Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

2 godine

na

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

MONITOR: Lideri EU i NATO, odmah su čestitali Trampu “istorijski povratak”. Volodomir Zelenski ga je obasuo nizom hvalospjeva. Plaši li se EU Trampa ako, naravno, izuzmemo Viktora Orbana koji se već istakao kao njegov glavni EU “saveznik”?

PUHOVSKI: Bilo bi razumno plašiti se Trampa u EU, jer on ju smatra neprirodnom tvorevinom. Uz to on ustrajno radi na dekonstrukciji temeljnih institucija vladavine prava i liberalne demokracije – i time se priključuje već snažnome trendu nazočnome gotovo posvuda u svijetu  – koji je čak i Žižeka, inače ponosnoga na svoj cinizam, naveo da (u pogrešnoj interpretaciji Macronova postupka kod formiranja vlade) zastupa „drastičnu suspenziju demokracije“ kao izlaz iz „krize demokracije“ (indikativno, Žižekov je tekst naveliko prenošen, no ne i odlična reakcija Nenada Dimitrijevića u „Peščaniku“). Ukrajina će gotovo nužno biti Trampovom žrtvom – jer njemu je do hitnoga zamrzavanja rata, što bi i  Ukrajini moglo odgovarati, ali nacionalna temperatura je još uvijek previsoka tamo. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi jest smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu u odnosu na demokratsku administraciju (osim u Palestini, za sada). Cijena će biti odustanak od postojećih političkih (nerijetko i moralno opravdanih) ambicija, ali i jačanje nereda u međunarodnim odnosima – do čega je, međutim, tek djelomice doveo Putin – koji je, u osnovi, napadom na Ukrajinu opetovao Bushovo postupanje u Iraku („argumnetima koji su, dapače, manje lažni od Bushevih).

MONITOR: Kampanja protiv Zorana Milanovića najviše insistira na „ruskom uticaju“ i to ide dotle da visoki članovi HDZ-među njima i Andrej Plenković, tvrde da mu Rusija finansira kampanju i da je hrvatske interese zamijenio za ruske. Posmatrajući i predsjedničku trku u SAD, taj „ruski uticaj“ je postao glavna „šifra“ za diskvalifikaciju protivkandidata. Koliko je dokaziv?

PUHOVSKI: Eksplicitno je Milanovića na ovaj način napao samo ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, no spretnom intervencijom jednoga od Milanovićevih podržavatelja – koji je u ime saborskoga odbora kojim predsjedava zatražio da se obavještajna služba, SOA, izjasni o optužbi – to je skinuto s dnevnoga reda, jer je SOA te optužbe oglasila neistinitima. Nakon toga se češće koriste indirektne (načelno nedokazive) optužbe tipa: ljubimac ruskih medija, Putinov igrač (ili, čak: pudlica).  Ruski/Putinov „utjecaj“ je reciklirana formula iz dana hladnoga rata, iz vremena kada su „naši“ morali (katkada očajnički) dokazivati odanost „zapadnim vrijednostima“. Primitivizam kojim se ta formula opet koristi u oštroj je diskrepanciji s činjenicom da su izvorne svjetonazorske razlike u mnogome izgubljene. Tehnički gledano, ruskoga predsjednika biraju demokratskije nego onoga u SAD (dakako, kolosalne razlike u ustroju javnosti čine pravu razliku), a Švedska je po svemu manje kapitalistička država od Rusije, itd. Ostala je tek „geopolitika“, tj. odnosi moći, za sada bez iole ozbiljne ideologije – da se o svjetonazoru i ne govori.

MONITOR: Kada je ultra-desni Domovinski pokret sa HDZ formirao novu Vladu, bilo je dosta zabrinutosti u hrvatskoj javnosti.. Ko je sada ultra-desno u Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Ozbiljno govoreći – nitko. Oni/e koji bi to htjeli biti naprosto nemaju svijest o suvremenoj desnoj poziciji misleći da je srbožderstvo dovoljno za desničarsku odrednicu. Došavši, dijelom, na vlast pokazali su da nemaju ozbiljne konzervativne ideje koje bi proveli, nego tek rehabilitiranja NDH u školstvu, pripremu velike proslave „1100 godina hrvatske državnosti (kao da je igdje bilo države u desetome stoljeću, i oduzimanja Krležina imena Leksikografskome zavodu). Ekstremna, pa i radikalna desnica kod nas – na sreću i na žalost – ostaje na arlaukanju.

MONITOR: Nagoviješteno je vraćanje obaveznog vojnog roka. Pominje se i promjena Zakona o odbrani da bi se umanjile ingerencije Predsjednika Hrvatske. U čitavoj EU se insistira na ulaganju u naoružavanje i  sisteme sigurnosti. Da li se radi o odvraćanju ili o pripravnosti NATO da se i vojnim snagama umiješa u rat?

PUHOVSKI: Evropa je, doista, desetljećima živjela u bezbrižnome uvjerenju da ratnih opasnosti više nema (osim na „brdovitome Balkanu“), pa sada dolazi svojevrsna panična reakcija na ozbiljnu opasnost nastalu ruskom agresijom. Čini se ipak da je panika mnogo ozbiljnija među elitom nego u pučanstvu. No, i elita je još oprezna, tako da ni NATO nije smišljen kao neposredno miješanje u rat, dapače – to u Hrvatskoj uglavnom ne dolazi do javne svijesti – to je u mnogo manjoj mjeri ratno djelovanje od višegodišnje enormne vojne pomoći Ukrajini (samo je Hrvatska do sada dala 300,000.000 eura).

MONITOR: Nije Milanović jedini koji se protivi „ulaganju“ u rat u Ukrajini. Ima i onih koji-kao Viktor Orban, imaju dosta razumijevanja za akcije Rusije. Posle izbora za Parlament EU-iako ranija ravnoteža nije bitno poremećena, ojačala je ultra-desnica. Kada se jednom okonča sukob u Ukrajini, hoće li taj novi kontekst promijeniti nešto bitno u EU i Evropi?

PUHOVSKI: Milanović nije protiv „ulaganja“ u rat on je, navodno, protiv slanja hrvatskih vojnika i u akciju neposredne pomoći Ukrajini. Povezujući to s nekoliko njegovih izjava posljednjih mjeseci o tomu da Rusija ne može (dapače: ne smije) izgubiti rat i da je NATO zbilja provocirao Rusiju itd., njegovi su protivnici konstruirali tezu o proruskoj političkoj poziciji predsjednika države. U tomu, vjerojatno ima i istine-no, Milanoviću je bitno stalo samo do toga da se suprotstavlja HDZ-u i vladi, te da okupi i suverenističku potporu na izborima. On svoju ulogu predsjednika republike opetovano falsificira tako što (ne sasvim bez paralele s Trampom) marljivo  radi na delegitimiranju institucija koje bi trebao čuvati.

 

Primorac je pričuvni kandidat HDZ

MONITOR: : Prema anketi Crobarometra, Zoran Milanoviić je u vođstvu u trci za novi predsjednički mandat. Dragan Primorac kojeg kandiduje njegova nekadašnja stanka dobija manje podrške od HDZ  dok Milanović bolje stoji od SDP .  Da li je Primorac nedovoljno dobar kandidat za birače stranke koju predstavlja ili se radi o nečem drugom?

PUHOVSKI: Primorac je u osnovi pričuvni kandidat kojega stranka postavlja kako ne bi ispalo da nema koga suprotstaviti Milanoviću, ali to čini bez uvjerenja da ima šanse na pobjedu. On ni po kojoj osnovi nije dobar kandidat za HDZ; i zato što je već jednom napustio stranku (kandidiravši se protiv nje na izborima), ali i po tomu što je neuvjerljiva figura s neugodnim detaljima u biografiji, koje stalno pokušava zabašuriti (od toga da je bio „ratni dragovoljac“ punih mjesec dana, u srpnju/julu 1991. – tj. prije početka rata – a potom otišao u SAD, preko toga da je u tri-četiri slučaja bio umiješan u sumnjivu kupoprodaju nekretnina, do toga da je zloupotrebljavao javna sredstva kao nekadašnji ministar). Ma koliko načelno bile dvojbene teorije urote, ima smisla uvjerenje mnogih da Plenkoviću zapravo odgovara ponovni izbor Milanovića, jer time ima osigurano sukobno mobiliziranje vlastite stranke (s obzirom na Milanovićeve stalne – na žalost nerijetko prostačke – napade na premijera i HDZ), ali i privid da ga napadaju s lijeva.

 

Palestinu treba priznati, uz uslov da nosioci ovoga projekta  prihvate obavezu zaštite svih prava

MONITOR:  Predsjednik Milanović je na skupu Brdo-Brioni čestitao slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar što je Slovenija priznala Palestinu- uz komentar da je u Hrvatskoj previše „kalkulanata“. Kakav je Vaš stav prema priznavanju Palestine koja još nije punopravna članica UN mada je tu priznata kao država?

PUHOVSKI: U predsjedničkoj (pred)kampanji vanjska politika, na žalost, jedva da je i spomenuta (uz djelomični izuzetak Ivane Kekin). Uvjeren sam da Palestinu treba priznati, uz uvjet (koji ljevica posvuda zapostavlja) da nositelji ovoga projekta jasno i jednoznačno prihvate obavezu zaštite svih, a posebice, ženskih prava. Tragikomično je pritom da faktička Milanovićeva sljedba, SDP, svojega patrona ne podržava kada je – za promjenu – u pravu.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, POLITIČAR I DIPLOMATA: Otkriti sve činjenice i motive mutne operacije u Tivtu

Objavljeno prije

18 sati

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat, i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije. Sada je najvažnije da se ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju samita. I da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice i motivi organizatora ove operacije,i prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i pravnim institucijama

 

 

MONITOR: U petak u Tivtu počinje Samit Evropska unija – Zapadni Balkan, koji se već najavljuje kao najznačajniji politički skup ikada organizovan u Crnoj Gori. Koja su očekivanja od samita?

LEKIĆ: Izvjesno je da je to najveći skup održan u Crnoj Gori. Učinjen nam je i kompliment da će Tivat i Crna Gora tog dana biti centar Evrope. Tome treba da se radujemo i budemo zahvalni učesnicima skupa.

Ipak, treba se podsjetiti da je proliferacija samita fenomen novog doba i da moderne tehnologije omogućavaju i malim zemljama organizovanje ovakvih skupova.

Biće bitni sadržaj i zaključci Samita, jer živimo u dinamičnim vremenima ubrzavanja istorije kada se prelama i budućnost zemalja Balkana.

MONITOR: Imamo i skandal sa Vučićevom ćaci  prethodnicom koja je sletljela u Tivat i ubrzo vraćena u Beograd.

LEKIĆ: Kada odgovaram na vaše pitanje o krajnje problematičnom incidentu u Tivtu još nema dovoljno zvaničnih podataka o svim njegovim dimenzijama. Ali već ih je dovoljno da je jasno da se radi o nečemu za svaku osudu.

Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat,  i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije.

Sada je najvažnije da se prvo ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju Samita. I drugo, da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice ove operacije, pouzdani motivi organizatora i kao takve prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i odgovarajućim pravnim institucijama.

MONITOR: Predsjednik Crne Gore predložio Vas je za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici sa Hrvatskom. O kakvoj se Komisiji radi, ko su njeni članovi, koja su zaduženja?

LEKIĆ:Zvučaće možda neobično kada vam kažem da o toj komisiji ne znam skoro ništa, pa ni ko su njeni članovi. Bizaran je momenat da ni mediji, ni analitičari — uz časne izuzetke — o tome  ne znaju mnogo.

Svoje poglede o pitanju Prevlake sam javno izlagao, nešto opširnije u tekstu pod naslovom ,,Prevlaka između bure i bonace”.

Uzgred, i o nečemu nebitnom: moj odgovor na predlog predsjednika sadržavao je, usmeno i pisano, stav da za eventualni rad u komisiji ili slično ne primam nikakvu materijalnu nadoknadu.

MONITOR:Da li očekujete da budete izabrani u toj Komisiji?

LEKIĆ: Vidite, ja se nisam kandidovao da budem tamo. Kao neko ko se tim pitanjem dugo bavio i ko bi eventualno mogao biti od neke koristi u daljem procesu, prihvatio sam predlog. I to isključivo iz osjećaja lične i javne odgovornosti.

A dalji tok stvari pratiću sa distance i prilično ravnodušno prema nastavku dešavanja, pa i prema samom ishodu. U međuvremenu imam dosta drugih interesovanja i skromnog rada u ovoj životnoj fazi.

Ono što je, naravno, mnogo značajnije jeste da li će crnogorska država, makar u poslednjoj fazi rješavanja ovako krupnog, rekao bih istorijskog pitanja, naći snage za javnu odgovornost u zaštiti svog vitalnog interesa.

MONITOR: Da li su vas iznenadile oprečne reakcije povodom ovog predloga?

LEKIĆ:Možda je bilo neobično što nije bilo šireg interesovanja niti znanja o postojanju ne samo ove komisije nego ni o dosadašnjem radu odgovornih, kao ni o stanju pregovora oko Prevlake i razgraničenja. A da je potencijalno uključivanje moje malenkosti u njen rad izazvalo određene odjeke.

I to dvostruke. S jedne strane, imao sam dosta poziva i komentara, naročito iz Boke Kotorske, gdje su obični građani i neka udruženja pozdravili moje potencijalno uključivanje.

S druge strane, bilo je, kako mi je rečeno, nekoliko negodovanja, pa i histeričnih reakcija u medijskim punktovima koji, kako je javno dokazano, funkcionišu i na osnovu uputstava iz zone kriminala. Tu se može uočiti da nema „inovacija“ u olajavanju i plasiranju bezočnih laži, pa i o meni, jer „autori“ bukvalno prenose sadržaje policijsko-mafijaških montaža iz metodologije i vremena Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Bili ste ministar inostranih poslova Crne Gore oktobra 1992, kada je Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju kojom je za područje Rt Oštro – Prevlaka utvrđen poseban status, a nakon toga bavili ste se ovim pitanjem pa ste kao poslanik često govorili o ovom problemu u Skupštini. Da li smo danas bliže rješavanju ovog spornog pitanja?

LEKIĆ:Mislim da smo danas, ovakvim radom, dalje od rješavanja tog pitanja u našu korist. Sve i kao posledica dugogodišnjeg nerada. Da li je to bila slučajna inercija nerada ili ne, dio nekog paket-aranžmana, drugo je pitanje.

Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 779 iz oktobra 1992. godine na neki je način internacionalizovala pitanje Prevlake, na kojoj su zatim godinama bili vojnici UN, čime je faktički otvoren diplomatski prostor za rješavanje tog problema.

Time je, opet na izvjestan način, po prvi put relativizovana Badinterova komisija i njen, ne slučajno, bazični princip o apsolutizovanju takozvanih avnojevskih, odnosno republičkih granica.

Isti princip pomenute Badinterove komisije zatim je eklatantno poništen od strane više evropskih i drugih država, recimo priznanjem Kosova.

Prevlaka, odnosno sporni Rt Oštro, naravno nije veličine Kosova. Radi se o nenaseljenom prostoru od nekoliko stotina metara koji prirodno i istorijski zaokružuje Bokokotorski zaliv i determiniše granicu na moru.

Tačno je da sam se u svojstvu poslanika od 2012. do 2023. godine često i kritički osvrtao na neodgovoran odnos vlasti prema neriješenom problemu Prevlake i razgraničenja. I to se jednako odnosilo na vrijeme vlasti DPS-a, Krivokapićeve i Abazovićeve vlade, koje su povodom Prevlake ostvarivale dosljedan i harmoničan kontinuitet ignorisanja tog pitanja.

Zbog toga sam u Skupštini, i to u svojstvu člana parlamentarne većine, glasao za smjenu ministra vanjskih poslova Radulovića (kao i ministarke Bratić, istina drugim povodima), da bih zbog odnosa prema Prevlaci inicirao i kontrolno saslušanje tadašnjeg premijera i ministra vanjskih poslova Abazovića u Odboru za međunarodne odnose.Ipak, moj glas u Skupštini zvučao je kao glas u pustinji.

Sada smo došli gdje smo došli. Bez ozbiljne strategije, taktike, pa čak ni zvanično saopštenog cilja povodom Prevlake.

Stiče se utisak da je glavni adut i argument odgovornih protagonista s ove strane, koji se uporno ponavlja, da nam je Hrvatska prijateljska zemlja. To jeste dobra vijest, ali nisam najsigurniji da ona može zamijeniti ozbiljan diplomatski i stručni rad s ciljem zaštite državnih interesa.

MONITOR: Koliko je pitanje Prevlake presudno u odnosima sa Hrvatskom i kako će ono uticati na finalizaciju našeg puta ka EU?

LEKIĆ:Izuzetno je važno. Mislim prije svega na interese države, ali i građana, pa i njihove svijesti. Pređeni put odnosa ovdašnjih zvaničnika prema Hrvatskoj govori o širokom repertoaru — od, s jedne strane, arogancije, prijetnji i podsticanja mržnje, u čemu je rani Đukanović sa svojim antologijskim izjavama bio sam vrh toga, do, s druge strane, demonstracije dosta mučne inferiornosti koja nerijetko vrijeđa dostojanstvo države i samih građana.

S treće strane, treba konstatovati i povremenu neadekvatnost izjava određenih protagonista sa hrvatske strane, kako u neskrivenim nostalgijama, možda i pretenzijama prema Boki Kotorskoj, tako i u presuđivanjima apodiktičnim sudovima i tonovima oko spornih pitanja.

Ako bih napravio kraći izlet u istoriju dva naroda, vrlo je uočljiv kontrast sa dostojanstvom koje je pokazivano u teškim vremenima naše zajedničke istorije i solidarnosti tokom vjekovne borbe protiv stranih dominacija i tuđina. O tome lijepo i trajno svjedoče i pisma, odnosno dopisivanje Njegoša sa banom Josipom Jelačićem i Stankom Vrazom.Istina, živimo u drugom vremenu, ali nije naodmet podsjetiti se pozitivnog nasljeđa istorije.

Ostaje mi da ponovim ono što sam mnogo puta govorio: mi treba iskreno da gradimo najbolje moguće odnose sa Hrvatskom. Uz bazičan princip uzajamnog poštovanja.

Oko spornih pitanja treba uvažavati državu Hrvatsku i argumente hrvatske strane, kao što treba ozbiljno i argumentovano zastupati naše.

MONITOR: Učlanjenje Crne Gore u EU mnogi vide kao maltene gotovu stvar. Koji su izazovi koji to mogu usporiti ili spriječiti na domaćem i spoljnjem planu?

LEKIĆ: Dobro je što kod nas postoji polet i entuzijazam za EU. I što nas drugi, ipak ne baš svi, ohrabruju u tome.

Nije dobro što se, umjesto ozbiljnog rada i polaganja još nepoloženog ispita demokratske i pravne zrelosti, ovdje pravi atmosfera trijumfalizma, ponekad i sa neukusom propagandno-karnevalskog stila.

Smatram da je važno pratiti velike geopolitičke promjene koje su u punom jeku u svijetu i samoj Evropi. Jer će i to bitno uticati na sudbinu prijema u članstvo EU.

Ne bi bilo dobro da, zagledani u evropske zvijezde, ne vidimo šta se dešava u današnjoj evropskoj zajednici punoj iskušenja — od geopolitičkih i ekonomskih do vojnih. Morali bismo biti spremni za ono što dolazi.

MONITOR: Politički ste veteran. Kako biste okarakterisali i ocijenili sadašnju političku scenu u odnosu na ranije?

LEKIĆ:Da, bio sam savremenik nekoliko ciklusa novijeg istorijskog razdoblja kada su se zemlja, njeni politički, ekonomski i državno-pravni statusi mijenjali. Ostajala je ista teritorija i isti građani na njoj. I lijepa rujna zora koja nekada najavljuje i svitanje. Mada još sasvim ne sviće. Drugim riječima, ostala su mnoga iskušenja.  Iznutra i izvana. Napredovali smo i nazadovali.

Crna Gora je, uprkos svemu, na nogama. Ponekad izgleda i na klecavim. Da li će se ona ukotviti u svoj magistralni pravac — kada joj opasnosti unutrašnje autodestrukcije i spoljne pretenzije neće moći ništa — ostaje i dalje neizvjesno.

Za njen istorijski pravac jesu važni geopolitički izbori savezništava, ali je još važnija snaga neophodne unutrašnje kohezije i posjedovanje samosvijesti o istorijskim temeljima Crne Gore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ENVER KAZAZ, PROFESOR UNIVERZITETA U SARAJEVU I POLITIČKI ANALITIČAR: Šmit je žrtva američkog moćnika koji je čovječanstvo doveo na rub propasti

Objavljeno prije

18 sati

na

5 Juna, 2026

Objavio:

Zbog finansijkih inetersa ljudi koji su mu veoma  bliski Tramp je smijenio  dosadašnjeg Visokog predstavnika u BiH, gospodina Šmita. Startegija prema kojoj on hoće energetski porobiti Evropu i Balkan je borba za finansijku moć oligarha-naftnih, plinskih i onih iz vojne industrije. Njima je Tramp okružen. Oni upravljaju ratovima, genocidima i sudbinama država.  BiH će se u svojoj nefunkcionalnosti, postajti sve više kolonija Trampovih oligarha i polukolonija nesposobne evropske birokratije

 

 

MONITOR: Bivši VP Karl Bilt i Volfgang Petrič, založili su se u autorskom tekstu u FAZ-u,za ukidanje pozicije Visokog predstavnika. Istovremeno, Skupština RS je usvojila Deklaraciju o ukidanju OHR, ali je Milorad Dodik i u tekstu Bilta i Petriča, vidio opasnost za poziciju RS. Kako  gledate na ove dvije formalno slične a suštinski različite inicijative?  

KAZAZ: Važno je odmah reći da stavovi Skupštine RS, Bilta i Petriča ne odražavaju ono o čemu -u povodu BiH danas, misle svjetski moćnici. Prije svih, najproblematičniji od njih- Donald Tramp. Naime, zbog finansijkih inetersa ljudi koji su mu veoma  bliski on je smijenio dosadašnjeg Visokog predstavnika, gospodina Šmita. Finansijki interesi njegovih ljudi vezani su za tzv. Južnu interkonekciju preko koje će BiH dobijati skupi ukapljeni američki- umjesto dosta jeftinijeg ruskog plina. Šmit nije završio ono što mu je naredila Trampova administracija – hitne izmjene zakona od državnoj imovini koje bi omogućile početak gradnje gasovada kroz BiH i izgradnju plinskih termoelektrana. Danas -ako se ne sluša Tramp, koji je izvršio suludu agresiju na Iran i podržavao cionistički genocid u Gazi, svaki političar-čak i čitave države dobijaju različite prijetnje, od uvođenja carina do političkih smjena. Šmit je, dakle, žrtva američkog moćnika koji je čovječanstvo doveo do energetske, ekonomske i finansijke krize, praktično- na rub propasti. Startegija prema kojoj on hoće energetski porobiti Evropu i Balkan nije ništa drugo do borba za finansijku moć oligarha-naftnih, plinskih i onih iz vojne industrije. Njima je Tramp okružen. Oni upravljaju ratovima, smrtima djece, genocidima i sudbinama država. Za njih je BiH sitnica, a Šmit- Kafkin kukac kojeg treba požderati.Petrič, Bilt i Skupština RS tu su samo sporedni faktori. A BiH će se, kao loša, nedovršena i nefunkcionalna država koprcati u svojoj nefunkcionalnosti, postajući sve više kolonija Trampovih oligarha i polukolonija nesposobne evropske birokratije. To je njena dugoročna sudbina. A to znači da će novi Visoki predstavnik raditi ono što naredi Vašington.

MONITOR: U izjavi Stejt departmenta povodom ostavke VP Kristijana Šmita, kaže se da je ta ostavka došla u pravo vrijeme- jer međunarodna zajednica radi na okretanju nove stranice u odnosu prema BiH i deeskalaciji postojećih tenzija. Šta je  Vama poznato o ovoj novoj strategiji koju pominju u Vašingtonu?

KAZAZ: U svijetu traje preslojavanje moći ili velika transformacija, kako glasi naslov genijalne knjige Branka Milanovića o kraju neoliberalizma i uspostavljanju nacionalnog tržišnog liberalizma. Budućnost će biti obilježena, prema Milanoviću, velikim ekonomskim sukobom dva hegemona: Kine i SAD-a. Zapadni Blakan je mali, ali važan u tom budućem sukobu. Ako je Marfi znao šta treba uraditi, Tramp to ne zna. Jer, njega intersuje samo novac. Marfija je zanimala stabilnost. Stabilan Balkan omogućio bi ostvarivanje američkih ineteresa. Nestabilan je otvoren za različite mogućnosti. U nestabilan će lakše prodirati kineski uticaj pored nesposobne EU birokratije. A uz to rast će sukobi između SAD-a i EU. Čeka nas, dakle, neizvjesno i nestabilno vrijeme. EU nema viziju koja bi je učinila stabilnom i sigurnom, te nezavisnom od Trampovih naredbi. Zapadni Balkan bit će talac i tog sukoba.

MONITOR: Šmit je u zadnjem intervjuu, rekao da je mjesto VP napustio zbog „ogromnog i iznenađujućeg“ pritiska SAD. Igor Kalabuhov, ambasador Rusije u BiH, podržava gašenje OHR. Djeluje da su se interesi Vašingtona i Moskve, u ovoj stvari, prilično podudarili?

KAZAZ: Ovdje je sve jasno. Kalbuhov bi najradije BiH pretvorio u Putinovu guberniju, a Vašington je hoće pretvoriti u svoju energetsku koloniju. BiH ne funkcioniše s sadašnjim OHR-om, a kako će s tim novim visokim predstvanikom – vidjet ćemo. Mislim teško, kao i do sada. BiH, paradokslano, može učiniti stabilnom samo jedna mogućnost – da se finasijski intersi Trampovih i Dodikovih oligarha poklope. Mi ostali bit ćemo njihove sluge.

MONITOR: Dodik je rekao da očekuje da u izboru novog VP/ce, ključnu ulogu igra konsenzus Rusije, Kine i SAD-i „naravno naš“ Da li je moguć ovakav konsenzus i od čega ili koga on zavisi?

KAZAZ: Naravno da se Dodik neće pitati ništa o novom Visokom predstavnikom, ma ko on bio. Baš kao ni Dragan Čović, koji kao Dodik traži smanjene ovlasti OHR-a i njegovo izmještanje u Brisel. Konsenzus o kojem govorite  je moguć samo zato što Kina i Rusija pametno procjenjuju da će ta nova situacija u BiH biti nestabilna. To im u poptunosti odgovora. EU je ovdje-u BiH, proizvođač krize. Baš kao što krizu doživljava i u svojoj složenoj nefunkcionalnosti. EU djeluje kao zona političkog sumraka ispunjena paranojom i fobijom i od SAD-a, i od Rusije i od Kine. Nikad intelektualno slabija garnitura političara nije vodila evropske zemlje. Zona nekadašnje nade i slobode, postala je prostorom strepnje, mjesto koje se iznutra urušava. Mi smo na početku procesa koji će imati strašne posljedice. Ako postane potpuni sluga SAD-a vjerovatno hoće, EU će služiti kao instrument američke borbe protiv Kine, koja je ekonomski i tehnološki na početku velike pobjede nad Zapadom.

MONITOR: Odlazeći VP Šmit smatra vrlo važnim što je uspio da donese „paket integriteta“ u vezi sa glasanjem na izborima, koji će biti u oktobru. Govorilo se i da bi on,  iako je podnio ostavku, mogao uticati na nove propise o državnoj imovini, zbog čega je Dodik najavio proglašenje nezavisnosti RS.  

KAZAZ: Taj paket integriteta je nešto najbolje što se moglo desiti BiH. Ali, da li će zbog elektronske kontrole izbora -pobijediti oni koji će ovoj zemlji donijeti stabilnost, teško je reći. A Dodikovo otcjepljenje je prastara prevarantska priča za nacionalističko biračko tijelo. Važno je napomenuti, nije Dodik porazio Šmita, nego Tramp.

MONITOR: U vezi sa  različitim interesima oko gradnje gasne interkonekcije Hrvatska-BiH, Šmit kaže da je glavni graditelj trebalo da bude EU, ali da se ona povukla iz te uloge. Da li EU pravi i ovdje kompromis sa Trampovom administracijom, rizikujući da joj se nova agenda sopstvenog bezbjednosnog, političkog i ekonomskog jačanja kompromituje?

KAZAZ: O nesposobnosti EU sam već dosta toga rekao. A ovdje mi se čini važnim istaći da nezavisnost od ruskog znači zavisnost od američkog- ukapljenog i skupog plina. Za razliku od drugih-prije svega političara, ja ne znam šta je gore. Naravno, bilo bi najbolje kada bi BiH i Zapadni Balkan imali mogućnost izbora. No, stabilni, mirni svijet je iza nas. Čeka nas velika transformacija uz strašne klimatske promjene. Moćnici hrle za novcem, a planeta propada. To je naše vrijeme, naš zarobljeni život.

 

Dodik treba Trampu koliko i Putinu

MONITOR: Bivši ambasador SAD u BiH, Majkl Marfi, izjavio je da je 2025-e, sklopljen „tajni sporazum“ između administracije SAD i Dodika. Fokus tog sporazuma je-trdi Marfi, na ukidnju američkih sankcija prema Dodiku i ukidanju Kancelarije VP. Marfi, kaže da je „Dodik prevario  Donalda Trampa“ ne sprovodeći dogovor o ponišenju  antidejtonskih zakona koje je donela RS. Kako  gledate na ovu izjavu Marfija ?

KAZAZ: Dodik je onaj sićušni, seoski lažov i prevarant koji sve radi zbog lične i koristi svojih poslušnika. Naravno da je slagao i prevario Trampa, ali i Tramp njega. Skinute su sankcije Dodiku, ali kancelarija OHR-a neće biti ukinuta. Budući visoki predstavnik će imati smanjenje ovlasti, slušat će SAD, a zemlje EUće ispod glasa nešto mrmuckati. I to će biti karakaturalna politika koja će skupo koštati BiH, zemlju koju ljudi masovno napuštaju. Geografija je sudbina, rekao jedavno veliki svjetski ekonomski naučnik Branko Milanović, objašnjavajući rast nejednakosti u današnjem svijetu. Ta sudbina je u BiH tragična jer ova zemljapostaje demografska pustinja. Teritorije za koje su nekad nacionalistički vođe ratovali čineći stravične zločine, danas su nenastanjene, potpuno prazne od

ljudskog života. Marfi je znao šta u BiH treba raditi. Znao je to i Šmit. Dodik je bio u političkom samrtnom hropcu u koji su ga oni odveli. Oživio ga je Tramp, a seoska lola varalica iz Laktaša nakon oživljavanja, opet divlja i podiže spomenike ratnim zločincima. To jest predizborna igra, ali i opasno mentalno pokoravanje Srba u RS. Držanje naroda u okovima mržnje. Dodik je tu veliki zli majstor. Najava mogućih sankacija Dodiku je metaforički rečeno prva lična greška, ali Dodik treba Trampu koliko i Putinu. Tu su stvari još dosta nejasne.

 

 

Postoji mogućnost odlaganja izbora VP, SAD se se protivi tome

MONITOR:  Danas( četvrtak) traje oštro nametanje svojih kandidata za VP između  SAD i EU. Zašto je traženo odlaganje odluke, a SAD kandidat A.Z.Landi je već u Sarajevu?

KAZAZ: Prema informacijama koje cure sa sjednice PIC-a, sukob je dosta snazan. Postoji i mogućnost odlaganja, ali se SAD jako protive tome. Žuri im se zbog izbora za Kongres, u novembru. Dolazak Antonija Zanardi Landija je dodatni pritisak SAD, ali i prevelika samouvjerenost. Trampizam na djelu.

MONITOR: Landi je, osim Srbije i Crne Gore bio i  ambasador Italije u Rusiji. Da li je on, možda, dobio i neformalnu podrsku Rusije?

KAZAZ: U to nema nikakve sumnje. Putin je, u ovom slučaju, Trampov kec iz rukava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:  Proizvodnja  krize

Objavljeno prije

1 sedmica

na

30 Maja, 2026

Objavio:

Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama

 

 

MONITOR: Prođe još jedan Dan nezavisnosti. Ima li promjena?

DABIŽINOVIĆ: Dan nezavisnosti prolazi u zemlji koja formalno postoji, ali politički i društveno  kao da se neprestano pregovara o njenom smislu, granicama i identitetu. Nezavisnost za Crnu Goru nije postala stabilan demokratski okvir, nego trajno krizno stanje iz kojeg političke elite crpe moć.

Smijenila se vlast, ali nisu nestali potreba i obrasci  da se vlada i zloupotrebljava politička moć. Partijska kontrola institucija, politička trgovina, zapošljavanje po partijskoj knjižici i lojalnosti, kontinuirana instrumentalizacija identitetskih podjela i proizvodnja konflikta ostali su gotovo netaknuti. Samo su se akteri zamjenili. Živimo dugogodišnji paradoks: država je formalno nezavisna, a politički sve zavisnija od dnevnih trgovina, regionalnih uticaja, crkvenih centara moći i populističkih kalkulacija. Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama. Najveća manipulacija posljednjih godina jeste što se građanima permanentno nudi osjećaj istorijske ugroženosti, dok se iza kulisa odvija puka raspodjela funkcija, interesa i kontrole nad državnim resursima.

Nacionalizam je najjeftinija politička valuta u zemlji bez ozbiljne razvojne strategije. Dok se građani iscrpljuju u beskrajnim raspravama o identitetu, ostajemo bez kadrova i vrijednih ljudi, javne institucije fasadno postoje, obrazovanje je propalo, socijalne razlike se produbljuju, a evropske integracije se koriste više kao politički dekor nego kao stvarna transformacija društva.

Posebno zabrinjava normalizacija revizionizma i agresivnog patrijarhalnog diskursa. Opstaje ideja poslušnosti, nacionalnog homogenizovanja i uništenje krhkog građanskog tkiva. U takvom ambijentu građanska i antifašistička Crna Gora djeluje umorno, defanzivno gotovo da je nema, i sve više je svedena na simbolički ostatak nekadašnje političke energije koja je dolazila iz civilnog društva. Dan nezavisnosti danas  nije samo praznik državnosti. On postaje test političke iskrenosti:da li zaista želimo demokratsku, sekularnu i socijalno pravednu državu ili eskonačno upravljanje krizom pod zastavom patriotizma.

MONITOR: Kako komentarišete prikazivanje filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi na TV Adria i TV Prva? 

DABIŽINOVIĆ: To nije medijski incident, niti pitanje pluralizma mišljenja. To je propagandni proizvod iz političke kuhinje velikog vožda i njegove regionalne mašinerije za proizvodnju nestabilnosti, revizionizma i kontrolisanog nacionalizma. Njegovo emitovanje nije slučajnost, nego nastavak dugotrajnog hegemonog političkog projekta kojim se Crnoj Gori  osporava pravo na istoriju, identitet i politički subjektivitet.

Ovo je organizovana medijska operacija čiji je cilj da se građanima neprestano sugeriše da je crnogorska nezavisnost greška, falsifikat ili prolazna epizoda koju treba politički i simbolički poništiti.Takva propaganda je opasna jer se ne širi brutalnim jezikom devedesetih, nego sofisticirano — kroz pseudodokumentarni format koji glumi objektivnost, racionalnost i istorijsku analizu. Deluje podmuklije: jer pokušava da revizionizam predstavi kao „zdrav razum“.

Film  istovremeno vrši funkciju poruke biračima prosrpskih partija u Crnoj Gori. Njima se godinama sistematski proizvodi osjećaj da žive u „lažnoj državi“, da su politički i identitetski ugroženi i da je nezavisnost istorijska greška koju tek treba ispraviti. To je ključni mehanizam političke mobilizacije. Biračko tijelo se  održava kroz permanentno emocionalno stanje konflikta, ugroženosti i pripadanje „nacionalnom kolektivu“.Ovakvi materijali centrima moći služe za održavanje identitetske napetosti bez koje veliki dio regionalne nacionalističke politike ne bi mogao opstati.

Najciničnije je što upravo oni koji se predstavljaju kao zaštitnici srpskog naroda u Crnoj Gori proizvode društvo stalne nestabilnosti, konflikta i zavisnosti. Građani se drže zarobljeni u beskrajnim raspravama o naciji, jeziku, zastavama i „pravim istorijama“, dok se iza kulisa odvija ono što je stvarni politički posao:raspodjela moći, kontrola institucija,zarobljavanje medija, politička trgovina, potpuno brisanje javnog interesa. To je suština populističke manipulacije: što je društvo umornije, podijeljenije i emocionalno iscrpljenije, lakše ga je politički kontrolisati.

MONITOR: Godišnjica je zločina Deportacija bosanskih izbjeglica.  Više od tri decenije kasnije, vjerujete li  da crnogorsko društvo im snage  da se suoči sa  zločinima devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Crna Gora nije imala niti ima političku volju za suočavanje sa zločinima devedesetih.  Država je sistemski proizvela ambijent u kojem suočavanje sa prošlošću nikome od centara moći ne odgovara. Tri decenije nakon Deportacije bosanskih izbjeglica mi živimo u društvu koje komemorira žrtve, ali štiti političke i ideološke mehanizme koji su do tih zločina doveli. Istinsko suočavanje sa ratnim zločinima u Crnoj Gori i van nje ne otvara samo pitanje individualne odgovornosti, nego pitanje karaktera države, političkih elita, medija, ratne propagande i kontinuiteta ideologija koje i dalje žive u ovom društvu.

Generacije odrastaju u društvu bez utvrđene odgovornosti sa istim pitanjima:ko je bio agresor, ko žrtva, šta je zločin, zašto su ljudi deportovani u smrt?  To nije  slučajno stanje, nego politička proizvodnja konfuzije. Društvo koje bi  priznalo istinu o devedesetim moralo bi priznati i koliko su nacionalizam, militarizam i politički oportunizam i dalje živi. To bi ozbiljno ugrozilo sadašnje raspodjele moći. Zato ne vjerujem u veliki institucionalni preokret. Možda je najtačnije reći: u Crnoj Gori se ne vodi borba za suočavanje sa prošlošću, nego za kontrolu nad njenim značenjem, emocijama građana, identitetima i  granicama dozvoljene istine.

MONITOR: Koliko nam nesuočavanje sa prošlošću određuje budućnost?

DABIŽINOVIĆ: Izostanak  suočavanje sa prošlošću je politički model upravljanja društvom. Budućnost se ovdje gradi pod stalnom ucjenom prošlosti.  Zato mi danas ne živimo posljedice devedesetih samo kroz sjećanja žrtava ili nerazriješene traume, nego kroz institucije, politički jezik, medije, obrazovanje i način na koji se proizvodi stvarnost. Rat nije završen u simboličkom smislu. Samo je promijenio formu. Nesuočavanje je omogućilo  da nacionalizam ostane legitimna politička valuta, ratna propaganda evoluira u medijsku manipulaciju, autoritarni obrasci prežive pod maskom demokratije, a društvo ostane zarobljeno između straha, revizionizma i identitetskih sukoba. Svaki ozbiljniji društveni problem u Crnoj Gori vrlo brzo se prevodi na teren nacije, istorije, „ugroženosti“ i identitetske mobilizacije. To nije slučajno. To je posljedica činjenice da nikada nije napravljen jasan politički i društveni otklon od politika devedesetih.Zato se budućnost u Crnoj Gori stalno odlaže.

MONITOR: Ulazak u EU je moguća bliska budućnost zemlje. Vidite li suštinske napore da se transformišemo u društvo evropskih vrijednosti?

DABIŽINOVIĆ: Ulazak Crna Gora u EU vjerovatno jeste posljednja velika politička šansa ove zemlje da ne potone potpuno u zonu permanentne destabilizacije. Ne zato što je Evropa romantična ideja spasa, nego zato što bez tog okvira ova zemlja postaje lak plijen lokalnih i regionalnih centara moći koji godinama žive od konflikta, podjela i političke kontrole društva i teritorije.

Problem je što se kod nas evropske integracije uglavnom tretiraju kao marketinški slogan i geopolitički dekor, a mnogo manje kao duboka transformacija društva. Vlast formalno govori jezikom evropskih vrijednosti, dok istovremeno jačaju revizionizam, politička trgovina, klerikalizacija društva, nacionalistička mobilizacija i okupacija institucija. Govori se o Evropi, a proizvodi atmosfera trajne političke ucjene, identitetske iscrpljenosti i društvenog nepovjerenja. Suštinski problem je što evropski proces traži demokratizaciju društva, a veliki dio političkih elita opstaje zahvaljujući tome što društvo  nije  demokratizovalo.

Ulazak u EU je važan jer može postaviti makar minimalne granice destrukciji kojoj svjedočimo. Ali ulazak u EU neće automatski proizvesti demokratsko društvo. Možemo ostati evropska članica sa autoritarizmom, zarobljenim institucijama i društvom koje je  mentalno i politički i dalje u devedesetim. Pitanje je: da li Crna Gora želi Evropu kao prostor slobode i demokratije — ili samo kao novu fasadu iza koje će stare politike nastaviti da žive.

 

Duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata

MONITOR: U fokusu dokumentarnog filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi su  i žene i Cetinje? 

DABIŽINOVIĆ: Posebnu upotrebnu vrijednost  materijal ima u korišćenju žena i Cetinja. Taj obrazac nije slučajan. U nacionalističkim i autoritarnim narativima žene se vrlo često koriste kao simbolički teren političkog obračuna među muškarcima.  Aluzije da se žene  Cetinja povezu sa Italijanima i da je zbog toga „povećana demografska slika Crne Gore“ nijesu usputni vulgarizam nego promišljen propagandni mehanizam. Na tom primjeru se otkriva duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata: oba funkcionišu kroz kontrolu ženskog tijela i kroz ideju da se muškarac politički poražava tako što se „osramote njegove žene“. Zato su ovdje žene i Cetinje, centralno mjesto političke poruke. Najopasnije je što takav govor pokušava da postane dio „normalne“ javne komunikacije. Kada društvo  toleriše ovakvu vrstu mizoginog nacionalističkog ponižavanja, onda je riječ  moralnom i političkom sunovratu javnog prostora.

Cilj nije bio samo uvrijediti žene sa Cetinja, nego simbolički poniziti crnogorski identitet u cjelini — predstaviti ga kao nešto navodno nastalo iz poniženja, kolaboracije i moralne degeneracije. To je brutalno mizogin i kolonizatorski diskurs. Posebnu odgovornost predstavlja ćutanje ili mlaka reakcija domaćih institucija.

 

U Podgorici je ogoljen model funkcionisanja crnogorske politike

MONITOR: Kako vidite politički proces u Podgorici, i svježu ostavku Jelene Bojović Borovinić na poziciju predsjednice Skupštine Glavnog grada?

DABIŽINOVIĆ: Ono što gledamo u Podgorici je ogoljeni model funkcionisanja crnogorske politike: neprestano prekrajanje većina, kalkulacije oko funkcija, trgovina uticajem, proizvodnja krize, i potpuno uništavanje javnog interesa.

Ostavka Jelene Borovinić Bojović  nije nikakav veliki demokratski čin. To  je prije svega priznanje da se politička konstrukcija raspada pod težinom sopstvenih sukoba, ucjena i unutrašnjih interesa. Čak i Borovinić Bojović govori o „političkom vakuumu“, „pat poziciji“, „manipulacijama“, „sabotažama“ i „trikovima“, što je opis sistema koji više ne funkcioniše ni na nivou elementarnog političkog dogovora.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo