SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku u BiH i, daleko važnije, o tome kako će on djelovati. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon neuspješnog pokušaja izbora Šmitovog nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomata, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora i finansiranja OHR-a, i time završe njegov mandat

MONITOR: Izjavili ste da protivljenje predsjednika Milanovića učešću predstavnika hrvatske vojske na paradi u Parizu, smatrate izrazom nezadovoljstva položajem koji mu ne daje značajna mirnodopska ovlašćenja i nekom vrstom kampanje za parlamentarne izbore. On, međutim, kritikuje premijera Plenkovića kao arivistu okrenutog ambiciji ka briselskoj karijeri. U čemu je problem između njih dvojice?

GJENERO: Radi se o problemu koji proizlazi iz golemog deficita demokratske političke kulture, koji obilježava hrvatskog Predsjednika. Milanović otvoreno preuzima autoritarni putinovski narativ, otvoreno zagovara euroskeptična ili eurofobna stanovišta, sustavno razara odnose Hrvatske unutar NATO saveza i otvoreno opstruira pomoć Hrvatske obrani Ukrajine. Od  Andrej Plenković kao premijer nastoji voditi centrističku politiku fokusiranu na EU, a na predsjedničkim izborima 2020. i 2025. Zoran Milanović je uspio pobijediti nudeći sebe kao ključnu kočnicu, ograničenje izvršne vlasti. Nažalost, on ne funkcionira sukladno sustavu diobe vlasti – kočnice i ravnoteže, nego svojim djelovanjem razara institucije i blokira politički sistem. Za njega predsjednički mandat u sistemu parlamentarne vlade i uloga kriznog menadžera, koji u slučaju parlamentarne krize garantira državnu stabilnost (kao što to maestralno bez izvršne moći čine, na primjer, veliki austrijski predsjednik Alexander van der Bellen, ili talijanski Segio Mattarela) nije ispunjenje ambicije, nego „utješna nagrada” i platforma za budući pokušaj osvajana premijerske pozicije. Ta ambicija, koje se ne može osloboditi niti nakon četiriju poraza na parlamentarnim izborima, natjerala ga je u avanturu napada na izvršnu vlast. Pogrešno je procijenio da bi mogao ugroziti parlamentarnu većinu i provocirati prijevremene parlamentarne izbore.

MONITOR: Milanović i Plenković se nisu slagali ni oko uloge VP Krisitijana Šmita.  Hoće li se hrvatski državni vrh složiti ko im je favorit za novog VP?

GJENERO: Vlada operativno vodi vanjsku politiku, a stavovi Vlade su jasni – ona je čvrsto uz europsku poziciju. Milanović svoj identitet traži u krugovima kvazisuverenističkih europskih lidera. Cristian Schmidt je bio ozbiljan Visoki predstavnik. Vodio je uravnotežene politike, a sjajno je bilo to što on nije prije svega političar, nego se oblikovao kao vrhunski državni službenik i ozbiljan pravnik. Sve se to vidjelo na načinu na koji je obavljao dužnost. Hrvatska nije dio Vijeća za provođenje mira i nema takvu moć da bi bilo posebno važno kakav će biti stav njene izvršne vlasti prema budućem Visokom predstavniku.

MONITOR: Dio evropskih zemalja u upravi PIC-a nije prihvatio američkog kandidata – Italijana Antonija Zanardi Landija, za novog Visokog predstavnika u BiH. Da li se radi samo o suzbijanju uticaja SAD u BiH i na Zapadnom Balkanu ili i o prilici da EU i Evropa pokažu da ne žele trampizam čak ni u BiH?

GJENERO: U ovim izborima Europa je u nepovoljnom položaju. Amerika je ta koja velikim dijelom financira rad OHR-a. BiH je na rubu EU i procesi u toj državi, velikim dijelom uvjetovani patogenim utjecajima autoritarnog režima u Beogradu i totalitarnoga u Moskvi, izravno se odražavaju na Uniju, ali ne i na SAD. Zato SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku, ali daleko važnije, o tome kako će u narednom, završnom mandatu djelovati taj Visoki predstavnik. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon prvog neuspješnog pokušaja izbora Schmidtova nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomat, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora uvijek postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora, ali financiranja OHR-a, i time završe njegov mandat.

MONITOR: Postizborne promjene u Mađarskoj, Bugarskoj i Sloveniji, vode politike tih zemalja u različitim pravcima kada je u pitanju uticaj putinovske Rusije, ali i Trampa. Šta je danas u EU i Evropi politički temelj otpora uzletima neliberalnih vrijednosti?

GJENERO: U Mađarskoj se pokazalo da je ideja europske integracije i dalje snažna. Peter Magyar nije osvojio dvotrećinsku većinu zato što su u Mađarskoj u Orbanovo vrijeme „poskupljele kobasice” kao što su to banalizirali neki „analitičari”, nego zato što mađarski građani dominantno žele pripadati ujedinjenoj Europi. Za razliku od Mađarske u kojoj je „meka moć” Rusije i Putinova režima minorna, u Bugarskoj je ona vrlo snažna, i to je dovelo do pobjede Rubena Radeva. U Sloveniji nisu na dnevnom redu bila velika svjetonazorska pitanja i tako su pomaci u biračkom tijelu bili vrlo mali, u korist desnoga centra. Fokus vanjske politike vlade Janeza Janše vjerojatno neće biti toliko Bruxelles, koliko Washington i obnova odnosa s Izraelom. Ali, pobjeda umjerene desnice u Sloveniji ne dovodi u pitanje stabilnost europskih institucija i provođenja zajedničkih europskih politika. Prvi potez Janšine vlade bio je ukidanje izvanrednih kontrola unutar Schengenske zone, na slovenskim granicama prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Što se tiče rasta populističkih pokreta koji ne pripadaju ustavnom luku, tome su izložene i Francuska, i Njemačka, pa i Britanija.

Iako se o rastu protueuropskih opcija dugo nagađa, u velikim europskim državama pokazuje se da izborni modeli zaustavljaju prodor radikalnih opcija izvan ustavnog luka. To za sada uspijeva i s njemačkim mješovitim izbornim sustavom, i s francuskim dvokružnim većinskim, i s britanskim sustavom relativne većine.

Pupovac je ozbiljan politički kapital Hrvatske, onog ko ga napada treba oštro kazniti

MONITOR: Ponovo je napadnut predsjednik SDSS, Milorad Pupovac. Ovo je već treći poziv za njegovu likvidaciju od početka godine. Da li se zvanična Hrvatska dovoljno bavi javno izraženim simpatijama za neoustaštvo i njenim mogućim radikalnijim posljedicama?

GJENERO: Onog tko napada Milorada Pupovca i njegovu stranku SDSS treba oštro kazniti – i to zbog gluposti i primitivizma, prije nego zbog nacionalizma. Milorad Pupovac i njegova stranka ozbiljan su politički kapital Hrvatske, jer je Pupovac oblikovao ideologiju konstitucionalnog patriotizma, koja je silno korisna za stabilnost. Otud proizilazi i spremnost za političku suradnju s izvršnom vlašću i sudjelovanje u vladajućim koalicijama, dok god su te koalicije formirane „na tlu” ustavnoga luka. Pupovac je ustrajao kao koalicijski partner vlade Jadranke Kosor, unatoč silnih pritisaka Zorana Milanovća da sudjeluje u rušenju te vlade, prije nego što je ova ostvarila temeljni cilj – završetak pristupnih pregovora s EU. Koalicijskom lojalnošću Pupovac i SDSS silno su doprinijeli tome da je Hrvatska na kraju mađarskog predsjedanja u junu 2011. završila pristupne pregovore. Pupovac je u dva mandata vlade Andreja Plenkovića sudjelovao u vladajućoj koaliciji, i osigurao  Plenkoviću preduvjete za se afirmira kao europski usmjeren lider. Izgleda da je vrlo blizu rekonstrukcija većine i u koaliciju će se, kao i 2017. i 2020. pozvati SDSS, uz neke male liberalno demokratske stranke. Napade na Pupovca treba tumačiti upravo u tom kontekstu, kao pokušaj sprečavanja rekonsolidacije parlamentarne većine umjerenoga desnog centra.

 Neriješenog graničnog pitanja između Hrvatske i Crne Gore nema

MONITOR: Predsjednik Milanović je otkazao regionalni skup „Brdo-Brioni“ jer nije želio da na njemu učestvuje Aleksandar Vučić. Ostaju i dalje neka neriješena granična pitanja Hrvatske sa zemljama koje su kandidatkinje za EU. Za Crnu Goru to je i dalje pitanje Prevlake, i vlasništva nad školskim brodom Jadran. Da li bi se od Hrvatske moglo očekivati da rješavanje tih problema ispostavi kao kočnicu za ulazak CG u EU?

GJENERO: Kao i svaki populist i kvazisuverenist, Milanović prezire multilateralizam, a proces Brdo Brijuni mu je „kamenčić u cipeli”. Proces Brdo Brijuni, ima ozbiljno značenje kao autohtona samonikla regionalna inicijativa, koja je prethodila Berlinskom procesu. Otkazivanjem summita Milanović je ugrozio održivost procesa, a doveo je u pitanje kolidersku ulogu Hrvatske u tom procesu. Ozbiljno griješite kada govorite o „neriješenom graničnom pitanju između Hrvatske i Crne Gore”. Neriješenog graničnog pitanja jednostavno nema. Pitanje granice na kopnu je riješeno još Arbitražnim mišljenima Badinterove komisije. Crna Gora je u svoj „acquis”, u svoju pravnu baštinu, unijela odluke Badinterove arbitraže proglašavanjem neovisnosti i između ostaloga je, na osnovu tog prihvaćanja pravnih obveza, prepoznata kao suverena država. Onaj tko poput nekadašnjeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića ili sadašnjeg predsjedika Crne Gore Jakova Milatovića zagovara pregovore o „pravednoj granici”, koja bi rt Oštro učinila dijelom crnogorskog teritorija, ozbiljno ugrožava temelje crnogorske državnosti.

Prije nego što je okončana UN-ova promatračka misija na Prevlaci 2002. godine, Hrvatska i Crna Gora su usvojile Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu, kojeg je Nomotehnički, oblikovao pokojni profesor Budislav Vukas, sjajan međunarodni pravnik i bivši sudac Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Ostalo je samo da se strane dogovore o tome hoće li same, na osnovu Protokola, iscrtati granice na moru ili će taj posao prepustiti neutralnoj strani – Hamburškom sudu za pravo mora.

Hrvatska se obvezala da neće svoje susjede zaustavljati u pristupanju EU zbog bilateralnih problema. Zato Hrvatska ne „blokira” pristupni dijalog Crne Gore, iako još nije povukla svoje rezerve prema zatvaranju poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.

S pravom apostrofirate pitanje vlasnštva nad školskim brodom Jadran, ali to nije tek vlasnički problem. To je problem vezan uz poštivanje vladavine prava i Sporazuma o sukcesiji. Dodatni problem stvara činjenica da od ovog pitanja stranka, članica vladajuće koalicije, čiji su europski stavovi vrlo dvojbeni – Bečićevi demokrate, nastoji stvarati politički kapital. Čini se da je vrijeme da ozbiljni ljudi koji vode pretpristupni proces u Crnoj Gori, poput premijera Milojka Spajića, ministrice za europske integracije Maide Gorčević i ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića „utječu” na koalicijske partnere da se „uozbilje”. Ili da uspostave novu arhitekturu izvršne vlasti, u kojoj će netko ozbiljan i europski usmjeren s hrvatskom stranom razgovarati o tom problemu. Inače Crna Gora previše riskira, ugrožava vrijeme koje može biti nenadoknadiv resurs.

Nastasja RADOVIĆ

Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije

MONITOR: Kako komentarišete govor predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom obilježavanja dvadeset godina od prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije? Mandić je između ostalog kazao da su „Vidovdanski zavjet i kosovski boj putokaz evropske budućnosti Crne Gore”.

VUKANOVIĆ: Kada bi ovu rečenicu izvukli iz crnogorskog dnevnopolitičkog konteksta, izgledala bi kao dio nekog sarkastičnog skeča. To dovoljno govori o apsurdu trenutne politike koja je najviše prisutna na našoj sceni, a iza koje stoji Andrija Mandić i NSD.

Već je ocijenjeno, ali moram ponoviti, ovaj apsurd je dio šire politike predsjednika Skupštine Crne Gore, ali i drugih struktura, da se gazimestanska politika, koja je inaugurisala i izgubila četiri rata u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, predstavi kao tipično evropska, umjereno konzervativna politika. Region, koji četvrt vijeka nakon završetka ratova devedesetih i dalje osjeća posljedice takve politike, savršeno dobro zna kakve su njene konsekvence.

Zapanjujuće je da mi nemamo nikakvu indiciju da su evropske diplomate i političari, čak i nezvanično, ukazali da takvim performansima nije mjesto ni u pristupnom procesu, ni u Evropi.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenama više analitičara da je taj Mandićev govor nastavak njegove misije jednostranog tumačenja istorijskih događaja radi promocije sopstvene ideologije i partijske politike, a sve u cilju viđenja Crne Gore kroz velikosrpski objektiv.

VUKANOVIĆ: Predsjednik Skupštine kroz svoje aktivnosti apsolutno ne krije tu svoju namjeru. Međutim, potrebno je objasniti što znači „viđenje Crne Gore kroz velikosrpski objektiv”. To ne znači samo prisvajanje crnogorskog identiteta i kulture i integraciju u velikosrpski kontekst, to znači uklanjanje, brisanje, protjerivanje, uništavanje svega u Crnoj Gori što se ne uklapa u kalup koji je kreiran u nekim šizofrenim kleroradikalskim kuloarima Beograda.

To znači i reinterpretaciju prošlosti i identiteta po modelu koji ne mari za nauku i dokaze, da je kosovski mit upravo to – mit. Da je srednjovjekovno srpstvo ostavilo mnogo veći trag u bitkama kod Nikopolja i Angore nego na Kosovu. To je model koji ne zanima što srednjovjekovna Zeta nije učestvovala u toj bici i što je upotrebna vrijednost kosovskog mita nestala sa erom nacionalnog romantizma. Ono što ih sigurno zanima jeste to što je taj mit, zajedno sa drugim romantičarskim zabludama, Crnu Goru već jednom koštao suverenosti.

U konačnosti, Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije.

MONITOR: Predsjednik parlamenta nije jedini.

VUKANOVIĆ: Interesantan je kolorit partija, crkvenih ličnosti i organizacija ali i medija koje propagiraju tu ideologiju. Kako im je radni staž duži od 35 godina, sa većinom njih smo itekako upoznati i teško da nas sa nečim novim mogu iznenaditi. Međutim, mnogo veći problem predstavljaju partije, ličnosti i organizacije koje se zalažu za građanski koncept države, samim tim i naučnom pristupu izučavanja prošlosti i kulturi, a koji ostaju nijemi na ovakve aktivnosti. Poslije toliko situacija i ekscesa koje su prećutali, pretpostavljam da se radi ili o tihoj saglasnosti sa ideologijom predsjednika skupštine ili sa internim problemom otklona od ideologije koja im je usađena u mladosti.

Mislim da je vrijeme da mnogi u Crnoj Gori, od predsjednika države do poslanika i drugih javnih i naučnih djelatnika kritički sagledaju svoje stavove ka crnogorskoj prošlosti, identitetu i kulturi, stavove koji su očigledno formirani pod uticajem nacionalističkih narativa iz regiona.

MONITOR: Crna Gora je i spolja suočena sa istorijskim interpretacijama i falsifikovanjima. Kako vidite dokumentarac „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“, koji je na godišnjicu nezavisnosti plasirao Vučiću blizak Centar za društvenu stabilnost?

VUKANOVIĆ: Kada je izašao taj propagandni uradak, kao svojevrsni vrhunac višemjesečne kampanje iz Srbije, insistirao sam na tezi da je to problem koji treba da analiziraju medijski stručnjaci i da se na osnovu toga reaguje. U njemu nema ničega vrijednog pomena istorijske analize, mimo kategorisanja novog talasa izmišljotina i vulgarnosti, kao i otkrivanja što su to novo srpski ekstremisti saznali iz crnogorske prošlosti da im izaziva očigledne napade nervoze.

Agresivnost i prizemnost tona jasno ukazuju da srpska vlast, ali i dio srpskog društva koji ih podržava, ulazi u terminalnu fazu ekstremizma i mržnje koja se sve više akumulira. Kako ne postoji realna mogućnost da se akumulirana frustracija prelije u većem obimu na nas, biće interesantno vidjeti kakve će posljedice po srpsko društvo ovakvo stanje imati.

MONITOR: Vučić se ne bori samo za interpretaciju. U toku je pokušaj da se preuzmu i mediji, odnosno Vijesti. Šta bi to značilo?

VUKANOVIĆ: Fascinantna je razlika između proklamovane nezainteresovanosti srpskih nacionalista ka Crnoj Gori i količine resursa i napora koji se ulažu da bi se Crna Gora dovela u red po njihovom modelu. I prije 2020. godine, sa ulaskom Pinka i Informera u Crnu Goru, podignut je alarm kakav politički i kulturološki uticaj mediji tog tipa mogu imati na crnogorski javni prostor. Nakon 2020. godine proces infiltracije medijskog uticaja iz Srbije je samo ubrzan i mi smo sada primorani da strahujemo za autonomiju medija u Crnoj Gori i za konstantno prelivanje negativnih trendova iz Srbije. Preuzimanje Vijesti, kao medija koji i dalje ima najveći, a često i presudni uticaj na formiranje javnog mnjenja, značilo bi jačanje svih negativnih trendova na crnogorskoj medijskoj sceni.

Ovdje se treba osvrnuti i na realan uticaj tradicionalnih medija na javnost. Analizirajući poraz Viktora Orbana koji je kontrolisao preko 90 posto svih medija u Mađarskoj, stiče se utisak da je uticaj tradicionalnih medija smanjen. I ta teza je tačna, ali za društva sa jačim demokratskim kapacitetom. Tolika kontrola medijskog prostora, pogotovo u nezrelim društvima poput našeg, i te kako može da produži vlast autoritarnih režima, kao što vidimo i na preko 15 godina.

MONITOR: Na korak smo od EU. Koliko je Crna Gora, kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću, spremna da postane država evropskih vrijednosti?

VUKANOVIĆ: Izuzetno komplikovano pitanje na koje je najlakše reći da nijesmo spremni, ali to ne bi u potpunosti bilo tačno. Prije svega, situacija u Evropi po pitanju suočavanja s prošlošću je izuzetno kompleksna, kako po pitanju istorijskih tema – od ratnih zločina, nasljeđa totalitarnih sistema, nacionalne i vjerske netolerancije i kolonijalnog nasljeđa, do unikatnih društvenih uređenja koja utiču na formulisanje politika za suočavanje sa sopstvenim teškim nasljeđem. Međutim, ideja da se društvo mora suočiti sa osjetljivim i kontroverznim temama, i da je to preduslov za unutrašnju stabilnost država, ali i održivu regionalnu i kontinentalnu stabilnost, neupitna je, kako kod političara tako i kod institucija. I tu je ključna razlika između evropskih društava i nas.

Ideja o suočavanju s prošlošću je iscrpnim i kontinuiranim radom, prije svega NVO sektora, prisutna kod značajnog dijela naših građana, ali nije kod donosilaca odluka i političara. Kao i sa mnogim drugim procesima koji su komplikovani, osjetljivi i teški, naši lideri ne prepoznaju dalekosežnu korist zalaganja za te politike.

Političke partije koje su izašle iz devedesetih, a trenutno ih je u našem parlamentu mnogo, propustile su šansu da se udalje od politika na kojima su nastale, a koje su nas već koštale deceniju ratova i sankcija i još dvije decenije tranzicije. Njima je važnije da novim revizionističkim interpretacijama operu svoje ekstremističke korijene i produže stanje zarobljenosti društva u glibu, prije svega, devedesetih. Samim tim, bilo kakav konkretan progres crnogorskog društva je sa njima nemoguć.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko pregovora sa Hrvatskom?

VUKANOVIĆ: Frustrirajuće je gledati kako naporan ali objektivno standardan proces rješavanja otvorenih pitanja između dvije države u procesu pridruživanja EU, bude zatrovan provokacijama vladajuće strukture u Crnoj Gori. Razočaravajuće je da određene partije računaju da će dobiti političke poene oživljavajući antihrvatske emocije.

Sama ideja dokazuje gore iznesene teze da se nećemo razviti kao društvo dok nas budu vodile politike koje su proizašle iz devedesetih i političari koji ne mogu da se udalje od ideja koje su im tada usađene.

Milena PEROVIĆ

Trenutak je da se sjedne na klupu i napravi mjesta za onoga ko je više trenirao, koji je poletniji, brži, sposobniji u ovom trenutku. Nije vrijeme za sujete, vrijeme je za timski rad i podršku onom akteru koji je uradio ono što mnogi drugi, nažalost, prethodno nisu uspjeli da urade. I to nije, na kraju krajeva, pitanje naših želja već političkog fakticiteta

MONITOR: Vi ste se javno založili, kako ste naglasili bez ličnih ambicija, da dio kandidata Studentske liste izađe u javnost prije izbora, da bi se pokazao „personalni kontrast“ u odnosu na potencijalne kandidate vlasti. Kako razumijete uzdržanost pobunjenih studenata koji već dugo odolijevaju sličnim prijedlozima?

JOVOVIĆ: Ta moja izjava nije bila apsolutizirajuća. Nisam rekao da je nužno neophodan potez takvo što učiniti već sam prevashodno istakao prednosti od takvog poteza. I to je potpuno tačno, kontrast ključnih studentskih i naprednjačkih kandidata i kadrova razvejao bi određenu maglu i građanima plastično pokazao razliku između belog i crnog. Takođe bi eliminisao neke zle jezike koji sve i svašta pripisuju studentskoj listi. Ali sam saglasan i sa logikom i pristupom studentskog pokreta, koji ne želi da “out”-uje svoje kandidate. Ne treba ići naruku Vučićevoj mašineriji, čiji su pokorni mediji u mogućnosti da demonizuju i satanizuju koga bilo, samo ako im se da dovoljno vremena. Ne treba im dati vremena niti prostora. Moramo ih iznenađivati i nametati tempo kakav nama odgovara.

MONITOR: Ipak, na novom vidovdanskom skupu u Kraljevu, govorila je nezavisna narodna poslanica i advokatica Jelena Pavlović, nekadašnja članica političke organizacije Mi snaga naroda. Da li je to ciljano osmišljen test za javnost, ali sa nedovoljno dobro procijenjenim efektom namjere da se saradnja sa nekim akterima koji imaju i politička iskustva, uvodi na scenu Studentskog pokreta?

JOVOVIĆ: Ne bih davao takve ocene, već ovo tumačim kao jednu nenameravanu grešku. Greške se u politici dešavaju, a tek su sasvim normalno očekivane unutar tako širokog pokreta koji na svakodnevnom nivou mora donositi brojne odluke, a čiji sastavni delovi poseduju određenu značajnu autonomiju – studentski pokret nije liderska stranka. Lično sam uputio kritike povodom izbora govornice Jelene Pavlović, međutim isto tako pozivam dežurne kritičare da ne otćute na sve one prilike, situacije, skupove i govornike u ime Pokreta koji su zaslužili aplauz, a od istih dobili muk. Evo, primera radi, pogledajte poslednji događaj Pokreta u Novom Sadu. Prokomentarišite i njega. Ne smemo da budemo neobjektivni i da o Pokretu zaključujemo po osnovu pokoje pojedinačne greške. Isto to ističem po pitanju atmosfere na protestima – slogana, pokliča, zastava – ko nije organizovao veliki protest pojma ne može imati koliko je zapravo stvari van moći organizatora, a mnogi očekuju da svaki protest teče kao po jasnom scenariju.

Ovo poslednje je pokazatelj određene neozbiljnosti i političke nedovršenosti našeg društva – prečesto po nekim pitanjima nemamo znanja i iskustva, ali zato imamo mišljenja.

MONITOR: Bili ste član Zelenih i Pokreta slobodnih građana. Opozicione stranke su se dugo odlučivale kako da se postave prema Studentskom pokretu. Pa se nekoliko članica opozicije udružilo u Proevropsku opoziciju, a Demokratska stranka se, bezuslovno, priklonila Studentskom pokretu. Tu je i namjera da se grupiše „prava desnica“ koju forsira Miloš Jovanović iz novog DSS. Kako shvatate razliku između „antirežimskog fronta“ i „referendumske atmosfere“?

JOVOVIĆ: Referendumska atmosfera predstavlja način da se sruši jedan kriminalno-mafijaški i autokratski režim, i ideja podrške jednoj listi – studentskoj – predstavlja najracionalniji izbor. Naročito ukoliko se uzme u obzir karakter naših izbornih pravila, koja podrazumevaju D’Ontov metod raspodele ostatka, a koji nagrađuje onu listu koja osvoji relativnu većinu glasova. Preostale opozicione političke opcije, naravno, imaju svako demokratsko pravo na nastupe na izborima, ali jedno su prava, a drugo je šta je pametno i društveno odgovorno. U tom ključu posmatrano, trenutak je da se sedne na klupu i napravi mesta za onoga ko je više trenirao, koji je poletniji, brži, sposobniji u ovom trenutku. Nije vreme za sujete, vreme je za timski rad i podršku onom akteru koji je uradio ono što mnogi drugi, nažalost, prethodno nisu uspeli da urade. I to nije, na kraju krajeva, pitanje naših želja već političkog fakticiteta.

MONITOR: Vučić je na posljednjem velikom skupu pristalica, najavio ostavku za par nedjelja i vanredne izbore. Ponovo otvara državnu kasu i „dijeli“. Da li on računa na psihološki efekat sigurnosti koji „njegova kasa“ pruža?

JOVOVIĆ: On vlada politikom straha, opscenih laži i sporadičnom kupovinom nekakvog nazovi socijalnog mira. Širi strah od nestabilnosti i anarhije u slučaju pobede alternative, šaljući poruku da, eto, Vučić možda jeste svakakav, ali sa njim bar znate na čemu ste. Naravno, sve je to notorna laž, jer baš pod Vučićem nijedno radno mesto nije stabilno, stečena prava nisu sigurna, ulice nisu bezbedne, nikad ne znate koji vam lokalni kabadahija može pokucati na vrata. A mere socijalnog mira su mu dva kubika drva pred izbore. On naprosto nema više ništa da ponudi, i sve njegove priče odavno je razvejao vetar. Zato je nervozan i zato se boji da raspiše izbore: zna da će izgubiti.

MONITOR: Studenti su ovog proljeća u Kragujevcu usvojili  programski dokument Memorandum o Kosovu i Metohiji, u kojem se navodi da je KiM sastavni deo Srbije. Kako procjenjujete značaj ovog Memoranduma za jasniju profilizaciju politike Studentskog pokreta i njegovih političkih predstavnika, poslije izbora?

JOVOVIĆ: Studentski pokret je odavno zauzeo catch-all pozicije. Taj Memorandum je za jedan broj članova Pokreta političko ubeđenje, dok je za drugi deo to pitanje političke taktike. Kako bilo da bilo, naredna vlada i skupštinska većina neće napraviti ni pomak ni prodor po pitanju Kosova; to nije, na kraju krajeva, njen zadatak. Zadatak naredne vlade jeste oslobađanje političkog, ekonomskog i medijskog prostora kako bismo uopšte mogli imati slobodne i poštene izbore, uspostavu vladavine prava i krivično procesuiranje odgovornih za sve zločine u prethodnom periodu. Zadatak naredne vlasti jeste da stvori osnove demokratije i državnih institucija, kroz čije će se procese tek definisati druga važna pitanja.

MONITOR: U političko-ideološkom spektru, zagovarate više lijevih snaga, građanskog angažmana, jasnijeg antifašizma i proevropske politike. Dio ljevice u Evropi – koju neki analitičari smatraju ultralijevom, uključeni su u rad EU parlamenta, kao EU skeptici. Da li je tzv. lijevi suverenizam ophrvao one koji se danas nazivaju ljevicom? Kakva je ljevica potrebna Srbiji?

JOVOVIĆ: Da budem jasan, Evropska unija treba da bude spoljnopolitička težnja Srbije, ali težnja koja će se dostići uz uvažavanje i opstanak javnog interesa, javnih dobara i prirodnih bogatstava naše zemlje. Srbija ne sme biti kolonija ničijeg projekta, a u EU treba da uđe kao, premda manji, ipak uvažavan, partner. Na našim budućim vlastima jeste i da kredibilno zasluže ovo „uvažavan“, ali isto tako smatram da ono što je mainstream EU mora da bude zaista dosledno deklarativnim vrednostima. Punu

podršku pružam, ističem, različitim progresivnim snagama Unije (poput Pedra Sančeza), koje od nje žele da stvore socijalnu Uniju, Uniju socijalne pravde, antifašizma i antikolonijalizma.

Moje snage su usmjerene na podršku studentskom pokretu

MONITOR: Zalagali ste se za antirežimsko povezivanje širom Srbije. Sada ste, čini se, svu svoju energiju usmjerili na podršku pobunjenim studentima. Napuštajući stranački život i parlamentarnu borbu, u kom pravcu idu danas Vaše nade za promjene u Srbiji?

JOVOVIĆ: Oduvek sam se za takvo što zalagao i u tom pravcu delovao. Samo je pitanje u kom obliku i u kojim okolnostima vidimo antirežimsko povezivanje (i koje aktere smatramo antirežimskim). A kroz  ovu borbu ispostavilo se da je studentski pokret makropolitički akter koji može da mobilizuje dovoljne

snage da sruši režim Aleksandra Vučića. Takođe, pokret je u ovoj borbi podneo najveću žrtvu; stotine mladih su prebijani, hapšeni, progonjeni. To je još jedan važan razlog koji ga ozbiljno legitimizuje – spremnost na borbu do kraja, koja nije uvek bila tako svojstvena svim opozicionim akterima u Srbiji. Zato

su moje snage usmerene na podršku studentskom pokretu. Gde mogu, rečju i delom, podržati pokret, to i činim, i rado pravim prostora. Istakao sam da niti sam, niti ću biti, na studentskoj listi za Narodnu Skupštinu. Verujem u to da smo u vremenu kada svi moramo biti spremni na timski rad zarad zajedničke pobede.

Želim Srbiju u EU, ali isto tako svi zaslužujemo i Evropu koja se vraća sebi

MONITOR: Izjavili ste da EU ne može dati eksplicitniju podršku prodemokratskim snagama u Srbiji, jer im nije jasno šta je „realna alternativa“ – kao i da se spoljna politika EU sporo mijenja. Dio javnog mnjenja u Srbiji vjeruje da EU tako štiti i vlastite interese, jer lako dolazi do povoljnosti za svoju privredu. Da li bi se politička alternativa brže „prepoznala“, da među najvećim protivnicima režima nisu i oni koji su protiv iskopavanja litijuma?

JOVOVIĆ: Upravo se u Vašem pitanju nalazi to o čemu govorim. Unija treba da bude strateški cilj, i ujedno sredstvo, za ostvarenje boljeg života građanki i građana Republike Srbije. Ali to se ne može ostvariti ukoliko je cena previsoka. Znam da među visokim predstavnicima Unije ima stvarnih poklonika demokratije i slobode, ali i onih koji će to isto u našem slučaju „žrtvovati“ zarad ekonomskih i finansijskih dogovora. Najgorljivije želim da se Unija vrati svojim prvobitnim vrednostima, i unapredi svoje politike jednakosti, slobode, socijalne pravde i solidarnosti, koje su oduvek u evropskom prostoru nastajale, razvijale se, širile. Želim Srbiju u Uniji, ali isto tako svi zaslužujemo i Evropu koja se vraća sebi.

Zato je na narednim vlastima zadatak da iznađu meru kompromisa između različitih sfera našeg javnog interesa – potrebne podrške demokratizaciji, očuvanja naših bogatstava i dobara, i priključenja Uniji. Niko nije rekao da će biti lako. Ali, opet, niko do sada nije zaista ni pokušao. Vreme je za nove ljude – ovi dosadašnji su željno trčali i nudili nas kao na pladnju, ko plati više. Gotovo je sa tom politikom. Vreme je da se povede računa o stanju u kući, što je jedino za poštovanje, i kod kuće i u komšiluku.

Nastasja RADOVIĆ