Povežite se sa nama

PERISKOP

Hozini portreti grada

Objavljeno prije

na

Umjesto uobičajene retrospektive,  sarajevski stvaralac Irfan Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija –od kolportera, preko limara do  čistača cipela… Kičicom je tako osvajao ritam drevne sarajevske gradskosti. Ti  Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni umjetnik slika dušu Sarajeva

 

Irfan Hozo, iznimno plodni likovni stvaralac, sarajevski, odlučio je svoju četrdesetu godišnjicu slikarskog rada obilježiti krajnje neobično.Umjesto uobičajene retrospektive Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija.

Ti Hozini Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni likovni umjetnik ustvari slika dušu Sarajeva.

Krajnje autentična likovna soareja u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine nije donijela portrete gradskih zvaničnika i odličnika, nije donijela pred zahtjevnu i probirljivu publiku nikakav ekskluzivni izbor. Dapače, Hozo je birao likove koji su tek i samo njemu osobno interesantni i kartakteristični. Od prodavaca novina – kolportera, preko limara do uličnih čistača cipela slikar je kičicom osvajao ritam sarajevske gradskosti.Slikao je nosioce urbaniteta drevnog sarajevskog polisa.

Na tim portretnim platnima skoro u prirodnoj veličini Hozo ne uskrsava samo te likove zanimljivih mu sugrađana, već ustvari ponire duboko, iznimno duboko u dušu Sarajeva.

Ovaj umjetnik je, inače, karakterističan po svojoj permanentnoj inovativnosti. Nikada ga u kontinuitetima njegovih stvaralačkih poduhvata ne nađem tamo gdje sam ga ostavio. Poput nemirne rijeke njegov se razbokoreni slikarski imaginatio kreće izohipsama samo njemu svojstvenog stvaralačkog vibrata.Tako je bilo i sa ovom spektakularnom postavkomkoja zadržava sve karakteristika Hozine umjetničke poetike,ali je svojevrstan novum po izboru tematike i načina njene likovne orkestracije. I kada se izražava u crtežu, grafici ili slikarstvu on permanentno traga.

Filigranist po formi, ovaj se homo estetikus, poput starih majstora rukovodi načelima realistične figuracije.
Precizno do perfekcije on cizelira svaki detalj na svojim portretnim plohama.Hozo nikada nije prepuštao slučaju ni, za neke druge slikare nebitne detalje, dapače, on se posvećuje svakom dijelu portreta svojih sugrađana praveći kolektivni svojevrsni portret svoga grada.

Ova izložba otkrila mi je još jedan aspekt Hozionog stvaralačkog postupka. Prvenstveno perfektan crtač slikar je uspostavio most između duhovnosti,i to one unutarnje, portretiranih osoba i vlastitog osjećanja gradskosti, one sarajevštine koja čili i permanentno nestaje iz našeg vidokruga, naših života i jednog klasičnog pogleda na svijet.Klasičnog i moćnog u svojoj etičnosti i dobronamjernosti.Prvenstveno zbog virtuoziteta Hozinog slikanja pozadina u kojima gotovo podjednako značajno participiraju drevni i suvremeni toponimi sarajevske stvarnosti.Hozo je u toj svojoj tvoračkoj kaligrafiji dosljedan budni snivač.
Ovu ću izložbu pamtiti i po reprezentativnom katalogu koji zbori artificijalnošću,ali ima i rijetku mjeru i vrhunski ukus.

Izložba u Umjetničkoj galeriji BiH okupila je sarajevsku intelektualnu elitu.Najviše me oduševilo potpuno odsustvo interesa bh. i sarajevskih političkih moćnika. Tim vlasnicima naših sudbi i nije bilo mjesta niti među portretiranim, a još manje među posjetiteljima prvoklasne likovne gozbe na način slikarskih virtuoza majstora slikarske meštrije.

Irfan Hozo, tihi poslenik umjetnosti, svojim je talentom i vrhunskim metjeom oživio Šeher u odlasku.
Izložba kao odbljesak naše ljepše stvarnosti…Nostalgična kao i sva iščezavajuća ljepota prohujalih godišta i prošlih dana…Nostalgična za sve one koji znaju uživati u ljepoti!

Ne da mi snu na oči ova galerija sjajnih portreta Sarajki i Sarajlija.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Šezdesetogodišnji teatarski sjaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

U šezdeset teatarskih ljeta režiseri su donosiii scenski eros po kojem  će sarajevska publika biti najpovlaštenija na svijetu, a rezultati teatarskih traganja pokazani na MES-u putokazi za  povijest teatra. Šezdeseti rođendan valja shvatiti i kao podsjećanje da je MES pokrenuo mnoge male i eksperimentalne scene poput ljubljanskog Odera 57, mostarskog Studija 64, zagrebačkog SEK-a, ljubljanske Pekarne i Gleja

 

Godine 1960. krenula je do današnjih dana nezaustavljiva bujica teatarskog traganja, najprije uokvirena sintagmom Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, a potom još razvihorenija pod nazivom MES,danas uobičajenog i nevjerovatno respektiranog u cijelom svijetu. U tih šezdeset teatarskih ljeta smatrao sam, a i danas smatram, da su režiseri kao tvorci cjeline donosiii te količine scenskog erosa po kojima će sarajevska publika biti najpovlaštenija na svijetu, a rezultati teatarskih traganja pokazani na MES-u putokazi za bližu i dalju povijest teatra. Počelo je sve od scenskog i muzičkog maštara Jurislava Uce Korenića, koji je bukvalno smislio i osmislio sve relevantno u Sarajevu.

MES-ovsku baklju su dalje nosili uspješničelni ljudi MES-a, inače uglednici literature i teatra Josip Lešić,Miro Lasić, Luka Popović, pa sve do Dine Mustafića i mlađeg Kreševljakovića.

Teatarska zublja pronošena od najboljih glumaca i režisera Jugoslavije postala je kulturnim svjetionikom po kojem se Sarajevo pozicioniralo na teatarskoj mapi svijeta, pa će vrlo brzo u Sarajevo doći i čuveni Living teatar  i laboratorij Grotovskog,a korifeji modernosti na južnoslavenskom tlu Stupica, Paro, Putnik i Georgievski postaće nezaobilazni sa svojim ostvarenjima kad je MES-ovska produkcija bila u pitanju.
Čitave generacije Odsjeka za komparativnu književnost i scensku umjetnost sarajevskog Filozofskog fakulteta, a kasnije Akademije scenskih umjetnosti, imale su stvarni i najbolji prakltikum na ovom festivalu.
Plejade režisera, glumaca, scenografa i kostimografa svoj let u teatarske visine otpočele su iz sarajevskog MES-ovskog gnijezda.

Samjeravajući iz današnje, za bh. kulturu izrazito crne perspektive, poziciju MES-a primijećuje se da je unatoč svim slabostima i poglavito financijskim nemogućnostima šezdesetogodišnjak MES svoju umjetničku brazdu utvrdio na tri plana: razvijajući eksperiment i teatarsko tragalaštvo;internacionalizirajući domaću teatarsku scenu,dovodeći je u snažne estetske korelacije sa najavangardnijim teatarskim trendovima u svijetu i,konačno, verificirajući svojim tradicionalnim zlatnim vjenčićima najuspješnije teatarske tragaoce Europe i svijeta.

Šezdeseti rođendan MES-a svima nama čije su predstave bile dijelom ovih reprezentativnih festivala je više od rođendana!

Dapače, to je za sve nas nagrađivane ili nenagrađivane snažno aktivno priznanje da smo sudjelovali u europeizaciji i avangardizaciji teatra na  festivalu koji jest davao i daje takve certifikate!

MES je značajan i po tome što je stvorio Scenu MES na kojoj priliku da glume i režiraju dobijaju  samo najbolji od najboljih, najavangardniji teatarski stvaraoci kod nas i u svijetu!

Šezdeseti rođendan valja shvatiti i kao podsjećanje da je upravo MES pokrenuo mnoge male i eksperimentalne scene poput ljubljanskog Odera 57, mostarskog Studija64, zagrebačkog SEK-a,ljubljanske Pekarne i Gleja.

Svima sretna Nova 2020.,posebno zagriženim periskopovcima, a MES-ovcima sretno šezdeset godina istrajavanja u teatarskoj čaroliji, eksperimentalnoj!!!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Iz tramvaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ponekad se u sarajevskim tramvajima nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora, ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa

 

Sarajevski su tramvaji ogledalo duše onih koji se njima služe, pa i kultura i nekultura tu zrcale svom silinom. Ponekad se nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora,ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa.

Nepoznata je gospođa otpočela maltretman cijelog tramvaja preglasnim razgovorom,e da bi nekoj svojoj koni prenijela šta je od markirane garderobe donijela iz Amerike. Potom je počela monolog o vrijednostima života preko oceana i promašenosti života u današnjoj Bosni i Hercegovini. Starija dama koja je sjedila do mene tiho je prošaptala tek jednu ali vrijednu riječ – sramota.

Ne znam da li je govornica čula umjesnu primjedbu, ali je nastavila novu etapu monologa ničim izazvana, naravno. Čuli smo sve svjetske modne trendove odjeće i obuće i kao završnu misao govornice: Bogami, malo ko u BiH ima šta ja imam u ormaru.

Nije to bilo dovoljno ovoj logoreičnoj ženi, pa je krenula s bukvalnim pljuvanjem i uvredama na račun zemlje u kojoj je rođena?!

Izvrijeđavši i ponizivši Bosance i Hercegovce kao zaostao i primitivan svijet, počela je nabrajanje kućnog namještaja i drugih dobara koja navodno u Americi posjeduje.Uglavnom, u njenom starom kraju ne valja ništa, a preko oceana med i mlijeko teče u enormnim količinama. Pljuvanje po Bosancima nakratko je prekinula kada joj se izravno i otvoreno suprotstavio iznimno pristojni mladi čovjek, koji je ovu Femu i Gospođu ministarku u jednoj osobi oslovio duhovitim pitanjem: Gasite li se, nekada, možda gospođo?

Nije se ugasila govornica vrla, jer potom je uslijedio monolog o Pradinim najnovijim modelima ženske obuće, a bila je eksplikacija i o Gučijevim naočalama.

Konačno govornica hvalisavih tonova iz Trojke što vozi ka Ilidži, prešla je na više nego nepristojnu raspravu s jednim putnikom,  i to u vrlo borbenom tonu, koliko je po njenim kvazi kritertijima nelogično uopšte živjeti u Bosni. Ne veli  zašto se Bosni vraća, a veli da često pohodi ovu zemlju koju je prekrižila.
Elem sad je dogustilo starini koji je čak ustao sa svoga sjedišta i podvrisnuo na govornicu:Dokle, bogati, putuješ da znam pa da ranije izađem?

Mislite da se osvrnula? Monolog se nije prekidao,svim prisutnima za nijansu zanimljiviji, jer je govornica nastavila krtitizirati i pljuvati po aktualnim bh. političarima izlistavši im imovinske kartone,ali i poslavši im arsenal sočnih psovki.

Tu sam pomislio da mi je spas stigao jer smo ulazili u stanicu gdje napuštam tramvaj. Ali, ne lezi vraže, i govornica izađe na istoj stanici.

Dok sam išao kroz podzemni prolaz čuo sam mondenu logoreičarku kako s uličnom prodavačicom vunenih čarapa, priglavaka i debelih džempera raspravlja da je taj asortiman i bolji i jeftiniji u Americi.
Čuh i nekog svog vršnjaka kako procijedi meni jedini logičan komentar, tako karakterističan za Bosnu i Bosance: Vella havle,vella kuvetile...

Poslije tragične vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu pohode nas sad i permanentno agresiraju kojekakve nedoučene, primitivne i poluprimitivne spodobe za koje bih volio da ostanu u tim svojim Amerikama i da nas što manje čste svojim brendiranim iskustvima.

Ne može se čovjek normalno ni tramvajem voziti da ne bude maltretiran. Gospođa, kvazi Bosanka i kvazi Amerikanka samo je pokazala dubinu i raskoš svih naših primitivizama i neke oblike stoljetne hetreditarne gluposti.

Opet mi u pomoć priskače moja draga baba Bosa, koja je često ponavljala: Udri Bože, ali nemoj po glavi.

Fema iz Amerike podsjetila me na tu neprolaznu narodnu izreku.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Darovnice i ktitori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Režirajući teatarsku predstavu o najvećem ,darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam  koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje

 

Vrijeme je predbožićno i prednovogodišnje.

Vrijeme je svakovrsnih darivanja. Danas to činimo  najdražim nam i najbližim.

U prošlosti smo darovali na potpuno drugačije načine. Iako je teško upoređivati stoljećima dalekavremena, darovnice su darovnice,bile one male poput onih simboličkih ispod novogodišnjeg drvca ili goleme iz minulih vremena, kojima su velikaši i iznimno bogati ljudi darivali svoje gradove. U Bosni je bio razvijen običaj takozvanih vakufa, koje su imućni ostavljali kao goleme darovnice, pa su tako gradovi dobivali nove mostove, bogomolje, vjerske objekte.

Budan sanjam doba Gazi Husrev bega koji je uvakufio,darivao grad i njegove građanetako velikim poklonima poput hamama, mostova, bogomolja.

Zvuče ti pokloni u našim i materijalno i duhovno oskudnim vremenima poput naučne fantastike.

Svojedobno, režirajući teatarsku predstavu o najvećem ktitoru, darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam šta su darovnice bile nekada, a šta su one danas i koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje.

Ti bogati, ali u isto doba i socijalno osjetljivi ljudi, ostavljali su u amanet generacijama koje dolaze ktitorske darove koji su obilježavali čak i epohe.

Pamtiće se Zulfikarpašićev poklon,lijepa zgrada Bošnjačkog instituta kojom je darivao Sarajevo, pogotovo nekoliko prebogatih kolekcija slika i biblioteka koje čuvaju osim knjiga iluminirane prevrijedne rukopise.  Sarajevo to niti može niti će ikada moći izbrisati iz kolektivne memorije, a Sarajlije moraju biti ponosne na te darovnice.

Možda bi najbolje bilo ne vraćati se u prošlost i ne misliti o tim mega darovnicama.
Naša oskudna vremena  ne omogućuju, nažalost, takvo ktitorstvo. Bilo bi netačno tvrditi da u općem siromaštvu ne postoje i prebogati pojedinci, ali oni očigledno ne žele eksponirati svoje bogatstvo sumnjivog porijekla, a istovremeno nemaju nikakav osjećaj društvene odgovornosti i čovjekoljublja. Kada bi ovozemaljski i ovoprostorni ekonomski magnati usrećivali bar približno svoje sugrađane kako su to činili oni iz prohujalih vremena, opće blagostanje bilo bi na razini razvijenih europskih država.

Budan sanjam kada će se naći neko društveno odgovoran ili približno savjestan (i svjestan!) poput Gazi  Husrev bega ili Adil bega, pa da, na primjer, u ovovremenom šeheru bar popravi krov i okreči nekada moćnu i prestižnu gradsku galeriju Collegium artisticum  ili da sarajevske biblioteke dariva knjigama približne vrijednosti kako su to činili imućni prethodnici.

Dok budan sanjam, dok mi svašta nerealno pada na pamet, prolazi vrijeme i u ovim vremenima blagdana i darivanja suočavam se sa socijalnom kartom današnjeg svijeta,kreiranog na dvopolnu logiku-sve brojniji svijet siromašnih i svijet bogatih, malobrojnih i socijalno potpuno neosjetljivih. Tmurna, neobećavajuća slika dvadesetprvog stoljeća. Slika koju ne bih poželio generacijama koje tek dolaze, koje nas naslijeđuju.

Doba je predblagdansko. Doba svakovrsnih darivanja. Tonem u puste snove o sretnijoj i bogatijoj prošlosti,onoj u kojoj je vrijedila maksima Marina Držića Vidre: ma je sve općeno svijeh.

Gasim računar i okončavam ovaj Periskop siromašan kao i doba naše nasušno,
svjestan da nam se moći darivanja svode na dar za pod drvce,
ali niko ni meni ni vama, plemeniti čitatelji, ne može oteti snove.

Samo u njima i ponekim prisjećanjima živjeli smo vremena dostojanstvenih darova i darivanja!
Poželjeh i danas da nam se vrate, bar na tren, bar u maštanjima, vremena darovatelja široke ruke ili kako bismo danas rekli da se vrate socijalno osjetljivi ktitori!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo