆ:  Na tome se priča završila. Iako sam, prije nekih mjesec, prisustvovala jednoj konferenciji na kojoj su službenici te iste Agencije izložili definiciju zviždača iz koje je svima bilo jasno da ja to jesam.  Morala sam tada da primijetim kako se, izgleda, ta definicija odnosi na neke a ne odnosi na druge.

Nisu mi dali status zviždača. Izgubila sam posao. I praktično, uz pomoć Agencije, bila kažnjena zbog otkrivanja nezakonitosti. Da sam službeno dobila taj status, sada bih, nakon suđenja i presuda u kojima su dokazane i zloupotrebe i lažna svjedočenja u slučaju Ramada, imala „noge“ ili „leđa“ da legalnim sudskim putem krenem u proces protiv nekadašnjeg poslodavca. Ovako su i oni – i stari i novi vlasnici hotela Ramada – ostali zaštićeni. Baš kao i svi drugi u ovom procesu.

MONITOR: Pobjeda iz 2016. godine, u kolumni Milorada Pustahije, piše o „komičnoj Patriciji Pobrić koja je zviždukala o nekih pet-šest stotina eura“.  Da li je iznos krađe koju ste prijavili zaista toliko mali da se sa njim moglo izrugivati?

POBRIĆ: Taj iznos je 950 eura. Ali za mene je to ogromnih 950 eura. Zašto to kažem: ako ljudi toliko lažu, ako toliko napadaju zbog 950 eura, šta su onda spremni da urade za neke veće pare. Pogledajte kolika se mašina pokrenula protiv nas (mislim na mene i poslanka Mladena Bojanića). Pratili su me  fizički i na društvenim mrežama, privodili, pokušavali kompromitovati, zastrašivali, lažno svjedočili. Iz te perspektive tih 950 eura su jako, jako veliki.

Stvari su išle dotle da sam se ja plašila za fizičku bezbjednost mene i moje djece. Mislim da me sačuvalo to što pored crnogorskog imam i američko državljanstvo. Onda sam se pitala šta se onda dešava ljudima koji nemaju tu vrstu zaštite. Ako je mogu računati kao zaštitu, pošto ni u jednom momentu ove priče moja druga država nije stala iza mene i pomogla mi na bilo koji način.

MONITOR: Da li ste tražili pomoć ambasade SAD?

POBRIĆ: Gospodin Bojanić i ja smo tražili prijem kod tadašnje ambasadorke. Ona nije odgovorila na našu molbu. Onda je jedan opozicioni lider intervenisao kod Stejt dipartmenta pa su iz Vašingtona zvali ambasadu u Podgorici da nas prime na sastanak.

Tek onda smo pozvani u ambasadu na jedan skroz formalan, površan razgovor. Samo sa ciljem da provedu red i obave ono što je trebalo mnogo ranije. Suština moje priče nije ih interesovala.Tražila sam podršku, tražila sam da se makar Američka privredna komora pridruži bojkotu Ramade na koji su prethodno pozvali iz HRA i drugih nevladinih organizacija. Ništa od toga.

Ali mislim da je iza scene bilo nekih razgovora i  mislim da me državljanstvo SAD na neki način štitilo. Bojim se da bi cijela priča bez njega bilo dosta drugačija. Na štetu samohrane žene koja je sa dvoje djece-tinejdžera, bez zaleđa, ušla u borbu sa mnogo moćnijima od sebe.

MONITOR: Prije tri godine ste nam rekli kako se ne bojite za posao pošto „imate više kvalifikacija od dva ministra zajedno a definitivno više od premijera Đukanovića“. Da li vam je to pomoglo da nađete novi posao?

POBRIĆ: Ne baš. Obilježena sam kao „crna ovca“, posebno nakon napada tadašnjeg premijera Đukanovića, i za mene na regularnom tržištu u Crnoj Gori nije bilo mjesta. Niko iz biznisa nije htio da rizikuje sukob sa sistemom primajući mene u radni odnos. Mnogi od tih poslodavaca, iskreno govoreći, to nijesu ni željeli zbog svojih veza i interesa sa državnim vrhom. Možete li da zamislite mene kako, nakon slučaja Ramada, radim recimo u uSplendidu?

MONITOR: Znanje nije pomagalo?

POBRIĆ: Nije. Iako sam prije hotelijerstva u ovoj zemlji radila i u trgovini nekretninama, držala razne fondacije i firme, a u Americi sam bila i bezbjednosni menadžer, imam i vojni trening…

Neko se boji da vas zove, drug ne žele u svom poslu nekoga ko je već pokazao spremnost da prijavi ono što nije u redu.

MONITOR: Da li bi ste ponov prošlo kroz sve ovo?

POBRIĆ: Ako je pitanje da li bih opet uradila ono što smatram da  je ispravno – bih. U ovom slučaju sam četiri mjeseca vagala i spremala se za ono što sam znala da me čeka. I to radim uvijek, i u profesionalnom i u privatnom životu. Svaku odluku pažljivo razmotrim i pokušavam naći neki balans.

Ali ovo nije izbor. Između laži i istine ja ne vidim izbor. Neko možda može da ćuti, ali ja imam problem –  ne mogu da spavam ako znam da je nešto pogrešno a nisam reagovala.

MONITOR: Sud je odbacio vašu tužbu protiv Mila Đukanovića, dok u parnici koju vodite protiv SD Ivana Brajovića još nema prvostepene presude. Šta očekujete?

POBRIĆ: Kod nas u sistemu nema puno ljudi koji imaju stomak da donesu neku odluku koja nije po volji moćnih.Pogledajte prijavu zbog lažnog svjedočenja, koliko je to puta išlo gore-dolje, pošto niko nije želio da taj vruć krompir završi u njegovim rukama.  Tako se i moja prijava protiv SD razvlači u nedogled. Izgleda kao da ne znaju šta će sa tim da rade.

Mislim, ipak, da će se i ta priča završiti nalik onoj sa Đukanovićem, po principu da sam ja javna liučnost koja je dužna da trpi kritiku. I lažne optužbe. A kažu da sam javna ličnost postala onog trenutka kada sam izašla u javnost i prijavila zloupotrebu državnog novca.

MONITOR: Onda kad ste postali pomoćnik zviždača?

POBRIĆ: Da. A zviždača nema.

MONITOR: Za buduće zviždače sprema se novi zakon. Šta milite o njemu?

POBRIĆ: Mislim da ti novi zakoni, novi predlozi, neće poboljšati situaciju. Kopiramo neka rješenja koja nam nisu primjerena. Mi smo mali, zna se šta ko radi, ko je ko.Zato nerealno zvuči ideja o osobi u firmi kojoj zviždači treba da se obrate i sačuvaju svoju anonimnost. Posebno ako na to mjesto postavite osobu koja se već istakla u progonu zviždača, kao što imamo slučajeve u državnim firmama.  To nije poziv za nove zviždače da prijave nepravilnosti koje su uočili. Naprotiv.

MONITOR: Dijelite li utisak je da je vlast, na raznim nivoima, uložila veliki trud da pokaže kako se vaš postupak ne isplati, i kako će i svaki sledeći uzbunjivač biti kažnjen i prokužen?

POBRIĆ: Slažem se. Osim što su se u mom slučaju prevarili. Ja jesam, oprostite na izrazu, pala na dupe poslednje tri godine, dok se nisam snašla u ovim novim vodama. Međutim, poslije mnogo muka, uz pomoć NVO koju sam osnovala i stranih donatora koji finansiraju naše projekte, ja i moja porodica smo od proljeća počeli da stajemo na noge.

Trebale su mi skoro tri godine da prihvatim realnost u kojoj za mene nema mjesta u privredi, u privatnom i državnom biznisu jer tu mogu i hoće da miniraju svaku moju aktivnost. Bilo je za to vrijeme i teških dana –  o tome znamo ja, moja porodica i prijatelji koju su nam bili od velike pomoći. Sada sam pronašla model da se i radno angažujem i da sebi i svojoj djeci obezbijedim egzistenciju bez bojazni da me neki moćnik iz slučaja Ramada može u tome omesti i zaustaviti.

Pomažem drugima i pomažem sebi. I to je način da opstanem, ako želim da ostanem ovdje. A želim. Nisu me slomili. Uzeli su mi tri godine. Ali me nisu slomili. Nastaviću da se borim. I da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje.Oni neće prodati ličnu. Ko god od njih da uspije, postaje dio nekog drugog sistema i neke druge budućnosti.  To je moja pobjeda.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo