Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

MONITOR: I bez posla!?

POBRIĆ: Pa, i bez posla.   Postoji linija manjeg otpora, ali je sam od početka, od roditelja i svih drugih osoba oko mene, naučena da ne idem tim lakšim putem.  Naučena sam da iz teških borbi, ako date sve od sebe, izađete jači, čvršći i bolji. Ja sam pokazala da imam riječ. I da imam pošten odnos prema svemu što radim. Bez toga, ja ne bih imala ništa.

MONITOR:  Da li ste imali problema da svojoj djeci objasnite kako će živjeti teže zato što govorite istinu?

POBRIĆ: Nisam. Ili nisam velikih. Pokušavam da im objasnim da nije svuda tako. Mada, generalno, kod nas na Balkanu smatram da jeste. I u susjednim državama imamo sličnih scenarija.

Uglavnom, i moja i sva druga djeca sa kojom radim kroz našu NVO znaju šta sam uradila i zašto. Oni znaju da će od mene dobiti iskrenost i istinu.  To možda i nije tako malo u zemlji u kojoj ličnu kartu možete da prodate za 20 a život za 500 eura. Dok nekim normalnim poslom sebi ne možeš da priuštiš stan, porodicu, pristojnu egzistenciju.

MONITOR: Da li se iko od onih koji su govorili i pisali da lažate, manipilišete, ucjenjujete.. javio i ponudio izvinjenje?

POBRIĆ: Niko. Baš niko.

MONITOR: Da li je završena priča  sa Agencijom za sprječavanje korupcije? Ostalo je na tome da vam ne pripada status zviždača, odnosno, da ste  „pomoćnik zviždača“, kako ste primjetili u našem razgovoru prije tri godine.

POBRIĆ:  Na tome se priča završila. Iako sam, prije nekih mjesec, prisustvovala jednoj konferenciji na kojoj su službenici te iste Agencije izložili definiciju zviždača iz koje je svima bilo jasno da ja to jesam.  Morala sam tada da primijetim kako se, izgleda, ta definicija odnosi na neke a ne odnosi na druge.

Nisu mi dali status zviždača. Izgubila sam posao. I praktično, uz pomoć Agencije, bila kažnjena zbog otkrivanja nezakonitosti. Da sam službeno dobila taj status, sada bih, nakon suđenja i presuda u kojima su dokazane i zloupotrebe i lažna svjedočenja u slučaju Ramada, imala „noge“ ili „leđa“ da legalnim sudskim putem krenem u proces protiv nekadašnjeg poslodavca. Ovako su i oni – i stari i novi vlasnici hotela Ramada – ostali zaštićeni. Baš kao i svi drugi u ovom procesu.

MONITOR: Pobjeda iz 2016. godine, u kolumni Milorada Pustahije, piše o „komičnoj Patriciji Pobrić koja je zviždukala o nekih pet-šest stotina eura“.  Da li je iznos krađe koju ste prijavili zaista toliko mali da se sa njim moglo izrugivati?

POBRIĆ: Taj iznos je 950 eura. Ali za mene je to ogromnih 950 eura. Zašto to kažem: ako ljudi toliko lažu, ako toliko napadaju zbog 950 eura, šta su onda spremni da urade za neke veće pare. Pogledajte kolika se mašina pokrenula protiv nas (mislim na mene i poslanka Mladena Bojanića). Pratili su me  fizički i na društvenim mrežama, privodili, pokušavali kompromitovati, zastrašivali, lažno svjedočili. Iz te perspektive tih 950 eura su jako, jako veliki.

Stvari su išle dotle da sam se ja plašila za fizičku bezbjednost mene i moje djece. Mislim da me sačuvalo to što pored crnogorskog imam i američko državljanstvo. Onda sam se pitala šta se onda dešava ljudima koji nemaju tu vrstu zaštite. Ako je mogu računati kao zaštitu, pošto ni u jednom momentu ove priče moja druga država nije stala iza mene i pomogla mi na bilo koji način.

MONITOR: Da li ste tražili pomoć ambasade SAD?

POBRIĆ: Gospodin Bojanić i ja smo tražili prijem kod tadašnje ambasadorke. Ona nije odgovorila na našu molbu. Onda je jedan opozicioni lider intervenisao kod Stejt dipartmenta pa su iz Vašingtona zvali ambasadu u Podgorici da nas prime na sastanak.

Tek onda smo pozvani u ambasadu na jedan skroz formalan, površan razgovor. Samo sa ciljem da provedu red i obave ono što je trebalo mnogo ranije. Suština moje priče nije ih interesovala.Tražila sam podršku, tražila sam da se makar Američka privredna komora pridruži bojkotu Ramade na koji su prethodno pozvali iz HRA i drugih nevladinih organizacija. Ništa od toga.

Ali mislim da je iza scene bilo nekih razgovora i  mislim da me državljanstvo SAD na neki način štitilo. Bojim se da bi cijela priča bez njega bilo dosta drugačija. Na štetu samohrane žene koja je sa dvoje djece-tinejdžera, bez zaleđa, ušla u borbu sa mnogo moćnijima od sebe.

MONITOR: Prije tri godine ste nam rekli kako se ne bojite za posao pošto „imate više kvalifikacija od dva ministra zajedno a definitivno više od premijera Đukanovića“. Da li vam je to pomoglo da nađete novi posao?

POBRIĆ: Ne baš. Obilježena sam kao „crna ovca“, posebno nakon napada tadašnjeg premijera Đukanovića, i za mene na regularnom tržištu u Crnoj Gori nije bilo mjesta. Niko iz biznisa nije htio da rizikuje sukob sa sistemom primajući mene u radni odnos. Mnogi od tih poslodavaca, iskreno govoreći, to nijesu ni željeli zbog svojih veza i interesa sa državnim vrhom. Možete li da zamislite mene kako, nakon slučaja Ramada, radim recimo u uSplendidu?

MONITOR: Znanje nije pomagalo?

POBRIĆ: Nije. Iako sam prije hotelijerstva u ovoj zemlji radila i u trgovini nekretninama, držala razne fondacije i firme, a u Americi sam bila i bezbjednosni menadžer, imam i vojni trening…

Neko se boji da vas zove, drug ne žele u svom poslu nekoga ko je već pokazao spremnost da prijavi ono što nije u redu.

MONITOR: Da li bi ste ponov prošlo kroz sve ovo?

POBRIĆ: Ako je pitanje da li bih opet uradila ono što smatram da  je ispravno – bih. U ovom slučaju sam četiri mjeseca vagala i spremala se za ono što sam znala da me čeka. I to radim uvijek, i u profesionalnom i u privatnom životu. Svaku odluku pažljivo razmotrim i pokušavam naći neki balans.

Ali ovo nije izbor. Između laži i istine ja ne vidim izbor. Neko možda može da ćuti, ali ja imam problem –  ne mogu da spavam ako znam da je nešto pogrešno a nisam reagovala.

MONITOR: Sud je odbacio vašu tužbu protiv Mila Đukanovića, dok u parnici koju vodite protiv SD Ivana Brajovića još nema prvostepene presude. Šta očekujete?

POBRIĆ: Kod nas u sistemu nema puno ljudi koji imaju stomak da donesu neku odluku koja nije po volji moćnih.Pogledajte prijavu zbog lažnog svjedočenja, koliko je to puta išlo gore-dolje, pošto niko nije želio da taj vruć krompir završi u njegovim rukama.  Tako se i moja prijava protiv SD razvlači u nedogled. Izgleda kao da ne znaju šta će sa tim da rade.

Mislim, ipak, da će se i ta priča završiti nalik onoj sa Đukanovićem, po principu da sam ja javna liučnost koja je dužna da trpi kritiku. I lažne optužbe. A kažu da sam javna ličnost postala onog trenutka kada sam izašla u javnost i prijavila zloupotrebu državnog novca.

MONITOR: Onda kad ste postali pomoćnik zviždača?

POBRIĆ: Da. A zviždača nema.

MONITOR: Za buduće zviždače sprema se novi zakon. Šta milite o njemu?

POBRIĆ: Mislim da ti novi zakoni, novi predlozi, neće poboljšati situaciju. Kopiramo neka rješenja koja nam nisu primjerena. Mi smo mali, zna se šta ko radi, ko je ko.Zato nerealno zvuči ideja o osobi u firmi kojoj zviždači treba da se obrate i sačuvaju svoju anonimnost. Posebno ako na to mjesto postavite osobu koja se već istakla u progonu zviždača, kao što imamo slučajeve u državnim firmama.  To nije poziv za nove zviždače da prijave nepravilnosti koje su uočili. Naprotiv.

MONITOR: Dijelite li utisak je da je vlast, na raznim nivoima, uložila veliki trud da pokaže kako se vaš postupak ne isplati, i kako će i svaki sledeći uzbunjivač biti kažnjen i prokužen?

POBRIĆ: Slažem se. Osim što su se u mom slučaju prevarili. Ja jesam, oprostite na izrazu, pala na dupe poslednje tri godine, dok se nisam snašla u ovim novim vodama. Međutim, poslije mnogo muka, uz pomoć NVO koju sam osnovala i stranih donatora koji finansiraju naše projekte, ja i moja porodica smo od proljeća počeli da stajemo na noge.

Trebale su mi skoro tri godine da prihvatim realnost u kojoj za mene nema mjesta u privredi, u privatnom i državnom biznisu jer tu mogu i hoće da miniraju svaku moju aktivnost. Bilo je za to vrijeme i teških dana –  o tome znamo ja, moja porodica i prijatelji koju su nam bili od velike pomoći. Sada sam pronašla model da se i radno angažujem i da sebi i svojoj djeci obezbijedim egzistenciju bez bojazni da me neki moćnik iz slučaja Ramada može u tome omesti i zaustaviti.

Pomažem drugima i pomažem sebi. I to je način da opstanem, ako želim da ostanem ovdje. A želim. Nisu me slomili. Uzeli su mi tri godine. Ali me nisu slomili. Nastaviću da se borim. I da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje.Oni neće prodati ličnu. Ko god od njih da uspije, postaje dio nekog drugog sistema i neke druge budućnosti.  To je moja pobjeda.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

Sead Hodžić, urednik portala Fokus, eksluzivno za Monitor iz Njujorka: Kao u apokaliptičnim filmovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze. Svakog je dana  sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Svjedoci smo optužbi i kontraoptužbi  čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć

 

MONITOR: Kako je Amerika postala najveće žarište na svijetu po broju zaraženih od korone?

HODŽIĆ: Uprkos upozorenjima koja su stigla mjesecima ranije, dok se virus SARS-CoV-2 širio u Kini, Sjedinjene Američke Države su, čini mi se, ovu zarazu dočekale nespremne. Bogata i razvijena država, koju su na Indeksu globalne zdravstvene zaštite kotirali kao najspremniju za pandemiju, danas je u velikim problemima. Pominju se brojevi od čak 100.000 do 200.000 umrlih u naredna tri mjeseca. Ovih dana na CNN-u i u drugim medijima pratim sve vezano za virus. Za ovako brzo širenje stručnjaci kao glavni razlog navode nedostatak testiranja i identifikovanje zaraženih osoba, kao i gustinu naseljenosti u leglu zaraze – Njujorku. Kažu da se puno kasnilo i da na vrijeme nijesu preduzete mjere, uprkos upozorenjima ljekara i stručnjaka o mogućim posljedicama korona virusa. Stručnjaci kažu da su bolnice, nakon upozorenja, morale biti spremne za pandemiju, s dovoljnim brojem obučenog osoblja koje će se isključivo baviti oboljelima od korona virusa. Pominje se i nedostatak zaliha, odgovarajućih maski, dezinfekcionih sredstava, respiratora…

MONITOR: U Njujorku je stopa širenja virusa pet puta veća nego u ostalim krajevima države?

HODŽIĆ: Njujork je svijet u malom i primjer da ljudi sa čitave planete mogu živjeti mirno na jednom malom prostoru. Baš zbog te šarenolikosti i odnosa prema stanovnicima – bez obzira na njihove različitosti, isključivo se na njih gleda kao na ljude, za mene je to najljepši grad na svijetu, u kojem, uzgred da pomenem, živi i najviše iseljenika iz Crne Gore. Trenutno u Njujorku živimo kao u apokaliptičnim filmovima. Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je, nažalost, stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze, gdje je svakog dana sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Ovih dana smo svjedoci optužbi i kontraoptužbi čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć. Nedostatak testova, dezinfekcionih sredstava i maski, kao i gustina naseljenosti, neblagovremeno zatvaranje škola, restorana i drugih mjesta gdje se ljudi masovno okupljaju, uzrokovali su ovakvu situaciju. Primjera radi, Njujorčani se svakodnevno sretnu sa hiljadama ljudi kako na ulici, tako i u metrou, gdje se putnici zbog velike gužve tiskaju jedni uz druge. U takvoj sredini, a uz nedostatak sredstava zaštite koje sam već nabrojao, normalno je da dođe do masovne zaraze.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Pribojavam se svijeta poslije korone

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme krize je dobrodošlo autoritarnim režimima, jer je to njihovo prirodno okruženje – mogu da čine šta hoće i ne polažu nikome račune za to. Oni se te lagodnosti neće lako odreći ni kada opasnost od epidemije prođe

 

MONITOR: Premijer Duško Marković zahvalio se crnogorskim medijima na profesionalnom i kvalitetnom izvještavanju u vrijeme korone. Kako Vi vidite izvještavanje ovdašnjih medija otkako je pandemija postala naša svakodnevnica i jedina tema?

VUKOVIĆ: Razumljivo je meni što se premijer zahvaljuje medijima. Ljudi iz vlasti vole da im mediji budu pri ruci i izvještavaju o njihovih pregnućima, a klone se kritike i zavirivanja ispod tepiha, kako se ne bi svrstali u tabor otežavajućih okolnosti.

Možda ova situacija pomogne premijeru da ozbiljnije shvati značaj medija u društvu i potrebu da se ta oblast uredi na način koji odgovara društvu koje želi da bude demokratsko i kome su svi ljudi jednako važni.

Od hvale koju sada izgovara premijer, više bih volio da je on održao obećanje iz obraćanja parlamentu dok je još bio mandatar 2016. godine. Tada je najavio izradu strategije razvoja medijskog sektora u Crnoj Gori, a do sada niti imamo strategiju niti nove, bolje medijske zakone.

Nemam cjelovit uvid u medijsku produkciju u doba korone, ali sam siguran da su oni koji  su  i ranije radili u javnom interesu nastavili to da čine, a oni koji su radije služili državi, kako je to lani definisao generalni direktor nacionalnog javnog emitera RTCG Božidar Šundić, dodatno usavršavali te vještine.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Disciplina, solidarnost i strpljenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadam se da ćemo naći način da iznjedrimo prave borce za društvo i zajednicu, da će oni  biti prepoznati od društva, da će njihova djela postati primjer novim generacijama. Dugo se u našem društvu njeguju poremećene ljudske vrijednosti. Po prirodi sam optimista, vjerujem da će nas COVID 19 naučiti pameti

 

MONITOR: Dom zdravlja Podgorica je protekle sedmice otvorio telefonske linije za psihosocijalnu pomoć građanima. Koliko ste imali poziva i zašto su vam se ljudi najviše obraćali?

BURDŽOVIĆ: Aktuelna situacija kod nas i u svijetu zahtjevala je niz novih potreba u organizaciji zdravstvenih ustanova. Razumjevajući potrebe stanovništva, uprava Doma zdravlja je intervenisala otvaranjem ovih linija. Kontakt sa ljekarom u našem drušvu je uvijek imponovao, sad je neophodan kako bi zaštitili sebe i zdravstveni sistem svojim ostajanjem kod kuće. Prvog dana imali smo desetine poziva u kojima su građani tražili različite informacije, vidno uznemireni, sa vrlo malo stpljenja i koncentracije što je i očekivano kada vlada panika u društvu. Najveći broj poziva odnosio se na informisanje o epidemiološkoj  situaciji i novonastalim problemima kada je u pitanju socijalna i psihološka problematika. Ovakva kriza dovešće i do zloupotreba, na nama je da ih brzo prepoznajemo i eliminišemo.

MONITOR: Da li se razmišlja o sličnoj pomoći za medicinske radnike ili psihološka pomoć za medicinare već postoji u okviru zdravstvenog sistema?

BURDŽOVIĆ: Institut za javno zdravlje je pojavom epidemije, angažovao  psihologe za pomoć svojim zaposlenima. Otvarenjem telefonskih linija za građane, Dom zdravlja Podgorica je obratio posebnu pažnju na medicinare, pa ove linije stoje od prvog dana i njima na raspolaganju. To su učinili i drugi domovi zdravlja, kao i KCCG. Zdravstveni radnici u velikoj mjeri trpe strah, ali se oni, nažalost, teže odlučuju da zatraže ovakvu vrstu pomoći. To pokazuje da  većina njih i dalje nije u stanju da otvoreno priča o problemu mentalne prirode sa kojim se susreće. No, s druge strane, većina medicinskih radnika svojom hrabrošću pokazuju koliko je posao zdravstvenog radnika human, takve među nama krasi poseban entuzijazam u ovakvim okolnostima. Oni pokazuju visok nivo organizacije, a njihovo djelovanje je krajnje konstruktivno i korisno za cijelu zajednicu.

Otvaranjem ovih telefonskih linija direktno pomažemo i kolegama na drugim nivoima zaštite. Moje kolege psihijatri koji će opservirati psihijatrijske pacijente zaražene COVIDO-19 imaju težak zadatak. A to je po odluci Nacionalnog koordinacionog tima, odjeljenje psihijatrije u Opštoj bolnici Nikšić. Ovaj virus negativno utiče na  sistem organa za disanja, a, nažalost, mnogi psihijatrijski ljekovi u takvim stanjima, su  kontraindikovani. Pred ljekarima će se javiti moralna i profesionalna dilema, a odluke će biti u njihovim rukama. Ovim putem im dajem punu podršku i stojim na raspolaganju.

Nažalost u Koordinacionom timu nema kolega psihijatara. Mislim da bi svojim prisustvom i sugestijama oni mogli biti od velike koristi. Sugestijama na načine plasiranja uznemirujućih informacija uticali bi na prevenciju  panike i njenih efekata. Istovremeno, ne oglašava se struka. Udruženje psihijatara Crne Gore do sada nije imalo niti jedno javno saopštenje, mislim da mu je to bila obaveza.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo