Možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale

Leni je bio po mnogo čemu momak na svom mjestu, prav-zdrav što se kaže, duhovit i zabavan kad je dobro raspoložen, sarkastičan i  naporan kad je bio namćorast. Ipak, njegova najznačajnija odlika bila je lijenost. Pravo ime bilo mu je Alen, ali su ga svi zvali „Leni“,  koji je jedan njegov ljuti rival za vodeću ulogu u njihovom društvu naglašeno zlobno, preinačio u „Lijeni“. Sa svoje strane, Alen-Leni-Lijeni, ne samo da nije skrivao svoju lijenost nego je isticao kao dokaz svoje duhovne superiornosti. Lenijevo društvo bilo je u neku ruku neformalni elitni urbani klub u kom je odskakao upravo Leni. „Želja za radom je instinktivni poriv. Čovjek je primarno intelektualno, razumno biće. Postupa u skladu sa argumentima razuma a ne instinktivno. Ali, razumskih argumenata koji bi opravdali rad – nema. Jedino opravdanje je ostati živ. A sam život nema opravdanja!“ Ovdje bi uslijedili argumenti nihilizma i filozofije apsurda koje je Leni obrtao virtuozitetom žonglera. Nedostajalo je još samo da se poslije ovih bravuroznih monologa Leni nakloni pred svojim očaranim sagovornicima pa da taj utisak bude potpun. Leni to nije činio zato što je mrzio teatralnost za koju nije mogao naći racionalne argumente.

Na tome bi i ostalo da jednog dana poslije još jedne brilijantne Lenijeve apologije lijenosti, tišinu nije prekinuo komentar: „Leni, u ovom svijetu čovjek radi zato što ima hrabrosti a ne zato što ga tjera instinkt ili što je našao racionalne  razloge za to. Poslije časti, hrabrost je najvažniji kvalitet ljudskog uma.“ Svi su se okrenuli prema Ariju – kako su zvali Arifa – očekujući žustar odgovor Lenija. Kada odgovor nije uslijedio, društvo se brzo vratilo svakodnevnim temama.

Iako je bio navikao na lagodni trijumf u svojim pohvalama lijenosti, Leni nije izgubio svoju borbenu oštricu, niti je zaboravio da je ostao dužan odgovor Ariju. Dvadesetak dana poslije Arijevog komentara o hrabrosti, neko je uzgredno pohvalio hrabrost kao osobinu  koju posjeduju samo pravi heroji koji svoja uvjerenja brane i po cijenu života. „Ne mislim da je tako!“ – oglasio se Leni. „Svako može biti takav heroj. Za racionalnog čovjeka, glavni problem herojstva je sumnja da bi takvim postupkom mogao napraviti od sebe budalu. Istinski heroizam je odoliti takvoj sumnji. Za hrabrost i heroizam je potrebna najviša mudrost, znanje o tome kada treba odoliti sumnji a kada je poslušati. Ukratko, hrabrost nije nekontrolisana snaga ni prostački heroizam, nego odlučan spoj vrline i razuma.“

Očigledno, i Ari je bio svjestan da se Leni nije predao jer je odmah uslijedio njegov komentar: „Opet kažem – ne! Izvor hrabrosti, zaključno sa herojstvom, nije spoj vrline i razuma nego čast! Zato sam i rekao da je poslije časti  hrabrost najvažniji kvalitet ljudskog uma, ili ako hoćeš, čovjeka. Poslije časti! “

„Baš me zanima zašto bi čast bila ispred vrline i posebno, ispred razuma!?“ – ležerno nabaci Leni.

„Zato što je čast osjećaj sebe kao ličnosti. Gdje nema časti, tamo nema ni čovjeka! To što danas stotine miliona ljudi ravnodušno gledaju kako se pred njihovim očima zbivaju najstrašniji zločini, prvi put u historiji direktno prenošeni sa  mjesta dešavanja, ne ostavljajući im nikakav licemjerni alibi tipa; „Nisam znao: Možda to i nije istina: Svašta se sada izmišlja… i što je najgore,  što ravnodušno trpe  cijelog života najgore nepravde i poniženja – dešava se zato što ljudi više nemaju osjećanje časti! Čast je ličnost! Reći: Ja! – znači biti svjestan svoje časti, upravo – založiti svoju čast! Tek tada i samo tada, nastupa hrabrost. Tu je vrlina – kao hipokrizija, kao prazno moraliziranje; tu je i razum – kao nerazoriva legura autističke ravnodušnosti i destruktivnosti. Samo časti i hrabrosti nema ni za lijek.“

A možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale!?

Ferid MUHIĆ

Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednostavan i kategoričan: Probati ili propasti!  Život leptira i buba određen je neutaživom čežnjom za svjetlom. Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti! Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mekih krila leptirica, a u mraku sobe titra nježni odsjaj

Tiho ljetnje popodne. Čuje se samo zujanje muha koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, visi sijalica. Za jednostavni okrugli sjenik od emajliranog metala iznad sijalice,  pričvršćena sjajna braon traka. Oko trake počinju da obleću muhe. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, obleću traku u sve manjim krugovima, prilaze joj sve smjelije ali se još ne usuđuju da se spuste na traku koja ih neodoljivo privlači. Oprez potiskuje želja da dotaknu, okuse, probaju ono što na toj traci tako zamamno miriše. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljedje! Njhihov život je podređen nezajažljivoj strasti da probaju sve što se može probati. Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednstavan i kategoričan: Probati ili propasti!

Prva muha se osmjelila i spustila na traku. Vrlo, vrlo oprezno, ali ipak nedovoljno. Tri, od njenih šest nogu, već su dotakle traku i zalijepile se. Muha pokušava da poleti, iz sve snage zuji prozirnim krilcima, otima se, trza. U tim pokušajima,  još dvije noge joj se lijepe za traku. Zarobljena, muha se pridiže koliko može, isteže se i maše onom preostalom slobodnom nogom, kao kada neko maše rukom dozivajući u pomoć. U međuvremenu, na lijepku ima sve više  muha. Zatečene su  u najnevjerovatnijim položajima: neke zalijepljene jednim krilcem, neke sa oba; jedne sa svih šest nogu, druge sa samo dvije ili čak samo sa jednom nogom, otimaju se očajno pokušavajući da pobjegnu od onog čemu nisu mogle odoliti; treće, iscrpljene miruju, i tek povremeno, u očajanju zazuje sa jedinim slobodnim krilom. Na kraju, i posljednje, još slobodne muhe srljaju svom neizbježnom kraju.  Lijepak kojem nisu mogle odoliti, postao je njihova zajednička sudbina. Sobu je ispunila  potpuna tišina ljetnjeg popodneva.

Tiha ljetnja noć. Čuje se samo zujanje noćnih bubica i leptirica koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, ispod jednostavnig okruglg sjenika od emajliranog metala sija gola sijalica. Oko sijalice obleću razne vrste buba; jedva vidljive brze sitne šumske bubice, nekoliko krupnih tvrdokrilaca, par noćnih leptirica. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, oblijeću sijalicu u sve užim krugovima, prilaze sve smjelije ali se još ne usuđuju da dodirnu svjetlost koja ih neodoljivo privlači. Malo po malo, oprez popušta, potiskuje ga žudnje za svjetlom, opčinjenost blizinom tolikog svjetla raspiruje im želja da urone u svjetlost, da joj se potpuno prepuste, da zauvijek napuste ovaj život u mraku i da se u ekstatičkom zanosu stope sa svjetlom koje ih zaziva. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljednje! Njihov život je određen neutaživom čežnjom za svjetlom. Oni su  su na ovom svijetu da nađu svjetlost u ovoj dolini zaludnosti i mraka! Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti!

Prva krilata bubica se osmjeli i nakon dva kruga izvedena uz samu sijalicu, ulijeće u zasljepljujući sjaj. Odbije se od vrelog stakla, ipak nekako još leti teturavo kao pogođen avion, gotovo potone u mrak iz kog se, nošena  snagom  svjetlosti, ponovo uzdiže  u visinu do sijalice, pravi još jedan krug i vine se  u  veličanstvenoj radosti u srce svjetlosti  na koju je čekala cijelog života. Na pod pada samo običan mali tvrdokrilac – onaj koji je tu boravio, zauvijek je ostao u svjetlosti! Postepeno,  na podu ostaju bubice-tvrdokrilci, i noćne leptirice, sve do posljednje. Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mehkih krila leptirica, a u mraku sobe  titra nježni odsjaj.

Ferid MUHIĆ

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da države-pljačkaši smatraju resurse na teritoriji drugih zemalja dobrom čovječanstva, a da su samo one pozvane da ih eksploatišu – za opšte dobro. Odahnite: U svijetu u kom živimo pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji

Zamislite da živite u svijetu u kom postoji jedan društveno-ekonomski sistem koji, iz nekog razloga, nije notiran ni u jednoj sociološkoj kategorizaciji. Ako ste pomislili da je riječ o egzotičnoj društveno-ekonomskoj zajednici, o nekakvom plemenu skrivenom u prašumama Amazona, Bornea ili Nove Gvineje, koje je čudom do danas ostalo neregistrovano – koliko god ta pretpostavka bila nevjerovatna u svijetu čiji je svaki kvadratni kilometar mapiran i pod nadzorom stotina satelita koji zuje oko ove naše planete! – prevarili ste se.

Sada zamisite da je riječ o  najmoćnijem, najbogatijem i najrazvijenijem društveno-ekonomskom sistemu u povijesti koji već stoljećima gospodari sudbinom milijardi ljudi i vlada u najvećem dijelu tog svijeta. Pitali biste kako se moglo desiti da takav sistem ostane neregistrovan u svim sociološkim kategorizacijama!? Tako što ćete zamisiti da je taj sistem proglasio monopol na pisanje oficijalne historije svijeta i društvene nauke, i da je nametnuo vrijednosno afirmativan naziv  sopstvenog  društveno-ekonomskih sistema. Ako je u realnosti ovaj sistem po svojim filozofskim, etičkim, socijalnim, ekonomskim, vojnim i političkim principima razbojničko-pljačkaški, da li bi dopustiio da ga sociologija kategorizira pod tim nazivom!? Sasvim sigurno – ne bi. I budući da su vlade država sa takvim sistemom  dovoljno moćne i beskrupulozne, ne bi propustile priliku da semantičku kategorizaciju prevrnu s nogu na glavu. Sebe bi nazvali Slobodni svijet, a one države kojima još nisu zavladali proglasili bi za neprijatelje slobode, za tiranske i diktatorske režime. Istovremeno bi svoje napore usmjerili na to da sruše vlade takvih država i da preko instaliranih nomenklatura, zavedenu ekonomsku, političku i kulturnu okupaciju proglase za čin oslobođenja tih naroda od diktature.

Zamislite da su države razbojničko-pljačkaškog sistema prve izgradile moćne flotile koje su  otkrile i osvojile nove zemlje. I opljačkale ih. I da su narode koje su tamo zatekli, dijelom pobili dijelom pokorili  i pretvorili u radnu snagu, robove i poslugu. Svakako ne propustite da zamislite i da su one koji bi se, iako neuporedivo slabije naoružani, odlučili boriti za svoju slobodu i svoju zemlju, u naučnim izvještajima, knjigama i filmovima prikazali kao  krvožedne divljake, a njihovo masovno istrebljenje kao pravednu i herojsku borbu za Novi Svijet. Zamislite da je u toj pravednoj borbi za Novi svijet, ubijeno ukupno 105–108 miliona „krvožednih divljaka“ zajedno sa njihovim ženama i djecom, ali da se to u ovim državama ne smatra zločinom, ne izražava se ni kajanje ni žaljenje, ne uči se u školama i ne govori u javnosti tih država. Pljačkaš se pljačkom hvali a ne žali!

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica takvih država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da  u tom svijetu države-pljačkaši smatraju prirodne resurse na teritoriji drugih zemalja opštim dobrom cijelog čovječanstva, uz napomenu da su samo one pozvane da te resurse eksploatišu – za opšte dobro! Morate zamisliti i da resurse na svojoj teritoriji države-pljačkaši ne smatraju opštim dobrom cijelog čovječanstva, nego samo svojim vlasništvom. Zamislite da u nezajažljivoj pohlepi za tuđim resursima, države-pljačkaški ne prezaju od nasilnog kidnapovanja predsjednika suverene države i njegove supruge, da bi proglaile sebe za vlasnika prirodnih resursa te države; i da nikome na polažu račun za „brilijatno izvedenu akciju“! Zamislite da u tom svijetu samo države-pljačkaši imaju nuklearno oružje, ali ga se ne odriču nego, kao razbojnici i pljačkaši, drže monopol sile samo za sebe a sve druge države sprečavaju da i one dođu do nuklearnog oružja.

A sada odahnite: U svijetu u kom živimo, pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji!

Ferid MUHIĆ