Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽANA GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ, GLUMICA: Zavjereništvo u stvaranju pozorišne magije

Objavljeno prije

na

Premijerom predstave Ivanov Antona Pavloviča Čehova počela je nova sezona Crnogorskog narodnog pozorišta. Režiju, kostimografiju i dizajn svjetla potpisuje Andrij Žoldak, ukrajinski autor koji živi i radi u Berlinu i jedan je od najznačajnijih savremenih evropskih reditelja

 

MONITOR: Nakon mnogih poznatih reditelja koji su stvarali istoriju CNP-a, ugledni svjetski reditelj Andrij Žoldak je postavio “Ivanova”. Od samog početka rada, pričalo se o zanimljivoj audiciji, izboru glumaca, specifičnom radu … Kakav je bio proces nastanka predstave?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Dolazak Andrija Žoldaka u Crnu Goru izazvao je povišeno interesovanje kako ljudi iz struke, tako i medija. Andrij je čovjek i reditelj koji već načinom komunikacije ostavlja začudan utisak, pozitivan ili negativan u zavisnosti od sopstvene mjere, želje i vještine da odvojite važno od nevažnog, a time uzmete ono što će vas učiniti bogatijim i ponosnijim. Njegov posvećenički duh, predanost u radu, zavjereništvo u stvaranju pozorišne magije čine ga zaista posebnim, anđelom i demonom u isto vrijeme. Sistemi Stanislavskog, Grotovskog, Mejerholjda, estetika filmskih reditelja poput Tarkovskog, Bergmana, simfonijske partiture Čajkovskog, Vagnera, slikarska platna Pikasa, Monea bili su mu inspiracija za stvaranje pozorišne umjetnosti na crnogorskoj sceni. Žoldakove nerealne i nadrealne mizanscenske koordinate glumac svojim umijećem, energijom, duhom i dušom mora prevesti u život lika koji živi na sceni. Njegov bogat nomadski profesionalni život od Finske do Japana činio nam je svaki minut probe uzbudljivim i nenadomjestivim činom. Tri audicije od kojih je jedna od njih trajala 25 dana nisu bile jednostavne i lake. Profesionalna biografija, glumačke vještine i boja naše nutrine bile su mu okosnica stvaranja podjele za predstavu Ivanov. Velika mentalna, duhovna, emotivna i fizička snaga kompletne ekipe koja je radila na predstavi bile su neophodne da se  Ivanov rodi jer kod ovog reditelja nema karike u lancu stvaranja koji ima mogućnost da ne radi u punom kapacitetu, pošteno i sa obaveznim prevazilaženjem sopstvenih granica.

MONITOR: Ovo je prilično novo tumačenje “Ivanova”, najproblematičnijeg Čehovljevog teksta, ali i najuzvišenijeg. Čehov je pjesnik beznađa, a kod Žoldaka je vješto uklopljen u savremeni svijet i njegove tegobe, a bavljenje smislom života u fundamentu je i komično. Volio bih da nam kažete Vaše viđenje ovakvog iščtitavanja ruskog klasika?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Pošten čovjek blagorodne duše, utopističkih uvjerenja osuđen je na neprilagođenost u društvu, a onda i borbu tirana unutar sebe.  Sve malverzacije, predumišljaji, prevare koje vidimo na sceni ili u životu, vrlo često su samo izraz nemoći čovjeka koji se nalazi u sopstvenim kandžama beznađa. Umjesto razumijevanja i pomoći ti ljudi dobiju prekor, osudu a kao što Andrić kaže “nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovjek misli”. I nekada i danas sve je isto. Klasici nas tome opominju, zato su i danas aktuelni i zato se i pronalazimo u djelima nastalim prije više desetina pa i stotina godina. U ljudskom kodu je osuda, a pozorište služi svrsi da nas stavi pod lupu i opomene, a vjerujem i promijeni.

MONITOR: Tumačite mladu Sašu. Sve vrijeme vrlo istrajno pokazujete njenu krkhost, neprilagođenost, emotivnost, specifičnost… Kako ste  gradili ovaj lik i da li ste uopšte razmišljali da ćete tumačiti Sašu?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Saša je jedan od najkomleksnijih ženskih likova u dramskoj literaturi. Čistota duše i vjera u život odnosno ljubav bez uslova je osnovna karakteristika tog lika. Simbol nevinosti i beskompromisnosti, dosljednosti. I kad zna da će izgubiti, ona ide do kraja i to je čini junakinjom onog doba, a jednako i junakinjom ovog doba. U srži svog bića biti Saša danas je izuzetak od pravila. Katarzičan unutrašnji život, idealističko poimanje ljubavi, životna odvažnost  iskri u njenom biću. Ponos i zadovoljstvo ostaje meni u činjenici da je reditelj imao viziju, pronicljivost i hrabrost da prepozna u meni Sašu.

MONITOR: Jasno je da je osim talenta ovakva uloga zahtijevala veliku fizičku i psihičku kondiciju. Uloga u Ivanovu Vam je najvažnija u dosadašnjoj karijeri. Šta vam je  donijela?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Želja i potreba za novim spoznajama i napredovanjima, životnim i profesionalnim, povezala me je sa ovim evropskim rediteljem. A (nad)moć glumačka ogleda se u vatri potrage za istinom unutar sebe. Moja vatra potrage rasplamsala se i kao rezultat, između ostalog, donijela publici “novu” mene. Posebna radost i privilegija svake glumice je da igra najrazličitije uloge u svojoj karijeri. Dezdemona, Hermiona, Ismena, Luceta i mnoge druge junakinje iz savremene drame bile su dio mene, mog senzibiliteta ali Saša je u izboru glumačkih sredstava posve drugačija. Zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti ovakva vrsta zadatka se ne događa često u teatru međutim, Žoldakova estetika vapi za ekstremom i ogoljenosću, a očigledno je u meni prepoznao otvorenost, smjelost i kapacitet da se upustim u ovakvu vrstu “hoda po tankoj žici”.

MONITOR: Dajući od sebe sva glumačka sredstva, koliko je svima vama izazovno, ali i naporno da igrate u predstavi koja traje, koliko sam čuo, osam sati, ali je skraćena na četiri za premijeru?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Munjevitom brzinom glumačka ekipa je bila inficirana potrebom da prevaziđe sopstvene mogućnosti i sruši kalupe u koje smo bili smješteni. Na tom putu i ozbiljnog psihološkog testa, potisnutog ega i lišeni samoljublja na lični ponos izgradili smo uloge koje će zasigurno imati posebno mjesto u našim i ličnim i profesionalnim biografijama. Vrlo često su glumci po nekim ustaljenim pravilima podjele uloga “ukalupljeni” u određene glumačke fahove. Međutim, Andrija Žoldaka i to izdvaja od ostalih reditelja. Njegov pristup svakom glumcu pojedinačno je sistematičan, analitičan i bez alternative. Sa njim je svaka proba premijera tako da smo stekli i uigranost i kondiciju i radost izazova za osmočasovnu, a kamo li četvoročasovnu igru.

MONITOR: Da li ste brinuli da li je publika spremna na četvorosatnu predstavu?

GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ: Čovjek i umjetnost su nemjerljive kategorije. Ne postoji vaga koja može izmjeriti kvalitet ni čovjeka ni umjetnosti. Nijedna spoznaja, a ni promjena ne biva bez napora, bez odricanja, bez krize ali i jake unutarnje motivacije i snage. Pregalaštvo, ujedinjenost, beskompromisan rad, isključivi i surovi profesionalizam dali su rezultat onakav kakav smo vjerovali da ćemo dobiti. Naslonjeni na novu viziju i strategiju poslovanja nacionalnog teatra napravili smo magiju ovim pozorišnim maratonom i unijeli duh evropskog teatra kod nas. Vjerujem da će ovaj novi zamajac u istoriji CNP-a pokazati spremnost za promjene, svih onih koji čine pozorište, počevši od nas samih.

Miroslav MINIĆ
PORTRET  FOTO: Nada VOJINOVIĆ
IZ PREDSTAVE  FOTO:Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo