Povežite se sa nama

PERISKOP

Hozini portreti grada

Objavljeno prije

na

Umjesto uobičajene retrospektive,  sarajevski stvaralac Irfan Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija –od kolportera, preko limara do  čistača cipela… Kičicom je tako osvajao ritam drevne sarajevske gradskosti. Ti  Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni umjetnik slika dušu Sarajeva

 

Irfan Hozo, iznimno plodni likovni stvaralac, sarajevski, odlučio je svoju četrdesetu godišnjicu slikarskog rada obilježiti krajnje neobično.Umjesto uobičajene retrospektive Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija.

Ti Hozini Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni likovni umjetnik ustvari slika dušu Sarajeva.

Krajnje autentična likovna soareja u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine nije donijela portrete gradskih zvaničnika i odličnika, nije donijela pred zahtjevnu i probirljivu publiku nikakav ekskluzivni izbor. Dapače, Hozo je birao likove koji su tek i samo njemu osobno interesantni i kartakteristični. Od prodavaca novina – kolportera, preko limara do uličnih čistača cipela slikar je kičicom osvajao ritam sarajevske gradskosti.Slikao je nosioce urbaniteta drevnog sarajevskog polisa.

Na tim portretnim platnima skoro u prirodnoj veličini Hozo ne uskrsava samo te likove zanimljivih mu sugrađana, već ustvari ponire duboko, iznimno duboko u dušu Sarajeva.

Ovaj umjetnik je, inače, karakterističan po svojoj permanentnoj inovativnosti. Nikada ga u kontinuitetima njegovih stvaralačkih poduhvata ne nađem tamo gdje sam ga ostavio. Poput nemirne rijeke njegov se razbokoreni slikarski imaginatio kreće izohipsama samo njemu svojstvenog stvaralačkog vibrata.Tako je bilo i sa ovom spektakularnom postavkomkoja zadržava sve karakteristika Hozine umjetničke poetike,ali je svojevrstan novum po izboru tematike i načina njene likovne orkestracije. I kada se izražava u crtežu, grafici ili slikarstvu on permanentno traga.

Filigranist po formi, ovaj se homo estetikus, poput starih majstora rukovodi načelima realistične figuracije.
Precizno do perfekcije on cizelira svaki detalj na svojim portretnim plohama.Hozo nikada nije prepuštao slučaju ni, za neke druge slikare nebitne detalje, dapače, on se posvećuje svakom dijelu portreta svojih sugrađana praveći kolektivni svojevrsni portret svoga grada.

Ova izložba otkrila mi je još jedan aspekt Hozionog stvaralačkog postupka. Prvenstveno perfektan crtač slikar je uspostavio most između duhovnosti,i to one unutarnje, portretiranih osoba i vlastitog osjećanja gradskosti, one sarajevštine koja čili i permanentno nestaje iz našeg vidokruga, naših života i jednog klasičnog pogleda na svijet.Klasičnog i moćnog u svojoj etičnosti i dobronamjernosti.Prvenstveno zbog virtuoziteta Hozinog slikanja pozadina u kojima gotovo podjednako značajno participiraju drevni i suvremeni toponimi sarajevske stvarnosti.Hozo je u toj svojoj tvoračkoj kaligrafiji dosljedan budni snivač.
Ovu ću izložbu pamtiti i po reprezentativnom katalogu koji zbori artificijalnošću,ali ima i rijetku mjeru i vrhunski ukus.

Izložba u Umjetničkoj galeriji BiH okupila je sarajevsku intelektualnu elitu.Najviše me oduševilo potpuno odsustvo interesa bh. i sarajevskih političkih moćnika. Tim vlasnicima naših sudbi i nije bilo mjesta niti među portretiranim, a još manje među posjetiteljima prvoklasne likovne gozbe na način slikarskih virtuoza majstora slikarske meštrije.

Irfan Hozo, tihi poslenik umjetnosti, svojim je talentom i vrhunskim metjeom oživio Šeher u odlasku.
Izložba kao odbljesak naše ljepše stvarnosti…Nostalgična kao i sva iščezavajuća ljepota prohujalih godišta i prošlih dana…Nostalgična za sve one koji znaju uživati u ljepoti!

Ne da mi snu na oči ova galerija sjajnih portreta Sarajki i Sarajlija.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo