Ispalo je da sudbina i efikasnost procesa protiv Vesne Medenice zavisi od same Vesne Medenice. I njene diskus hernije. Koja nikako nije razlog što će njen sin, Miloš Medenica, biti uskoro na slobodi.  Odgovornost  za diskus herniju pravosuđa, onesposobljenog da se nosi sa  slučajevima visoke korupcije i kriminala je na – vlasti

Zvanični nalaz: diskus hernija Vesne Medenice  spriječiće crnogorsko pravosuđe da u zakonskom roku od tri godine isporuči presudu u slučaju protiv bivše dugogodišnje predsjednice Vrhovnog suda i njenog sina. Zbog toga bi se Miloš Medenica već narednog mjeseca mogao naći na slobodi.

To su nalazi Specijalnog vijeća sutkinje Vesne Kovačević, koje je ove sedmice i  javno  posumnjalo da je Medenica odlaskom u bolnicu Vaso Ćuković u Risnu 31. avgusta, samo dan prije zakazanog sudskog procesa, opstruirala nastavak suđenja sa ciljem da pomogne svom sinu Milošu, kojem  pritvor ističe 17. oktobra.

„Ona je bila upoznata da su suđenja zakazana za početak septembra. Iako joj je fizikalna terapija u bolnici u Risnu bila odeđena za 13. avgust, odlučila se da to bude 31. avgusta, što je pokazatelj da ometa  proces. I to da bi pomogla svom sinu, okrivljenom Milošu, kojem ističe pritvor 17. oktobra”, precizna je   sutkinja Kovačević. Ona proces protiv Medenice vodi od proljeća ove godine. Tokom više od dvije godine koliko ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović, proces su  obilježila  brojna odlaganja ročišta, pa je u trenutku kada ga je sutkina Kovačević preuzela faktički bio na početku. Ni danas nije mnogo odmakao. Sutkinja Kovačević je  nagovijestila da prvostepene presude ne može biti do 17. oktobra, kada ističe pritvor Milošu Medenici.

Ispalo je na kraju da sudbina  procesa protiv Vesne Medenice zavisi od same Vesne Medenice. I njene diskus hernije. Koja, kakva god bila , nije razlog što će njen sin, Miloš biti uskoro na slobodi. Kao da je crnogorsko pravosuđe očekivalo da bivša predsjednica Vrhovnog suda radi protiv sebe i odrekne se brojnih sistemskih crnih rupa borbe protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. Valjda  su očekivali da ih požuruje, da joj sin ne  izađe iz pritvora.

Odgovornost  za diskurs herniju pravosuđa, onesposobljenog da se nosi sa visokom korupcijom i kriminalom je na – vlasti. Koja uporno izbjegava njegovo sistemsko liječenje. Bajke o vetingu i ostalim efikasnim zakonima i mehanizmima pričaju se samo zarad političkih poena. Istovremeno, svako upražnjeno mjesto  u pravosuđu iznova pokaže da ni vlast nakon DPS-a ne želi slobodno, već političko pravosuđe.  Njihova, umjesto kontrole bivšeg režima.

Da su hronična odlaganja ročišta problem, ne samo u procesu koji se vodi protiv Vesne Medenice, već u brojnim visokoprofilnim slučajevima, jasno je odavno. Svi to znaju. I vlast i pravosuđe i javnost.  Lijek je, između ostalog, trebao da bude izmijenjeni Zakon o krivičnom postupku.  Još ga čekamo.  Tri posljednja ministra pravde pričala su o tim neophodnim izmjenama.  I dalje je u toku „usklađivanje “ sa pravnim tekovinama EU.  Ni najmanje zahtjevan potez koji  je trebalo uraditi kako bi se spriječile opstrukcije važnih sudskih procesa –   vlast nije uradila. Opstrukcije,  pri tome, ne dolaze samo od okrivljenih i njihovih branilaca, već i od pravosuđa.  Zarobljenog u isprepletanoj političkoj mreži starog i novog režima.

Godinu nakon objavljivanja Izvještaja Specijalne izvjestiteljke UN  Margaret Satertvejt o stanju u crnogorskom pravosuđu , od ukupno 36 preporuka koje je ona uputila Crnoj Gori, ispunjene su dvije.  Ostvaren je djelimični napredak u primjeni  23 preporuke, dok 11 nije primijenjeno, niti ima naznaka da će biti – nedavni je nalaz Akcije za ljudska prava, prezentovan na skupu o rezultatima u oblasti pravosuđa.

“Što je potrebno za oporavak pravosuđa? Prvo da vlast odluči da li želi pravosuđe! Hoćemo li nezavisno sudstvo ili partijsko?”, ocijenio je bivši sudija Ustavnog suda Miodrag Iličković.

Vlast je, čini se, već odlučila.

Milena PEROVIĆ

Ministarka Vujović je odlučna da pronađe nezakonito postavljene spomenike koji nijesu spomenik Pavlu Đurišiću, da će opet izaći na teren. S mikroskopom ako treba.. Ulicu Pavlu Bulatoviću u Pljevljima nije obišla jer je, ko će znati, možda imenovana u skladu sa procedurom

Ministarka kultura i medija Tamara Vujović opet mikroskopom traži nezakonito postavljene spomenike i ulične table po Crnoj Gori.  Dok je spomenik osvjedočenom ratnom zločincu  četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, kao ikona siguran u crkvi SPC, u Zaostru kod Berana. Njega ministarka  ne pominje. A ni SPC, bog joj pomogao.

Ministarka je  naložila ove sedmice inspektorki za kulturna dobra da u Plužinama, Herceg Novom i Petnjici provjeri da li je neko spomen-obilježje nezakonito postavljeno. Toliko je odlučna  da pronađe nezakonito postavljene spomenike koji nijesu spomenik Pavlu Đurišiću, da će opet,  izaći na teren.

U Petnjici će tražiti nepostojeću ulicu Osmanu Rastoderu. Nema je, utvrdila je prošle sedmice, ali džaba.  Ne pomaže ni to što varošica nema službene nazive ni jedne jedine ulice.

Iz Opštine Petnjica su  oko ulice Rastoderu saopštili: “Istine radi, u jednom trenutku je neodgovorni pojedinac postavio tablu, koja je odmah uklonjena od nadležnih organa”. Tabla  je bila ručne izrade.  Poput one na kojoj je pisalo Bulevar Ratka Mladića,  kraj koje je svojevremeno ponosno stajao Aleksandar Vučić u Beogradu. Šef  znatnog dijela SPC i dijela vlasti u Crnoj Gori.  Osim što je tabla Rastoderu  uklonjena, dok je stajala u sokaku  niko sa zrnom institucionalne moći nije pozirao kraj nje. Ali,  je, recimo, Ratku Mladiću u opštini Berane 2021. započeta procedura davanja ulice, na predlog Srpskog monarhističkog pokreta. Opštinski Savjet za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova je taj predlog usvojio i proslijedio na dalje odlučivanje. Predstavnici nove vlasti  u tome su mahom vidjeli problem nezakonitosti na nivou procedure. Pa je procedura i obustavljena.

Nezakonitost  koja se svodi na  nezakonitu proceduru podizanja spomenika,  je štit vlasti za spomenik Pavlu Đurišiću i SPC. Tužilaštvo u zbivanjima u Zaostru vidi nezakonito postavljen spomenik, ne i širenje mržnje i zločinačke ideologije. Što je ne samo nezakonito, nego i protivustavno.  Ministarka o toj pogubnoj ideologiji  koja  prijeti Crnoj Gori  ne govori.

Zbog Pavla će zato izgleda stradati  i statua hercegnovskom odžačaru Rudolfu Karužiću Njunji. Njegov spomenik u Herceg Novom, ministarka će  uskoro obići.  Iz Ministarstva je objašnjeno da će ga ukloniti, pa možda opet negdje postaviti.  U Plužinama će istraživati da li je po zakonu postavljena ploča “Nedajci pali u ratovima 1912-1918.”, koja se navodno nalazi ispod ploče posvećene stradalima u ratu od 1941. do 1945.

Ministarku je, dok su se u Zaostru okupljale  četničke vojvode i sveštenici oko svježe postavljenog spomenika osvjedočenom ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, teren prepoznao u Vusinju, seocu kod Gusinja. Kraj spomen obilježja Jusufu Čeljaju. Koga su prosrpske partije u Crnoj Gori proglasile ratnim zločincem, iako  ga na spisku ratnih zločinaca nema. Ignorišući vjerodostojna svjedočanstva o njegovom spašavanju pravoslavnog stanovništva i partizanskog komandanta. Fakti su tu radi selekcije. Ponavlja se tek da je Čeljaj bio komandir čete vulnetara, milicije koju je formirala fašistička Italija. Spomenik je opština Gusinje, po nalogu Ministarstva, uklonila.

Znakovito je: ministarki nije  na pamet palo da tog istog dana dok je tražila Čeljaja u Vusinju, skokne i do Zaostra i vidi kako spomenik Pavlu Đurišiću ljubi mitropolit Metodije.  Ili je čekala da se Đurišić „ozakoni“ unošenjem u crkvu, gdje ga, vele, štiti Temeljni ugovor koji je sa SPC potpisao tadašnji v d premijer Dritan Abazović. A ministarkine Demokrate „pozdravile“ njegovo donošenje.  Zakonoljupci ne čuju ni stavove struke koja kaže da su Ustav i zakoni iznad Temeljnog ugovora, po kom nadležni moraju tražiti blagoslov crkve da bi u nju ušli.

Slektivna zakonitost  samo je forma nasilja.  Slavljenje Pavla Đurišića svoditi na  nezakonitu proceduru podizanja spomenika je opasno. Dramatična su vremena pred nama. Red se sjetiti: i zakoni kojima je ozakonjavana najcrnja diskriminacija,  i masovni zločini  bili su nekakvi zakoni.

Može biti da ministarka ulicu Pavla Bulatovića u Pljevljima, koja je tamo od 2000.,  nije obišla jer je, ko će znati, imenovana po proceduri. To što je Bulatović kao ministar potpisao  dokument kojim je odobrena deportacija  bosanskih izbjeglica 1992.,  naše legaliste ne interesuje. Demokrate pripremaju teren i za ulicu Bulatoviću  u Podgorici.  Ako sve bude „po proceduri“, ministarka će moći da kaže – amin.

Milena PEROVIĆ

Dok Crna Gora gori, izvršna vlast organizuje donatorske linije, starješine VCG nude opravdanja, popovi mole za četnike i kišu, lokalni funkcioneri sanjaju Pavla Đurišića… Svi obećavaju kako će biti bolje. Samo od sebe –neće

U danu kada završavamo ovaj broj Monitora (četvrtak 14. avgust) država se, zvaničnim danom žalosti, oprašta od čovjeka, pripadnika Vojske Crne Gore, koji je dao život braneći svoju zemlju. Od vatre.

Slava Dejanu Božoviću. Brz oporavak njegovom teško povrijeđenom kolegi Marku Ikoviću. Mnogo  sreće svima što ovih dana gase požare po Crnoj Gori, bilo da su domaća čeljad  ili susjedi i stranci koji su priskočili u pomoć.

Je li moralo ovako?

Načelnik Generalštaba VCG Miodrag Vuksanović saopštio je da “nema odgovornosti vojne organizacije” za nesreću u kojoj je jedan njen pripadnik poginuo a drugi teško povrijeđen. Komisija koju je formirao  potvrdila je da je do tragedije došlo zbog loših uslova na terenu, gustog dima i uskog lokalnog puta. Alibi priča čelnika VCG podsjeća na ono što iz MUP-a i Uprave policije slušamo već tri godine, od zločina u Medovini.

Vuksanović je još kazao da Vojska ima planove za unaprjeđenje protivpožarnih sposobnosti, pa se nada da ćemo “sljedeću sezonu dočekati znatno spremniji”. Ako ćemo dogodine biti znatno spremniji – a za to, u VCG postoje (samo) planovi i nada: kakvi smo onda sada? Što se izvršne vlasti tiče, očigledno  – nikakvi. Aviona za gašenje požara čiju je kupovinu premijer Spajić obećao prošle godine u ovo doba, nema. Oni koje smo od ranije imali, godinama nijesu u funkciji. Ni ministarstva nadležna da organizuju/iskontrolišu uklanjanje lako zapaljive vegetacije i stvaranje zaštitnih pojaseva nijesu uradila svoj posao. Njihovi čelnici se ne oglašavaju.

Dok Vlada sa telefonskih sjednica isijava nemoć, brigu o finansiranju školovanja četvoro djece poginulog pripadnika VCG preuzela je crnogorska porodica iz Berlina. Ista ona koja, uz još mnogo toga, izdašno pomaže rad javnih kuhinja u Crnoj Gori. Pošto država  za to nema ni sluha ni para.

Vlada je na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost većine članova za otvaranje računa za sanaciju štete nastale tokom požara “imajući u vidu veliko interesovanje pojedinaca, kompanija i država koje nude pomoć i podršku za obnovu i sanaciju uništene imovine”. Crnogorski Telekom bio je inventivniji i izdašniji. Pokrenuo je donatorsku liniju kako bi zajedno sa građanima pomogao u obezbjeđivanju opreme za prevenciju i reagovanje u slučaju požara. Opreme koju vlast nije u stanju da obezbijedi jer joj je preča  kupovina vlastitog komfora i namirivanje  političkih interesa.

SPC je otišla korak dalje. U crkvama i manastirima pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske održan je moleban za kišu. Sudeći po dostupnim vijestima, u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, drugoj po veličini filijali SPC u Crnoj Gori, kišu nijesu prizivali. Odmarali su, može biti, od pisanja opširnog saopštenja kojim su stali u odbranu svog starješine, mitropolita Metodija Ostojića. Iskazujući “protest, duboko nezadovoljstvo i zabrinutost zbog selektivnog i diskriminatornog postupanja Tužilaštva i organa krivičnog gonjenja” prema njemu. Iako je, vele, “suština delovanja mitropolita Metodija pozivanje na mir, ljubav, zajedništvo, solidarnost, na istinu”.

Sve to, i ljubav i zajedništvo i solidranost i borbu za istinu,  Metodije Ostojić našao je u liku i djelu Pavla Đurišića. Pa je osvjedočenog zlikovca i odlikovanog saradnika fašističkih i nacističkih okupatora i formalno stavio pod zaštitu vjerske organizacije koju predvodi. Na oduševljenje one kolone vlasti kojoj na čelu maršira predsjednik parlamenta Andrija Mandić, a terenske vragolije izvodi Vladislav Dajković, rukovodilac Službe za građane Glavnog grada.

Dajkoviću se Pavle Đurišić “javio u snu”, došapnuo mu da stane u njegovu odbranu. Sljedeći snove, Dajko je prepriječio  put  onima koji su, kao, krenuli da uklone spomenik zločincu, o čijim zlodjelima, ovih dana nanovo, svjedoče i potomci njegovih nekadašnjih saboraca iz četničkog pokreta. Dajković će, bez brige, ostati da na javnim jaslama, kao funkcioner Glavnog grada, priziva Crnu Goru u kojoj će Đurišić biti mjera čojstva i junaštva.

Spomenik Pavlu Đurišiću  nije uklonjen nego sklonjen. Stavljen pod zaštitu SPC, najmoćnijeg jataka u državi, čeka zgodu  da ga iznesu na svijetlo dana. Na sramotu države i strah mnogih  građana.  Sa tim požarom nosićemo se mnogo  teže nego sa ovim u kojem gore trave i šume. Njegove posljedice mogu biti nesrazmjerno tragičnije.  Piromane znamo. Mnogi među nama  javno ih slave kao svoje – pastire. Tu vatru kiša ne gasi.

Zoran RADULOVIĆ