Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Teorija teorije zavjere

Objavljeno prije

na

Pojam „teorija zavjere” danas ima izrazito negativnu konotaciju. Vrlo često se koristi od strane vladajućih elita da se argumenti političkih protivnika unize i diskredituju i to bez ikakvih dokaza. To je postao efikasan način da se kritičari vlasti ućutkaju jer biti proglašen za teoretičara zavjere u većinskom javnom mnjenju znači biti naivan, glup ili lud.

Već sama takva postavka pojma i posljedice koje iz nje proizilaze moraju da izazovu sumnju da se radi o planski osmišljenoj manipulaciji. I, zbilja, dugogodišnji američki profesor političkih nauka Lens DeHaven-Smit, u svojoj knjizi Teorija zavjere u Americi, pokazuje da se pojam „teorija zavjere” slabo koristio u javnom diskursu, kao i da je bio bez negativne konotacije, prije ubistva američkog predsjednika Džona F. Kenedija u novembru 1963. godine i izvještaja Vorenove komisije, izdatog godinu dana kasnije, koja je ubistvo pripisala Li Harvi Osvaldu.

Široko nezadovoljstvo valjanošću ovog izvještaja pokrenulo je čitavu lavinu kritičkih istraživačkih članaka i knjiga čiji kvalitet nije mogao da ne zabrine one kojima je iznenadni, tragični kraj Kenedija pogodovao da dođu na vrh američke vlasti, uključujući i novog predsjednika Lindona Džonsona. Očigledno u strahu za svoj politički legitimitet, Džonson je, kako izgleda, aktivirao CIA da osmisli način kako da se kritičari i njihovi argumenti dugotrajno dezavuišu. U skladu sa tim, 1967. godine CIA sastavlja depešu broj 1035-960, koju profesor DeHaven-Smit u cjelosti objavljuje u svojoj knjizi, i koja se može smatrati kamenom temeljcem sadašnjeg negativnog odnosa prema pojmu „teorija zavjere”.

U ovoj depeši, koja je upućena rezidenturama CIA širom svijeta, CIA daje uputstva svojim operativcima kako da komuniciraju sa prijateljski nastrojenim političarima i urednicima u vezi kritika izvještaja Vorenove komisije. CIA objašnjava urgentnost ovih aktivnosti time što već oko 46 odsto američkih građana i građanki sumnja u taj izvještaj, trend koji je u stalnom porastu. CIA stoga zahtijeva od svojih operativaca da u komunikaciji sa političkim i medijskim elitama savezničkih država traže od njih da u svojim javnim nastupima i tekstovima ignorišu dokaze kritičara i fokusiraju se samo na njihove tobožnje motive: političke, finansijske, i lične (psihološke) prirode. U depeši, CIA po prvi put naziva kritičare izvještaja Vorenove komisije „teoretičarima zavjere”, time eksplicitno vezujući taj pojam za postojanje „nezdrave” motivacije koja sama po sebi fatalno kompromituje bilo kakvu objektivnu, dokaznu moć njihovih argumenata.

Vrlo brzo se tekstovi koji u korak slijede uputstva CIA pojavljuju u britanskoj štampi, a onda, što je i bilo glavno očekivanje i cilj (koji CIA nije mogla direktno ostvariti jer joj je zakonski zabranjeno da djeluje na američkom tlu), i u američkoj štampi. Kao rezultat, prema statističkom istraživanju iz knjige profesora DeHaven-Smita, u najpoznatijoj američkoj novini Njujork Tajmsu, se u periodu od 1967. do naših dana, pojam „teorija zavjere” u najvećem broju slučajeva pojavljivao u kontekstu pojmova „paranoidna”, „radikalna”, „psihotična” i „kult”.

Jasno je da se ovakvim medijskom tretmanom guši sloboda govora i istraživanja jer se sve ozbiljnije, sistemske kritike zvaničnih izvještaja i tvrdnji stavljaju u isti „zavjerenički” koš. Time se omogućava imunitet korumpiranim i kriminalizovanim elitama u sprovođenju privatnih interesa na uštrb demokratskih prava, sloboda i javnog interesa svih građana i građanki. Stvara se neodrživa lažna slika da sistem generalno pravilno funkcioniše, a česti opsežni skandali i laži, od Votergejta pa do iračkog oružja za masovno uništenje, se predstavljaju ili kao izolovani incidenti ili se poslije određenog vremena planski zataškavaju, a vinovnici oslobađaju propisanih kazni. Upravo to, a ne „teorije zavjere”, dovodi do ubrzanog rasta nepovjerenja u postojeće institucije i stvaranja podrške za radikalne političke poteze u samoj Americi.

Nema sumnje da će se ovaj pogubni politički trend nastaviti, a s obzirom da je svaki američki predsjednik imao barem po jednu, sada se čeka Trampova velika laž za novi rat. I, naravno, odmah za njom, optužbe kritičarima za „teorije zavjere”.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Obavještajni postmodernizam

Objavljeno prije

na

Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.No, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste.

 

Postmodernizam je pravac u kulturi zasnovan na radikalnom skepticizmu koji odbacuje postojanje univerzalnih istina. Većina teoretičara vezuje nastanak postmodernizma za društveno-političke procese u drugoj polovini 20. vijeka, posebnoza hladnoratovsko sukobljavanje između dva ideološka bloka. U tom smislu, posebno je interesantna studija američkog profesora Timotija Melija pod naslovom Tajna sfera: tajnost, fikcija, i država nacionalne bezbjednostikoju je objavio Univerzitet Kornel 2012 godine.

Mnogima će na prvi pogled izgledati iznenađujuće da Meli pronalazi jedan od najvažnijih uzroka geneze i širenja postmodernističkog pogleda na svijet u funkcionisanju institucija nacionalne bezbjednosti tj. obavještajnih službi. Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.

Međutim, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste. I nije  samo u pitanju materijalna povezanost koja se odrazila u tome što je CIA tajno, ali vrlo izdašno finansijski pomagala izdavanje velikog broja anti-komunističkih časopisa i knjiga i organizovanje akademskih konferencija i umjetničkih izložbi širom svijeta za vrijeme trajanja Hladnog rata. Piter Fin i Petra Kuve su 2014. godine objavili knjigu o tome kako je CIA sponzorisala štampanje i osmislila distribuciju Pasternakovog romana Dr. Živago koji je zatim dobio Nobelovu nagradu za književnost. Postoje i istraživači koji u ovom svijetlu vide čak i prevod i distribuciju Đilasovih knjiga, posebno Nove klase. Često se citira izjava jednog od čelnika CIA da su knjige „najvažnije oružje strateške propagande dugog trajanja.“Ali kakve veze sve to ima sa postmodernizmom? Ni Pasternak ni Đilas nisu bili njegovi pobornici.

Radi se o tome da je način funkcionisanja CIA na bazi memoranduma Savjeta za nacionalnu bezbjednost (NSC4A; NSC10/2; NSC68) dozvolio čitav niz intervencija u međunarodne političke procese u formi tajnih operacija koje su zatim skrivane od američkog javnog mnjenja kroz manipulativne psihološke tehnike, uključujući i tzv. „uvjerljivo osporavanje.“ Tu se na djelu pokazao glavni paradoks američkog hladnoratovskog djelovanja – zaštita demokratskog sistema kroz nedemokratske prakse. Kako pokazuje Meli u svojoj studiji, ovakvi postupci američke vlasti,kada bi eventualno procurijeli u javnost krozobavještajne neuspjehe, poput onog u Zalivu svinja 1961. godine, postepeno su doveli do stvaranja društvene klime sumnje i skepticizma.Ovakvo stanje stvari se brzo reflektovalo u književnom stvaralaštvu i ostalim umjetničkim djelatnostima. Narativne tehnike koje su isticale fragmentarnost znanja i ukazivale na prisutnost opskurnih sila su postale popularne. Nerazriješene kontroverze oko ubistva predsjednika Džona Kenedija u Dalasu u novembru 1963. godine su još više uvećale društveno nepovjerenje i nesigurnost. Roman Libra američkog pisca Dona Delila predstavlja možda najbolje književno oslikavanje ovih entropijskih procesa.

Meli tvrdi da zbog toga što su „činjenice“ u javnom diskursu sve više i više postajale fikcija, kulturni status  fikcije je počeo da se transformiše. Umjetnička fikcija – romani, pozorišne predstave, filmovi, televizijski serijali – postali su ne samo izvori „informacija“ o društveno-političkim procesima, nego i eksplicitni faktori uticaja na njih.Tako pripadnici političke elite, kao i obični građani,komentarišu aktuelna politička dešavanja kroz prizmu umjetničke fikcije. Drugim riječima, kao što je tvrdio Gi Debor, fiktivni spektakli konstituišu „realnost“ i istina nestaje kao smislena odrednica.

Nije zbog toga čudno što se povećava broj političkih lidera iz svijeta šou biznisa.To je zakonomjerno u postmodernom svijetu spektakla. Kao i za vrijeme Hladnog rata, manipulativno djelovanje obavještajnih službi,od Vašingtona i Londona pa do Moskve i Pekinga, takođe igra važnu ulogu. Međutim, u igri sa ogledalima, nema i ne može biti pobjednika. Onaj koji vara i sam biva prevaren. Ne postoji tačka oslonca.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Solidarnošću protiv nadzora

Objavljeno prije

na

Država, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata

 

Početkom ove godine britanska ljevičarska izdavačka kuća Pluto Press objavila je zbirku članaka univerzitetskih profesora i aktivista posvećenu borbi protiv političke represije i nezakonitog obavještajnog nadzora (nadgledanja) u tzv. liberalnim demokratijama pod naslovom Aktivisti i država nadzora: što možemo naučiti od represije.

Znajući za moju angažovanost na polju obavještajnih studija, američki profesor Geri Rot me zamolio da napišem prikaz ove knjige za akademski portal H-Net. Rado sam prihvatio, posebno zbog toga što ova knjiga daje konkretne dokaze političkog licemjerja vladajućih zapadnih elita koje neprestano (i sa pravom) pronalaze povrede ljudskih sloboda kod svojih geopolitičkih protivnika, ali zato vješto kriju da se slične stvari dešavaju i na domaćem terenu. Drugim riječima, knjiga pokazuje da suština problema prevazilazi okvire političke ideologije date elite (bilo da je ona liberalna ili konzervativna) i da se tiče same birokratizovane, hijerarhijske strukture upravljanja koja predstavlja osnovu svih postojećih državnih formi.

Država kao takva, ma gdje se ona nalazila, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim (čak i kada ne zagovaraju revolucionarne metode), uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata. Represija im biva nametnuta kao konačna sudbina, a mehanizmi koji se koriste uključuju psihološka i fizička sredstva prijetnje i prinude, u rasponu od demonizacije karaktera do eliminacije ličnosti.

Sve ovo, naravno, nije nikakva misterija i nije ono zbog čega je ova knjiga bila napisana i objavljena. Poenta knjige nije analiza postojeće situacije već to što u njoj intelektualci i aktivisti koji se ovdje i sada, svakodnevno, bore za progresivniju, bolju budućnost artikulišu svoje iskustvo i znanje za generacije koje dolaze. Jedan od najvažnijih zaključaka knjige je da svaka uspješna kampanja za širenje postojećih prava i sloboda ima, između ostalog, i snažno izražen međugeneracioni (višegeneracioni) karakter. Ona, u isti, zajednički front, dovodi i mlade i stare, i početnike i veterane, i one koji su na početku i one koji su na kraju svog radnog vijeka.

Još jedna važna karakteristika uspješnih kampanja protiv državnih zloupotreba moći je čvrsta saradnja između nevladinih organizacija, koje posjeduju specijalističko znanje vezano za određene društveno-političke anomalije, i širih društvenih pokreta (sindikata, političkih partija, itd.). Moć ovakve društvene konfiguracije protiv korumpiranog i represivnog državnog aparata se mogla vidjeti i u Crnoj Gori tokom protekle decenije. Nema razloga da se slične stvari ne ponove i u bliskoj budućnosti, posebno imajući u vidu elan ovogodišnjih okupljanja pod sloganom „Odupri se“.

Jasno je, međutim, da bez snažne dimenzije međunarodne saradnje, ni borbe protiv lokalnih moćnika ni rezultati tih borbi ne mogu biti dugotrajno održivi. Upravo zbog toga su socijalistički pokreti od samog početka pridavali izuzetnu pažnju međunarodnom povezivanju tj. Internacionali. Tako je Marks, iako je Manifesto komunističke partije pisao sam (uz malu pomoć Engelsa), u predgovoru tvrdio da je Manifesto rezultat zajedničkog rada komunista različitih nacionalnosti koji su se sastali u Londonu i da će odmah biti objavljen na šest evropskih jezika. I posljednja rečenica Manifesta – “proleteri svih zemalja, ujedinite se“ – šalje istu poruku. To je, uostalom, i jedina adekvatna i racionalna strategija kada nema sumnje da represivni državni aparati i kapitalisti već stoje čvrsto objedinjeni u aktivnostima odbrane statusa kvo.

U jednom članku u knjizi, aktivistkinja Evelin Lubens navodi podatak da od blizu 60 javnosti poznatih infiltracionih operacija britanske policije, samo dvije nisu bile usmjerene na ljevičarske organizacije. Isto tako, javno dostupna statistika pokazuje da FBI mnogo češće targetira manjinske radikalne organizacije (npr. Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca) nego organizacije povezane sa bjelačkim nacionalizmom.

Jasno je, dakle, ko se smatra neprijateljem broj jedan. Sa jedne strane, to je znak za veliki oprez. Ali sa druge, psihološki mnogo važnije, to je priznanje straha vlasti pred energijom koja se akumulira kao u tamnim oblacima pred oluju.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Samit ili tvit

Objavljeno prije

na

Trampu najviše odgovora da stanje do izbora ostane isto kao sada. Čućemo puno  bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.  Demokratska partija,  temeljno razjedinjena, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu

 

Iako su predsjednički izbori tek u novembru 2020. godine, u Americi je već počela predsjednička kampanja. Liberalni mediji, kakvih je većina na nacionalnom nivou, jasno su stavili do znanja da će i skriveno i otvoreno, i formalno i neformalno, raditi na tome da Donald Tramp ne bude izabran na još jedan predsjednički mandat. Na primjer, prve televizijske debate između predsjedničkih kandidata i kandidatkinja Demokratske partije su organizovane upravo za vrijeme samita G-20 u Japanu kada se Tramp sretao saostalim svjetskim liderima i očekivao da bude u centru pažnje američke javnosti. Tako su se u medijskom prostoru simultano pojavile dvije udarne vijesti, jedna vezana za domaću, unutarameričku, a druga za inostranu, međunarodnu tematiku. Domaća zbivanja, kao što je uvijek slučaj na pretežno parohijalnoj, američkoj političkoj sceni, zasjenila su ova druga. Tako su Trampovi susreti ostali u sjenci (i prašini) žučne debate između bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena i senatorke iz Kalifornije Kamale Haris, a u vijestima lokalne televizijske stanice u San Francisku o njima nije bilo ni riječi.

U isto vrijeme, ne može se reći da se u toku Trampovih samitskih susreta desilo išta od suštinske važnosti. Nije bilo nikakvih dramatičnih obrta. Razmijenjeni su osmjesi i protokolarne izjave, a za medijsku diskusiju i tumačenje nije preostalo ništa osim anegdota o personalnom ponašanju lidera (na veselje tabloidne štampe). To, na primjer, da je Tramp pio koka-kolu, a Putin čaj iz sopstvenog termosa, da je Angela Merkel kasnila na zajedničku večeru, da se Žan-Klod Junker bespomoćno osvrtao, itd. Jasno je da je iz navedenog teško izvući zaključke o sudbini Svjetske trgovinske organizacije ili dogovora o smanjenju broja nuklearnih bojevih glava. Pitanje je da li konkretni rezultati mogu opravdati toliko potrošenog novca poreskih obveznika.

A, opet, možda bi bilo previše radikalno potpuno odbaciti ideju svrsishodnosti ovakvih samita. Razgovarati sa nekim licem u lice je još uvijek  najbolji način da se procijeni karakter, a često i da se pronikne u namjere, sagovornika. Čini se da upravo Tramp igra na takvu ličnu, emocionalnu crtu odnosa između lidera. Tako, na primjer, dok je najavljivao uvođenje trgovinskih sankcija protiv Kine, nije propustio da ponovi kako mu je kineski predsjednik Si Đinping veliki prijatelj. Isto tako, Tramp često na tviteru zna da pohvali „predivna“ pisma koja dobija od sjevernokorejskog autokrate Kim Džong-Una, a na ovom samitu je čak nazvao Putina -koga velika većina američkih političara smatra đavolovim šegrtom, ako ne i samim đavolom -„odličnim momkom.“

Nije do kraja jasno da li Tramp zaista vjeruje u to što kaže ili vjeruje da drugi vjeruju ili vjeruje da drugi vjeruju da on vjeruje. Ipak, na isti način, on gradi odnose i sa svojim biračima. Zbog toga i koristi tviter da najavi važne odluke i tako ih istog momenta dostavlja na desetine miliona personalnih adresa. Tviter demokratizuje pristup informacijama. Milijarderi i beskućnici, lobisti i disidenti, svi dobijajuTrampov tvit u isto vrijeme. Kao od nekog bližnjeg.

Vrlo je moguće da Trampovu dalju političku sudbinu opredijeli neki događaj ili odluka koja se tiče spoljne politike. Direktna vojna intervencija u Venecueli ili duži rat protiv Irana (što ne isključuje munjevito uništenje iranskih nuklearnih pogona) bi se negativno odrazili na njegov rejting. Trampu najviše odgovora da stanje stvari do izbora ostane isto kao sada. Ne vjerujem da će pregaziti ijedan Rubikon ili baciti kocku koju ne bi mogao kasnije uzeti nazad. Čućemo naravno dosta bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.

Sa druge strane, Demokratska partija za sada ne pokazuje znake  koherentne i inspirativne političke platforme. Još uvijek temeljno razjedinjena između neoliberalno-elitne frakcije koju oličava Bajden i lijevo-populističke koju predstavljaju senatori Berni Senders i Elizabet Voren, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo