Povežite se sa nama

OKO NAS

PROTIVGRADNA ZAŠTITA: Krpljenje posljedica

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori se od grada štiti protivgradnim mrežama i osiguravajućim polisama. Ostatak svijeta pribjegava istim metodama. U mnogim zemljama protivgradna zaštita ne spada u domen rada državnih organa

 

Sredinom avgusta, poslije toplotnog talasa, pao je jak grad i zatekao nespremne mnoge građane Crne Gore. Nije one koji od zemlje žive i zarađuju i koji se iz godine u godinu tješe onim  – biće šta Bog da.

Kakva je protivgradna zaštita u Crnoj Gori i svijetu?

‘Pucanje u oblake’ prestalo je nakon što je ugašena fabrika 19. decembar, jedina koja je proizvodila rakete za zaštitu od grada u Crnoj Gori. Od tada, polise u osiguravajućim društvima i protivgradne mreže jedini su načini kako se poljoprivrednici i preduzetnici mogu zaštiti od vremenskih nepogoda.

To je potvrdio i Vukota Stanišić, rukovodilac Odjeljenja za savjetodavne poslove u biljnoj proizvodnji: ,,U Crnoj Gori  protivgradne mreže su tek zaživjele. Uglavnom štite savremene voćnjake sa gustom sadnjom. Usjevi se mogu osigurati još kod osiguravajućih društava, ali to nije naročito popularno u sferi osiguranja, pa tako postoji samo jedno osiguravajuće društvo koje se time bavi. Tu su i IPARD fondovi, ali i novčana pomoć iz nacionalnog budžeta u cilju podsticanja poljoprivrednih preduzetnika”.

Sistem protivgradnih mreža sastoji se od mreža, čeličnih žica, stubova, sajli, ankera, plastičnih kapa i niza različitih zatezača i pričvršćivača. Ovakve protivgradne mreže mogu da traju i do 30 godina, ali one predstavljaju ozbiljnu investiciju.

Reklo bi se da u Crnoj Gori postoje kvalitetniji metodi kako se zaštititi od posljedica grada, nego od samog grada.

Vukota Stanišić savjetuje poljoprivrednim proizvođačima da osiguraju svoju proizvodnju, jer je iznos polise mnogo manji od štete koju nevrijeme zna da priredi: ,,U tome im pomaže Ministarstvo poljoprivrede koje snosi 50 odsto troškova iznosa polise”.

Jedan od najvećih udara grada u Crnoj Gori zabilježen je 2011. godine u Golubovcima, Tuzima i Podgorici, kada je ukupna šteta procijenjena na 240 hiljada eura. Tada je Vlada Crne Gore, na osnovu Izvještaja Komisije za procjenu šteta od elementarnih nepogoda, iz budžeta izdvojila 140 hiljada eura, a 100 hiljada eura je pristiglo iz sredstava solidarnosti sa računa crnogorskih banaka.

Prema informacijama koje je Monitor dobio iz Biotehničkog fakulteta, protivgradne rakete nisu  bile efektivan način odbrane od grada. One nisu ‘bušile’ gradonosne oblake, već su ih samo premještale sa jednog mjesta na drugo. Nakon premještanja, grad padne negdje drugo i to u većoj količini.

Korišćenje protivgradnih raketa aktuelno je u regionu, ali ne i u svijetu. Njihov učinak je kontroverzan – koštaju mnogo, ali i pored njih velike štete nisu izbjegnute. Prema istraživanjima Beogradskog centra za bezbjedonosnu politiku, grad godišnje ošteti Srbiju za otprilike 40 miliona eura, a razlog tome nisu česte padavine, već neekonomičan sistem protivgradne zaštite.

Iz beogradskog Centra za promociju nauke rečeno je još prije dvije godine da su protivgradne rakete ne samo prevaziđene, već da njihova djelotvornost nikada nije dokazana. To je mišljenje i Slobodana Bubnjevića, glavnog i odgovornog urednika naučnopopularnog portala CPN-a Elementarijum. On je izjavio je online portal Ozon Press: ,,Radi se o jakom efektu slučajnosti, u pitanju je pseudonaučna metoda. Već decenijama nema nijednog naučnog rada koji potvrđuje njihov efekat. Grad na kontinentu, u našem dijelu svijeta, pada često, kad nastane uzlazni drift koji pola sata diže kristale uvis, do 10 kilometara, nekad padne vrlo razorno, ali se vrlo često i ospe pri padu kroz tople slojeve. Potpuno nasumice. Bio oblak pogođen ili ne. Protivgradna raketa je totalni mit, koji, uzgred, živi samo kod nas u Srbiji”.

Prve protivgradne rakete i topove koristili su Italijani, da bi odbranili svoje mnogobrojne voćnjake i vinograde. Danas oni namjenu nalaze izvan poljoprivrede, koriste se u automobilskoj industriji.

Online portal Biznis Insajder objavio je 2018. godine interesantnu vijest da su poljoprivrednici u Meksiku došli u sukob sa Folksvagenovom fabrikom koja se nalazi u ovoj državi, jer je za zaštitu inventara koristila upravo protivgradne topove. Oni su tvrdili da topovi uzrokuju suše i time uništavaju njihove usjeve. Tada su zahtijevali gotovo 3,7 miliona dolara odštete za najmanje pet hiljada hektara pogođenih usjeva. Uslijedio je odgovor VW fabrike da će pokrenuti instalaciju protivgradnih mreža koje će biti glavna mjera za zaštitu vozila.

Online magazin Medias – in medias res piše da je protivgradna zaštita u svijetu privatna stvar vlasnika poljoprivrednog zemljišta. Članak koji je objavljen pod nazivom Protivgradni top – neuništivi izum koji prkosi logici i nauci objašnjava: ,,Protivgradna zaštita ne spada u domen rada državnih organa u mnogim zemljama svijeta. Zaštita usjeva zavisi od lične procjene opasnosti i finansijskih mogućnosti. Kada su u pitanju male porodične firme, te mogućnosti su često skromne. Možda u tome treba tražiti razlog opstanka ovog izuma do danas, ,carevog novog odijela’ u koje mnogi još imaju puno povjerenje”.

U članku još piše: ,,Uzalud meteorolozi objašnjavaju da ovakva zaštita od grada nema nikakvu logičku ni naučnu osnovu, a kao najočiglednije objašnjenje nude argument da prirodan grom proizvodi značajno jači zvuk od topa, a opet ne uspijeva da razbije zrna grada”.

Svjetska meteorološka organizacija (WMO) pokrenula je projekat Savjetodavni sistem za rano upozoravanje u više zemalja u jugoistočnoj Evropi (SEE-MHEVS-A) tokom 2016. godine kako bi se državama u tom regionu pomoglo da, u slučaju elementarnih nepogoda, budu spremne i otporne. Na oficijalnom sajtu WMO piše: ,,Pokazalo se da postoji potreba za jačanjem regionalne saradnje kako bi se otklonili nedostaci u predviđanju i pružanju upozorenja na nacionalnom i regionalnom nivou. Da bi se to postiglo, od suštinske je važnosti razvoj regionalnog sistema savjetovanja za rano upozoravanje koji se sastoji od informacija i alata za prognostikere Nacionalnih meteoroloških i hidroloških službi (NMHS) i nacionalnih sistema ranog upozoravanja. Na jednoj virtuelnoj platformi sistem će prikupljati postojeće informacije, proizvode i alate za pružanje tačnih predviđanja i upozorenja kako bi se podržalo donošenje odluka od strane nacionalnih vlasti u vezi sa opasnostima. To je platforma za saradnju na kojoj prognostičari iz različitih zemalja zajedno rade na identifikaciji potencijalnih prijetnji i njihovih uticaja”.

Pored protivgradnih mreža ova međunarodna saradnja savremena je evropska taktika pri suočavanju sa vremenskim neprilikama.

Na to da se, i pored sve dobre volje, sa prirodom teško čovjek može nadmetati, podsjetilo je nedavno nevrijeme u Rumuniji. Iako je dio pomenutog projekta Svjetske meteorološke organizacije, nijedno rano upozorenje nije spasilo grad Zalau koji je pogodio grad veličine i do pet centimetara, oštetivši stotine vozila, krovova i kuća.

Promućurni pojedinci pokušavaju da doskoče prirodi. Jedan čovjek u Teksasu je izumio automobilski mjehur koji tokom grada ostaje naduvan i štiti automobil od ulubljenja, piše online portal Zanimljivi inženjering. Do te ideje je došao, jer trenutno ne postoji način zaštite automobila osim parkiranja pod čvrstom konstrukcijom. Uređaj koji je osmislio u osnovi je fleksibilna barijera oko vozila koja može da apsorbuje udarce grada. Naduvava se daljinskim upravljačem na baterije, a može se pronaći i kupiti za 400 američkih dolara na sajtu Amazon internet kompanije.

Vjekovima se ljudi brane od grada, nekad uspješno, nekad manje uspješno. Priroda je silna, no uvijek ostaje krpljenje posljedica…

 

                                                                             Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo