Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŠKO ŠALJIĆ, ISTRAŽIVAČ-PRONALAZAČ  PREPARATA U NARODNOJ MEDICINI: Čuvar porodičnog ljekovitog blaga

Objavljeno prije

na

Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Za Jovana Šaljića šira javnost saznala je 1971. godine kada je u Beranama izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka

 

 

U Crnoj Gori narodna medicina ima dugu tradiciju. Ovih dana mediji su objavili da su Kolašinci Đuro Bulatović, perjanik knjaza Nikole, i njegov otac Radovan, narodni vidari tog vremena, kao i Đurov sin Stevan, vidali i izliječili više od 2000 crnogorskih ranjenika tokom skoro sto godina. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Boškom Šaljićem, čija porodica ima vijek i po dugu tradiciju bavljenja narodnom medicinom, a njihovi melemi zvanično su prisutni na tržištu od 1986. godine.

– Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Zašto kažem vidarstvom. Zato što moramo odvojiti vidarstvo od travarstva. Za mog oca Jovana šira javnost saznala je 1971. godine kada je izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka. On joj je ponudio pomoć, što je bila nemoguća misija. Došla je u Berane avionom.Tada su Berane imale aerodrom. Išla je na štakama, da bi poslije tri nedjelje ta filmska diva vozila biciklo, igrala tenis, svirala gitaru… A nakon dva mjeseca moj otac je potpuno izliječio. O tome su novinari brojnih medija širom svijeta dugo i naširoko pisali, sjeća se Boško.

MONITOR: Kako je došlo do toga da Vi nastavite porodičnu tradiciju? 

ŠALJIĆ: Događaj u Ivangradu-Beranama je jedna najhumanija porodična priča velikog srca mojih roditelja. Humana crta krajeva i porodica iz kojih potiču gdje su rođeni i odrasli,vaspitani u tradicionalnom  crnogorskom duhu gostoprimstva pozvali su poznatu filmsku divu napuštenu od svih,ostavljenu u nekom pansionu u Italiji, u njihovu kuću da joj pomognu. Tradicija porodice Šaljić je prenošenje znanja i vještina sa oca na sina.Ponosan sam na sve ono što sam prenio na moju porodicu.

Nakon liječenja Kiti Svon porodica Šaljić krenula je u ovu odiseju koja traje do današnjih dana. Naravno, to se danas radi drugačije, ali meni je ostalo to porodično blago i ja sam, eto, čuvar porodičnog blaga za opekotine i ožiljke, a tu je i drugi dio posla vezan za prirodnu kozmetiku.Ovo je porodična firma – M&N Šaljić, i u njoj rade moje dvije kćerke, sin i snaha i ostali saradnici. A ja sam bio predstavnik u Crnoj Gori Fabrike hemijske industrije “Zorka” iz Šapca, pa mi je i to iskustvo pomoglo u ovom poslu.

MONITOR: Vaš otac bio je i pčelar…

ŠALJIĆ: Da, moj otac bio je pčelar i on me je preko medonosnog bilja uveo i upoznao sa ljekovitim i aromatičnim biljem. Tako me polako pripremao za ovo što sam danas. Mi smo imali veliki pčelinjak i selili smo pčele. Pčela neće da padne na svaki cvijet. Ona bira na koji će cvijet da stane i ona svojim instiktom pronalazi nektar. Zato moram da pohvalim pčelare, jer su oni pravi borci za očuvanje prirode.Kroz gajenje i čuvanje pčela oni čuvaju i ljekovito bilje.Većina medonosnog bilja je izuzetno ljekovita. Od ljekovitog bilja uzima se esencija, ono najljekovitije, i od toga pripremaju i prave gotovi proizvodi kao što su melemi. Zato su pčele “mali-veliki farmaceuti”. Ono što pčele proizvedu je i hrana i lijek

MONITOR: Prepoznatljivi ste po melemima. Šta je bitno za preparate koje proizvodite i koristite?

ŠALJIĆ: Bitno je da za te preparate imate sertifikat i mi ih imamo.Moji preparati, što je takođe vrlo bitno,  nijesu otrovni za ljudski organizam, nemaju teških metala  i drugih negativnih sastojaka po ljudski organizam. To su preparati za njegu kože i za pomaganje kad se radi o oboljenjima kože. Nijesu za unutrašnju upotrebu.

MONITOR:  Šta možete da liječite vašim melemima?

ŠALJIĆ: Imamo melem za opekotine I,II i III stepena. Zatim melem za ožiljke-keloide (u narodu poznato kao divlje meso). Treći dio koji proizilazi iz iskustva i nauke su kozmetički preparati  za njegu oštećene i zdrave kože, za sunčanje. Oni štite, njeguju i regenerišu kožu po mojim orginalnim recepturama u koje je ugrađena sva ljepota ljekovitog i aromatičnog bilja sa naših prostora.

MONITOR: Kako je zakonom regulisana ova oblast?

ŠALJIĆ: Mislim da zakon ovo nije dobro regulisao. Bilo bi logično da su se oni koji su pisali zakon konsultovali sa ljudima koji imaju veliko iskustvo u ovome, a postoje i istraživanja instituta. U bivšoj Jugoslaviji postojao je zakon o pomoćnim  ljekovitim sredstvima. Taj zakon je funkcionisao dugo i melem je bio priznat kao pomoćno ljekovito sredstvo. I prozivodio se za široku upotrebu.Ono čime se bavimo moja porodica i ja nazvao bih komplementarnom medicinom. Ali, došla su smutna vremena i to se polako počelo gubiti. Došli su neki ljudi koji misle da mogu uraditi sve sa parama. Međutim, za pare se ne može kupiti znanje i ovo što ja posjedujem.To su iskustvo, nasljeđe i vjerovatno geni. Sad se  i moja porodica bavi prirodnom kozmetikom  i vrlo uspješno u tome pomažemo onima koji nam se obraćaju. Ja sam za to dobio brojna priznanja. Kod zavoda za intelektualnu svojinu Crne Gore za ovu grupu proizvoda zaštićen je žig Šaljić kao intelektualna sovojina-brend.

MONITOR:Prvo su se biljke pojavile na Zemlji. Naučnici kažu da one imaju svoju energiju, ali daleko od toga da su sve uvijek kompatibilne sa čovjekom.

ŠALJIĆ: Kad je riječ o ljekovitom bilju sve se mora prilagoditi vremenu i prostoru i izbaciti ono što je balast. Istraživanja su pokazala da sva živa bića potiču od jednog gena. Na Zemlji je jedna biosfera, pa su i flora i fauna jedno, i život je jedno.Svi oni imaju dah života, svi oni dišu jedan vazduh i povezanost flore i faune je neminovna i pogrešno je to razdvajati.

Pojava cvjetnica na zemljinoj kugli bila je odjednom i cvjetnice su u osamdeset odsto, tako da kažem, krive za pojavu čovjeka i za ishranu čovjeka. I danas osamdeset odsto cvjetnica služi za ishranu ljudi. Tako da ja navijam za floru, jer je ona napravila podlogu za ovo što i danas jesmo. Zato molim svakoga ko krene da gazi po livadi da zaobiđe svaki cvijet i da ga ne nagazi. Uz to, ovo je ekološka država i ja sam učestvovao na prvom sajmu ekologije koji je održan u Budvi, ali on se, ne znam zašto, više ne pominje.

MONITOR: Odakle koristite ljekovito bilje?

ŠALJIĆ: Biljke ne poznaju granice, ali za sve što smo radili i radimo koristimo bilje iz regiona, prvenstvno iz okoline Berana, gdje smo dugo živjeli, ali nijesmo ograničeni samo na taj kraj. Otac mi je za to vrijeme bio izuzetno obrazovan i bio je veliki poznavalac ljekovitog i aromatičnog bilja. Inače, titula vidara je najveća titula u narodnoj medicini.Poznavao se i sa mnogim naučnicima i sa njima konsultovao, pa smo koristili i druge organske materijale. Išli smo, na primjer, u Bar i Ulcinj za maslinovo ulje.

MONITOR. Sa kojim se problemima susrećete kad je riječ o prikupljanju ljekovitog bilja?

ŠALJIĆ: Jedan od najvećih je to što nema berača ljekovitog bilja. Davno su iz Crne Gore nestali pravi berači. Zašto? Velike firme, kao što je bio Agrokombinat, imali su svoje pogone i otkupne stanice ljekovitog bilja.Ljekobilje iz Risna i Bar bilje imali su otkupne stanice.Ostros je imao pogon za otkup pelima. Izvozili su ogromne količine tog bilja. I ja sam imao čast da izvozim ljekovito bilje. Nosilac sam evropskog sertifikata za izvoz bilja u Francusku. Govorim o samoniklom ljekovitom bilju. Nestajanjem tih kombinata nestali su i berači ljekovitog bilja.

Nema više čobana, nema ni planina u koje su izlazile porodice i sakupljale šumske plodove i ljekovito bilje. A od njihove prodaje mnogi ljudi su živjeli. Sad više toga nema. Žalosno je kada, na primjer, prođem ispod Komova i vidim zapuštene livade gdje je sve podivljalo i zakržljalo. Priroda hoće družbu, biljke hoće druženje, da žive sa čovjekom. Uzmimo za primjer koprivu.Ona je pratilac ljudskih naselja. Kad napravite naselje ona će da se pojavi. To je ono što sam govorio da je biosfera jedno. Život je jedno.To nauka izučava i treba joj vjerovati. A ovo sve govorim i na osnovu svog iskustva.

MONITOR: Je li rješenje plantažno gajenje?

ŠALJIĆ: I šta se sad događa? U Crnoj Gori ne postoje plantaže.  Plantaže su kad se zasade hektari površine, a ne sto ili dvjesta kvdarata. Sve je sad usitnjeno i mislim da bi budućnost bila plantažno gajenje ljekovitog bilja.Plantažno gajenje je mukotrpan posao. Traži mnogo nauke i mnogo snage, ali to je budućnost kada je riječ o ljekovitom bilju. I mnogo, mnogo znanja. Znači, to ne može da se radi na divlje. Mora da postoji plan, mora da postoji priprema, to nije nešto da na brzinu zaradite pare.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo