Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

MONITOR: Lideri EU i NATO, odmah su čestitali Trampu “istorijski povratak”. Volodomir Zelenski ga je obasuo nizom hvalospjeva. Plaši li se EU Trampa ako, naravno, izuzmemo Viktora Orbana koji se već istakao kao njegov glavni EU “saveznik”?

PUHOVSKI: Bilo bi razumno plašiti se Trampa u EU, jer on ju smatra neprirodnom tvorevinom. Uz to on ustrajno radi na dekonstrukciji temeljnih institucija vladavine prava i liberalne demokracije – i time se priključuje već snažnome trendu nazočnome gotovo posvuda u svijetu  – koji je čak i Žižeka, inače ponosnoga na svoj cinizam, naveo da (u pogrešnoj interpretaciji Macronova postupka kod formiranja vlade) zastupa „drastičnu suspenziju demokracije“ kao izlaz iz „krize demokracije“ (indikativno, Žižekov je tekst naveliko prenošen, no ne i odlična reakcija Nenada Dimitrijevića u „Peščaniku“). Ukrajina će gotovo nužno biti Trampovom žrtvom – jer njemu je do hitnoga zamrzavanja rata, što bi i  Ukrajini moglo odgovarati, ali nacionalna temperatura je još uvijek previsoka tamo. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi jest smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu u odnosu na demokratsku administraciju (osim u Palestini, za sada). Cijena će biti odustanak od postojećih političkih (nerijetko i moralno opravdanih) ambicija, ali i jačanje nereda u međunarodnim odnosima – do čega je, međutim, tek djelomice doveo Putin – koji je, u osnovi, napadom na Ukrajinu opetovao Bushovo postupanje u Iraku („argumnetima koji su, dapače, manje lažni od Bushevih).

MONITOR: Kampanja protiv Zorana Milanovića najviše insistira na „ruskom uticaju“ i to ide dotle da visoki članovi HDZ-među njima i Andrej Plenković, tvrde da mu Rusija finansira kampanju i da je hrvatske interese zamijenio za ruske. Posmatrajući i predsjedničku trku u SAD, taj „ruski uticaj“ je postao glavna „šifra“ za diskvalifikaciju protivkandidata. Koliko je dokaziv?

PUHOVSKI: Eksplicitno je Milanovića na ovaj način napao samo ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, no spretnom intervencijom jednoga od Milanovićevih podržavatelja – koji je u ime saborskoga odbora kojim predsjedava zatražio da se obavještajna služba, SOA, izjasni o optužbi – to je skinuto s dnevnoga reda, jer je SOA te optužbe oglasila neistinitima. Nakon toga se češće koriste indirektne (načelno nedokazive) optužbe tipa: ljubimac ruskih medija, Putinov igrač (ili, čak: pudlica).  Ruski/Putinov „utjecaj“ je reciklirana formula iz dana hladnoga rata, iz vremena kada su „naši“ morali (katkada očajnički) dokazivati odanost „zapadnim vrijednostima“. Primitivizam kojim se ta formula opet koristi u oštroj je diskrepanciji s činjenicom da su izvorne svjetonazorske razlike u mnogome izgubljene. Tehnički gledano, ruskoga predsjednika biraju demokratskije nego onoga u SAD (dakako, kolosalne razlike u ustroju javnosti čine pravu razliku), a Švedska je po svemu manje kapitalistička država od Rusije, itd. Ostala je tek „geopolitika“, tj. odnosi moći, za sada bez iole ozbiljne ideologije – da se o svjetonazoru i ne govori.

MONITOR: Kada je ultra-desni Domovinski pokret sa HDZ formirao novu Vladu, bilo je dosta zabrinutosti u hrvatskoj javnosti.. Ko je sada ultra-desno u Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Ozbiljno govoreći – nitko. Oni/e koji bi to htjeli biti naprosto nemaju svijest o suvremenoj desnoj poziciji misleći da je srbožderstvo dovoljno za desničarsku odrednicu. Došavši, dijelom, na vlast pokazali su da nemaju ozbiljne konzervativne ideje koje bi proveli, nego tek rehabilitiranja NDH u školstvu, pripremu velike proslave „1100 godina hrvatske državnosti (kao da je igdje bilo države u desetome stoljeću, i oduzimanja Krležina imena Leksikografskome zavodu). Ekstremna, pa i radikalna desnica kod nas – na sreću i na žalost – ostaje na arlaukanju.

MONITOR: Nagoviješteno je vraćanje obaveznog vojnog roka. Pominje se i promjena Zakona o odbrani da bi se umanjile ingerencije Predsjednika Hrvatske. U čitavoj EU se insistira na ulaganju u naoružavanje i  sisteme sigurnosti. Da li se radi o odvraćanju ili o pripravnosti NATO da se i vojnim snagama umiješa u rat?

PUHOVSKI: Evropa je, doista, desetljećima živjela u bezbrižnome uvjerenju da ratnih opasnosti više nema (osim na „brdovitome Balkanu“), pa sada dolazi svojevrsna panična reakcija na ozbiljnu opasnost nastalu ruskom agresijom. Čini se ipak da je panika mnogo ozbiljnija među elitom nego u pučanstvu. No, i elita je još oprezna, tako da ni NATO nije smišljen kao neposredno miješanje u rat, dapače – to u Hrvatskoj uglavnom ne dolazi do javne svijesti – to je u mnogo manjoj mjeri ratno djelovanje od višegodišnje enormne vojne pomoći Ukrajini (samo je Hrvatska do sada dala 300,000.000 eura).

MONITOR: Nije Milanović jedini koji se protivi „ulaganju“ u rat u Ukrajini. Ima i onih koji-kao Viktor Orban, imaju dosta razumijevanja za akcije Rusije. Posle izbora za Parlament EU-iako ranija ravnoteža nije bitno poremećena, ojačala je ultra-desnica. Kada se jednom okonča sukob u Ukrajini, hoće li taj novi kontekst promijeniti nešto bitno u EU i Evropi?

PUHOVSKI: Milanović nije protiv „ulaganja“ u rat on je, navodno, protiv slanja hrvatskih vojnika i u akciju neposredne pomoći Ukrajini. Povezujući to s nekoliko njegovih izjava posljednjih mjeseci o tomu da Rusija ne može (dapače: ne smije) izgubiti rat i da je NATO zbilja provocirao Rusiju itd., njegovi su protivnici konstruirali tezu o proruskoj političkoj poziciji predsjednika države. U tomu, vjerojatno ima i istine-no, Milanoviću je bitno stalo samo do toga da se suprotstavlja HDZ-u i vladi, te da okupi i suverenističku potporu na izborima. On svoju ulogu predsjednika republike opetovano falsificira tako što (ne sasvim bez paralele s Trampom) marljivo  radi na delegitimiranju institucija koje bi trebao čuvati.

Primorac je pričuvni kandidat HDZ

MONITOR: : Prema anketi Crobarometra, Zoran Milanoviić je u vođstvu u trci za novi predsjednički mandat. Dragan Primorac kojeg kandiduje njegova nekadašnja stanka dobija manje podrške od HDZ  dok Milanović bolje stoji od SDP .  Da li je Primorac nedovoljno dobar kandidat za birače stranke koju predstavlja ili se radi o nečem drugom?

PUHOVSKI: Primorac je u osnovi pričuvni kandidat kojega stranka postavlja kako ne bi ispalo da nema koga suprotstaviti Milanoviću, ali to čini bez uvjerenja da ima šanse na pobjedu. On ni po kojoj osnovi nije dobar kandidat za HDZ; i zato što je već jednom napustio stranku (kandidiravši se protiv nje na izborima), ali i po tomu što je neuvjerljiva figura s neugodnim detaljima u biografiji, koje stalno pokušava zabašuriti (od toga da je bio „ratni dragovoljac“ punih mjesec dana, u srpnju/julu 1991. – tj. prije početka rata – a potom otišao u SAD, preko toga da je u tri-četiri slučaja bio umiješan u sumnjivu kupoprodaju nekretnina, do toga da je zloupotrebljavao javna sredstva kao nekadašnji ministar). Ma koliko načelno bile dvojbene teorije urote, ima smisla uvjerenje mnogih da Plenkoviću zapravo odgovara ponovni izbor Milanovića, jer time ima osigurano sukobno mobiliziranje vlastite stranke (s obzirom na Milanovićeve stalne – na žalost nerijetko prostačke – napade na premijera i HDZ), ali i privid da ga napadaju s lijeva.

Palestinu treba priznati, uz uslov da nosioci ovoga projekta  prihvate obavezu zaštite svih prava

MONITOR:  Predsjednik Milanović je na skupu Brdo-Brioni čestitao slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar što je Slovenija priznala Palestinu- uz komentar da je u Hrvatskoj previše „kalkulanata“. Kakav je Vaš stav prema priznavanju Palestine koja još nije punopravna članica UN mada je tu priznata kao država?

PUHOVSKI: U predsjedničkoj (pred)kampanji vanjska politika, na žalost, jedva da je i spomenuta (uz djelomični izuzetak Ivane Kekin). Uvjeren sam da Palestinu treba priznati, uz uvjet (koji ljevica posvuda zapostavlja) da nositelji ovoga projekta jasno i jednoznačno prihvate obavezu zaštite svih, a posebice, ženskih prava. Tragikomično je pritom da faktička Milanovićeva sljedba, SDP, svojega patrona ne podržava kada je – za promjenu – u pravu.

Nastasja RADOVIĆ