Povežite se sa nama

PERISKOP

Hozini portreti grada

Objavljeno prije

na

Umjesto uobičajene retrospektive,  sarajevski stvaralac Irfan Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija –od kolportera, preko limara do  čistača cipela… Kičicom je tako osvajao ritam drevne sarajevske gradskosti. Ti  Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni umjetnik slika dušu Sarajeva

 

Irfan Hozo, iznimno plodni likovni stvaralac, sarajevski, odlučio je svoju četrdesetu godišnjicu slikarskog rada obilježiti krajnje neobično.Umjesto uobičajene retrospektive Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija.

Ti Hozini Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni likovni umjetnik ustvari slika dušu Sarajeva.

Krajnje autentična likovna soareja u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine nije donijela portrete gradskih zvaničnika i odličnika, nije donijela pred zahtjevnu i probirljivu publiku nikakav ekskluzivni izbor. Dapače, Hozo je birao likove koji su tek i samo njemu osobno interesantni i kartakteristični. Od prodavaca novina – kolportera, preko limara do uličnih čistača cipela slikar je kičicom osvajao ritam sarajevske gradskosti.Slikao je nosioce urbaniteta drevnog sarajevskog polisa.

Na tim portretnim platnima skoro u prirodnoj veličini Hozo ne uskrsava samo te likove zanimljivih mu sugrađana, već ustvari ponire duboko, iznimno duboko u dušu Sarajeva.

Ovaj umjetnik je, inače, karakterističan po svojoj permanentnoj inovativnosti. Nikada ga u kontinuitetima njegovih stvaralačkih poduhvata ne nađem tamo gdje sam ga ostavio. Poput nemirne rijeke njegov se razbokoreni slikarski imaginatio kreće izohipsama samo njemu svojstvenog stvaralačkog vibrata.Tako je bilo i sa ovom spektakularnom postavkomkoja zadržava sve karakteristika Hozine umjetničke poetike,ali je svojevrstan novum po izboru tematike i načina njene likovne orkestracije. I kada se izražava u crtežu, grafici ili slikarstvu on permanentno traga.

Filigranist po formi, ovaj se homo estetikus, poput starih majstora rukovodi načelima realistične figuracije.
Precizno do perfekcije on cizelira svaki detalj na svojim portretnim plohama.Hozo nikada nije prepuštao slučaju ni, za neke druge slikare nebitne detalje, dapače, on se posvećuje svakom dijelu portreta svojih sugrađana praveći kolektivni svojevrsni portret svoga grada.

Ova izložba otkrila mi je još jedan aspekt Hozionog stvaralačkog postupka. Prvenstveno perfektan crtač slikar je uspostavio most između duhovnosti,i to one unutarnje, portretiranih osoba i vlastitog osjećanja gradskosti, one sarajevštine koja čili i permanentno nestaje iz našeg vidokruga, naših života i jednog klasičnog pogleda na svijet.Klasičnog i moćnog u svojoj etičnosti i dobronamjernosti.Prvenstveno zbog virtuoziteta Hozinog slikanja pozadina u kojima gotovo podjednako značajno participiraju drevni i suvremeni toponimi sarajevske stvarnosti.Hozo je u toj svojoj tvoračkoj kaligrafiji dosljedan budni snivač.
Ovu ću izložbu pamtiti i po reprezentativnom katalogu koji zbori artificijalnošću,ali ima i rijetku mjeru i vrhunski ukus.

Izložba u Umjetničkoj galeriji BiH okupila je sarajevsku intelektualnu elitu.Najviše me oduševilo potpuno odsustvo interesa bh. i sarajevskih političkih moćnika. Tim vlasnicima naših sudbi i nije bilo mjesta niti među portretiranim, a još manje među posjetiteljima prvoklasne likovne gozbe na način slikarskih virtuoza majstora slikarske meštrije.

Irfan Hozo, tihi poslenik umjetnosti, svojim je talentom i vrhunskim metjeom oživio Šeher u odlasku.
Izložba kao odbljesak naše ljepše stvarnosti…Nostalgična kao i sva iščezavajuća ljepota prohujalih godišta i prošlih dana…Nostalgična za sve one koji znaju uživati u ljepoti!

Ne da mi snu na oči ova galerija sjajnih portreta Sarajki i Sarajlija.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Neupamćen heroizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb),  sveopštih nevolja, pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. O čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem,  a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem

 

Svako ko očekuje da ću i u ovom Periskopu pisati o stvaralačkim dometima, ili o umjetnosti uopšte, ozbiljno se prevario!

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb), dakle, sveopštih nevolja, ne mogu, jer se sve u meni buni protiv toga rezona, pisati i govoriti humorom ili ne daj bože satirom odgovarajući na planetarne nesreće, jer nikada nisam bio pobornik logike udri brigu na veselje

Dapače, iako mi mnogi, pa i moji najbliži, zamjeraju višak ozbiljnosti, moram nalogom i srca i uma ispisati – ne pohvalnicu –  već skromni doprinos činjenicama za koje šira javnost prostora na kojem govorimo jezicima koje odlično razumijemo  ne zna, a ona koja nešto zna sve više zaboravlja…

Pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pišem o čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem, a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem!

Rodom iz Srebrenice, dr Šukrija je naukovao i znanstvene insignije sticao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu da bi postao vodećim ortopedom ratnog, ali i poratnog Sarajeva. Đozić je u ratnom Sarajevu postao jednim od izumitelja autora čuvene, a poslije u svjetskoj medicini verifikovane sprave Sarafix – učvršćivača koja će spasiti brojne ruke i noge građana grada na Miljacki koje Karadžićeve ubice nisu, nažalost, promašile…

Radeći od zvijezde do zvijezde, dr Đozić je spašavao sve što se iole spasiti dalo. Bez struje, vode i sa nedovoljno sanitetskog materijala, ovaj je umjetnik ortopedije zadužio medicinskom magijom cijeli jedan omanji grad.

Nažalost, njegovo majstorstvo u struci u kojoj je stvarni meštar i prvosveštenik nije ni približno verifikovano u gradu u kojem je spašavao moje sugrađane. Više je priznanja za svoj lječnički virtuozitet dobio iz najprestižnijih inostranih medicinskih centara nego u  rodnoj Bosni.

Skroman i beskrajno radan dr Šukrija Đozić ostao je u srcima hiljada Sarajki i Sarajlija. On je istinski heroj odbrane Sarajeva. Po mjerilima svih poštenih Sarajlija kao i braća Nakaš, kao dr Kulenović…

Nisam slučajno baš sad ovaj Periskop posvetio svijetloj ljekarskoj okomici ljudskosti dr Šukrije Đozića. Dok se cijeli svijet divi herojskom otporu kineskih i italijanskih ljekara pošasti našeg vremena – stravičnom korona virusu, sjećam se ne manjih herojstava i podviga sarajevskih ljekara u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavni susret sa dr Đozićem podsjetio me na ta brojna, nažalost, nezapamćena ili nedovoljno zapamćena herojstva sarajevskih ljekara.

Dr Đozić je bio i ostaće simbol otpora sarajevskih zdravstvenih radnika srbo-četničkoj agresiji.
Ali, dr Đozić svojom stručnošću, ljudskom toplinom i plemenitošću zaslužuje ne samo trajno pamćenje nego i ozbiljna državna priznanja kojih se bosanskohercegovačke vlasti nikada do dana današnjeg nisu sjetile.

Zato ovaj Periskop ostaje u mom sjećanju i trajno u mom srcu i umu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ideja o sevdalinki koja nije realizovana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je preminula Beba Selimović, kraljica sevdalinke. Sada mi je potpuno jasno da moju davnu ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka nema ko da realizuje. A sevdalinka je kulturni brend i umjetničko dobro države i naroda koji žive u BiH

 

Davno, nekih godina, javno sam promovirao u Bosni i Hercegovini ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka. Tada je bio živ Safet Isović.

Ovih dana kada je preminula kraljica sevdalinke, Beba Selimović, potpuno mi je jasno da moju ideju nema ko da realizuje. Bez asova nije moguće organizovati edukaciju mladih pjevača. A sevdalinka je kulturni brend i nematerijalno umjetničko dobro države i naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Zemnim nestankom kraljice bosanskog sevdaha, ostaje ne samo golema praznina u interpretativnom smislu već i mogućnost da sevdalija prenese mlađim generacijama virtuozitet koji ova pjesma zahtjeva…

Katastrofalno je to da bosanskohercegovačko društvo i država nisu za svih ovih godina shvatili koliko je, u kulturno povjesnom i identitetskom smislu, važno sačuvati sevdalinku!?

Za života Zaima Imamovića, Safeta Isovića i Bebe Selimović duboko smisleno je bilo osnovati Odsjek sevdaha na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a zašto ne i institut koji bi na znanstveno-muzikološkim osnovama proučavao fenomen sevdalinke i bosanskog sevdaha uopšte.

Sada, kada je šansa propuštena da bosanskohercegovačka kultura pokaže istinsku komparativnu prednost, jer svi mi zajedno u ovim malim balkanskim državama nemamo mnogo toga što bi u evropskim i svjetskim razmjerama mogli pokazati kao ozbiljnu tekovinu kulturno-civilizacijskog profila, ostaje mogućnost da se kroz intenzivan propagandni aspekt Ministarstva kulture i Ministarstva civilnih poslova pokuša vratiti zapretena mogućnost stalnog afirmisanja tradicionalne bh. pjesme, kao i njen dalji živt i put evropskim i svjetskim duhovnim paralelama.

Imao sam najpošteniju namjeru da pomognem u inaugiuraciji stvarnog bh. brenda…

Duboko sam ubjeđen da će neke nove generacije Bosanaca i Hercegovaca imati snažniji senzibilitet prema ovoj prelijepoj vrsti melosa, i da će pronalaziti načine da gaje kult ove pjesme.

Do tada mi ostaje da s ponosom slušam snimke na kojima Zehra Deović, Beba Selimović, Zaim Imamović, Safet Isović bosanskim i hercegovačkim sevdalijskim milozvukom darivaju naše uši.

A slušati sevdalinku i sevdisati na način bosanskohercegovačkih sevdalija to je od starih vremena pa sve do naše savremenosti bila ugoda uhu  i duhu, bila način ponajljepše razgalice…

Nerealizovana ideja odsjeka na sarajevskoj muzičkoj univerzi je imperativ  za cjelokupnu kulturnu politiku bosanskohercegovačke države. Ne pominjem odsjek za sevdalinku iz razloga sujete, jer duhovna dimenzija specifičnog bosanskog sevdaha mora pronaći dostojne nastavljače majstora, koji su bili jednako prihvaćeni od makedonske, crnogorske, srbijanske publike kao i u samoj postojbini sevdaha Bosni i Hercegovini.

Zapisujući finale ovog Periskopa ne mogu a da ne okončam tekst stihovima drage hercegovačke sevdalinke:

Što li mi se Radobolja muti,

Što se draga na me ljuti…

 Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo