Povežite se sa nama

OKO NAS

OČUVANJE TRADICIONALNE ARHITETURE: Kuće prilagođene čovjeku i prirodi

Objavljeno prije

na

Nekoliko projekata, koji se realizuju na sjeveru Crne Gore, imaju za cilj da stare kuće sačuvaju i od zaborava i od propadanja. Bogastvo tradicionalne arhitekture, pored toga što je važan dio kulturne baštine, tvrde u  Regionalnoj  razvojnoj  agenciji “Bjelasica, Komovi, Prokletije”  može biti i naša turistička prednost

 

„Kulturno pejzažiranje“ naziv je projekta, koji bi mogao značajno  doprinijeti  očuvanju tradicionalne arhitekture ruralnog dijela sjevera.  Realizujese  u prekograničnim oblastima Crne Gore i Albanije. Motiv je bio  činjenica da su  porodice koje  dočekuju turiste u starim seoskim kućama daleko uspješnije u seoskom turizmu od onih koje ih dočekuju u modernijim objektima.

Prošlog ljeta tim arhitekata  radio je na prepoznavaju  stilova tradicionalne gradnje na  sjeveru države,  pa su kako objašnjavaju iz Regionalne razvojne agencije “Bjelasica, Komovi, Prokletije” (RDA)  prepoznali veliku raznolikost,  u zavisnosti je li riječ o selima i katunima. Bogastvo su, kažu iz te organiazacije , koja, uz Polimski muzej realizuje projekat,  i osobenosti,  koje su u gradnju unijele pojedine etničke grupe.

Kako je u jednom od svojih radova objasnio inženjer pejzažne arhitekture i hortikulture Vaso Knežević, najčešći građevinski materijali za tradicionalne kuće sjevera Crne Gore su bili drvo i kamen. Na osnovu toga, piše on, izdvajaju se  tipovi kuća,  brvnara, kombinacija brvna i kamena, kombinacija kamena, brvna i čatme (kuće obložene prućem koje je popunjeno ilovačom ili blatom), kombinacija kamena, brvna i dizme.

„Čest tip kuća na sjeveru Crne Gore je ‘kuća na ćelici’ odnosno ‘kuća na magazi’, gdje je magaza izidana najčešće kamenom, a gornji dio kuće je od brvana ili od dizme (čatme). Takve kuće su pravljene u stranama, gdje je donji dio – magaza podzidana, najčešće jednim dijelom potkopana,  a drugim dijelom na slobodnoj površini. Kuću su činile najčešće dvije prostorije – kuća sa ognjištem u kojoj su se spremala jela i obitavalo se danju i soba, u kojoj se spavalo“-napisao je Knežević.

Krov tradicionalnih kuća na sjeveru, najčešće je bio pokriven drvenim lučevim daščicama – šindrom, sa velikim i strmim nagibom, radi što manjeg zadržavanja snijega i vlage. Takvih kuća je sve manje, ali kažu u RDA, postoji mogućnost gradnje novih , na način kako su to preci radili.

Namjera RDA je da porodice koje su sačuvale stare kuće budu prepoznate kao čuvari važne kulturne baštine naših krajeva. „Dugogodišnjim radom na  terenu uočili smo da ljudi ili ruše stare kuće, pa naprave novu ili puste staru da se sama uruši.  Primijetili smo, međutim,  da su porodice koje su stare kuće stavile u funkciju turizma, daleko uspješnije od onih koji goste dočekuju u modernijim objektima na selu. Željeli smo da skrenemo pažnju na značaj i raznovrsnost stare arhitekture“- kaže direktorica RDA Jelena Krivčević.

Starih,  tradicionalnih kuća je sve manje ali,  kažu u RDA, postoji mogućnost gradnje novih, na način kako su to preci radili. Urađena je stručna studija, ali i preporuke za one koji hoće da prave nove objekte na selu. Uz pomoć tih preporuka bolje će ih uklopiti u ambijent. Takođe, postoje preporuke i za one koji žele da adaptiraju stare objekte.

Krivčevićeva podsjeća da u nekim područjima, za koja je najavljen režim zaštite, nastaje urbanistički bum, gradnja vikend kuća, koje često nijesu uklopive u okolinu.

U RDA tvrde da je ohrabrujuće što je Ministarstvo održivog razvoja i turizma prepoznalo značaj ruralne arhitekture za razvoj turizma. Programom razvoja ruralnog turizma, kao jedna od mjera, kaže Krivčevićeva, planirana je podrška za očuvanje tradicionalnih seoskih kuća i pratećih objekata. RDA će, najavljuje ona, u narednom periodu raditi u četiri opštine izložbe fotografija, ali i davati predloge izgleda kuća koje treba da se grade na sjeveru.

Kako izgleda pokrivanje kuće  šindrom, ovih dana su mogli da se podsjete mještani Lubnica. U okviru projekta koji relizuje  RDA i Polimski muzej, Tatko Raičević, jedan od dva preostala majstora vična tom poslu u beranskom kraju, postavljao je šindru na objakat u dvorištu mjesne škole gdje će uskoro biti, takozvana,  etno soba.

Rijetki majstori koji izrađuju šindru na sjeveru kažu da se od tog posla može i sada lijepo živjeti.  Zahvaljujući turizmu, objašjavaju, taj materijal se „vraća u modu“. Šindra se pravi ručno, daska se cijepa,  sjekirom se na njoj prave posebni žljebovi, kako se voda ne bi zadržavala na krovu.

„Nekad to izgleda kao umjetnost. Naši preci su , pri građenju, mudro i vješto smišljali kako da svoje kuće  zaštite od raznoraznih vremenskih prilika. Uglavno, to su radili vrlo oskudnim alatom“- objašnjavaju u RDA.

Poznavaoci tradicionalne seoske arhitekture sjevera tvrde da je očigledno da su stari graditelji življeli u skladu sa prirodom i,  na osnovu toga,  birali najbolja rješenja i prilagođavali ih svom životu i radu.

„Tadašnji graditelji nijesu imali cilj da pokore prirodu, već da joj se prilagode. Gradili su od prirodnih materijala, iz svoje okoline, pa zato skoro nikada nijesu griješili, kao što se danas dešava u novijoj arhitekturi i urbanizmu. Kuća je uvijek bila na „ocjeditom“ mjestu, u stranama, čuvala se livada i plodna zemlja, ali i vodilo se računa da dom bude na što bezbjednijem mjestu, na suvoti, u zavjetrini, sa dobrim pregledom.“- napisao je Knežević u svom radu „Kuće koje pričaju o nama“.

Kao dobar primjer očuvanja, ali i turističke valorizacije  tradicionalne gradnje, on navodi primjer pljevaljskog sela Gajine, kao  i  zaseoka  Kalušići u selu Bobovo, iznad kanjona  Tare.

Takvih primjera, nadaju se u RDA, uskoro treba da bude još.  Smatraju da su očuvanju tradicionalne arhitekture i života u skladu s njom doprinijeli i štampanjem publikacije koja prikazuje istoriju, način života i običaje i tradiciju u katunima.

Posebnu arhitekturu tih  naselja  u planinama, kao i kulturu života u njima, tvrde u RDA, turisti sa zapada Evrope rijetko imaju priliku da vide negdje drugo. Raznolikost stilova i materijala, vidljiva je i u nomandskim naseljima na sjeveru.

„Katunske kolibe u različitim djelovima su se gradile od različitog materijala. U planinama kao što su Bjelasica i Komovi sa andrijevačke strane, gdje ima mnogo šume, napravljene su od drveta. Na Durmitoru, Sinjavini ili sa kučke strane Koma, gdje su predjeli krševiti i bez šuma, kolibe, svi prateći objekti, a često i torovi, građeni su od kamena”, piše između ostalog u publikaciji.

Istom cilju, očuvanja i valorizovanja tradicionalnog graditeljstva,  stremio je i projekat  “Kulturno pejzažiranje sela”. Uređuju se dva sela, koja su do sada pokazala rezultate u seoskom turizmu ili imaju planove u toj oblasti. Predviđena je i restauracija tri mlina, koji su, takođe, primjeri  naše autentične narodne arhitekture.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo