Povežite se sa nama

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT I NVO AKTIVISTA: Crna Gora – parlamentarna mafiokratija

Objavljeno prije

na

Organizovani kriminal seže do vrha vlasti i, u postojećim okolnostima, osjeća se lagodno, sigurno i neobično moćno. A legalizovani kapital stečen kriminalom predstavlja temelje i noseću armaturu parlamentarne mafiokratije

 

Razgovor sa Budislavom Budom Minićem, advokatom i aktivistom Organizacije KOD i Pravozastupnik, započinjemo pitanjem šta je to iz trogodišnjeg rada Vlade čemu bi on mogao dati pozitivnu ocjenu?

MINIĆ: Dozvolite mi, na početku, jednu malu ispravku. Smatram sebe doskorašnjim advokatom pošto sam, zatražio brisanje iz Imenika advokata AK CG, uvjeren da nije moralno baviti se advokaturom kod ovakvog stanja u pravosuđu.

Sada i da odgovorim na vaše pitanje. Kao čovjek sa sjevera mogu da kažem da sam prvi put kod ove vlade vidio da oni znaju kako Crna Gora postoji i iznad Bioča. Druga je priča da li je novac namijenjen sjeveru razumno i racionalno utrošena, ili po tome ova vlada liči ne njene prethodnike. Tek ćemo vidjeti da li će njihovi planovi i naša sredstva donijeti očekivani rezultat, ili ćemo svi završiti u Podgorici. Da tu živimo, radimo, školujemo se i liječimo. Ja  nijesam optimista.

MONITOR: A najbolje od Markovićevog kabineta?

MINIĆ: Kao najbolji rezultat ove vlade, iz moje perspektive, izdvojio bih to što sam  prvi put, makar po spoljnoj manifestaciji, vidio da tajkuni bliski Prvome budu opstruirani od Drugoga, u nekim već dogovorenim ‘projektima’, kako to već rade organizovane kriminalne grupe. Pa je tamo kod Petrovca ostalo nešto nedevastirano, pa će izgleda neke rijeke biti sačuvane od minielektrana.

Ova vlada je, kako sam ja zapazio, stavila prst u oko nekolicini tajkuna bliskih Predsjedniku.

MONITOR: Kako se to može manifestovati na predstojećem kongresu DPS i kakve bi posljedice moglo imati po sve nas?

MINIĆ: Čini mi se da mi ne zavisimo od te, kao ni od bilo koje druge, političke strukture, pošto je ona samo u funkciji određenih segmenata naše parlamantarne mafiokratije.  A ti segmenti su najorganizovaniji u Crnoj Gori.

Tvrdim da su organizovane kriminalne grupe na čijem čelu su politički lideri koji su na vlasti, jače  od sudskog sistema i pravosuđa, i to pravosuđa u širem smislu koji obuhvata i policiju i advokaturu.

MONITOR: Šta je to parlamentarna mafiokratija?

MINIĆ: Crna Gora je parlamentarna mafiokratija formalno demokratska zemlja čije su institucije (političke, socijalne, ekonomske, obrazovne…)  pod kontrolom par porodica i poslovnih oligarha. Organizovani kriminalseže do vrha vlasti i, u postojećim okolnostima, osjeća se lagodno, sigurno i neobično moćno. Naročito u nekim svojim pojavnim oblicima: pranje novca, korupcija, infiltracija u legalne poslove, lažni bankroti, krađa umetničkih dela i kulturnih dobara,ekološki kriminal …  Legalizovani kapital stečen kriminalom predstavlja temelje i noseću armaturu parlamentarne mafiokratije.

Zato držim da je naš najveći propust to što nismo, uz pomoć ljudi iz Evrope, napravili tužilaštvo kome se može vjerovati. Aktuelno, sastavljeno od ljudi koji su prepoznati – u manjoj ili većoj mjeri – po nečemu što im oduzima kredibilitet, ne može zavrijediti povjerenje. A bez povjerenja nema ni učinka.

Najjednostavnije: u ovom tužilaštvu nema kapaciteta da procesuira glavnu familiju po  bilo kome osnovu. A znamo kako izgleda kad se to tužilaštvo i to sudstvo okome na nekoga ko argumentovano i kritički analizira njihov rad.

MONITOR: Čelnici tužilaštva nedavno su se oglušili o poziv da u parlamentu referišu o svom radu. Potom u Skupštinu nije došao ni direktor ASK Sreten Radonjić. Kako sve to tumačite?

MINIĆ: Gest i jednih i drugih  pokazuje  koliko nam institucije vrijede. Taj parlament nije parlament. To tužilaštvo nije tužilaštvo… To što piše na zidu i na papiru ne znači mnogo, jer je praksa savim drugačija.

Ja kao građanin taj parlament ne doživljavam kao mjesto gdje se, i u moje ime, neki ljudi bave javnim interesom i opštim dobrom. I tu me jednako pogađa i ponašanje pozicije i opozicije. Tim prije što ja ponašanje poslanika vladajuće koalicije potpuno razumijem. Nimalo ne odobravam  – ali potpuno razumijem. Oni koriste sve što im je dozvoljeno. I od institucija i od građana.

Teže mi je da shvatim kako i zašto opozicija radi to što radi, nakon zajedničke odluke o bojkotu. U parlamentu se pojavljuju grupacije koje za sebe kažu kako su jedini, pravi, najbrojniji… a kršenje dogovorenog pravdaju potrebom da saopšte svoje stavove u prisustvu što brojnije publike, gledalaca.

To mi govori da oni parlament ne doživaljavaju kao mjesto na kome se vodi politika, za dobro građana, već kao mjesto na kome promovišu sebe i svoje partije.Oni su, znači, sve svoje obaveze u okviru zakonodavne vlasti potčinili stranačkim i ličnim interesima. To dobro razumiju i ovi koji su Agenciju za suzbijanje korupcije potčinili tazbinskim i prijateljskim vezama i obavezama.

Slično je u Tužilaštvu gdje takođe vlada ista svijest i modeli ponašanja.

MONITOR: Iz Vlade, odnedavno, stižu primjedbe da se tužilašvonašlo van ustavom ugovorene podjele vlasti naizvršnu, zakonodavnu i sudsku. Da li to vidite kao problem?

MINIĆ: Dijelim ocjenu da je tužilaštvo van svake kontrole. I nije jedino. Takav je i Ustavni sud, da ne idem dalje. Može im biti i tako se ponašaju.

Ja ne pretendujem da imam gotovo rješenje za mnoštvo izazova i teških posledica stanja u tužilaštvu, a ne vidim ni da ga tužilaštvo a ni ukupna struka traže kroz sagledavanje svih neophodnih faktora.Za početak, mi nemamo ni većinski stav, a tek ne konsenzus, o tome kakvo je ovo društvo i čemu teži.

Počnimo od toga da je Crna Gora zemlja koja nema demokratsku tradiciju, gdje su ljudi navikli na to da imaju gospodara – domačeg ili stranog, imamo društvo bez sistema zaštite ljudskih prava  kolektivnih i pojedinačnih, sa ukorijenjenim mehanizmima jedinstva vlasti bilo da se radi o monarhiji, komunističkoj republici ili ovome danas. Otud se kod nas i na tužilaštvo nerijetko gleda onako kako se na njega gledalo u vrijeme kada je ono nastalo kao organ nekog apsolutnog vladara, monarha –  često prije sudova.

MONITOR: Rješenje?

MINIĆ: Imamo od koga da učimo. Samo što moramo promišljati o rješenjima, a ne nekritički prepisivati i instalirati modele koji su potpuno drugačiji od  crnogorskog ambijenta.

Tužilaštvo u Njemačkoj je, na primjer, direktno podređeno Ministarstvu pravde. Ali to ne dovodi u pitanje njegovu samostalnost i nezavisnost. Utemeljenost pravne države i vladavine prava, efikasan sistem zaštite ljudskih prava, značaj i uticaj javnog mnjenja i profesionalni integritet tužilaca, garancija su da tamošnje Ministarstvo pravde neće zloupotrebiti svoja ovlašćenja.I, što je strano Crnoj Gori, neminovno će odgovarati u slučaju eventualne zloupotrebe.

S druge strane, u Italiji, uspostavljanje tužilaštva kao samostalnog i nezavisnog organa je bilo nužno i jedino rješenjeu uslovima visokog stepena korupcije i višedecenijske povezanosti kriminalnih struktura sa svim nivoima vlasti.

Mi smo, opet, specifična priča. Neophodno je raditi na rješenjima koja će garantovati samostalnost i nezavisnost u radu tužilačkog mehanizma u postojećem ambijentu i njihovo prilagođavanje (očekivanim) promjenama ambijenta. Pri tome, bez odgovornosti i dosljedne primjene normiranih rješenja, uloga tužilaštva neminovno će biti obesmišljena. A, po mom mišljenju, ključna je odgovornost onih koji sjede u sudskoj i tužilačkoj vladi, odnosno Sudskom i Tužilačkom savjetu.

MONITOR: Ministar pravde nas ovih dana ubjeđuje kako je predsjednici Vrhovnog suda ovo tek drugi mandat?

MINIĆ: Ja razumijem poziciju Zorana Pažina kao ministra i njegovu obavezu da javnosti plasira priče po mnogo čemu drugačije od onoga što on, kao stručnjak, misli i zna kako je. U ovim vladama koje ne provode svoju politiku, nego moraju da provode politiku koju utvrđuju organizovane kriminalne grupe, onda moraju i da pričaju ono što im se otuda naloži. Tu je jasno,  ko god pristane da bude ministar, ako je na to mjesto došao sa integritetom i kredibilitetom, zaratio je ili sa sobom ili sa ovim centrima moći.

Mi smo sada u situaciji da naše političke elite ne poštuju nikakve vrijednosti – čak ni ono malo što je bila naša tradicija, koju mi uveličavamo i uljepšavamo. Ne smeta im ni uvreda, ni laž, ni kleveta, ništa… ukoliko može biti od korist ‘za našu stvar’. Imamo potpuno odsustvo stida čak i za očigledne neistine koje se saopštavaju kao činjenice i stavovi i laicima i ljudima koji tu materiju vrlo dobro poznaju. I bez imalo srama se to radi – i to je jedan od razloga što je stanje u našem društvu ovako kako je.

MONITOR: Takvo stanje je zimus proizveloproteste u čijoj ste organizaciji, jednovrijeme, i vi  aktivno učestvovali.Markovićeva Vlada ih je „preživjela“. Da li je, zapravo,to njen najveći uspjeh?

MINIĆ: Ne vidim to kao uspjeh vlade, već  kao poraz svega građanskog u Crnoj Gori. Ta površnost i naivnost u građanskom aktivizmu donosi odsustvo svega što je potrebno da bi se stvari promijenile. A kad kažem ‘stvari’ mislim i na vlast i na opoziciju i na nas  građane, ili bolje rečeno stanovnike Crne Gore. Jer svi mi obično jedno pričamo (jednakost, vladavina prava…) a drugo radimo (tražimo prečicu, da zaobiđemo zakon – „mi na sitnije, oni na krupnije“), ne shvatajući da smo tako svi na gubitku.

Vlast sve ovo vrijeme, na čelu sa glavnim likom koji se pita o svemu u sve tri grane vlasti, pokazuje veliku smušenost, postiže autogolove, srlja u greške takve i tolike da to ne možemo porediti ni sa počecima njihovog političkog djelovanja.

Samo što se pokazalo da su problemi jednaki ili još veći i na ovoj drugoj strani. Neka što je opozicija jalova i nemoćna, nego ni ostali djelovi društva, u koje mi polažemo veliku nadu, pokazuju da nijesu dorasli prilici koja im je, što se kaže, servirana na tacni. Imali smo povod, imali smo dublje razloge, potrebnu energiju – samo je trebalo sve to uvezati, povezati i povesti na pravi način. I u pravom smjeru. To nijesmo umjeli.

MONITOR: Mnogi su spremni da krivicu prebace na građane koji, kažu, ne znaju, neće, ne smiju…

MINIĆ: Ja sam vrlo kritičan prema crnogorskom čovjeku. Nezavisno od njegove vjere i nacije, smatram da on treba da se formira kao građanin da bi imao očekivana prava i slobode. Ali, mislim da je on u ovom trenutku zakinut za elitu koja treba da bude pokretač promjena.

Pokušavam, u razgovorima i nekim svojim promišljanjima, da slabosti te naše elite, koje su očigledne, uvežem sa slabostima onih koji treba da prime njihove poruke i rješenja. A i tu smo potanki.

Tako da završimo o protestima Odupri se: narod je prevazišao sebe i po odzivu i po upornosti i po sastavu. Zatajila je elita. Doda li se tome značajan negativan učinak opozicionih struktura, eto razloga što je vlast iz te priče izašla kao pobjednik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo