Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom

MONITOR: NSD uskoro započinje sa koalicionim partnerima sveobuhvatni dijalog o Deklaraciji o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

DABIŽINOVIĆ: Pomirenje je postalo jedna od najopasnijih lijepih riječi crnogorske politike. Kad ga najavi politička struktura koja je decenijama učestvovala u proizvodnji podjela, treba pročitati sitna slova: ko se s kim oko čega miri, i šta se zauzvrat traži da zaboravimo? Deklaraciju NSD treba staviti pored Spajićevog Barometra 26. Vrijedi provjeriti nijesu li to različite ambalaže za sličnu političku operaciju: da se sukobi ne razriješe nego administriraju, odgovornost ne utvrdi nego raspodijeli, a prošlost ne razumije nego proglasi završenom.

Deklaraciju bih čitala i kao politički odgovor predsjednika Skupštine na premijera. Partnerstvo u vlasti ne ukida činjenicu da su već ušli u borbu za buduće birače. Spajić je Barometrom pokušao da zauzme prostor evropskog centra, stabilnosti i pomirenja; Mandić ulazi u isti prostor sa sopstvenom deklaracijom. Niko više ne želi da ostane samo predstavnik svog tradicionalnog biračkog tijela. Počela je borba za to ko će se predstaviti kao prihvatljiviji, evropskiji i državotvorniji – a da pri tome ne izgubi osnovno biračko tijelo.

Tu dolazimo do problema mnogo većeg od njihovog izbornog nadmetanja. Oni se bore za centar države koja nikada nije uspjela da dovrši sopstvenu građansku organizaciju. Zato pitanje „pomirenja“ tako lako ponovo postaje pitanje pomirenja nacionalnih kolektiviteta. Srpski nacionalizam jeste politički najsnažnije organizovan, institucionalno sve prisutniji i sa ozbiljnim spoljnim osloncima, ali njegova ekspanzija istovremeno hrani ostale nacionalizme. Crnogorski, bošnjački, albanski, hrvatski – svaki svoje opravdanje nalazi u strahu od drugoga.

Nacionalizmi su idealni politički partneri: javno se mrze, a jedni drugima obezbjeđuju razlog za postojanje.

Tu se vidi poraz građanske ideje. Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom.

Pomirenje bez suočavanja sa prošlošću, odgovornosti i jasnog odnosa prema nacionalističkim projektima nije pomirenje. To je politički organizovan zaborav.

MONITOR: Napisali ste da za budućnost Crne Gore nije presudno koliko se predsjednik Skupštine udaljio od Milana Kneževića ili Aleksandra Vučića, već od političkog projekta koji Crnu Goru razumije kao privremenu ili istorijski pogrešnu posebnost. Koliko se udaljio?

DABIŽINOVIĆ: Promijenio je registar. Nijesam sigurna da je promijenio knjigu. Predsjednik Skupštine govori umjerenije, institucionalnije i evropskije. To nije nevažno, ali nije ni dokaz ideološkog preobražaja. Sve manje me zanima koliko je lično udaljen od Vučića. Zanima me šta njegova politika radi Crnoj Gori. Politički puleni predsjednika Skupštine, teme koje lansiraju i zahtjevi koji se periodično isporučuju javnosti djeluju kao balističke rakete ispaljene u tijelo građanske Crne Gore.

Jezik. Državljanstvo. Zastava. Ustav. Istorija. Identitet. Dvojno državljanstvo. Spomenici. Crkva. Svaka tema zasebno predstavlja se kao sasvim legitimno demokratsko pitanje. Kada ih poređate jednu pored druge, teško je ne vidjeti obrazac. Crna Gora se stalno vraća u stanje u kojem mora dokazivati sopstveno pravo na postojanje.

Mandić nije jedini akter tog procesa. SPC, partije, mediji, kulturne i identitetske organizacije i ostali kompanjoni učestvuju u preraspodjeli političke, društvene i simboličke moći. To je zloćudna puzeća moć.

Ne morate srušiti građansku državu u jednom danu. Dovoljno je da danas pomjerite jednu granicu, sjutra relativizujete jednu činjenicu, preksjutra otvorite pitanje koje je bilo riješeno, promijenite institucionalni odnos snaga. Svaki pojedinačni korak dovoljno je mali da vam kažu da pretjerujete. Zbir tih koraka poslije nekoliko godina može biti druga država.

Njihov aktuelni sukob ne bih prerano proglašavala političkom emancipacijom. Ljudi se mogu posvađati oko puta, brzine i toga ko sjedi za volanom, a da i dalje putuju prema istoj adresi. Kad se promijeni adresa, tada možemo govoriti o zaokretu.

MONITOR: Tu su neki znaci otklona od Vučića, ne samo od strane predsjednika Skupštine, već i MPC.

DABIŽINOVIĆ: Mandić, MPC, drugi djelovi SPC i vlast u Beogradu nijesu jedan organizam. Imaju sopstvene interese, ambicije i borbe za moć. Naravno da će među njima biti sukoba. Ali autonomija interesa nije isto što i ideološka emancipacija.

Pogrešno je SPC posmatrati samo kroz pitanje njene poslušnosti ili neposlušnosti Vučiću. Ona je i snažan akter u Crnoj Gori, nosi sopstvenu odgovornost za promjenu odnosa moći, identitetsku homogenizaciju i potiskivanje sekularnog i građanskog prostora. Isto važi za partije, medije, kulturne institucije i druge.

Ne zanima me, dakle, samo jesu li se oslobodili Vučića. Zanima me jesu li se oslobodili nacionalističkog projekta. Da li je Crna Gora prihvaćena kao trajna politička zajednica građana kojoj nije potreban nacionalni vlasnik? Da li se odustalo od istorijskog revizionizma? Da li je antifašizam nesporan? Da li država pripada jednako svima, bez posredovanja nacionalnih i crkvenih elita? Kada odgovori na ta pitanja budu jasni, moći ćemo govoriti o otklonu. Do tada gledamo kako se moć preraspodjeljuje među nekadašnjim saveznicima.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju otklon od ideologija devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Možda je može  reći da smo devedesete konzervirali, stavili ih u podrum i više od tri decenije se pravili da tamo ničega nema. Sada smo otvorili vrata i čudimo se mirisu. Crna Gora nije prošla kroz suočavanje sa prošlošću.

Tu odgovornost ne možemo prebaciti samo na današnju vlast, četničku ikonografiju ili političke strukture koje danas otvoreno rehabilituju ideologije devedesetih. U devedesetim prethodna vlast i ovi današnji bili su zajednički politički program. Režim koji je vladao Crnom Gorom tri decenije bio je učesnik ratne politike devedesetih, a zatim je sebe prepakovao u njenog protivnika. To je jedna od centralnih crnogorskih političkih prevara.

Dubrovnik, Morinj, deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, Bukovica, Kaluđerski laz, ubistvo porodice Klapuh, Murino, ratna propaganda, kao ni učešće građana Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nijesu postali temelj društvenog suočavanja sa odgovornošću. Od učesnika u ratovima nekako smo stigli do regionalnog lidera pomirenja, preskočivši neugodni međukorak koji se zove odgovornost.

Nije bilo  lustracije, sistematskog obrazovanja o ratovima, institucionalizovanog pamćenja žrtava niti društvenog procesa koji bi nacionalizam politički delegitimisao. Zločini su povremeno obilježavani, ali ideologija koja ih je omogućila nije razorena. I zato se vratila.

Povratkom četništva rehabilitovan je politički princip iz kojeg se svi nacionalizmi hrane: da prošlost pripada onome ko ima dovoljno moći da je prepravi, a država nacionalnom kolektivu koji uspije da je prisvoji. Antifašizam tada postaje tek „jedna interpretacija istorije“, saradnici okupatora dobijaju spomenike i političke advokate, a istorijski revizionizam prelazi u institucije, parlament i političke pregovore.

Zato je zaborav politički važan. Ono čega se društvo više ne sjeća ne mora se ni opravdavati. Kada iz četništva uklonite kolaboraciju i zločine, možete ga vratiti kao tradiciju, identitet i „drugo viđenje istorije“. Kada iz devedesetih uklonite žrtve, odgovornost i društvenu podršku ratnoj politici, iste političke matrice možete ponovo ponuditi kao legitimne programe.

MONITOR: Hoće li nam pomoći EU, ako u nju uđemo?

DABIŽINOVIĆ: EU može pomoći institucijama, pravosuđu, ekonomiji, zaštiti prava i ograničavanju samovolje vlasti. To je ogromno. Ali Brisel nam neće demontirati nacionalizme. Postoje članice EU koje su uvjerljiv dokaz da se može biti u EU i duboko zaglavljen u nacionalizmu, autoritarnosti i istorijskom revizionizmu. Zato me plaši naša mantra: samo da uđemo.

Spomenik Đurišiću metafizičko biće

MONITOR: Godinu kasnije crnogorski istražni organi nijesu pronašli spomenik Pavla Đurišića. Šta to govori?

DABIŽINOVIĆ: To gotovo zaslužuje književni žanr. Država ima policiju, tužilaštvo, bezbjednosne službe, kamere, telefone, granice i druge blagodeti XXI vijeka, ali spomenik Pavlu Đurišiću uspijeva da postane neuhvatljiv. Skoro metafizičko biće. Ali spomenici ne bježe. Neko ga je uklonio, neko je to omogućio, neko je bio dužan da  utvrdi ko ga je sklonio i sprovede postupak.

Pitanje više nije gdje je Pavle Đurišić, nego ko je odgovoran što je mogao da nestane i zašto zbog toga niko nije snosio posljedice. Priča tu postaje neprijatno poznata. Nama ne bježe samo spomenici. Bježe optuženi i osuđeni ljudi koje je država morala spriječiti da pobjegnu. I svaki put dobijemo isti institucionalni ritual: policija, tužilaštvo, sudovi i bezbjednosne službe objasne svoj dio nadležnosti, odgovornost se rasporedi na dovoljno adresa i na kraju ne stanuje ni na jednoj.

Vlast koja nakon ovakvih slučajeva ne utvrđuje političku i institucionalnu odgovornost zapravo proizvodi sistem u kojem se neodgovornost isplati. Govorimo o sistemu nekažnjene neodgovornosti. A taj sistem ima još jednog pouzdanog saveznika – zaborav.

Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost, on je koristi

MONITOR: Kako vidite  Vučićevo  konstantno zaoštravanje retorike prema sve širem krugu ovdašnjih adresa?

DABIŽINOVIĆ: Vučićev problem je što Crnu Goru teško prihvata kao politički subjekt koji ima pravo da postoji izvan političkih potreba Beograda. To je sofisticiranija verzija hegemonije od one iz devedesetih. Ne morate danas slati tenkove. Imate televizije, portale, političke partije, ekonomske interese, crkvene strukture, društvene mreže, proizvodnju identitetskih kriza i gotovo svakodnevno određivanje ko je u Crnoj Gori dobar Srbin, loš Srbin, antisrbin ili neprijatelj Srbije. Zato se krug neprijatelja stalno širi.

Ali, Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost. On je koristi. Crna Gora je ostavila ogroman prostor za takvo djelovanje zato što nije izgradila dovoljno snažne demokratske institucije niti građanski identitet koji ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti.

Beograd može pokušavati da hegemonizuje crnogorski prostor. Mnogo ozbiljnije pitanje je: zašto mu je taj prostor toliko dostupan? Hegemonijska politika ne ulazi u vakuum. Ona ovdje nalazi političke partnere, institucionalne slabosti, medijske kanale, SPC i druge centre društvene moći koji imaju i sopstvene interese.

Milena PEROVIĆ

Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora

MONITOR: Kako ocjenjujete ovogodišnju turističku sezonu koja je u punom jeku, o čemu svjedoče svakodnevne gužve?

IVANČEVIĆ: Gužve na putevima, graničnim prelazima i u primorskim gradovima nijesu dovoljan pokazatelj uspješnosti turističke sezone. One prije svega ukazuju na ograničene infrastrukturne kapacitete i izrazitu koncentraciju gostiju u kratkom vremenskom periodu. Sezona se mora ocjenjivati kroz konkretne ekonomske pokazatelje: broj ostvarenih noćenja, prosječnu dužinu boravka, potrošnju po gostu, ukupne prihode, popunjenost registrovanih kapaciteta i doprinos lokalnoj i državnoj ekonomiji.

Moj utisak je da sezona protiče uz veliki napor turističke privrede, ali bez ozbiljnog destinacijskog upravljanja. I dalje imamo izraženu sezonalnost, sa koncentracijom prometa u julu i avgustu, dok predsezona i posezona ne daju rezultate koje Crna Gora, s obzirom na svoje potencijale, mora ostvarivati. Istovremeno se suočavamo sa kraćim boravkom gostiju, pritiskom na cijene, preopterećenom infrastrukturom, komunalnim izazovima i padom ukupnog kvaliteta turističkog doživljaja.

Zato konačnu ocjenu ne treba donositi na osnovu utiska sa terena, već nakon objave relevantnih statističkih i finansijskih podataka. Možemo imati pune puteve i plaže, a da istovremeno hoteli i registrovani izdavaoci smještaja ne ostvaruju očekivane rezultate. Turizam nije statistika sa graničnih prelaza, već ekonomska djelatnost čiji se uspjeh mjeri prihodima, kvalitetom i održivošću.

MONITOR: Nedavno ste upozorili na višegodišnje zanemarivanje turizma i pored toga što je naša najvažnija privredna grana. Kako je do toga došlo i u čemu se to zanemarivanje ogleda?

IVANČEVIĆ: Problem je u tome što se turizam u Crnoj Gori formalno proglašava strateškom granom, ali se u praksi tako ne tretira. Godinama izostaje kontinuitet turističke politike, često se mijenjaju resori i rukovodstva, dok se odluke donose bez stvarnog i sistemskog dijaloga sa privredom.

Prije nekoliko godina zalagali smo se za posebno Ministarstvo turizma, vjerujući da će ono biti snažan koordinator i kreator razvojnih politika. Danas, međutim, moramo priznati da taj model nije dao očekivane rezultate. Ministarstvo očigledno nema dovoljan autoritet da uskladi rad drugih resora niti kapacitet da pokrene neophodne reforme.

Zanemarivanje se vidi u stanju aerodroma i puteva, neplanskoj gradnji, komunalnom neredu, nedovoljnoj promociji, sivoj ekonomiji, nedostatku radne snage, nepostojanju savremenog modela upravljanja destinacijom, kao i u kašnjenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata.

Zbog toga smatram da Crnoj Gori nije potrebna Vlada koja samo ima Ministarstvo turizma, već Vlada u kojoj su sva ministarstva – turistička. Saobraćaj, finansije, prostorno planiranje, ekologija, kultura, poljoprivreda, obrazovanje, bezbjednost i javna uprava direktno utiču na turistički proizvod. Dok svaki resor ne preuzme svoj dio odgovornosti, turizam će ostati prioritet samo na nivou deklaracija.

MONITOR: I pored gromoglasnih najava o suzbijanju sive ekonomije, čini se da ona i dalje tokom sezone cvjeta. Postoje li procjene štete po budžet i načini da se ona suzbije? Vidite li političku volju za to?

IVANČEVIĆ: Ne bih iznosio proizvoljne procjene bez zvaničnih i javno dostupnih analiza. Upravo nedostatak preciznih podataka pokazuje da sistem nema potpunu kontrolu nad turističkim prometom. Ipak, nema dileme da država i opštine zbog neprijavljenih gostiju, neregistrovanog smještaja, rada „na crno“ i neizdavanja računa gube značajne prihode.

Šteta nije samo fiskalna. Siva ekonomija stvara nelojalnu konkurenciju i direktno kažnjava uredne privrednike koji prijavljuju goste, plaćaju poreze, doprinose i boravišne takse.

Suzbijanje sive ekonomije moguće je kroz povezivanje baza podataka policije, poreskih organa, lokalnih turističkih organizacija, inspekcija, katastra i digitalnih platformi za rezervacije. Neophodna je jednostavna elektronska prijava gostiju, jasna evidencija smještajnih kapaciteta, ciljane kontrole zasnovane na podacima i dosljedno sankcionisanje. Kontrole ne smiju biti selektivne niti sredstvo pritiska na privrednike.

Na pitanje političke volje, odgovor daju rezultati. Da je ona bila dovoljno snažna i dosljedna, siva ekonomija ne bi bila problem ovog obima. Politička volja se ne mjeri najavama, već povezanim institucijama i jednakim pravilima za sve.

MONITOR: Istakli ste da ne postoji ozbiljna međunarodna promocija Crne Gore, posebno na zapadnoevropskom tržištu. Kako je do toga došlo, koje su posljedice i jesmo li se opredijelili za druga tržišta?

IVANČEVIĆ: Promocija Crne Gore nije dovoljno kontinuirana, strateški usmjerena ni tržišno precizna. Ne može se nekoliko mjeseci pred sezonu početi sa kampanjom i očekivati ozbiljni rezultati. Na razvijenim tržištima reputacija destinacije gradi se godinama, kroz prisustvo u medijima, saradnju sa turoperatorima i avio-kompanijama, digitalne kampanje i jasno definisanu ciljnu grupu gostiju.

Posebno smo nedovoljno prisutni na tržištima Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Beneluksa i Skandinavije. To su tržišta koja mogu značajno doprinijeti produženju sezone, jer njihovi gosti putuju i van jula i avgusta, duže borave i zainteresovani su za prirodu, kulturu, aktivni, ruralni i zdravstveni turizam.

Ne treba zanemarivati nijedno tržište, ali je neophodna ravnoteža. Čini se da smo se više prilagođavali tržištima koja su trenutno dostupnija, umjesto da strateški gradimo strukturu gostiju u skladu sa dugoročnim interesima destinacije. Posljedice su kraća sezona, veća osjetljivost na krize, niža prosječna potrošnja i slabija konkurentnost u odnosu na mediteranske destinacije.

MONITOR: Zašto još nijesu donijeti Strategija razvoja turizma i novi Zakon o turizmu? Očekujete li da će se to konačno dogoditi?

IVANČEVIĆ: Paradoks je da država koja turizam proglašava najvažnijom privrednom granom i dalje nema savremenu strategiju održivog razvoja turizma niti funkcionalan zakon koji uređuje sistem upravljanja destinacijom. Razlozi su u nedostatku institucionalnog kontinuiteta, slabe međuresorske koordinacije i nedovoljno razvijenog dijaloga sa privredom.

Posebno zabrinjava što predloženi zakon nije uvažio gotovo nijednu suštinsku primjedbu turističke privrede. Umjesto modernog zakona o upravljanju održivim turizmom, dobili smo tekst koji se dominantno bavi administrativnim regulisanjem pojedinih djelatnosti. Crnoj Gori je potreban sistemski zakon koji jasno definiše nadležnosti, odgovornosti i koordinaciju institucija, lokalnih samouprava i turističkih organizacija.

Dokumente ne treba usvajati samo da bismo ih formalno imali. Neophodna je ozbiljna javna rasprava i uključivanje ljudi koji stvaraju turistički proizvod. Očekujem da će strategija i zakon biti usvojeni, ali je još važnije kakvi će biti i da li će se dosljedno primjenjivati. Loš zakon može proizvesti više štete nego odlaganje od nekoliko mjeseci.

MONITOR: Da li se i na koji način rješava hronični problem nedostatka radnika?

IVANČEVIĆ: Ovaj problem se uglavnom rješava kratkoročno, uvozom sezonske radne snage, dok su njegovi uzroci mnogo dublji. Turizam mora ponuditi sigurnost, mogućnost napredovanja, dostojanstvene uslove rada i perspektivu cjelogodišnjeg zaposlenja. U uslovima kratke sezone, poslodavci teško mogu zadržati kvalitetne radnike.

Neophodno je uskladiti obrazovni sistem sa potrebama tržišta, razvijati dualno obrazovanje, pojednostaviti procedure za angažovanje stranih radnika i unaprijediti uslove njihovog smještaja. Istovremeno, država mora smanjiti poresko i administrativno opterećenje legalnog rada i odlučnije suzbijati rad na crno.

Bez produženja sezone nema trajnog rješenja. Radnik koji može računati samo na nekoliko mjeseci zaposlenja teško će turizam doživjeti kao stabilnu profesiju. Zato su radna snaga, avio-dostupnost, promocija i razvoj cjelogodišnjeg proizvoda međusobno direktno povezani.

MONITOR: Da li je moguće planirati razvoj turizma sa ovakvim aerodromima i putnom infrastrukturom?

IVANČEVIĆ: Ozbiljan razvoj turizma nije moguć bez savremene saobraćajne infrastrukture. Crna Gora je u saobraćajnom smislu i dalje nedovoljno povezana destinacija. Željeznička mreža je ograničena, putna infrastruktura nedovoljna, a veliki dio gostiju zavisi od avio-saobraćaja.

Stanje aerodroma, posebno u Tivtu, ne odgovara potrebama moderne turističke destinacije. Ne možemo težiti gostima više platežne moći, kvalitetnijoj ponudi i dužoj sezoni, a istovremeno ih dočekivati u uslovima koji narušavaju prvi i posljednji utisak o zemlji. Dodatno, saobraćajne gužve na primorju značajno umanjuju kvalitet boravka i gostiju i stanovnika.

Država mora donijeti jasnu i hitnu odluku o modernizaciji i razvoju aerodroma, bez daljeg odlaganja. Potrebni su bolja regionalna povezanost, obilaznice, efikasan javni prevoz i pomorske linije koje će rasteretiti putnu mrežu.

Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Gost doživljava Crnu Goru kao jedinstven sistem od trenutka planiranja putovanja do povratka kući. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora.

Predrag NIKOLIĆ

Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenskom je posjeta Srbiji važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svjetska ahitektura bezbjednosti i dominacije

MONITOR: Kako ocjenjujete javno zbližavanje Vučića i Zelenskog, šta ga i ko ga pokreće?

ĐUKUĆ: Poseta ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog Srbiji izazvala je čitavu lavinu najrazličitijih (ne)odobravanja i hipoteza. Po sadržavju i izjavama, to je „uobičajena poseta” čelnika  zemlje napadnute od Rusije jedinoj ruskoj zemlji u Evropi, Srbiji. To je samo po sebi kuriozitet. One oličavaju dve potpuno različite evropske politike I stvarnosti u kojima žive. Srbija vodi najizrazitiju rusku politiku, do te mere rusku da ona ne može biti više ruska nego što jeste. Zato je Aleksadar Vučić apotekarski merio svaku reč zbog nezadovoljnog patrona u Moskvi. Zelenski je došao u takvu sredinu da kaže istinu o ruskoj agresiji! Srbija je u Generalnoj skupštini Ujedinenih nacija glasala za rezoluciju o osudi ruske agresije, ne tako glatko, nego na pritisak Brisela. I mislim da se tu završavaju sva potonja glasanja Srbije u korist Ukrajine u Ujedinjenim nacijama. Srpski zvaničnici na rečima podržavaju teritorijali integritet Ukrajine, vezano za recipročnu podršku oko Kosova, mada su stvari teško uporedive. Uprkos brutalnom ruskom ratu u Ukrajini, u srpskom prostoru prevladava ruski a ne ukrajinski sentiment, kao dokaz dubine delovanja „ruskog sveta”. Zelenski je hrabar državnik, on se u državi izrazite ruske politike bori za istinu o stradanju svoga naroda. A ta istina je, videli smo, uzbudila ruske duhove u Srbiji i Rusiji. Srbija i Ukrajina su dva lica Evrope, dve politike, kao dve tračnice, svako ide svojom, ne smetajući jedna drugoj, a ima mesta gde se interesi zbližavaju, ukrštaju: teritorijalni integritet, neki humanitarni aspekti, lukrativni poslovi, i racionalno ih koristi i jedna i druga strana. Posetom Zelenskog  Srbija nije dobila u Briselu koliko je izgubila u Moskvi. Vučić od početka rata nije posetio Kijev poput drugih, niti da oda poštu izginulim čak kad je u evropskoj delegaciji. Politički stavovi Srbije prema Rusiji isiviše su tvrdi da bi ih bilo šta, pa i jedna poseta pomerila. Zar o tome ne govore činjenice da RF nije uvedena ni jedna jedina sankcija, personalna, ili pravnom licu, da Beograd oko ruskog NIS-a ćuti, da ga guši ruska energetska zavisnost, itd. Srbija i njena ruska politika imaju kapitalni značaj za RF, ona je jedino rusko „okno prorezano” u Evropu. Priče o ruskom čuvanju Kosova obostrana je poštapalica.

MONITOR: Može li se u ovoj posjeti vidjeti i nekakva geopolitička dimenzija?

ĐUKIĆ: Budimo realni, Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Srbiju ne interesuje krupna poltika. Zainteresovana je samo da se nalazi što bliže Putina, Siau. Njena geopolitička je region. Ali kao što rekoh, dometi su sve kraći, a konflikti sve češći. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Vučićeve ekonomske hvale su takođe svakodnevne, kao i napadi na susede, a Srbija ne može da se odlepi od evropskog dna. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenski očito ima odličan pregled najšire situacije i poseta Srbiji mu je važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svetska ahitektura bezbednosti I dominacije.

MONITOR: Prije par dana Vučić je najavljivao nove razgovore sa Putinom i drugim liderima globalnog svijeta. Da li posjeta Zelenskog ima veze sa tim?

ĐUKUĆ: Teško je komentarisati njegove izjave jer su danas ovakve, sutra onakve, a nikada dosledne. Kako će imati kontakte na vrhu kada podnosi ostavku „za dve tri nedelje”? To je neozbiljno, kao što je sve u njegovoj politici improvizacija, utemeljno na kratkom pamćenju, populizmu, očuvanja vlasti po svaku cenu. Ta politka njegovoj garnituri donosi rezultate samo dok je on interpretira. Kada on padne, sve pada, sve se ruši kao kula od karata, jer i jeste sve od karata, korupcije, daleko od pošetenja i morala.

MONITOR: U Rusiji je teška atmosfera. Jabloku je zabranjeno da učestvuje, a Boris Nadeždin je posle osude na robiju, prinđen da pobjegne. No, ne djeluje da je svijet zbog toga „pao na tjeme”. Kako ocjenjujete sve veću ravnodušnost svijeta?

ĐUKIĆ: Rusija se nalazi na prepoznatljivom putu stramputice koji je „krunisala” ratom u Ukrajini lišenom svakog razuma. Politički problemi, ako su postojali, mogli su se rešti mirnim putem, ako ne za tri dana ili tri nedelje, koliko je trebao da traje ovaj rat, onda za pet godina, Koliko će najmanje trajati, uz milionske žrtve, i za 0,5 procenata od teritorije RF. Apsolutno je besmisleni rat koji će Rusiju koštati budućnosti do karaja ovog veka. Ali to je volja ruskih građana i Vladimira Putina, oni su žrtve, i tek će da plaćaju cenu ratne politike. A setimo se koliko su Rusi vapili za otvorenim vratima Evrope i sveta. Stigla ih je „čvrsta ruka” Putina, represivne snage deluju. Rusija kao uvek kasni za Evropom.  I kao uvek ne podnosi da joj se bilo šta prigovori („mešanje u unutrašnje stvari”).

MONITOR: Ima li danas ikakvih globalnih resursa koji bi omogućili reset sadašnjeg globalnog poretka?

ĐUKIĆ: Kompleksno pitanje! Današnji svet izgleda kao velika retorta u kojoj se „kuvaju” mnoge politike, i niko ne zna koja će na kraju isplivati i pobediti. Nije reč o običnoj geopolitičkoj krizi, svetski poredak nije više stabilan sistem, a novi sistem koji bi ga zamenio nije nastao. Sudaraju  se različiti modeli budućeg sveta. Nijedan nema snage, legitimiteta I univerzalnosti, da postane novi poredak. Zato živimo u međuporetku – između američkog unipolarnog poretka i nekog novog, još neformiranog poretka, neki ga nazivaju multipolarni. Nisu u igri samo dve sile. Sjedinjene Države i Kina su centralna osa, a oko njih postoji niz drugih zemalja, EU, Indija, Japan, Brazil, Rusija, zalivske monarhije, srednje sile koje postaju (mutilateralna) snaga. Zato današnja svetska politika i liči na veliku geopolitičku retortu: u njoj se istovremeno zagrevaju američki unipolarizam, evropska autonomija, kineski uspon, ruski revizionizam, ambicije srednih zemalja, nacionalizam, protekcionizam, visoke tehnologije, borba za resurse. Sve je u „miksu”, a niko ne zna koja će supstanca na kraju prevladati. To je ono što stanje čini neupravljivim. Najopasniji trenutak nije kada postoji loš poredak, nego kada stari slabi, a novi nema pravila. Antonio Gutereš, generalni sekretar OUN, početkom 2026. rekao je da institucije globalnog upravljanja odražavaju ekonomske i političke odnose od pre 80 godina i pozvao na multilateralnost, „umreženu“ i inkluzivnu. Američka hegemonija se ruši. Međunarodna arhitektura građena posle 1945. traži reforme, a velike sile je ometaju. Reset je moguć, ali ne mislim da će to biti jedan veliki događaj. Ne verujem da ćemo se jednog jutra probuditi i imati „novi svetski poredak“. Verovatnije je da će novi poredak nastajati kroz seriju kriza, ratova, sporazuma, kompromisa, reformi („kompetitivna multilateralnost“). Jer, nema političke saglasnosti velikih sila kako poredak treba da izgleda. Zato I živimo u svojevrsnoj toj retorti u kojoj se nadmeću američka, kineska, evropska i druga viđenja budućeg sveta, ne znajući koja će politika na kraju isplivati.

MONITOR: Jesmo li na rubu „humanističke ledine”?

ĐUKIĆ: Ako pod „humanističkom ledinom“ podrazumevamo svet u kome više nema dovoljno snažnog autoriteta međunarodnog prava, onda smo već delimično na njoj. Ne zato što je međunarodno pravo nestalo. Problem je u njegovoj primeni i selektivnosti. Najveća opasnost nije povratak sveta u stanje bez međunarodnog prava, već u stanje u kojem međunarodno parvo postoji, ali njegova primena zavisiti od odnosa snaga. Pobediće model koji uspe da spoji moć i legitimitet. Danas nijedna sila sama ne može ponuditi univerzalni model sveta koji bi prihvatila većina čovečanstva. Verovatniji je hibridni multipolarni poredak, u kojem će velike sile imati mnogo veću autonomiju, ali će morati prihvatiti minimum zajedničkih pravila. Zato je pred nama najveća politička bitka 21. veka: ne samo ko će biti najjači, nego da li će svet biti uređen pravilima ili odnosom snaga.

Njemačka „diktira modu” i ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo što su njene investicije tu najveće

MONITOR: Aktivnosti Aleksandra Vučića najviše prati štampa njemačkog govornog područja. Ima i dosta analitičnosti pa i čestih pohvala. Kakvi su sve interesi iza tog velikog interesovanja Njemačke?

ĐUKIĆ: EU čine velike, srednje i male zemlje. Ove male po broju dominiraju, zato nije čudo da je EU „sigurna kuća” malih država i naroda i da one tamo teže. Nemačka je, pak, najveća i ima kapacitet da prati sva zbivanja na evropskom konitentu, najveći je kontributor budžeta. Ona „diktira modu” I ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo kada su njene investicije tu najveće, Srbija je „na evropskom putu” a ponovo je remetilački faktor, ništa nije rešila od „nasleđa”, sve zavisi od jednog čoveka. „Veliko” nemačko interesovanje za Srbiju izgleda veliko u regionu malih, razdrobljenih, država kao što je Zapadni Balkan, gde je svaka država slučaj za sebe. Onda Srbija igra neku tačku oslonca u nestabilnom region uprkos činjenici da je i ona sama nestabilna, ali je neka veća geografska površina. I da povučemo da naš region postaje teren povampirenja poraženih snaga devedesetih godina, govora mržnje, nerešenih I zamrznutih konflikta, izrazitog separatizma i dnevnog dovođenja u pitanje  postojanja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. To strateški pogađa EU, utiče na njenu stabilnost i bezbednost i direktno snosi posledice malignog uticaja.

Vlast u Srbiji se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan

MONITOR: U Srbiji se čekaju izbori, važni za sve. Mislite li da bi djelovi EU i Evrope bili spremni da ih ne priznaju, ukoliko se pokažu i dokažu bitni nedostaci izbornog procesa?

ĐUKIĆ: Što se tiče izbora, vlast u Srbiji čeka Godoa, čoveka koji neče doći i doneti joj pobedu! Ona se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan, promena koje su nezaustavljive. Vlast je degradirana i urušena, drži se na sili i jednom apsolutno potrošenom i iscrpljenom licu, vokabulara milion puta recikliranog. Niko to više niti sluša, niti gleda, niti razume! Ako je vlast poštena, ona se ne boji poštenih izbora. Ako nije, a nije, sve čini nepošteno, a znamo da joj ništa nije sveto bilo ni do sada i ne jedanputa hvatana je u „zabranjenom voću”. Zato su ovi izbori pod posebnom lupom i domaće političke javnosti, i međunarodne, i nema sumnje da nepoštene izbore nećeniko priznati. Aktuelna srpska vlast nikada neće uradit dve stvari: neće poštene izbore i neće drugu medijsku sliku u zemlji.

Nastasja RADOVIĆ