Od Slobodana Miloševića do Donalda Trampa
Slika za pamćenje. Početak jula 2025., Bela kuća, SAD. Bendžamin Netanjahu, svečano i sa osmehom, uručuje Donaldu Trampu, fasciklu sa predlogom, da upravo on, Donald Tramp, ove godine, dobije Nobelovu nagradu za mir. A sve ovo usred eskalacije genocida nad Palestincima u Gazi. Najtransparentnijeg ikada. Za koji su, politički, ali i krivičnopravno, najodgovorniji upravo njih dvojica.
Za početak, slika za pamćenje zaslužuje najmanje dva kratka komentara. Prvi se odnosi na individualnu psiho(pato)logiju. Naime, dok pratite ovu izuzetnu sliku, pitate se, da li su ova dva čoveka uopšte normalna?
Kada je o aktuelnom predsedniku SAD reč, negativan odgovor na ovo pitanje, najkompetentniji su već dali. Neposredno uoči izbora za njegov prvi predsednički mandat, početkom novembra 2015., dvadeset i nekoliko najuglednijih američkih neuropsihijatara, tražilo je od Kongresa SAD, da odbaci kandidaturu Donalda Trampa, zbog njegove psihičke bolesti. Koju su i dijagnosticirali, kao „ekstremni narcisizam“. Ostalo znate.
U ovom prvom komentaru, još samo jedan kratki dodatak. Uz pomoć Danijela Golemana, naučnika i profesora, sa jednog od najprestižnijih američkih univerziteta (MIT). Zahvaljujući kojem se profil Donalda Trampa i sličnih ubilačkih oligarha, Vladimira Putina, Kim Džong Una i drugih, najbolje može definisati kao krajnje heterogeni hibrid, veoma razvijene tehničke inteligencije pljačke i plena, na jednoj, i potpuno zakržljale emocionalne i socijalne inteligencije i empatije, na drugoj strani.
Drugi komentar povezuje rečenu individualnu psihopatologiju, i patologiju vladajućeg svetskog kapitalističkog sistema. Jer je ona prva samo izraz ove druge. I u tom smislu i sam Donald Tramp samo žrtva aktuelnog patološkog stanja tog sistema. A o ovom stanju, najviše i najbolje je pisao Imanuel Volerstin, jedan od najvećih, ako ne i najveći naučnik u oblasti društvenih nauka u SAD i u svetu našeg vremena. Otac teorije svetskog sistema. Pisac Opadanja američke moći i velikog broja drugih kapitalnih naučnih dela.
U najvećem broju svojih dela, Imanuel Volerstin piše o opadanju američke, i zapadne, i ukupne kapitalističke moći, u vremenu takozvane strukturne krize ovog sistema 1914-2050. I o tome kako će, nakon ovog sistema, oko 2050., doći neki, u odnosu na kapitalizam, bolji, ali, moguće, i lošiji istorijski sistem. Zagarantovanog progresa nema. Biće ono za što se izborimo. Naravno, ukoliko pre toga sve ovo ne okonča nuklearno-ekološka apokalipsa, izazvana nesrećnim spojem opisane istorijske i individualne, ekstremno-narcisističke, donaldtrampovske psihopatologije.
U tom smislu, od samog igrokaza dvojice poluludaka s početka ove kolumne, mnogo veću pažnju zaslužuje upadljivo ćutanje političkih vrhova Zapada, posebno EU. Ali i ovo ćutanje može se dobro razumeti samo kao deo onog ukupnog istorijskog opadanja. Svejedno, ostaće zabeleženo, da ni jedan jedini lider takozvanog slobodnog zapadnog sveta, pa ni EU, sliku za pamćenje s početka naše kolumne, nije čak ni pomenuo, a kamoli kritikovao.
Na kraju, još samo jedno važno preciziranje. Jednu od najboljih formulacija našeg vremena, Zaglušujuće ćutanje Zapada, ova kolumna, u svom naslovu, samo je pozajmila. Autora ove kolumne, slika za pamćenje s početka ovog teksta, samo je podsetila, na njenog stvarnog autora. Jednog od najvećih diplomata i intelektualaca iz SAD. Mortona Abramovica (1933-2024). Koji je, još krajem 1990-ih, upravo ovu sjajnu formulaciju, upotrebio kritikujući tadašnje ćutanje Zapada o Slobodanu Miloševiću. Što, opet, nije slučajno. Postjugoslovenski, slobodanmiloševićevski pandemonijum 1990-ih, bio je samo zloslutna, ali, na žalost, neshvaćena najava, donaldtrampovskog pandemonijuma 2020-ih. Ćutanje, dakle, koje je bilo, i ostalo, ne samo zaglušujuće, nego i saučesničko.
Milan POPOVIĆ