Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, UNIVERZITETSKI  PROFESOR I POLITIČKI ANALITIČAR IZ MOSTARA: Nacionalisti kontinuirano nanose štetu građanima BiH

Objavljeno prije

5 godina

na

S ovom vlašću i s etnonacionalističkim filozofijama evroatlantska perspektiva BiH je nikakva. U uslovima vladavine evropskih vrijednosti one gube smisao vlastitog postojanja, a usvajanje evropskih standarda je vrhovima tih filozofija prijetnja i za pravnu sigurnost

 

 

MONITOR: Nakon trinaest mjeseci konačno je formirana vlast na nivou BiH. Zašto to nije urađeno ranije?

KUKIĆ: Formiranje vlasti ne odgovara onima koji na nivou BiH čine većinu nakon posljednjih parlamentarnih izbora – Stranci demokratske akcije (SDA), Hrvatskoj demokratskoj zajednici  (HDZ) i Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Zašto?

SDA jer se nakon posljednjih izbora u formiranje vlasti, pored Radončićev Savez za bolju budućnost BiH  (SBB), sada uvukla i Demokratska fronta (DF), čime je svome biračkom tijelu htjela poručiti da joj je misija  bošnjački interes važnija od količine moći koju će posjedovati. Važno joj je, potom, bilo i da DF i Željka Komšića prikažu dijelom bošnjačke političke kvote – i u tome su, objektivno, i uspjeli. Naravno, nerado se odriče dijela političke moći koju mora predati DF-u i stoga joj ide u prilog talasanje kojim se krade vrijeme i odgađa ulazak DF-a u vlast.

Slično je i sa HDZ-om,  koji je na ove izbore išao s većim brojem političkih partija iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Sada se u njihovu korist, međutim, mora odreći dijela moći koju je posjedovao, a to političkim talasanjem, i pričom o hrvatskom nacionalnom interesu, želi odgoditi što je duže moguće.

Jedini koji je za formiranje vlasti zainteresiran je Milorad Dodik, jer ga u postojećoj strukturi vlasti nema. A on je planirao da ulazak u vlast iskoristi kako bi šapu stavio na sigurnosne agencije BiH (SIPA i OSA) i onemogućio eventualne akcije protiv sebe za ono što je, mislim na kriminal, činio proteklih 15 godina. No, izbjegavao je da to učini na način da BiH i njezine institucije prizna na način koji isključuje mogućnost različitih tumačenja. A objektivno, odgovaralo mu je i ovakvo stanje, jer mu je služilo kao dokaz za teze da je BiH nemoguća i da je vrijeme da to shvate i svjetski centri moći.

MONITOR: Parlament BiH, iako konstituisan, nije radio duže od godinu kao ni razne komisije. Kakve je političke i ekonomske štete zbog toga pretrpjela BiH?

KUKIĆ: Prvo, nije tih godinu dana izuzetak. Ni u prethodnom mandatu parlament nije funkcionirao – osim kada je s državnog budžeta trebalo uzimati zastupničke plaće koje su među najvećima u regiji. Drugim riječima, nacionalisti svojim nečinjenjem nanose štetu građanima BiH u kontinuitetu. Jer, time obeshrabruju investiranje kapitala budući da kapital bježi od politički trusnih prostora. S druge strane, time motiviraju mlade ljude da sve intenzivnije pune autobuse, vozove i avione i odlaze na van granica BiH s kartom u jednom smjeru.

MONITOR: Može li se taj period nazvati godinom bezvlašća?

KUKIĆ: Naravno.  Ali ponavljam, to nije nešto što nam se prvi put događa. To je, nažalost, stanje s kojim smo navikli živjeti. I za koje su zaslužni oni kojima nije interes da država funkcionira.

MONITOR: Predsjedništvo BiH donijelo je odluku da će u NATO sjedište u Briselu dostaviti dokument  Program reformi BiH, ali za javnost je tajna šta piše u njemu. Je li to novo zavaravanje javnosti od strane političkih elita ili nešto drugo?

KUKIĆ: Manje je važno kako se dokument zove – Program reformi koji je Predsjedništvo usvojilo ili Godišnji nacionalni program (ANP), u vezi s kojim se godinu dana diže prašina. Važno je što u onom, što u Brisel ide, piše. A to u ovom momentu ne zna nitko. Dvojica članova Predsjedništva kažu da je to ANP, treći da je to dokument suradnje s NATO, koji ne utvrđuje i obaveze na putu prema NATO. Što stvarno jeste, nećemo znati dok dokument ne bude dostupan javnosti.

S druge strane, brine zaključak da se dokument u Brisel šalje tek nakon formiranja Vijeća ministara. Zašto tek tada? Ne stoji li iza toga namjera Dodika da, nakon što zaposjedne fotelje državne vlasti, okrene priču – i da njegovi ministri u Vijeću ministara kažu – oprostite ovaj dokument je protiv interesa RS-a i ne želimo da on ide u Brisel. A dokument, podsjetimo se, u NATO šalje Vijeće ministara, ne Predsjedništvo. A tu mogućnost, po onome koliko Dodika znam, ne treba isključiti.

MONITOR: Taj dokument potpisao je i Dodik, koji je protiv priključenja BiH NATO-u.

KUKIĆ: Istina. I baš to je razlog sumnji koju izrekoh. Iako, zaokreti te vrste Dodiku nisu strani. U zadnjih 20 godina ih je on imao nekoliko. Uostalom, i prije sjednice Predsjedništva na kojoj je glasao za ovaj dokument s Predsjedništvom su razgovor imali predstavnici pet najmoćnijih zemalja Zapada, a s članovima Predsjedništva su, koliko znam, bili i ljudi iz CIA. I ne isključujem da su za Dodika imali poruke koje su ga motivirale na zaokret.

MONITOR: Kakva je evroatlantska perspektiva BiH s obzirom na to da je Evropska komisija prije pola godine objavila da od 14 prioritetnih obaveza koje BiH mora ispuniti na tom putu nijednu od njih još nije ispunila? 

KUKIĆ: S ovom vlašću i s etnonacionalističkim filozofijama nikakva. Jer, u uvjetima vladavine evropskih vrijednosti one gube smisao vlastita postojanja. A ruku na srce, usvajanje evropskih standarda je vrhovima tih filozofija prijetnja i za pravnu sigurnost. Poglavlja 23 i 24, naime, znače pravnu državu i vladavinu zakona, a u tim uvjetima, zbog kriminala koji su prethodnih 20 godina činili, oni redom dolaze pod udar – i s realnom prijetnjom da završe tamo gdje kriminalci završavaju svugdje u svijetu.

MONITOR: Političke manipulacije su postale sastavni dio političkog života u BiH.

KUKIĆ: Manipulacija je dio svake politike, u zemljama bivše Jugoslavije posebice. No, manipulacija kakvu svjedočimo u BiH je specifična, jer se poziva na nacionalni interes i nacionalnu ugroženost. I utoliko je moć njezina utjecaja u konkretnim uvjetima veća od formi političke manipulacije koja se prakticira drugdje. I ne samo to. Taj tip manipulacije ovdje, objektivno, ima šanse i na relativno dugo trajanje – i s njom nam je živjeti i slijedećih desetak, pa i više godina.

MONITOR: Kakve posljedice trpi BiH zato što ima pet  predsjednika, četrnaest vlada i 173 ministra, ne samo zbog toga što na administraciju troši gotovo polovinu bruto-društvenog proizvoda? 

KUKIĆ: Zastrašujuće. Budžeti svih razina vlasti, zbog silne javne potrošnje, nemaju ni trunke šansi da budu razvojni. To su, naprosto, jame bez dna koje gutaju BDP. A rezultat toga je da, uz političku nestabilnost koju imamo, kapital u širokom luku zaobilazi BiH, da nema novih radnih mjesta, da nam mladost pakira i odlazi, da je negativni prirodni priraštaj sve naglašeniji, da je BiH sve manje i bošnjačka i srpska i hrvatska, a sve više zemlja staraca koji tamo gdje su ponikli žele i skončati.

MONITOR: Prijeti li Dodik i dalje otcjepljivanjem RS i njenim pripajanjem Srbiji? 

KUKIĆ: Neki to ignoriraju. Bojim se, međutim, da nisu u pravu. Prisjetimo se, uostalom, priče o Kosovu osamdesetih i devedesetih godina. Ni Kosovari nisu priznavali Beograd, i oni su razvijali priču o Kosovu kao državi – i nakon 20-25 godina ta priča je ušla i u uši svjetskih centara moći po principu „pa oni nisu ista država već toliko vremena, treba im priznati posebnost“. To je priča koju Dodik slijedi bukvalno doslovce. I što prije ga se u tome zaustavi, šanse za BiH su veće.

MONITOR: U kantonu Sarajevo već pet godina je u vlasti „Naša stranka” – socijalno-liberalni pokret, koji o etničkoj pripadnosti ne želi ni da čuje i koji ima podršku obrazovane elite, ali stanovnici glavnog grada na opštim izborima opet podržavaju svoje nacionalne partije.

KUKIĆ: Prvo, Sarajevo je doživjelo izvjesnu promjenu jer je iz vlasti isturen SDA, partija koja ga najveći dio poslijeratnog vremena drži u nekoj vrsti zatočeništva. S druge strane, Sarajevo je doživjelo snažne demografske promjene, iz njega je nestao značajan dio njegova urbanog duha, a u njega se slilo polovica istočne Bosne i Sandžaka – i to je moralo ostaviti posljedice i u smislu političkog opredjeljivanja koje nije, poput Tuzle, uspjelo odoljeti zovu nacionalnih truba. No, nadam se da ni to nije priča duga daha – i da će Sarajevo među prvima takvima okretati leđa.

MONITOR: Je li jedan od razloga zašto Bosna i Hercegovina ima vlast kojom su mnogi nezadovoljni to što u njoj ne postoji jaka opozicija?

KUKIĆ: Naravno. I ne samo to. Politička ljevica, koja bi morala biti istinska alternativa nacionalistima, unutarnjim svađama i razjedinjenošću i sama pomaže produžavanje vijeka trajanja etnonacionalističkim ideologijama. I utoliko je i sama odgovorna za produžavanje ambijenta zbog kojeg se BiH demografski sve intenzivnije prazni

MONITOR: Iako je Haški sud osudio lidere tzv. Herceg Bosne zbog udruženih zločinačkih poduhvata na 111 godina zatvora i ove godine obilježena je godišnjice njenog osnivanja u mnogim hercegovačkim opštinama uz prisustvo najistaknutijih predstavnika HDZ-a i HNS-a. Šta to pokazuje? 

KUKIĆ: To je, nažalost, pokazatelj kako smo sve dalje od 2020. godine, a sve bliže prvoj polovici devedesetih. Da ironija bude veća, to čine oni koji se pozivaju na evropske vrijednosti, koji govore kako su oni motor pokretač na evropskom putu cijele države, a koji istodobno, ignorirajući presude Haškog tribunala, pokazuju svoje entievropsko, plemensko, fašistoidno lice. I svoje stvarno opredjeljenje – ono, što dalje od Evrope.

 MONITOR: Kako komentarišete to što je francuski predsjednik Emanuel Makron BiH nazvao tempiranom bombom? 

KUKIĆ: Makronove ocjene nemaju veze sa stvarnošću. Po onome što je govorio, veća je opasnost za mir Francuska nego BiH. No, Makronove riječi ne treba ignorirati. Jer, Francuska je svjetska sila, jedna od najutjecajnijih članica EU, može biti kočnica mnogim našim ambicijama. U konačnici, ne treba isključivati ni mogućnost da je ta vrsta sudova Makronu sugerirana i iz najbližeg nam susjedstva. Prisjetimo se, toj vrsti sudova je često sklona predsjednica Hrvatske, a intenzitet njezine komunikacije s Makronom, pa i mogućnost utjecaja na njegove sudove, koliko god to na prvi mah djelovalo neuvjerljivo, ne treba podcjenjivati.

 

                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo