Povežite se sa nama

OKO NAS

PROTIVGRADNA ZAŠTITA: Krpljenje posljedica

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori se od grada štiti protivgradnim mrežama i osiguravajućim polisama. Ostatak svijeta pribjegava istim metodama. U mnogim zemljama protivgradna zaštita ne spada u domen rada državnih organa

 

Sredinom avgusta, poslije toplotnog talasa, pao je jak grad i zatekao nespremne mnoge građane Crne Gore. Nije one koji od zemlje žive i zarađuju i koji se iz godine u godinu tješe onim  – biće šta Bog da.

Kakva je protivgradna zaštita u Crnoj Gori i svijetu?

‘Pucanje u oblake’ prestalo je nakon što je ugašena fabrika 19. decembar, jedina koja je proizvodila rakete za zaštitu od grada u Crnoj Gori. Od tada, polise u osiguravajućim društvima i protivgradne mreže jedini su načini kako se poljoprivrednici i preduzetnici mogu zaštiti od vremenskih nepogoda.

To je potvrdio i Vukota Stanišić, rukovodilac Odjeljenja za savjetodavne poslove u biljnoj proizvodnji: ,,U Crnoj Gori  protivgradne mreže su tek zaživjele. Uglavnom štite savremene voćnjake sa gustom sadnjom. Usjevi se mogu osigurati još kod osiguravajućih društava, ali to nije naročito popularno u sferi osiguranja, pa tako postoji samo jedno osiguravajuće društvo koje se time bavi. Tu su i IPARD fondovi, ali i novčana pomoć iz nacionalnog budžeta u cilju podsticanja poljoprivrednih preduzetnika”.

Sistem protivgradnih mreža sastoji se od mreža, čeličnih žica, stubova, sajli, ankera, plastičnih kapa i niza različitih zatezača i pričvršćivača. Ovakve protivgradne mreže mogu da traju i do 30 godina, ali one predstavljaju ozbiljnu investiciju.

Reklo bi se da u Crnoj Gori postoje kvalitetniji metodi kako se zaštititi od posljedica grada, nego od samog grada.

Vukota Stanišić savjetuje poljoprivrednim proizvođačima da osiguraju svoju proizvodnju, jer je iznos polise mnogo manji od štete koju nevrijeme zna da priredi: ,,U tome im pomaže Ministarstvo poljoprivrede koje snosi 50 odsto troškova iznosa polise”.

Jedan od najvećih udara grada u Crnoj Gori zabilježen je 2011. godine u Golubovcima, Tuzima i Podgorici, kada je ukupna šteta procijenjena na 240 hiljada eura. Tada je Vlada Crne Gore, na osnovu Izvještaja Komisije za procjenu šteta od elementarnih nepogoda, iz budžeta izdvojila 140 hiljada eura, a 100 hiljada eura je pristiglo iz sredstava solidarnosti sa računa crnogorskih banaka.

Prema informacijama koje je Monitor dobio iz Biotehničkog fakulteta, protivgradne rakete nisu  bile efektivan način odbrane od grada. One nisu ‘bušile’ gradonosne oblake, već su ih samo premještale sa jednog mjesta na drugo. Nakon premještanja, grad padne negdje drugo i to u većoj količini.

Korišćenje protivgradnih raketa aktuelno je u regionu, ali ne i u svijetu. Njihov učinak je kontroverzan – koštaju mnogo, ali i pored njih velike štete nisu izbjegnute. Prema istraživanjima Beogradskog centra za bezbjedonosnu politiku, grad godišnje ošteti Srbiju za otprilike 40 miliona eura, a razlog tome nisu česte padavine, već neekonomičan sistem protivgradne zaštite.

Iz beogradskog Centra za promociju nauke rečeno je još prije dvije godine da su protivgradne rakete ne samo prevaziđene, već da njihova djelotvornost nikada nije dokazana. To je mišljenje i Slobodana Bubnjevića, glavnog i odgovornog urednika naučnopopularnog portala CPN-a Elementarijum. On je izjavio je online portal Ozon Press: ,,Radi se o jakom efektu slučajnosti, u pitanju je pseudonaučna metoda. Već decenijama nema nijednog naučnog rada koji potvrđuje njihov efekat. Grad na kontinentu, u našem dijelu svijeta, pada često, kad nastane uzlazni drift koji pola sata diže kristale uvis, do 10 kilometara, nekad padne vrlo razorno, ali se vrlo često i ospe pri padu kroz tople slojeve. Potpuno nasumice. Bio oblak pogođen ili ne. Protivgradna raketa je totalni mit, koji, uzgred, živi samo kod nas u Srbiji”.

Prve protivgradne rakete i topove koristili su Italijani, da bi odbranili svoje mnogobrojne voćnjake i vinograde. Danas oni namjenu nalaze izvan poljoprivrede, koriste se u automobilskoj industriji.

Online portal Biznis Insajder objavio je 2018. godine interesantnu vijest da su poljoprivrednici u Meksiku došli u sukob sa Folksvagenovom fabrikom koja se nalazi u ovoj državi, jer je za zaštitu inventara koristila upravo protivgradne topove. Oni su tvrdili da topovi uzrokuju suše i time uništavaju njihove usjeve. Tada su zahtijevali gotovo 3,7 miliona dolara odštete za najmanje pet hiljada hektara pogođenih usjeva. Uslijedio je odgovor VW fabrike da će pokrenuti instalaciju protivgradnih mreža koje će biti glavna mjera za zaštitu vozila.

Online magazin Medias – in medias res piše da je protivgradna zaštita u svijetu privatna stvar vlasnika poljoprivrednog zemljišta. Članak koji je objavljen pod nazivom Protivgradni top – neuništivi izum koji prkosi logici i nauci objašnjava: ,,Protivgradna zaštita ne spada u domen rada državnih organa u mnogim zemljama svijeta. Zaštita usjeva zavisi od lične procjene opasnosti i finansijskih mogućnosti. Kada su u pitanju male porodične firme, te mogućnosti su često skromne. Možda u tome treba tražiti razlog opstanka ovog izuma do danas, ,carevog novog odijela’ u koje mnogi još imaju puno povjerenje”.

U članku još piše: ,,Uzalud meteorolozi objašnjavaju da ovakva zaštita od grada nema nikakvu logičku ni naučnu osnovu, a kao najočiglednije objašnjenje nude argument da prirodan grom proizvodi značajno jači zvuk od topa, a opet ne uspijeva da razbije zrna grada”.

Svjetska meteorološka organizacija (WMO) pokrenula je projekat Savjetodavni sistem za rano upozoravanje u više zemalja u jugoistočnoj Evropi (SEE-MHEVS-A) tokom 2016. godine kako bi se državama u tom regionu pomoglo da, u slučaju elementarnih nepogoda, budu spremne i otporne. Na oficijalnom sajtu WMO piše: ,,Pokazalo se da postoji potreba za jačanjem regionalne saradnje kako bi se otklonili nedostaci u predviđanju i pružanju upozorenja na nacionalnom i regionalnom nivou. Da bi se to postiglo, od suštinske je važnosti razvoj regionalnog sistema savjetovanja za rano upozoravanje koji se sastoji od informacija i alata za prognostikere Nacionalnih meteoroloških i hidroloških službi (NMHS) i nacionalnih sistema ranog upozoravanja. Na jednoj virtuelnoj platformi sistem će prikupljati postojeće informacije, proizvode i alate za pružanje tačnih predviđanja i upozorenja kako bi se podržalo donošenje odluka od strane nacionalnih vlasti u vezi sa opasnostima. To je platforma za saradnju na kojoj prognostičari iz različitih zemalja zajedno rade na identifikaciji potencijalnih prijetnji i njihovih uticaja”.

Pored protivgradnih mreža ova međunarodna saradnja savremena je evropska taktika pri suočavanju sa vremenskim neprilikama.

Na to da se, i pored sve dobre volje, sa prirodom teško čovjek može nadmetati, podsjetilo je nedavno nevrijeme u Rumuniji. Iako je dio pomenutog projekta Svjetske meteorološke organizacije, nijedno rano upozorenje nije spasilo grad Zalau koji je pogodio grad veličine i do pet centimetara, oštetivši stotine vozila, krovova i kuća.

Promućurni pojedinci pokušavaju da doskoče prirodi. Jedan čovjek u Teksasu je izumio automobilski mjehur koji tokom grada ostaje naduvan i štiti automobil od ulubljenja, piše online portal Zanimljivi inženjering. Do te ideje je došao, jer trenutno ne postoji način zaštite automobila osim parkiranja pod čvrstom konstrukcijom. Uređaj koji je osmislio u osnovi je fleksibilna barijera oko vozila koja može da apsorbuje udarce grada. Naduvava se daljinskim upravljačem na baterije, a može se pronaći i kupiti za 400 američkih dolara na sajtu Amazon internet kompanije.

Vjekovima se ljudi brane od grada, nekad uspješno, nekad manje uspješno. Priroda je silna, no uvijek ostaje krpljenje posljedica…

 

                                                                             Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo