Opoziv

Kažu: Oslobodilačkim gestom u Venecueli vraćeni  smo u devetnaesti vijek. Spominju Monroovu doktrinu. Po njoj, svijet je podijeljen na sazvježđa moći. Mali i nekadri, okreću se oko svojih država / gospodara kao planeta oko sunca . Samo, doktrina američkog predsjednika  iz  1823.  bila je savremenik svog doba. Povratak na nju 2026,  znači priznanje: u vodenici, u gluhom potoku, uzalud  je preko dvjesta godina  mljeveno ljudsko vrijeme

E, kad bi se istina mogla vidjeti? Kad bi se mogla predskazati slikom, kad bi je moglo vidjeti ljudsko oko, bljesnula bi nenadmašnom, nesnosnom  ljepotom, zasjenila bi sve što čovjek vidi, i ljudski vid kao takav.  Ali, nije ljudskom oku dato da dopre do izvorišta. To može samo um. Takav poredak stvarnosti uspostavili su vrhovi antičke filozofije. Sokrat, Platon. Teško je odrediti kome je odata veća počast. Istini, Umu ili Traganju.

Čovjek, sudbinom leptira, od prve želje za letom  polijeće prema sjaju Istine. Kroz tamu, nazire plamen svjetiljke. Ono što uspijeva da otkrije, neodoljvo je i strašno, blještavo i smrtnosno.

A, onda,  krik Ničeov prolomio se nad provalijom: Treba nam  spas od istine .   Ne laž – laž je tama istine, jedino ona je smrtonosnija od nje. Treba  nam svijet neubijene nade i oživljene iluzije. Most koji spaja smrtno i besmrtno, san i javu. Stvarnost koja nadilazi stvarnost.

Eto porijekla umjetnosti. Od prvog otiska šape na zidu špilje ostavljenog da bude trag;  svjedok žudnje da se opkorači zadato i porekne  sudbina. Eto porijekla stiha koji zalazi iza istine i laži tamo  gdje se  um gubi u bespuću. Eto rodilišta drame, od  antičke  tragedije do Šekspira i današnjeg dana. Potrage za tajnom. Uzaludne i neodoljive.  Trenutak božanske  moći čovjeka da osvjetljava tamu. Neodoljivi dodir vječnosti u letu leptira prije nego što se stopi sa svjetlošću.

Iz ljudskog bola može nastati pjesma – divna,  potresna. Potresno i iskreno čovjek može pustiti i teatarske suze, posvećeno uživati u tragičnom kraju drame. Ne sadistički uživati  u tuđem bolu, već u vlastitoj supatnji s tragikom drugih. Nije taj dar za potcjenjivanje. Ali, to čovjek može odavno.  O napretku naših vjekova i godina je riječ. Silna je nadmoć čovjekova. Planeta je sićušna i bespomoćna  pred njegovim izumima. Može biti spržena u trenu. Kad utihnu nade u bolji svijet, ojačavaju glasovi onih koji tvrde da samo strah  čuva svijet  od sveuništenja najspektakularnijim oruđem. Djelom timskog rada vrhunskih naučnika, kroz generacije. Zasad, privilegiju da se tuku do iznemoglosti svim svojim raspoloživim sredstvima imaju oni čija je moć ograničena. Oni,  ako  pređu crtu, mogu biti zaustavljeni. Oni nemaju saveznike već gospodare koji ih drže na povocu. Rizikujem da sasvim pojeftinim tekst – moguće da će se  gospodari svijeta,  vlasnici prsta i dugmeta, suzdržavati da ugase svijetlo i oglase fajront, dokle ne osiguraju rezervnu planetu za sebe. To mu dođe optimistička verzija.

Progres, dakle. Dvadeseti vijek ovjeren genocidom u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN. Bila je dovoljna i vjerodostojna prijetnja nasilniku da ga ne bude. Naših dana genocid u Gazi obavljen uz punu podršku najmoćnijih zemalja svijeta. Prvaka demokratije. Oba genocida nagrađena. Po svemu što se vidi, biće nagrađena i  agresija na Ukrajinu. Pitanje je jedino – ko je na redu. Sve to nije samo  politika, i nije samo agresija. To je dijagnoza duše savremenog svijeta.

U noći u kojoj je nastajao ovaj tekst, Amerika je napala Venecuelu. Njen glavni grad. Predsjednik Venecuele  i njegova supruga kidnapovani su iz spavaće sobe.  U samoodbrani.  Već se razdanilo i cio svijet zna, južnoameričku  zemlju  strefila je nenadna sreća. Oslobođena je diktatora, tlačitelja,  organizatora masovne državne trgovine drogom. Za blagodet koja se spustila na nju ima da zahvali činjenici što, i to svako zna, najmoćnijom zemljom svijeta upravlja mudar vođa i državnik. Osjetljiv na nepravdu, suze i krv slabih i bespomoćnih. Mirotvorac u duši. Zatočnik slobode i prava za sve.

Svijet obojen svim nijansama straha. Brižljivo sročena saopštenja evropskih velegradova  da ne izazovu srdžbu Zevsovu. Najnekadriji nemaju pravo na udvoričke suptilnosti. Oni se  utrkuju  ko će usrdnije pozdraviti slobodoljubivi čin, ko se dublje nakloniti. Uzvišen je trenutak. Šutnja je osumnjičena.

Posle venecuelanske  noći, u svakom kutku planete,  neslobodni se mogu  nadati  da će im usred sna nosilac dobitničkog loza pokucati na vrata.  Da će im predsjednika neko odvući iz postelje. Riješiti ih  tegobne  borbe za vlastitu slobodu. Građaninu Amerike uskraćena je ta nada. Ako se Ujedinjenim Džavama to čudo omakne  da joj se prestola domogne  nasilnik, međunarodni siledžija, sponzor genocida, zaštnik osumnjičenog ratnog zločinca pred međunarodnim sudom –  šta onda? Šta da građanin američki čini? Čemeran i sam. A nikoga,  na tom svijetu,  ko bi se  usudio pokucati na ovalna vrata, da pita o čemu se tu radi? On  će,  samo on, morati da oslobodi samog sebe.  I tada, kao zrak nade za sve,  svijet će  gledati u čudovišno njujorško izborno NE, v.d. predsjedniku Venecuele. Samozvancu.

„Ne žalim  za Madurom, već što je svijet pretvoren u zvjerinjak“. To je jedan od efektnijih komentara na društvenim mrežama. Ima ozbiljnu manu, uobičajenu nepreciznost. Ljudski zvjerinjak, nije tek tako – zvjerinjak. To je uvreda za zvijeri.  U standardnom, zvjerskom zvjerinjaku postoje norme. Nema pohlepe, nema uživanja u bolu drugih. Masovnih pokolja. Siti ne napadaju gladne. Istorija je  osvjedočila: kad pusti s lanca svoju zvjersku ćud čovjek se ne može ravnati s ostalim zvjerima. Krvožedniji je od svih.

Verzirani u istoriju upotrebe moći kažu:  oslobodilačkim gestom u Venecueli, vraćeni smo  u devetnaesti vijek. Spominju Monroovu doktrinu.  Po njoj, svijet je podijeljen u  sazvježđa moći. Na potčinjene i potčinitelje. Mali i nekadri, okreću se oko svojih država / gospodara, u čiju su nadležnost pripali, kao planeta oko sunca. Dosljedno sproveden pravilnik prava jačeg  preko umreženih  povjerenika ide ravno do dna. Do pogleda preko plota osiljenog seoskog pomeđaša: „ Komšija sviđa mi se tvoja bašta“. Doktrina američkog predsjednika  iz 1823. godine  bila je savremenik svog doba. Povratak na nju, 2026.  znači priznanje: u vodenici, u gluhom potoku, uzalud je mljeveno ljudsko vrijeme.

Znaci oko nas. U epohama praznovjerja progresa potraga za Istinom je uglavnom opozvana.  Kad je već rijetka,  morala  bi biti  dragocjena. Nije. Omalovažena je. Važan je dojam. Uvjerljiva prezentacija. Svijet se guši u laži. Razdragano.

Iza svakog ljudskog pokolja leži žudnja za pljačkom tuđeg blaga. Kad ovako oslobađaju zbog nafte, neka uspaničena mašta pomogne da zamislimo kakve će poduhvate činiti kad moćnima ponestane vode, vazduha i sunca. U svijetu  bezgranične pohlepe i ograničenih resursa, samo je polje ljudske kreativnosti obnovljivo i  neiscrpno. Ali, najavljen je i kraj umjetnosti. Čemu zamarati glavu i mučiti srce.  Sve će to bolje  umjetna inteligencija. Ukucaš Chat…Tu su odgovori na sve tajne ljudskih svjetova.

Odavno su naše boli bolovane. Prvi „ rat nerava“ započet je na jugu Mesopotamije između Tigra i Eufrata, u kolijevci civilizacije. Tri hiljade godina prije nove ere. Tu i tako je  počela istorija.

Svijet bez moralnih temelja obrušava se. To ništavilo, po unutarnjim zakonima,  proždire samo sebe.  Ljudska samodestrukcija zatvara krug. Čuje se bat konjanika. Istina dolazi po nas. Još nam je ostalo sanjati. Biti glas onih čiji se vrisak ne čuje.  Oslušnuti otkucaj srca, dok ga ima. Dolazi i to na red.  U posljednjem krugu boja između života  i besmisla.

Esad KOČAN