IZA PRAŠINE

Opoziv

Objavljeno prije

2 mjeseca

16 Januara, 2026

Objavio:

Esad Kočan

Kažu: Oslobodilačkim gestom u Venecueli vraćeni smo u devetnaesti vijek. Spominju Monroovu doktrinu. Po njoj, svijet je podijeljen na sazvježđa moći. Mali i nekadri, okreću se oko svojih država / gospodara kao planeta oko sunca . Samo, doktrina američkog predsjednika iz 1823. bila je savremenik svog doba. Povratak na nju 2026, znači priznanje: u vodenici, u gluhom potoku, uzalud je preko dvjesta godina mljeveno ljudsko vrijeme

E, kad bi se istina mogla vidjeti? Kad bi se mogla predskazati slikom, kad bi je moglo vidjeti ljudsko oko, bljesnula bi nenadmašnom, nesnosnom ljepotom, zasjenila bi sve što čovjek vidi, i ljudski vid kao takav. Ali, nije ljudskom oku dato da dopre do izvorišta. To može samo um. Takav poredak stvarnosti uspostavili su vrhovi antičke filozofije. Sokrat, Platon. Teško je odrediti kome je odata veća počast. Istini, Umu ili Traganju.

Čovjek, sudbinom leptira, od prve želje za letom polijeće prema sjaju Istine. Kroz tamu, nazire plamen svjetiljke. Ono što uspijeva da otkrije, neodoljvo je i strašno, blještavo i smrtnosno.

A, onda, krik Ničeov prolomio se nad provalijom: Treba nam spas od istine . Ne laž – laž je tama istine, jedino ona je smrtonosnija od nje. Treba nam svijet neubijene nade i oživljene iluzije. Most koji spaja smrtno i besmrtno, san i javu. Stvarnost koja nadilazi stvarnost.

Eto porijekla umjetnosti. Od prvog otiska šape na zidu špilje ostavljenog da bude trag; svjedok žudnje da se opkorači zadato i porekne sudbina. Eto porijekla stiha koji zalazi iza istine i laži tamo gdje se um gubi u bespuću. Eto rodilišta drame, od antičke tragedije do Šekspira i današnjeg dana. Potrage za tajnom. Uzaludne i neodoljive. Trenutak božanske moći čovjeka da osvjetljava tamu. Neodoljivi dodir vječnosti u letu leptira prije nego što se stopi sa svjetlošću.

Iz ljudskog bola može nastati pjesma – divna, potresna. Potresno i iskreno čovjek može pustiti i teatarske suze, posvećeno uživati u tragičnom kraju drame. Ne sadistički uživati u tuđem bolu, već u vlastitoj supatnji s tragikom drugih. Nije taj dar za potcjenjivanje. Ali, to čovjek može odavno. O napretku naših vjekova i godina je riječ. Silna je nadmoć čovjekova. Planeta je sićušna i bespomoćna pred njegovim izumima. Može biti spržena u trenu. Kad utihnu nade u bolji svijet, ojačavaju glasovi onih koji tvrde da samo strah čuva svijet od sveuništenja najspektakularnijim oruđem. Djelom timskog rada vrhunskih naučnika, kroz generacije. Zasad, privilegiju da se tuku do iznemoglosti svim svojim raspoloživim sredstvima imaju oni čija je moć ograničena. Oni, ako pređu crtu, mogu biti zaustavljeni. Oni nemaju saveznike već gospodare koji ih drže na povocu. Rizikujem da sasvim pojeftinim tekst – moguće da će se gospodari svijeta, vlasnici prsta i dugmeta, suzdržavati da ugase svijetlo i oglase fajront, dokle ne osiguraju rezervnu planetu za sebe. To mu dođe optimistička verzija.

Progres, dakle. Dvadeseti vijek ovjeren genocidom u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN. Bila je dovoljna i vjerodostojna prijetnja nasilniku da ga ne bude. Naših dana genocid u Gazi obavljen uz punu podršku najmoćnijih zemalja svijeta. Prvaka demokratije. Oba genocida nagrađena. Po svemu što se vidi, biće nagrađena i agresija na Ukrajinu. Pitanje je jedino – ko je na redu. Sve to nije samo politika, i nije samo agresija. To je dijagnoza duše savremenog svijeta.

U noći u kojoj je nastajao ovaj tekst, Amerika je napala Venecuelu. Njen glavni grad. Predsjednik Venecuele i njegova supruga kidnapovani su iz spavaće sobe. U samoodbrani. Već se razdanilo i cio svijet zna, južnoameričku zemlju strefila je nenadna sreća. Oslobođena je diktatora, tlačitelja, organizatora masovne državne trgovine drogom. Za blagodet koja se spustila na nju ima da zahvali činjenici što, i to svako zna, najmoćnijom zemljom svijeta upravlja mudar vođa i državnik. Osjetljiv na nepravdu, suze i krv slabih i bespomoćnih. Mirotvorac u duši. Zatočnik slobode i prava za sve.

Svijet obojen svim nijansama straha. Brižljivo sročena saopštenja evropskih velegradova da ne izazovu srdžbu Zevsovu. Najnekadriji nemaju pravo na udvoričke suptilnosti. Oni se utrkuju ko će usrdnije pozdraviti slobodoljubivi čin, ko se dublje nakloniti. Uzvišen je trenutak. Šutnja je osumnjičena.

Posle venecuelanske noći, u svakom kutku planete, neslobodni se mogu nadati da će im usred sna nosilac dobitničkog loza pokucati na vrata. Da će im predsjednika neko odvući iz postelje. Riješiti ih tegobne borbe za vlastitu slobodu. Građaninu Amerike uskraćena je ta nada. Ako se Ujedinjenim Džavama to čudo omakne da joj se prestola domogne nasilnik, međunarodni siledžija, sponzor genocida, zaštnik osumnjičenog ratnog zločinca pred međunarodnim sudom – šta onda? Šta da građanin američki čini? Čemeran i sam. A nikoga, na tom svijetu, ko bi se usudio pokucati na ovalna vrata, da pita o čemu se tu radi? On će, samo on, morati da oslobodi samog sebe. I tada, kao zrak nade za sve, svijet će gledati u čudovišno njujorško izborno NE, v.d. predsjedniku Venecuele. Samozvancu.

„Ne žalim za Madurom, već što je svijet pretvoren u zvjerinjak“. To je jedan od efektnijih komentara na društvenim mrežama. Ima ozbiljnu manu, uobičajenu nepreciznost. Ljudski zvjerinjak, nije tek tako – zvjerinjak. To je uvreda za zvijeri. U standardnom, zvjerskom zvjerinjaku postoje norme. Nema pohlepe, nema uživanja u bolu drugih. Masovnih pokolja. Siti ne napadaju gladne. Istorija je osvjedočila: kad pusti s lanca svoju zvjersku ćud čovjek se ne može ravnati s ostalim zvjerima. Krvožedniji je od svih.

Verzirani u istoriju upotrebe moći kažu: oslobodilačkim gestom u Venecueli, vraćeni smo u devetnaesti vijek. Spominju Monroovu doktrinu. Po njoj, svijet je podijeljen u sazvježđa moći. Na potčinjene i potčinitelje. Mali i nekadri, okreću se oko svojih država / gospodara, u čiju su nadležnost pripali, kao planeta oko sunca. Dosljedno sproveden pravilnik prava jačeg preko umreženih povjerenika ide ravno do dna. Do pogleda preko plota osiljenog seoskog pomeđaša: „ Komšija sviđa mi se tvoja bašta“. Doktrina američkog predsjednika iz 1823. godine bila je savremenik svog doba. Povratak na nju, 2026. znači priznanje: u vodenici, u gluhom potoku, uzalud je mljeveno ljudsko vrijeme.

Znaci oko nas. U epohama praznovjerja progresa potraga za Istinom je uglavnom opozvana. Kad je već rijetka, morala bi biti dragocjena. Nije. Omalovažena je. Važan je dojam. Uvjerljiva prezentacija. Svijet se guši u laži. Razdragano.

Iza svakog ljudskog pokolja leži žudnja za pljačkom tuđeg blaga. Kad ovako oslobađaju zbog nafte, neka uspaničena mašta pomogne da zamislimo kakve će poduhvate činiti kad moćnima ponestane vode, vazduha i sunca. U svijetu bezgranične pohlepe i ograničenih resursa, samo je polje ljudske kreativnosti obnovljivo i neiscrpno. Ali, najavljen je i kraj umjetnosti. Čemu zamarati glavu i mučiti srce. Sve će to bolje umjetna inteligencija. Ukucaš Chat…Tu su odgovori na sve tajne ljudskih svjetova.

Odavno su naše boli bolovane. Prvi „ rat nerava“ započet je na jugu Mesopotamije između Tigra i Eufrata, u kolijevci civilizacije. Tri hiljade godina prije nove ere. Tu i tako je počela istorija.

Svijet bez moralnih temelja obrušava se. To ništavilo, po unutarnjim zakonima, proždire samo sebe. Ljudska samodestrukcija zatvara krug. Čuje se bat konjanika. Istina dolazi po nas. Još nam je ostalo sanjati. Biti glas onih čiji se vrisak ne čuje. Oslušnuti otkucaj srca, dok ga ima. Dolazi i to na red. U posljednjem krugu boja između života i besmisla.

Esad KOČAN

Komentari

POVEZANE VIJESTI:1839 Izdvajamo

Sljedeće

Žeđ

IZA PRAŠINE

Žeđ

Objavljeno prije

5 dana

20 Marta, 2026

Objavio:

Esad Kočan

Novi barbarizam dolazi iz središta carstva. Iz pustog srca novog Rima. To je objava da sistem u svojoj poznoj fazi zakonito prerasta u čudovište. Donald i njegov Bibi su – poslovođe. Barbarizam ne počiva na njihovoj razornoj moći, već na ravnodušnosti onih bezbojnih saputnika, statista istorije, iznutra nagriženih ništavilom

Nafte, dakle, ima dovoljno. Djeluje očito: svijet kuburi s deficitom pameti. Ali, varljiva je očitost. Ljudski rod je pametan. Isuviše pametan. Sva ta čudesa koja ovih dana gledamo dok masovno ubijaju i razaraju, djelo su ljudske pameti. Da nije tog napretka gađali bismo se strijelama, kao na početku. Novi barbarizam poznaćemo po masovnoj emotivnoj tuposti – odavno smo upozoreni. I nigdje se nećemo vratiti, ni u jednu mračnu prošlost ljudske istorije. Niko nije zagazio dva puta u istu rijeku. Mi se ne vraćamo, idemo dalje, u budućnost koje nema, u beskraj pustoši. Ne, čovjek neće stvoriti novo biće prije nego što sve potone u mrak. Do krajnje konsekvence razviće jedan svoj vječni unutrašnji potencijal– nečovjeka.

Novi barbarizam dolazi iz središta carstva. Iz pustog srca novog Rima. To je objava da sistem u svojoj poznoj fazi zakonito prerasta u čudovište. Donald i njegov Bibi su – poslovođe. Barbarizam ne počiva na njihovoj razornoj moći, već na ravnodušnosti onih bezbojnih saputnika, statista istorije, iznutra nagriženih ništavilom.

– Odgovornost za okončanje rata u Iranu leži na rukovodstvu Irana. U protivnom SAD i Izrael će morati da se brane. – To je svijetu imao reći njemački kancelar. Fridrih Merc je najmoćnija evropska glava. Deset dana nakon napada najmoćnije zemlje svijeta i njenog do zuba naoružanog štićenika na suverenu, drevnu državu. Izjava djeluje blentavo, ali njen autor nije glup. On sasvim izvjesno ima visok koeficijent manipulativne inteligencije. Može disciplinovano izdeklamovati sve međunarodne propise koji su prekršeni u napadu na Iran. Samo od njegovog se srca istina odbija kao od bandere. Tamo je praznina.

Možemo nebrojeno puta ponavljati onu misaonu simulaciju Noama Čomskog sa vanzemaljcem koji obilazi planetu zemlju sa zadatkom da utvrdi ko je tu najveći terorista. Vanzemaljski nepristrasno, gost upoređuje međunarodno pravo, konkretne zakone i povelje UN sa konkretnim terorističkim nedjelima. Opet i opet, ishod istraživanja bio bi isti: dvije države ponijele bi titulu šampiona terorizma. Amerika i Izrael. Pri tome, vanzemaljac zna: državni terorizam je sublimacija terora, njegova najveća instanca. To nije pojedinačna akcija, izdvojen čin, već stanje. Obuhvata nasilje nad tijelom i dušom, snovima i javom.

Iz zbrke u glavi Donalda Trampa, pretočene u riječ, može se povremeno razabrati kako se on uzda u pobunu domaćih protivnika iranskog režima. Taj račun još traži krčmara. Za početak, suprotno odomaćenim tumačenjima, u Iranu 1979, nije pobijedila „islamska revolucija“. Bio je to finiš duge, opštenarodne pobune protiv režima američkog vazala, dinastije Pahlavi. U prvim redovima te epske borbe za slobodu bili su i ljevičari i žene. Crne kose hrabrih persijanki lepršale su na vjetru, dok su ulicama iranskih gradova tražile odlazak diktature. Režim mula je, naknadno, poslije snažnog otpora, kidnapovao slobodarski marš. Abulhasan Banisadr, prvi postdiktatorski predsjednik Irana, morao je pobjeći iz zemlje. Godinama se od tada najhrabriji Iranci i osobito Iranke suprostavljaju režimu, traže natrag uzurpiranu pobjedu.

Samo, uzaludna je nada nebeskih darodavaca slobode da će im s te strane stići ispomoć. Očito je: najposvećeniji borci za slobodni Irana ne pristaju da Trampu budu ono što je Pahlavi bio njegovim prethodnicima. Služinčad. Pokazuju da su dostojni svoje drame i svoje tragične sudbine. Njima su Tramp i Netanjahu, agresijom na Iran, najviše otežali djelovanje. Možda im je to i bio cilj. Agresorima ne treba slobodni, već pokoreni Iran. Do demokratije im nije stalo ni kod kuće. Islamski odgovor na izazove nije bio prvi već posljednji izbor Bliskog istoka. Pokrete koji su bili inspirisani ljevicom, američke vlasti su uredno eliminisale. Sve drugo, bilo je upotrebljivije za njihove ciljeve.

Gaza je zgarište. Razaraju Iran. Evropa nije napadnuta. Njeni su putevi slobodni. Njeni građani ne ginu. Ali, niko nije tako smrtonosno ugrožen kao ona. Kao ono najvažnije u njoj – ideja i inspiracija. Mercova riječ, cinična, sračunata laž, oglašava da Evropa izdiše na najstrašniji mogući način: tupo, ne osjećajući bol ni tugu za sobom.

Zato djeluje tako oduzeto. Zato se Tramp iživljava, nudeći evropskim liderima, da obezbjeđuju Hormuški tjesnac, za protok nafte. To je teror izopačene logike. Koliko mora biti unutrašnje sljepilo pa ne vidjeti podjednak vitalni životni interes Irana, Evrope, Kine i svih bliskoistočnih zemalja, da tankeri s naftom slobodno plove. Ne trebaju međunarodne straže, ni topovi, ni mrtve glave. Dovoljno je da se Tramp vrati kući. Poražen i posramljen. Poraz i stid – blagodeti poslije zločina i pada.

A onda, sred praznine, Pedro Sančez. No pasaran. Opet Španija. Sve za šta se vrijedi boriti, s onu je stranu optimizma i pesimizma. Nedokučivo je. Pedro Sančez je svjedok. Simbol. Simboli u sebi sadrže i činjenice i mitove, i strahove i nade. Zato svjedoče više o stvarnosti minulih vremena nego pisana istorija. Zato vitez sa Iberijskog poluostrva nije sam.

Postoje trenuci sažete vječnosti. Elije Faure francuski esejist i povjesničar umjetnosti: „ Naša su osjetila šutjela hiljadu godina, hiljadu je godina ljudski životni sok bio potisnut u našim srcima, duh je u strašnoj samoći tokom hiljadu godina nagomilao u sebi čitav svijet nejasnih želja, neizraženih i zapretanih intuicija, groznica i nemira, i zbog toga je ljubav, kad je duh više nije mogao suspregnuti, šiknula iz njega divljim zanosom, s kakvim zarobljene, divlje zvijeri uživaju u vraćenoj slobodi. U istoriji nema veličanstvenijeg prizora…“ Renesansa. Urlik nade.

Više od pet stotina godina potom, opet se pretpremijere sveobuhvatnog mraka odvijaju širom Evrope. Ravnih pet stotna trideset četiri godine ispod planina laži, ta ista Evropa, skriva od sebe istinu o sebi. Tajnu – blistavog susreta Evrope i islama. Osam vjekova Al Andalusa. Onu tajnu da su Lorka i Ibn Arebi djeca istog okrajka neba. I Ibn Rušd i Moše ben Maimona (Majmonid) i Servantes i Pikaso… Da su u osam vjekova Al Andalusa Iberijskim poluotokom u iste sate odjekivala crkvena zvona i glas muezina. Da su džamije, crkve i sinagoge krasile Kordobu i Granadu. Da su Jevreji, kao najmalobrojniji narod Al Andalusa, bili njegov najobrazovaniji dio. Da su sred evropskog hrišćanskog mraka, u Al Andalusu, kao i muslimani i hrišćani, Jevreji obavljali sve državne funkcije, posebno finansijske i diplomatske. Da je pismenost bila masovna. Milionska Kordoba, najblistaviji grad planete. Da su čitave državne delegacije, obilazile svijet, da bi skupljale knjige. Da su 1492., baš one godine kad je Kolombo promašio Indiju, na Poluotoku na lomačama gorjele knjige i ljudi. Al Andalus je pao. Pogrom muslimana i Jevreja. Oni koji su silom pokršteni, protjerani su i pubijani skoro dvjesta godina potom. Baština Al Andalusa koju nije progutala vatra, otvorila je prozore onom kriku nade, o kojem piše Elije Faure.

Naposljetku: Al Andalusom je prije hiljadu godina upravljao čovjek koji je u svojoj ličnoj biblioteci, prema nekim navodima, imao 600.000 knjiga. Hikam II najobrazovaniji vladar kojeg je Španija ikad imala.

Imao se na koga osloniti Pedro Sančez. Krhka je nada da će se ovih dana i godina spojiti najljepše tekovine renesanse i Al Andalusa. Tek nek se čuje – Evropom u dugom srednjem vijeku nije u svakom njenom kutku vladao mrak. Ni 2026., nije vladala potpuna tišina. Žeđ ne prestaje, dok presahnjuju izvori. Glas Pedra Sančeza je zrno nade da Evropa neće tiho i tupo odumirati. Da će, makar, u bolu umirati. Ili se rađati.

Esad KOČAN