Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

MONITOR: I bez posla!?

POBRIĆ: Pa, i bez posla.   Postoji linija manjeg otpora, ali je sam od početka, od roditelja i svih drugih osoba oko mene, naučena da ne idem tim lakšim putem.  Naučena sam da iz teških borbi, ako date sve od sebe, izađete jači, čvršći i bolji. Ja sam pokazala da imam riječ. I da imam pošten odnos prema svemu što radim. Bez toga, ja ne bih imala ništa.

MONITOR:  Da li ste imali problema da svojoj djeci objasnite kako će živjeti teže zato što govorite istinu?

POBRIĆ: Nisam. Ili nisam velikih. Pokušavam da im objasnim da nije svuda tako. Mada, generalno, kod nas na Balkanu smatram da jeste. I u susjednim državama imamo sličnih scenarija.

Uglavnom, i moja i sva druga djeca sa kojom radim kroz našu NVO znaju šta sam uradila i zašto. Oni znaju da će od mene dobiti iskrenost i istinu.  To možda i nije tako malo u zemlji u kojoj ličnu kartu možete da prodate za 20 a život za 500 eura. Dok nekim normalnim poslom sebi ne možeš da priuštiš stan, porodicu, pristojnu egzistenciju.

MONITOR: Da li se iko od onih koji su govorili i pisali da lažate, manipilišete, ucjenjujete.. javio i ponudio izvinjenje?

POBRIĆ: Niko. Baš niko.

MONITOR: Da li je završena priča  sa Agencijom za sprječavanje korupcije? Ostalo je na tome da vam ne pripada status zviždača, odnosno, da ste  „pomoćnik zviždača“, kako ste primjetili u našem razgovoru prije tri godine.

POBRIĆ:  Na tome se priča završila. Iako sam, prije nekih mjesec, prisustvovala jednoj konferenciji na kojoj su službenici te iste Agencije izložili definiciju zviždača iz koje je svima bilo jasno da ja to jesam.  Morala sam tada da primijetim kako se, izgleda, ta definicija odnosi na neke a ne odnosi na druge.

Nisu mi dali status zviždača. Izgubila sam posao. I praktično, uz pomoć Agencije, bila kažnjena zbog otkrivanja nezakonitosti. Da sam službeno dobila taj status, sada bih, nakon suđenja i presuda u kojima su dokazane i zloupotrebe i lažna svjedočenja u slučaju Ramada, imala „noge“ ili „leđa“ da legalnim sudskim putem krenem u proces protiv nekadašnjeg poslodavca. Ovako su i oni – i stari i novi vlasnici hotela Ramada – ostali zaštićeni. Baš kao i svi drugi u ovom procesu.

MONITOR: Pobjeda iz 2016. godine, u kolumni Milorada Pustahije, piše o „komičnoj Patriciji Pobrić koja je zviždukala o nekih pet-šest stotina eura“.  Da li je iznos krađe koju ste prijavili zaista toliko mali da se sa njim moglo izrugivati?

POBRIĆ: Taj iznos je 950 eura. Ali za mene je to ogromnih 950 eura. Zašto to kažem: ako ljudi toliko lažu, ako toliko napadaju zbog 950 eura, šta su onda spremni da urade za neke veće pare. Pogledajte kolika se mašina pokrenula protiv nas (mislim na mene i poslanka Mladena Bojanića). Pratili su me  fizički i na društvenim mrežama, privodili, pokušavali kompromitovati, zastrašivali, lažno svjedočili. Iz te perspektive tih 950 eura su jako, jako veliki.

Stvari su išle dotle da sam se ja plašila za fizičku bezbjednost mene i moje djece. Mislim da me sačuvalo to što pored crnogorskog imam i američko državljanstvo. Onda sam se pitala šta se onda dešava ljudima koji nemaju tu vrstu zaštite. Ako je mogu računati kao zaštitu, pošto ni u jednom momentu ove priče moja druga država nije stala iza mene i pomogla mi na bilo koji način.

MONITOR: Da li ste tražili pomoć ambasade SAD?

POBRIĆ: Gospodin Bojanić i ja smo tražili prijem kod tadašnje ambasadorke. Ona nije odgovorila na našu molbu. Onda je jedan opozicioni lider intervenisao kod Stejt dipartmenta pa su iz Vašingtona zvali ambasadu u Podgorici da nas prime na sastanak.

Tek onda smo pozvani u ambasadu na jedan skroz formalan, površan razgovor. Samo sa ciljem da provedu red i obave ono što je trebalo mnogo ranije. Suština moje priče nije ih interesovala.Tražila sam podršku, tražila sam da se makar Američka privredna komora pridruži bojkotu Ramade na koji su prethodno pozvali iz HRA i drugih nevladinih organizacija. Ništa od toga.

Ali mislim da je iza scene bilo nekih razgovora i  mislim da me državljanstvo SAD na neki način štitilo. Bojim se da bi cijela priča bez njega bilo dosta drugačija. Na štetu samohrane žene koja je sa dvoje djece-tinejdžera, bez zaleđa, ušla u borbu sa mnogo moćnijima od sebe.

MONITOR: Prije tri godine ste nam rekli kako se ne bojite za posao pošto „imate više kvalifikacija od dva ministra zajedno a definitivno više od premijera Đukanovića“. Da li vam je to pomoglo da nađete novi posao?

POBRIĆ: Ne baš. Obilježena sam kao „crna ovca“, posebno nakon napada tadašnjeg premijera Đukanovića, i za mene na regularnom tržištu u Crnoj Gori nije bilo mjesta. Niko iz biznisa nije htio da rizikuje sukob sa sistemom primajući mene u radni odnos. Mnogi od tih poslodavaca, iskreno govoreći, to nijesu ni željeli zbog svojih veza i interesa sa državnim vrhom. Možete li da zamislite mene kako, nakon slučaja Ramada, radim recimo u uSplendidu?

MONITOR: Znanje nije pomagalo?

POBRIĆ: Nije. Iako sam prije hotelijerstva u ovoj zemlji radila i u trgovini nekretninama, držala razne fondacije i firme, a u Americi sam bila i bezbjednosni menadžer, imam i vojni trening…

Neko se boji da vas zove, drug ne žele u svom poslu nekoga ko je već pokazao spremnost da prijavi ono što nije u redu.

MONITOR: Da li bi ste ponov prošlo kroz sve ovo?

POBRIĆ: Ako je pitanje da li bih opet uradila ono što smatram da  je ispravno – bih. U ovom slučaju sam četiri mjeseca vagala i spremala se za ono što sam znala da me čeka. I to radim uvijek, i u profesionalnom i u privatnom životu. Svaku odluku pažljivo razmotrim i pokušavam naći neki balans.

Ali ovo nije izbor. Između laži i istine ja ne vidim izbor. Neko možda može da ćuti, ali ja imam problem –  ne mogu da spavam ako znam da je nešto pogrešno a nisam reagovala.

MONITOR: Sud je odbacio vašu tužbu protiv Mila Đukanovića, dok u parnici koju vodite protiv SD Ivana Brajovića još nema prvostepene presude. Šta očekujete?

POBRIĆ: Kod nas u sistemu nema puno ljudi koji imaju stomak da donesu neku odluku koja nije po volji moćnih.Pogledajte prijavu zbog lažnog svjedočenja, koliko je to puta išlo gore-dolje, pošto niko nije želio da taj vruć krompir završi u njegovim rukama.  Tako se i moja prijava protiv SD razvlači u nedogled. Izgleda kao da ne znaju šta će sa tim da rade.

Mislim, ipak, da će se i ta priča završiti nalik onoj sa Đukanovićem, po principu da sam ja javna liučnost koja je dužna da trpi kritiku. I lažne optužbe. A kažu da sam javna ličnost postala onog trenutka kada sam izašla u javnost i prijavila zloupotrebu državnog novca.

MONITOR: Onda kad ste postali pomoćnik zviždača?

POBRIĆ: Da. A zviždača nema.

MONITOR: Za buduće zviždače sprema se novi zakon. Šta milite o njemu?

POBRIĆ: Mislim da ti novi zakoni, novi predlozi, neće poboljšati situaciju. Kopiramo neka rješenja koja nam nisu primjerena. Mi smo mali, zna se šta ko radi, ko je ko.Zato nerealno zvuči ideja o osobi u firmi kojoj zviždači treba da se obrate i sačuvaju svoju anonimnost. Posebno ako na to mjesto postavite osobu koja se već istakla u progonu zviždača, kao što imamo slučajeve u državnim firmama.  To nije poziv za nove zviždače da prijave nepravilnosti koje su uočili. Naprotiv.

MONITOR: Dijelite li utisak je da je vlast, na raznim nivoima, uložila veliki trud da pokaže kako se vaš postupak ne isplati, i kako će i svaki sledeći uzbunjivač biti kažnjen i prokužen?

POBRIĆ: Slažem se. Osim što su se u mom slučaju prevarili. Ja jesam, oprostite na izrazu, pala na dupe poslednje tri godine, dok se nisam snašla u ovim novim vodama. Međutim, poslije mnogo muka, uz pomoć NVO koju sam osnovala i stranih donatora koji finansiraju naše projekte, ja i moja porodica smo od proljeća počeli da stajemo na noge.

Trebale su mi skoro tri godine da prihvatim realnost u kojoj za mene nema mjesta u privredi, u privatnom i državnom biznisu jer tu mogu i hoće da miniraju svaku moju aktivnost. Bilo je za to vrijeme i teških dana –  o tome znamo ja, moja porodica i prijatelji koju su nam bili od velike pomoći. Sada sam pronašla model da se i radno angažujem i da sebi i svojoj djeci obezbijedim egzistenciju bez bojazni da me neki moćnik iz slučaja Ramada može u tome omesti i zaustaviti.

Pomažem drugima i pomažem sebi. I to je način da opstanem, ako želim da ostanem ovdje. A želim. Nisu me slomili. Uzeli su mi tri godine. Ali me nisu slomili. Nastaviću da se borim. I da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje.Oni neće prodati ličnu. Ko god od njih da uspije, postaje dio nekog drugog sistema i neke druge budućnosti.  To je moja pobjeda.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo