Povežite se sa nama

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

 

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

MONITOR: Koliko su lična iskustva važna u kreiranju likova?

KARANOVIĆ: Lična iskustva su veoma važna kod pisanja jer mu daju neophodnu dozu uverljivosti. I u poeziji i u prozi lako se vidi da li je nešto „proživljeno“, što nije uslov, ali tekst time dobija veću „autentičnost“, jaču povezanost čitaoca sa tekstom, empatiju ka likovima. Uostalom, stvarnost je često fantastičnija od mašte, postoje momenti i situacije koji se naprosto ne mogu izmisliti. Treba to samo zabeležiti. Roberto Bolanjo je lepo primetio da za pisanje romana nije potrebna mašta već jedino pamćenje. Romani se pišu kombinovanjem sećanja. Naravno, kad ste početnik, najviše se oslanjate na iskustvo, a kasnije s poboljšanjem tehnike, veštine, jer pisanje je između ostalog i zanat, sve bude materijal za književnu građu – priče prijatelja, vest iz novina, odgledani film. Tada iskustvo nije jedino mesto odakle se crpu građa i ideje.

MONITOR: Pišete i poeziju. Koja je razlika u radu na prozi i poeziji?

KARANOVIĆ: Za roman je potreban mnogo veći intelektualni zamah i fizički rad na tekstu, naporniji je žanr. Mnogi veliki pisci nisu nikada uspeli da napišu roman (Borhes, Karver, td…), dok dobra pesma može nastati i za dva minuta. Proza je pešadija, a poezija konjica. S druge strane, nije sve to tako jednostavno jer tada bismo svi bili pesnici. Osnovna razlika je da pisanje proze može da se nauči, a za poeziju je potreban dar, imaš ga ili ga nemaš i tu ne pomažu nikakav rad i čitanje.

MONITOR: Knjigu pjesama It Was Easy to Set the Snow on Fire ste izdali za američko tržište.

KARANOVIĆ: Sjedinjene Američke Države oduvek su imale jaku pesničku scenu, s bogatom tradicijom i mnogobrojnim pesničkim školama. Danas je njihova poezija jedna od vodećih, ako ne i prva. Svakako najdinamičnija i najotvorenija za raznorazne eksperimente. Ali, konkurencija je ogromna. Veliki je podvig objaviti poeziju i u nekom američkom časopisu, a kamoli samostalnu knjigu.  Srpska poezija nema više od desetak samostalnih knjiga domaćih pesnika, danas već klasika (Vasko Popa, Novica Tadić, Radmila Lazić, itd.) i velika je čast biti u takvom privilegovanom društvu. Kada danas sagledam vremenski luk od skoro 40 godina, od početka pisanja u nekakvom socijalističkom Nišu, pa do Los Anđelesa, gde mi je knjiga izašla, mogu da budem veoma zadovoljan, ostvario sam ono o čemu se nisam usudio ni da maštam. Imao sam sreće i sa prevodom koji je dobio nagradu Američkog Pen-a, jer bez dobrog prevoda, ma koliko ti pesme bile dobre, u Americi, koja je kao književni kontinent dovoljna sama sebi, nemaš nikakvu šansu. Početkom decembra izlazi mi još jedna knjiga pesama u Americi, zbirka pesama u prozi Sleepwalkers on a Picnic (Lavander Ink/Dialogos, New Orleans, 2019) i nadam se da ću sledeće godine imati priliku da odem tamo i podržim je s nekoliko čitanja.

MONITOR: Kako gledate danas na regionalnu književnu kritiku?

KARANOVIĆ: Mnogi često smetnu sa uma da je književna kritika jedan od najzahtevnijih žanrova i jako je teško baviti se njom. Kritičar mora da poznaje lektiru/tradiciju do tančina, vlada književnom teorijom, bude informisan o mnogim stvarima koje se dešavaju u savremenom trenutku (muzika, film, itd…) kako bi svojim kritičkim aparatom mogao na valjan način da sagleda književno delo. Uz to mora da ima i dar za dubinsku analizu i povezivanje, što nije čest slučaj, i na kraju mora da se suoči sa odijumom ovih naših malih, incestuoznih sredina ukoliko se nekom zameri zbog negativnog teksta. Dakle, previše zahtevna kategorija, a premalo razumevanja i poštovanja. Zato i ne čudi oseka dobrih kritičara u regionu ili poplava pozitivnih kritika praktično za svako delo. Nedostatak urednika koji će se ozbiljno baviti svojim poslom i objektivne kritike glavni su uzroci pada kvaliteta regionalne književne produkcije bez obzira na postojanje talenata i jake energije među mlađim autorima.

MONITOR: Koja je kritika koju govorite sebi?

KARANOVIĆ: Kod pisanja, glavna borba odvija se unutra – borba sa sobom. Manje su važne nagrade i priznanja, dobre kritike i tiraži, što donosi neke manje ili više sporedne koristi, najvažnije je da to što pišeš bude dobro. I kad delo naiđe na nerazumevanje tu je vreme kao vrhovni sudija koji će stvari postaviti na svoje mesto. Pre ili kasnije dobre knjige, albumi, filmovi pronađu put do javnosti i zato je borba uvek usmerena na kvalitet. Kad pišem sam sebi podižem lestvicu, želim da pokažem ono u čemu sam u međuvremenu napredovao, pokušavam da preskočim visinu koju sam postavio u prethodnoj knjizi. Pokušavam i veoma sam zadovoljan ukoliko uspem u tome. A onda sledi nova etapa, novo podizanje lestvice i priprema da se ona preskoči.

MONITOR: Šta za vas predstavlja pobuna?

KARANOVIĆ: Svaki misleći čovek je pobunjeni čovek. Novac je preuzeo kontrolu nad svetom što za posledicu ima udaljavanje čoveka od svoje suštine i istinskih, pre svega, duhovnih potreba. Literatura je tu veoma važna u smislu skretanja pažnje na važne teme, nekakav „glas razuma“, savesti, mesta odakle se postavljaju prava pitanja. Pobuna ne mora biti direktno vezana za socijalni ili politički momenat kao u panku. Ona može da se izrazi i u načinu na koji posmatrate npr. literarnu tradiciju. Po meni su sva ona dela koja su se suprotstavljala kanonu, pokušavala inovaciju na ovaj ili onaj način, bila hrabra u traženju novih puteva – dela pobune. Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek.

Đorđije NJUNJIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo