INTERVJU
LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto
Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha
MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.
DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.
MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?
DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.
MONITOR: Na Sarajevo Film Festivalu prikazana su dva filma u zvaničnoj selekciji u kojima glumite. Pomenuo bih film “Sin” Ines Tanović koji je i otvorio festival.
DRAGOJEVIĆ: Sarajevo film festival je postao najznačajnije mjesto za plasiranje jugoistočnoevropskog filma i mjesto okupljanja svih profesionalaca i publike koju zanima kinematografija.U filmu Sin tumačim lik po imenu Memi. On je najbolji prijatelj glavnog lika Armana, koji je usvojen po rođenju i koji je obilježen kao problematičan momak, iako je veoma inteligentan. Odnos njih dvojice je takav da će moj lik uraditi sve za svog najboljeg druga, potući se zbog njega, čuvati najveće tajne, pa čak i nekom prijetiti smrću. Prvi put sam taj film gledao na samom otvaranju SFF-a. Oduševljen sam energijom koju smo, moje mlade kolege i ja kao tim, donijeli u film. Film je nominovan za BiH oskara tako da ovo možda može biti ulaznica za neko lijepo mjesto, vidjećemo.
MONITOR: Iako ste još student, glumili ste u još nekoliko filmova. Možemo konstatovati da ste jedan od najangažovanijih glumica u svojoj generaciji. Je li bilo teško da se izborite da kao student dobijete sve ove uloge? Kakve su bili audicije?
DRAGOJEVIĆ: Ovaj posao je jedna velika lutrija, ali kako kaže Balašević: Ja ne odustajem od svog broja dok igra traje. Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha. Na prvoj godini moj prosjek je iznosio skoro deset i moj kvalitet su vidjeli ljudi sa kojima sam uplovio u svijet filma.Iz projekta u projekat preporučivao sam se svojim vaspitanjem, za šta su glavni krivci moji roditelji, dobrom energijom i naravno talentom za glumu. Audicije meni ne predstavljaju problem i strah već neko neobično zadovoljstvo. Svaki put kad uđem na kasting, trudim se sa budem što prirodniji i da se pokažem u najboljem svjetlu. Mnogo sam srećan što iznova dobijam prilike za rad, a takođe, za projekte kojih je sve više, preporučujem i kolege i koleginice sa Akademije. Nisam jedan od sebičnih ljudi koji će se sakriti u ćošak i krišom pojesti cijelu jabuku pored gladnih ljudi. Uvijek ću je podijeliti na jednake djelove i zajedno sa drugima uživati u trenutku.
MONITOR: U Podgorici, Vašem rodnom gradu, glumite u pozorišnoj predstavi “Ivanov” crnogorskog nacionalnog teatra u režiji Andrija Žoldaka. Kako je bilo imati zajedničke scene sa ocem – Davorom Dragojevićem?
DRAGOJEVIĆ: Proces kod Žoldaka je nešto iz čega sam mnogo naučio o teatarskoj glumi. Andrij ima znanje koje je veličine grada. Velika mi je čast bila raditi sa nekim ko je zaista vješti majstor svog zanata. On za glumce kaže da su kao cvijet koji mora redovno da se zaliva, orezuje i njeguje. Sa tatom mi je ovo bio prvi profesionalni projekat. Uživao sam gledajući ga i diveći se velikom djetetu koje ima u sebi i koje nikada nije izgubio. Bili smo prave kolege i nakon probe bi jedan drugom davali sugestije. Najdraže mi je bilo kada ujutru nakon popijene kafe, tata meni sa osmijehom kaže: Sine, ajmo na posao. U predstavi imam par uloga: Gosta kod Lebedevih, Ivanovu imaginaciju i u poslednjem činu sam preuzeo ulogu Kosiha, mladog kockara-ženskaroša. Svakog mjeseca predstavu igramo u CNP-u i svako ko je nije pogledao, treba doći jer ovakva predstava se ne vidja često.
MONITOR: Studirate u Srajevu, na akademiji koju takođe uspješno pohađaju još nekoliko mladih iz Crne Gore. Zašto je izbor bio Sarajevo?
DRAGOJEVIĆ: Zoran Dragićević, Anja Drljević, Lidija Kordić, Pavle Novaković, Pavle Marković i Ivona Raković su moje kolege iz Crne Gore koji studiraju u Sarajevu. Ekipa koju sam nabrojao su izuzetno talentovani ljudi i važe za dobre i primjerne studente. Sarajevo je grad koji ima duh, dobru Akademiju i dobre profesore. Iz nje su izašli mnogi dobri glumci koje imamo priliku gledati na filmovima, serijama, u predstavama. Vjerovao sam da će mi taj grad donijeti mnoga dobra. Moja očekivanja su bila nadmašena i dobio sam mnogo više nego što sam mislio. Svakome bih toplo preporučio ovaj grad kao mjesto za studiranje.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu
Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade
MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?
KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.
Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.
MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?
KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.
Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.
MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?
KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim odlukama u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.
Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost
Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu
MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?
MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net
Komentari
Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava
MONITOR: Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?
BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.
MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?
BURDŽOVIĆ: Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost, prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.
MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?
BURDŽOVIĆ: Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.
Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.
Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.
Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.
Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.
predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net
Komentari
PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti
PREDSJEDNIK ĐUKANOVIĆ NAJAVIO ODLAZAK AMANA SA SVETOG STEFANA: Arbitraža u Londonu zbog rušenja kapija u Miločeru
PLJEVALJSKE OPOMENE: Ravno do dna
-
INTERVJU4 sedmiceBRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Bojim se mladih, lijepih i pametnih
-
INTERVJU4 sedmiceVUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Bušenje jedne rupe da bi se druga zakrpila, odsustvo je vizije
-
INTERVJU7 danaŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša
-
DRUŠTVO4 sedmiceMORSKO DOBRO PREISPITUJE UGOVORE SA POMORSKIM SAOBRAĆAJEM I LUKOM BUDVA: Monopoli pod znakom pitanja
-
INTERVJU2 sedmiceVANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit
-
DRUŠTVO4 sedmiceNAPAD NA SEADA SADIKOVIĆA: Od žrtve opet prave nasilnika
-
Izdvojeno4 sedmiceKAKO SU OBJELODANJENA IMENA TAJNIH AGENATA I OPERACIJA: Ko je zatajio – ANB ili poslanici?
-
Izdvojeno2 sedmiceSLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu