Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŠKO ŠALJIĆ, ISTRAŽIVAČ-PRONALAZAČ  PREPARATA U NARODNOJ MEDICINI: Čuvar porodičnog ljekovitog blaga

Objavljeno prije

na

Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Za Jovana Šaljića šira javnost saznala je 1971. godine kada je u Beranama izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka

 

 

U Crnoj Gori narodna medicina ima dugu tradiciju. Ovih dana mediji su objavili da su Kolašinci Đuro Bulatović, perjanik knjaza Nikole, i njegov otac Radovan, narodni vidari tog vremena, kao i Đurov sin Stevan, vidali i izliječili više od 2000 crnogorskih ranjenika tokom skoro sto godina. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Boškom Šaljićem, čija porodica ima vijek i po dugu tradiciju bavljenja narodnom medicinom, a njihovi melemi zvanično su prisutni na tržištu od 1986. godine.

– Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Zašto kažem vidarstvom. Zato što moramo odvojiti vidarstvo od travarstva. Za mog oca Jovana šira javnost saznala je 1971. godine kada je izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka. On joj je ponudio pomoć, što je bila nemoguća misija. Došla je u Berane avionom.Tada su Berane imale aerodrom. Išla je na štakama, da bi poslije tri nedjelje ta filmska diva vozila biciklo, igrala tenis, svirala gitaru… A nakon dva mjeseca moj otac je potpuno izliječio. O tome su novinari brojnih medija širom svijeta dugo i naširoko pisali, sjeća se Boško.

MONITOR: Kako je došlo do toga da Vi nastavite porodičnu tradiciju? 

ŠALJIĆ: Događaj u Ivangradu-Beranama je jedna najhumanija porodična priča velikog srca mojih roditelja. Humana crta krajeva i porodica iz kojih potiču gdje su rođeni i odrasli,vaspitani u tradicionalnom  crnogorskom duhu gostoprimstva pozvali su poznatu filmsku divu napuštenu od svih,ostavljenu u nekom pansionu u Italiji, u njihovu kuću da joj pomognu. Tradicija porodice Šaljić je prenošenje znanja i vještina sa oca na sina.Ponosan sam na sve ono što sam prenio na moju porodicu.

Nakon liječenja Kiti Svon porodica Šaljić krenula je u ovu odiseju koja traje do današnjih dana. Naravno, to se danas radi drugačije, ali meni je ostalo to porodično blago i ja sam, eto, čuvar porodičnog blaga za opekotine i ožiljke, a tu je i drugi dio posla vezan za prirodnu kozmetiku.Ovo je porodična firma – M&N Šaljić, i u njoj rade moje dvije kćerke, sin i snaha i ostali saradnici. A ja sam bio predstavnik u Crnoj Gori Fabrike hemijske industrije “Zorka” iz Šapca, pa mi je i to iskustvo pomoglo u ovom poslu.

MONITOR: Vaš otac bio je i pčelar…

ŠALJIĆ: Da, moj otac bio je pčelar i on me je preko medonosnog bilja uveo i upoznao sa ljekovitim i aromatičnim biljem. Tako me polako pripremao za ovo što sam danas. Mi smo imali veliki pčelinjak i selili smo pčele. Pčela neće da padne na svaki cvijet. Ona bira na koji će cvijet da stane i ona svojim instiktom pronalazi nektar. Zato moram da pohvalim pčelare, jer su oni pravi borci za očuvanje prirode.Kroz gajenje i čuvanje pčela oni čuvaju i ljekovito bilje.Većina medonosnog bilja je izuzetno ljekovita. Od ljekovitog bilja uzima se esencija, ono najljekovitije, i od toga pripremaju i prave gotovi proizvodi kao što su melemi. Zato su pčele “mali-veliki farmaceuti”. Ono što pčele proizvedu je i hrana i lijek

MONITOR: Prepoznatljivi ste po melemima. Šta je bitno za preparate koje proizvodite i koristite?

ŠALJIĆ: Bitno je da za te preparate imate sertifikat i mi ih imamo.Moji preparati, što je takođe vrlo bitno,  nijesu otrovni za ljudski organizam, nemaju teških metala  i drugih negativnih sastojaka po ljudski organizam. To su preparati za njegu kože i za pomaganje kad se radi o oboljenjima kože. Nijesu za unutrašnju upotrebu.

MONITOR:  Šta možete da liječite vašim melemima?

ŠALJIĆ: Imamo melem za opekotine I,II i III stepena. Zatim melem za ožiljke-keloide (u narodu poznato kao divlje meso). Treći dio koji proizilazi iz iskustva i nauke su kozmetički preparati  za njegu oštećene i zdrave kože, za sunčanje. Oni štite, njeguju i regenerišu kožu po mojim orginalnim recepturama u koje je ugrađena sva ljepota ljekovitog i aromatičnog bilja sa naših prostora.

MONITOR: Kako je zakonom regulisana ova oblast?

ŠALJIĆ: Mislim da zakon ovo nije dobro regulisao. Bilo bi logično da su se oni koji su pisali zakon konsultovali sa ljudima koji imaju veliko iskustvo u ovome, a postoje i istraživanja instituta. U bivšoj Jugoslaviji postojao je zakon o pomoćnim  ljekovitim sredstvima. Taj zakon je funkcionisao dugo i melem je bio priznat kao pomoćno ljekovito sredstvo. I prozivodio se za široku upotrebu.Ono čime se bavimo moja porodica i ja nazvao bih komplementarnom medicinom. Ali, došla su smutna vremena i to se polako počelo gubiti. Došli su neki ljudi koji misle da mogu uraditi sve sa parama. Međutim, za pare se ne može kupiti znanje i ovo što ja posjedujem.To su iskustvo, nasljeđe i vjerovatno geni. Sad se  i moja porodica bavi prirodnom kozmetikom  i vrlo uspješno u tome pomažemo onima koji nam se obraćaju. Ja sam za to dobio brojna priznanja. Kod zavoda za intelektualnu svojinu Crne Gore za ovu grupu proizvoda zaštićen je žig Šaljić kao intelektualna sovojina-brend.

MONITOR:Prvo su se biljke pojavile na Zemlji. Naučnici kažu da one imaju svoju energiju, ali daleko od toga da su sve uvijek kompatibilne sa čovjekom.

ŠALJIĆ: Kad je riječ o ljekovitom bilju sve se mora prilagoditi vremenu i prostoru i izbaciti ono što je balast. Istraživanja su pokazala da sva živa bića potiču od jednog gena. Na Zemlji je jedna biosfera, pa su i flora i fauna jedno, i život je jedno.Svi oni imaju dah života, svi oni dišu jedan vazduh i povezanost flore i faune je neminovna i pogrešno je to razdvajati.

Pojava cvjetnica na zemljinoj kugli bila je odjednom i cvjetnice su u osamdeset odsto, tako da kažem, krive za pojavu čovjeka i za ishranu čovjeka. I danas osamdeset odsto cvjetnica služi za ishranu ljudi. Tako da ja navijam za floru, jer je ona napravila podlogu za ovo što i danas jesmo. Zato molim svakoga ko krene da gazi po livadi da zaobiđe svaki cvijet i da ga ne nagazi. Uz to, ovo je ekološka država i ja sam učestvovao na prvom sajmu ekologije koji je održan u Budvi, ali on se, ne znam zašto, više ne pominje.

MONITOR: Odakle koristite ljekovito bilje?

ŠALJIĆ: Biljke ne poznaju granice, ali za sve što smo radili i radimo koristimo bilje iz regiona, prvenstvno iz okoline Berana, gdje smo dugo živjeli, ali nijesmo ograničeni samo na taj kraj. Otac mi je za to vrijeme bio izuzetno obrazovan i bio je veliki poznavalac ljekovitog i aromatičnog bilja. Inače, titula vidara je najveća titula u narodnoj medicini.Poznavao se i sa mnogim naučnicima i sa njima konsultovao, pa smo koristili i druge organske materijale. Išli smo, na primjer, u Bar i Ulcinj za maslinovo ulje.

MONITOR. Sa kojim se problemima susrećete kad je riječ o prikupljanju ljekovitog bilja?

ŠALJIĆ: Jedan od najvećih je to što nema berača ljekovitog bilja. Davno su iz Crne Gore nestali pravi berači. Zašto? Velike firme, kao što je bio Agrokombinat, imali su svoje pogone i otkupne stanice ljekovitog bilja.Ljekobilje iz Risna i Bar bilje imali su otkupne stanice.Ostros je imao pogon za otkup pelima. Izvozili su ogromne količine tog bilja. I ja sam imao čast da izvozim ljekovito bilje. Nosilac sam evropskog sertifikata za izvoz bilja u Francusku. Govorim o samoniklom ljekovitom bilju. Nestajanjem tih kombinata nestali su i berači ljekovitog bilja.

Nema više čobana, nema ni planina u koje su izlazile porodice i sakupljale šumske plodove i ljekovito bilje. A od njihove prodaje mnogi ljudi su živjeli. Sad više toga nema. Žalosno je kada, na primjer, prođem ispod Komova i vidim zapuštene livade gdje je sve podivljalo i zakržljalo. Priroda hoće družbu, biljke hoće druženje, da žive sa čovjekom. Uzmimo za primjer koprivu.Ona je pratilac ljudskih naselja. Kad napravite naselje ona će da se pojavi. To je ono što sam govorio da je biosfera jedno. Život je jedno.To nauka izučava i treba joj vjerovati. A ovo sve govorim i na osnovu svog iskustva.

MONITOR: Je li rješenje plantažno gajenje?

ŠALJIĆ: I šta se sad događa? U Crnoj Gori ne postoje plantaže.  Plantaže su kad se zasade hektari površine, a ne sto ili dvjesta kvdarata. Sve je sad usitnjeno i mislim da bi budućnost bila plantažno gajenje ljekovitog bilja.Plantažno gajenje je mukotrpan posao. Traži mnogo nauke i mnogo snage, ali to je budućnost kada je riječ o ljekovitom bilju. I mnogo, mnogo znanja. Znači, to ne može da se radi na divlje. Mora da postoji plan, mora da postoji priprema, to nije nešto da na brzinu zaradite pare.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo