Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi
Već desetak godina družim se sa Rohinjama. Od samog početka, pogodila me je okrutnost te priče, njihova zla sudbina. Zatim, neko vrijeme sam se trudio da ne mislim na njih. Na kraju krajeva, svijet je prepun okrutnih priča, zla sudbina je zadesila mnoge narode. Šta ja imam s tim? Ništa. Mogu li nešto učniti, nekako im pomoći? Ne mogu. Barem jednom djetetu!? Ni jednom!
Nije pomoglo. Ako i nisam kriv za ničije stradanje, ipak ne mogu ostati ravnodušan. Javilo se saosjećanje. Svijest o obavezi koju ne mogu ispuniti, probudila mi je savjest. Grižu savjesti. Tako su se Rohinje trajno vratili u moj život. U mislima sam više s njima nego sa mnogim od mojih poznanika. Ne prođe dan da se ne pitam kako su ga preživjeli i jesu li ga preživjeli!?
Saznao sam da su poslije genocida i serije pogroma kojima su bili izloženi u Mjanmaru, spasili gole živote tako što su, kao muslimani, primljeni u nekoliko muslimanskih država. Od oko 2.8 miliona Rohinja, koliko ih ima, 630.000 je ostalo na teritoriji Mjanmara na granici prema Bangladešu, u regionu koji je njihovo autohtono područje. Budući da ih vlasti Mjanmara ne priznaju za svoje državljane, oni su zvanično u cijelom svijetu ostali apatridi, narod bez bilo čije zaštite i bilo kakvih prava koja proističu iz državljanstva: pravne zaštite, zdravstvenih usluga, obrazovanja, zapošljavana, stanovanja, oficijalno regulisanog sklapanja braka, slobode kretanja, političkog organizovanja i učešća u političkom životu bilo koje države u svijetu. To se odnosi na 1.1 milion Rohinja u Bangladešu, 400.000 u Pakistanu, 340.000 u Saudijskoj Arabiji i 210.000 u Maleziji. Do sada je manje od 1 posto Rohinja dobilo neko državljanstvo. Žive u kampovima ograđenim bodljikavom žicom bez prava na kretanje izvan kampova. Rohinje koji su ostali u Mjanmaru (oko 630.000), izloženi su svim formama bezakonja: ubistvima, svakodnevnoj fizičkoj torturi, prisilnom radu, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.
Razumijem ja kako je mogao Arhimed staviti svoja geometrijska istraživanja iznad sopstvenog života, kada se ispriječio ispred rimskog vojnika koji je nagazio njegove krugove nacrtane na pijesku, riječima; “Ne dirajte mojem krugove!“ Ti krugovi su za njega bili najvažnija stvar, smisao njegovog života – bili su isto što i on sam! Razumijem i opsedjutnost Kirkegarda motivima svakog svog postupka, preispitivanjem svake svoje odluke i smislom sopstvenog života – sebe kao jedinstvene, neponovljive individue! Kao na dlanu jasno vidim razloge beskompromisnog individualizma Maksa Štirnera, Strindebergove konvulzivne drame sukoba strasti i stega morala, Sartrovog egzistencijalizma kao filozofije lične slobode, imaginarnu speleologiju ličnosti u filmovima Žan Lik Godara, Bergmana, Pazolinija, Džek Londonove epopeje pojedinca-heroja, Melvilovog Mobi Dika i kapetana Ahaba, ljubavnih jada Geteovog Vertera, ezoteričnih intelektualnih bravura transcendentalista…
Za mene je sav taj tematski veličanstven, artistički virtuozno realiziran opus, iz perspektive postojanja 2.8 miliona Rohinja, postao suvišan, nepoželjan, nedopustiv. Biti danas egzistencijalist, proglasiti ličnu slobodu za najvišu vrijednost je, doslovno – nepristojno! Bestidno! Od kraja Druge i početka ove Treće Hilijaze, nema kraja ubijanju, stradanjima, progonima miliona ljudi. Nižu se, pred mojim očima užasi i strijepnje: Bosna, Kosovo, Irak, Afganistan, Libija, Somalija, Sudan, Ukrajina, Palestina – Rohinje! Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi.
Potop će proći. Ostaće čovjek.
Dezerter.
Koji li od ove dvojice?
Ferid MUHIĆ