FELJTON
Tradicija degradiranja Duklje
Objavljeno prije
17 godinana
Objavio:
Monitor onlineU periodu od 28. juna 1954. godine do 20. januara 1965. godine vršena su arheološka istraživanja na Duklji, koja, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u najznačajnije arheološke zahvate koji su tih godina preduzeti na teritoriji ondašnje Jugoslavije. Tridesetak godina kasnije nastavljena su istraživanja manjeg obima (južni sektor grada), a sljedeće 1996. godine izvršena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru zapadne nekropole. Od početka arheoloških radova do danas, ovaj izuzetni antički grad doživio je mnoge povrede koje su degradirale njegove vrijednosti. Punih pedeset godina otkrivena (možda bi bilo bolje da je ostala, kao „tajna” pod zemljom) gradska arhitektura je bila bez ikakve zaštite. Poslijeratna „izgradnja i obnova” uzela je veliki obol ostacima Docleje. Izgradnjom željezničke pruge Titograd – Nikšić 1947/8. godine izvršena je najteža povreda lokaliteta. Tada je, nažalost, dio pruge u dužini od oko 500 metara trasiran preko sredine lokaliteta. Uništavajući otkrivene ostatke arhitekture, ugrađivani su elementi dekorativne plastike u nasip pruge. Tako je ovaj varvarski čin, za koji možda neki i danas imaju opravdanje, (!) prigušio jedan dio građevina i progutao dosta konstruktivnih – anatomskih djelova stare Duklje. Ovakve i slične nadgradnje koštaju veoma skupo našu kulturnu baštinu, degradirajući, usput, i vrijednosti pejzaža. Ovakvi ataci nijesu poštedjeli ni naše Primorje, gdje su zbog betonskog utilitarizma i malograđanskog primitivizma, podizani objekti, mahom arhitektonska nedonoščad a služe vlasnicima, ne samo za stanovanje nego i za profit i sticanje društvenog prestiža, u stvari njihovo glavno oružje u malograđanskom nadmetanju. Postoje privatne zbirke, ne samo na Primorju nego i u unutrašnjosti, kojima se diče mnoge ovovremene mecene. Oni se teško odvajaju od svojih omiljenih eksponata.
Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odmah poslije osnivanja, donio je rješenje (28. jula 1949. godine) br. 496 kojim se čitav arheološki lokalitet Duklja stavlja pod zaštitu zakona. Izvršena je preregistracija (1961), a shodno obavezama iz novog Zakona o zaštiti spomenika kulture u Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1991. godine, izvršena je ponovna preregistracija. Tada je, prema kriterijumima iz istog Zakona, Duklja proglašena spomenikom kulture I kategorije, odnosno spomenikom od izuzetnog značaja.
Koliko je stavljanje pod zaštitu Zakona moglo Duklju (i ne samo nju) spasiti od daljih divljanja i devastacija od raznih savremenih pirata i učenih neimara, pokazuju sljedeći primjeri. Stara praksa je nastavljena. Bez obzira što je Zavod blagovremeno djelovao, povrede lokaliteta su se i dalje dešavale. Postavljanjem telefonske i električne linije preko Duklje (iako duž periferije) kopanjem rupa za stubove na više mjesta prekopani su i za nauku uništeni kulturni slojevi.
Da se ne bi prekinula tradicija degradiranja Duklje postarala se 1960. godine Uprava za puteve iz Titograda, a po nalogu NOO Titograd da, bez saglasnosti Zavoda, gradi kolski put preko Duklje. Novi put je trasiran po pravcu starog, čija širina je bila nepuna dva metra, s tim što je novi proširen na pet metara, tako zadirući u neistraženi dio terena. Tom prilikom je proširenjem postojećeg puta formirana nova podloga od tucanika u koju su ugrađivani i djelovi građevina sa Duklje, a kopanjem je povrijeđena i jedna obližnja građevina sa mozaikom. Na ovaj način, pored direktne štete na objektima, pokretnim nalazima i kulturnim slojevima, infiltracija saobraćaja doprinosila je postepenom ruiniranju partija Duklje lociranim duž puta.
Podizanjem velike trafostanice na jugoistočnoj nekropoli čijom gradnjom je razoreno ko zna koliko grobova sa bogatim i dragocjenim prilozima: nakit, staklene, keramičke posude, monete i sl… Tokom 1962. godine preduzeće Dalekovod otpočelo je postavljanje velikih željeznih stubova preko lokaliteta. Bez obzira na intervenciju da se radovi obustave (prva pozitivna intervencija lokalnih vlasti u vezi sa Dukljom), zbog već poodmaklih radova, tom prilikom je uništeno preko 200 kvadratnih metara neispitane površine. Tada je stručna komisija utvrdila da je u temeljima stuba, postavljenog u blizini škole, znatno povrijeđen neki građevinski objekat, otkopan određen broj pokretnih nalaza, a kod drugog stuba desila se povreda kulturnih slojeva sa bogatim fondom pokretnih nalaza. Iste godine (1962) traženo je da se stubovi uklone, što nije ni do danas učinjeno.
U nizu povreda spada i asfaltiranje postojećeg trasiranog puta sa tucanikom. Značajno je napomenuti da postoji realna mogućnost da se jedan njegov dio poklapa s drugom glavnom ulicom antičke Duklje, koju bi u budućim iskopavanjima trebalo precizno utvrditi, pa će to, moguće dovesti do potrebe njegovog pomjeranja ili izmještanja.
O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.
U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimljivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: „I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, dijelova ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posuđe od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje i t. sl.”
U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: „Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad neosporne vrijednosti i ljepote, koji je vjerovatno pripadao Duklju”.
Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a prilične doze drskosti.
I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, ilustrativno govori slučaj tzv. „zagoričkog sarkofaga”. Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.
Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.
Slična sudbina je zadesila i jedan zanimljiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Riječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavljen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalnom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimljivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Ljubica POPOVIĆ – Bila je narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Ljubica Popović je osnovnu školu i nižu gimnaziju učila na Cetinju i u Senti, a Trgovačku akademiju u Podgorici i Subotici. Rano se uključila u rad naprednog i revolucionarnog omladinskog pokreta. Primljena je u SKOJ 1938. godine, a godinu dana kasnije postala je član KPJ-a.
Po završetku Trgovačke akademije u rodnom kraju je sa puno žara nastavila borbu za socijalnu pravdu i bolji položaj žena. Radila je u „Studentskoj samopomoći“, a potom 1940. godine, po zadatku partije, u fabrici duvana đe je sarađivala sa istaknutim borkinjama za ženska prava Jelenom Ćetković i Đinom Vrbicom. Organizujući štrajkove i demonstracije izborile su se za veća prava radnica i podnošljivije uslove.
U radu na terenu dolazio je do izražaja njen karakter. Hrabra, odgovorna i spremna na žrtvu, samo da se zadatak obavi. Poštujući i cijeneći njen rad drugovi su je izabrali za člana Mjesnog i Okružnog komiteta KPJ-a Podgorica, a potom za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Sandžak.
Neiscrpne energije, učestvuje u pripremama za Trinaestojulski ustanak i u ustaničkim borbama. Za vrijeme okupacije ilegalno djeluje na okupljanju napredne omladine i njihovo slanje u partizane. Istovremeno radi na pripremanju konferencije Crnogorske narodne omladine, 30. novembra 1941. godine u Kopilju, kod Podgorice.
Tokom 1942. godine ojačao je četnički pokret u Crnoj Gori, pa se glavnina partizanskih snaga povukla. Zbog velikog iskustva i organizatorskih sposobnosti, Ljubica je dobila zadatak da ostane u ilegali, radeći u pozadini. Bez obzira na progone, hapšenja i strijeljanja koja su unijela strah kod stanovništva, Ljubica je uspjela da formira partijske ćelije u mnogim mjestima i organizuje oružane akcije ilegalaca.
Uz sve mjere opreznosti, Ljubica sa drugovima nije mogla proći neprimijećeno. Neko ih je izdao i u noći između 8. i 9. decembra 1942. godine naišli su na četničku zaśedu, u selu Orahovu, Kuči. Sa Ljubicom su bili Raško Božović i Radomir Nikezić, koji je uspio da se spasi i ostavi svjedočenje o herojskoj smrti svojih drugova.
U unakrsnoj vatri Ljubica i Raško su teško ranjeni. Radomir je nekako uspio da ih prenese do jedne kolibe. Ljubici je bila smrskana noga. Previo ih je i pošao da potraži pomoć da bi se prebacili na bezbjednije mjesto. Međutim, po prijavi doušnika i krvavim tragovima na snijegu, četnici su ih otkrili. Pozvali su ih na predaju, a Ljubica i Raško su odgovorili pucnjima iz oružja, ubijajući jednog od progonitelja. Četnici su uspjeli da zapale kolibu, ponovo pozivajući na predaju. Kao odgovor čula se pjesma „Sa Lovćena kliče vila“ i dva pucnja iz pištolja. Ljubica Popović i Raško Božović izabrali su junačku, herojsku smrt. Da ne bi neprijateljima živi pali u ruke, posljednjim hicima iz pištolja oduzeli su sebi život.
Za svoje zasluge, doprinos borbi protiv fašizma, srčanost i heroizam, Ljubica Nešova Popović proglašena je za narodnog heroja 1949. godine.
Danas u Podgorici jedan vrtić nosi njeno ime.
Milica VUČINIĆ – Revolucionarka, narodna heroina, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.
Milica je rasla u porodici koja se rano opredijelila za revolucionarni pokret. Njen otac Radovan, stari komita, bio je učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Milica, koja je bila očeva ljubimica, nije nastavila školovanje poslije osnovne škole. Stariji brat Boško pred početak Drugog svjetskog rata postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Njegovi članci i brošure o položaju seljaštva uticali su na Milicu i mlađeg brata Đorđija i njihovo opredjeljenje za borbu za socijalnu pravdu i slobodu.
Čim je počeo Trinaestojulski ustanak cijela porodica se priključila borcima za oslobođenje. Stupili su u Dragovoljsku partizansku četu (selo Dragovoljići, kod Nikšića), u kojoj je Milica bila bolničarka, a Đorđije politički komesar. Kada je 1942. godine formiran bataljon od 450 boraca Nikšićkog partizanskog odreda, Milica je s bratom Đorđijem bila među njima. Bataljon je kao ispomoć upućen Komskom partizanskom odredu, koji se nalazio u Vasojevićima.
„Za svega nekoliko dana borbi, Bataljon, u kome su bili Milica i njen brat, uspio je da očisti od četnika teritoriju Rovaca i Prekobrđa i izbije u Štavanj na pravcu Lijeve Rijeke. U jurišu, tokom jedne od ovih borbi, poginuo je Miličin brat Đorđije. Milica je tada uzela njegov opasač, pušku i bombe i odlučila da mjesto brata nastavi dalju borbu protiv okupatora.” I nastavila je, sa poletom i srčanošću, sa bratskom ranom na srcu, koja joj je ulivala dodatnu snagu.
Sa ostalim borcima učestvovala je u bitkama tokom Treće neprijateljske ofanzive (od aprila do juna 1942. godine). Nakon toga Milica je uključena u sastav Pete proleterske crnogorske udarne brigade, ističući se velikom hrabrošću.
Posebno se istakla u borbama koje je brigada vodila tokom jula i avgusta 1942. godine na teritoriji Bosne. Zbog svojih zasluga i neustrašivosti postavljena je za političkog delegata voda. Kada je počela Četvrta neprijateljska ofanziva, poznata kao bitka na Neretvi, odnosno Operacija Weiss, Milica se junački borila u borbama za Konjic, Nevesinje i posebno Prozor, đe je učestvovala kao bombaš, jurišajući na neprijateljske bunkere.
Hrabro je pala, 20. marta 1943. godine u borbama protiv četnika, kod sela Šipačno u blizini Nevesinja. Tri mjeseca kasnije, u bici na Sutjesci, poginuo je i njen drugi brat Boško.
Milica je proglašena za narodnog heroja 13. jula 1953. godine.
Troje Vučinića, sestra Milica i braća Boško i Đorđije, dali su svoje mlade živote za slobodu i neko bolje śutra.
(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović i Dejan Batrićević
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (XXIII): Prva ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji
Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Februara, 2026
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Stane TOMAŠEVIĆ-ARNESEN – Politička komesarka, prva žena ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji.
Zbog očeve službe, Stana se školovala i odrastala u raznim mjestima bivše Jugoslavije, a rat je zatekao kao učiteljicu u selu Vrulja, kod Pljevalja. Od samog početka rata bila u prvim borbenim redovima, preživjela je pakao Sutjeske, njemački desant na Drvar i bila prva žena koju je Tito postavio za komesarku. Borila se u bataljonu ,,Jovan Tomašević “, a potom u IV poleterskoj crnogorskoj brigadi. Bila je članica KPJ-a od jula 1941. godine, istaknuta politička radnica u partizanskim jedinicama i rukovodilac SKOJ-a i USAOJ-a. U Drvaru je prisustvovala Prvom kongresu USAOJ-a 1944. godine.
Stana je u mnogim stvarima bila prva i najbolja što potvrđuje i pismo jednog Staninog saborca upućeno njenoj majci koje je njen brat, diplomata i publicista Nebojša Bato Tomašević, objavio u svojoj knjizi ,,Orlov krš”: ,,Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca… Kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali uvijek je nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo…”
Zapamćena je fotografija ove jedinstvene žene, u partizanskoj uniformi, koju su engleski avioni sa lecima bačali u savezničkim državama, pozivajući omladinu Evrope da slijede njen primjer. Ti leci, sa osmjehom hrabrosti, prkosa i lakoće umiranja za ideale slobode, bačeni su i u Oslu, u Norveškoj. Zato su Stanu u ovoj zemlji, kada je postala ambasadorka, dočekali kao staru poznanicu.
Stana je bila simbol jugoslovenskog partizanskog antifašizma, kao i crnogorskog. Za njenu ličnost nema istorijske distance i zaborava, ona je i danas naša pouka i poruka, naša učiteljica, naš primjer i naše ogledalo, bila je drugarica i dama. Stana Tomašević-Arnesen je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i drugih stranih i jugoslovenskih odlikovanja, među kojima i Ordena Bratstva i jedinstva prvog reda.
Filozofski fakultet je završila 1954. godine u Beogradu, đe je u poslijeratnom periodu obavljala brojne važne funkcije. Birana je za poslanicu u Saveznoj skupštini i predsjednicu Odbora za spoljnu politiku Vijeća naroda. Bila je načelnica za školstvo u Agitpropu CK KPJ-a od 1949. do 1958. godine, a od 1958. do 1963. godine je bila pomoćnica Saveznog sekretara za rad i radne odnose. Na toj funkciji zatekao je 1963. godine poziv Josipa Broza Tita da preuzme dužnost ambasadorke u Norveškoj. Kada je stupila na dužnost jugoslovenskog ambasadora u Oslu, u tamošnjim novinama objavljen je tekst sa naslovom ,,Dobro došli po drugi put u Norvešku”, kojim se aludiralo da su Norvežani već imali prilike da vide njen lik na letku iz 1944. godine. U pismu norveškog slikara Arnea Taraldsena, kaže se, između ostalog: ,,Veoma sam ponosan što je ambasador Jugoslavije u mojoj zemlji moj ratni drug, koji me je u danima zajedničke borbe protiv njemačkog okupatora inspirisao i u umjetničkom stvaralaštvu”. U Norveškoj se udala za uglednog norveškog sineastu, stekla je mnogobrojne prijatelje i zavidan ugled. Na mjestu ambasadorke u Norveškoj i na Islandu ostala je do 1967. godine, a od 1974. do 1978. godine je bila ambasadorka u Danskoj.
Stana Tomašević-Arnesen je umrla 1983. godine u Beogradu.
Dobrila OJDANIĆ – Bila je crnogorska narodna heroina.
Imala je samo 19 godina kada je pošla u partizane. Majka Stanojka kupila joj je pušku kragujevku koju je ponijela sa sobom. U beranskom kraju 1935. godine bio je uveliko organizovan politički rad s narodom, a naročito sa omladinom koja se oduševljavala komunističkim i revolucionarnim idejama koje je, iako maloljetna, Dobrila prihvatila sa ushićenjem. Odmah je počela da se bavi političkim radom i izvršava partijske zadatke, a 1939. godine postala je član KPJ-a, a samo nakon godinu dana i sekretar partijske ćelije u svom selu.
Hapšena je, maltretirana i mučena zbog revolucionarne aktivnosti, pa je morala preći i u ilegalu. Tokom Trinaestojulskog ustanka 1941. godine učestvuje u borbama za oslobođenje Berana i odbranu tada slobodne teritorije Gornjeg Polimlja. Dobrila je uvijek bila u prvim jurišnim redovima.
Stupa u beranski partizanski bataljon ,,Miloš Mališić” i učestvuje u svim borbama bataljona koje su vodili u Sandžaku i Potarju tokom 1941. i 1942. godine. Bila je ranjena tokom borbi u bici za Pljevlja. Naročito se istakla 1942. godine u borbama bataljona protiv četnika na Tari i oko Mojkovca. Te iste godine sa grupom komunista odlazi na Durmitor đe radi po zadatku Partije na pružanju pomoći partijskim organizacijama na tom terenu. Kada je formirana IV proleterska crnogorska udarna brigada, Dobrila je postala borac Petog bataljona, učestvovala je u borbama za oslobođenje Bugojna, Kupresa, Imotskog, a naročito se ova mlada đevojka istakla hrabrošću u bitkama na Neretvi i Sutjesci.
Dobrila je, osim hrabrosti, pokazivala i smisao za organizovanje i u svim teškim trenucima uspijevala je da istraje i da podiže moralni duh boraca. Nakon borbi na Neretvi i Sutjesci, postavljena je za političkog komesara čete. Tu dužnost obavljala je do jeseni 1943. godine kada je otišla u Berane na političko-partijski rad.
U borbama za oslobođenje Kolašina 1943. godine je dva puta ranjena. Krajem iste godine izabrana je za člana Sreskog komiteta KPJ-a u Beranama, a kasnije postaje član inicijativnog odbora za formiranje AFŽ-a Crne Gore i Boke. Na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke izabrana je za vijećnicu. Na ovim dužnostima ostaje do oslobođenja zemlje. Iz rata izlazi sa činom kapetana I klase.
Poslije oslobođenja kao profesionalna politička radnica obavljala je istaknute funkcije. Bila je član Glavnog odbora AFŽ-a i članica glavnog odbora Saveza boraca, izabrana je za članicu CK KPJ-a Crne Gore, a bila je i savezna poslanica. Od 1955. godine članica je Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije. Bila je pomoćnica ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predśednica Glavnog odbora Saveza ženskih društava Crne Gore, predśednica Komisije za brigu o borcima i đeci palih boraca pri Glavnom odboru Saveza boraca. Svoju političku aktivnost nastavila je u SUBNOR-u Crne Gore kao članica Komisije za organizaciono i političko pitanje.
Dobrila Ojdanić, nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine i više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašena je 10. jula 1953. godine.
Umrla je u Podgorici 1995. godine.
(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (XXII): Zagrljaj, krik slobode i smrt
Objavljeno prije
3 sedmicena
20 Februara, 2026
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Dara ČOKORILO – Studentkinja filozofije, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe.
U rodnom Nikšiću završila je gimnaziju. U mladalačkim danima opredijelila se za napredni omladinski pokret. Svoju revolucionarnu aktivnost nastavila je tokom studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tamo je bila član Narodnih studenata Beogradskog univerziteta, učestvujući u mnogim akcijama koje je omladina organizovala protiv tadašnjeg režima. Za člana komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1941. godine.
Kada je počeo Trinaestojulski ustanak 1941., nalazila se u okupiranom Nikšiću. Sa nekoliko svojih drugova Dara je bila dio rukovodstva Narodno-oslobodilačkog fonda, koji je imao svoje povjerenike i spremišta u svim većim ulicama i djelovima grada. Pošto je bila poznata po svome revolucionarnome radu, našla se na spisku onih koje je policija prokazala italijanskim okupatorima. Uhapšena je u avgustu 1941. godine i odvedena u koncentracioni logor Kavaja u Albaniji, đe je bilo zatočeno još 400 žena i đece iz Crne Gore.
Kada je logor rasformiran, Dara se vratila u Nikšić i u Gornjem Polju se priključila Štabu nikšićkog NOP odreda. Dok je bila u Nikšićkoj partizanskoj četi radila je sa omladinom i ženama. Kada je, 12. juna 1942. formirana V proleterska crnogorska udarna brigada, Dara je postala njen borac u sastavu Druge čete prvog bataljona. Učestvovala je u borbama u Bosni, odakle je po zadatku vraćena u Crnu Goru, da politički radi. Uspijevala je da obavlja povjerene zadatke do jula 1943. godine, kada je zarobljena i sprovedena u zloglasni nikšićki zatvor pod Bedemom. Nakon pada Italije, četnici su Daru, sa još 200 zatvorenika predali Njemcima. Da bi novim okupatorima pokazala da se ne plaši, Dara je započela partizansku pjesmu, koju su prihvatili i ostali zatvorenici, ukrcani na kamione, koji su ih vodili u novi logor u Podgoricu, đe su čekali suđenja i strijeljanja.
Dara je svakodnevno odvođena na saslušanja, ali je ostajala čvrsta, nepokolebljiva i prkosna. Jednoga dana u novembru 1943. godine Dara je odvedena na strijeljanje. Da je i do posljednjeg trenutka mislila na svoje drugarice i sapatnice iz zatvora, Dara je pokazala posljednjim časnim gestom. Njenim drugaricama u zatvoru stražar je donio Darine cipele, sat i minđuše, što je bio njen posljednji pozdrav i oproštaj.
Uz Daru su svoj život u borbi protiv fašizma dala i njena braća Lazo i Vojo Čokorilo. O Darinom karakteru, snalažljivosti, empatiji ka drugaricama, govorili su mnogi preživjeli, među njima i Blažo Jovanović. U spomen na svijetli lik i doprinos Dare Čokorilo u borbi za oslobođenje, Muzička škola u Nikšiću nosi njeno ime.
Vukosava IVANOVIĆ-MAŠANOVIĆ – Rrevolucionarka, učesnica Trinaestojulskog ustanka, prva žena u Crnoj Gori strijeljana od strane fašističkih okupatora.
Vukosava je bila student prava. Kao gimnazijalka se bila opredijelila za napredni radnički i revolucionarni pokret. Uzimala je učešća u demonstracijama omladine u Podgorici i Prištini. U članstvo SKOJ-a primljena je 1938. godine. Kada je sljedeće, 1939. godine, pošla na studije u Beograd, nastavila je sa ilegalnim radom, zbog čega je nekoliko puta hapšena, ali nije odustajala. Tokom studentskih demonstracija u Beogradu bila je ranjena.
Kada je Jugoslavija kapitulirala, Vukosava se vratila u Crnu Goru i aktivno se uključila u pripreme za Trinaestojulski ustanak u okolini Virpazara. Učestvuje u borbama ustanika s okupatorima, ali je početkom avgusta zarobljena. U zatvoru je svakodnevno isljeđivana i zvjerski mučena, ali je nijesu mogli slomiti. Na dan kad je napunila tačno dvadeset i jednu godinu i jedan mjesec izvedena je pred okupatorski prijeki vojni sud. Zajedno sa njom, na smrt je osuđen i njen vjerenik Tomo Mašanović. Strijeljani su dva sata poslije suđenja, dok su zagrljeni, spojeni ljubavlju i patriotizmom, klicali slobodi.
U legendu je preraslo Vukosavino držanje pred sudom i način na koji je odbila milost da bi ostala u životu. Na pitanje sudije da li razumije optužbe i ośeća li se krivom ponosno i prkosno je odgovorila: „Da – tačno je – organizovali smo ustanak i istjerali vas iz našeg Virpazara! Istjeraćemo vas i iz svih gradova i sela Crne Gore i Jugoslavije… Ja nijesam optužena, optuženi ste vi koji ste pripemili ovu smiješnu predstavu od suđenja! Kome vi sudite? Da li smo mi, moji drugovi i ja, došli u Rim, Milano, Napulj da palimo vaše kuće, da ubijamo vaše žene i djecu, da strijeljamo i pljačkamo..? Da, kriva sam zbog toga i ponosna na tu krivicu. Vi ste optuženi i vas je strah, drhtite od straha. Zato i jeste tako surovi. Vi ste optuženi. Optuženi i osuđeni. Od istorije, pravde i ljudskosti… Mene i moje drugove možete ubiti, strijeljati, objesiti. I to je sve što možete učiniti. A i to sa strahom. Narod je sa slobodom. Ovo je moja zemlja, a ne vaša!“
Predśednik suda je zbunjen takvim odgovorom naredio da se sa zida sudnice skine Musolinijeva slika. Rekao je Vukosavi da je veoma mlada, skoro dijete i da bi trebalo da nastavi život, pa joj daju priliku za to, ako poljubi Musolinijevu sliku. Vukosava je, odbijajući milost, samo prezrivo pogledala na sliku i jako odgurnula oficira koji je sliku prinio.
Četiri decenije kasnije, italijanski pjesnik Đulijano Montan, koji je kao italijanski vojnik bio svjedok herojskog držanja Vukosave Ivanović Mašanović, napisao je pjesmu njoj posvećenu: „Mudrost bijaše vjerna druga tvoje mladosti, / Bez nje ne bi mogla imati toliko snage / U trenutku posljednjeg puta! / I ljupkost tvoja svijetlila je / Pred gvozdenim vukovima hladnim i razjarenim… / Ljudi koji su vidjeli sjećaće se / Oni koji će doći znaće / O Tvojoj svijetloj smrti / I bijegu čudovišta prokletih od istorije.“
(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović
Komentari

HAPŠENJE ACA ĐUKANOVIĆA: (De)montiranje
OSOVINA VUČIĆ – RAMA I EU: Signali Crnoj Gori
NOVA KRIZA U PARLAMENTU: Gospodarenje službama ili EU
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceBUDVA: SRUŠENA KUĆA DOKTORA IVA ĐANIJA POPOVIĆA: Lokalni urbanista gradi soliter od osam spratova
-
DRUŠTVO4 sedmiceLEX SPECIALIS ZA PODRUČJE BOKE KOTORSKE: Moratorijum na gradnju objekata u zaštićenom području
-
Izdvojeno2 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
Izdvojeno3 sedmiceMISTERIJA KORITA ĆEHOTINE: Rijeka za potkusurivanje
-
Izdvojeno4 sedmiceLICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
-
Izdvojeno4 sedmiceŽIVJETI U RUSIJI: Dobro isplanirani apsurd
-
FOKUS4 sedmicePERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
-
FOKUS3 sedmiceVESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde
