Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Kad sila procuri

Objavljeno prije

15 godina

na

Bauk Vikiliksa kruži svijetom. I legenda o Džulijanu Asanžu. Od Vašingtona do Tokija, od Stokholma do Durbana, hvataju se za glave. Ovo je jedan od onih istorijskih momenta kada ništa nije isto. Naizgled običan anarhista, Džulijan Asanž i nove tehnologije porazili su najveću silu svijeta. Izašle su na svjetlo tajne američke diplomatije, stotine hiljada depeša u kojima se ređaju bizarni komentari, kako je Berluskoni impotentan, argentinska predsjednica čudna, kako Hilari Klinton uhodi Ban Ki Muna. Ali i one smrtno ozbiljne o nuklearnom naoružanju, sukobima koji vise u zraku, zločinima…

Na stranu teorije zavjere: kako su republikanci iza svega da bi satrli Obamu; kako su neprijatelji Amerike sve zakuvali… I da ima zrna u ovim teorijama jasno je: mnogo je trulog u Vašingtonu i drugim centrima Zapada. O tome govore i reakcije nakon objavljivanja depeša – kao ona zastrašujuća savjetnika kanadskog premijera da Asanža treba ubiti.

Vikiliks nije samo demistifikovao veliku silu, već i jednu profesiju i njene metode. Vidimo da se iza bijelih diplomatskih rukavica krije osiona moć, koja kad zatreba krši demokratske principe i pravi saveze sa najgorima. Dobra je ta demistifikacija, iako vam se ledi oko srca kada pročitate kako američke diplomate kažu svojima – zažmurite nad zločinima novih iračkih snaga, naših saveznika.

Budimo iskreni i prije Vikiliksa nadmenost sile bila je uočljiva. Neosjetljivost Zapada za Palestinu, podržavanje diktatorskih režima od Latinske Amerike do Dalekog istoka. Pa i ovdje na Balkanu, odigrali su više plesova sa Miloševićem, gledali kako Mladić ubija Srebrenicu… I, na kraju zagrlili Đukanovića, faktor stabilnosti, dok je Crnu Goru razarala autoritarna vlast, organizovani kriminal i endemska korupcija.

Biće zanimljivih detalja kada počnu da cure depeše iz Podgorice, Beograda, Sarajeva… Recimo, Montgomerijeve priče o Đukanovićevom švercu duvana, o tome kako su dokumenti o mračnim poslovima stizali do Montgomerijevog prijatelja Iva Pukanića. Sada kad Pukanića nema, Montgomeri demantuje veze sa Nacionalom. Javno hvali Đukanovića, ali priznaje da su SAD tolerisale crnogorski duvanski biznis, koji je odnio više života. Kakav cinizam.

Ili, depeša iz ovih posljednjih godina, kada je Šarić sa drugovima preuzeo duvanske puteve, kada su crnogorske banke pretvorene u protočne bojlere za pranje kriminalnog novca, a jedna od najljepših obala na Mediteranu betonirana sumnjivim parama. Ili, kako je Podgorica korumpirala strane diplomate…

Đukanović ne zebe od onoga što su Amerikanci javljali. Nema ničeg kompromitirajućeg, kaže. Možda je mislio: ne zebem sve što je u depešama, moje pravosuđe zna ali ja sam i dalje na slobodi i – vladam.

Nijesu potrebne depeše. Poznato je kako je prodao Kombinat, kako se i danas Crna Gora zadužuje za Deripasku, koji sebi ubira profit, a Crnogorcima proizvodi dugove.

Jedan italijanski list je objavio spekulacije da se u depešama kriju informacije o italijanskim energetskim planovima u Crnoj Gori i regionu. Pa, mi odavno znamo šta Đukanović i Berluskoni spremaju. Kako planiraju da potope Moraču i Taru, da bi njihov koncesionar proizvodio struju koja fali Italiji, a naši građani takav projekt plaćali stotinama miliona, rijekama i kanjonima.

Vidimo, kako je naš premijer dao Italijanima da grade kabal ispod Jadrana i kako im je bez tendera prodao značajan dio vlasništva naše elektro-prenosne mreže, koja je od strateške važnosti za zemlju i u normalnom svijetu se ne privatizuje. Taj će kabal crnogorske poreske obveznike koštati stotinak miliona eura, a građani će na kraju plaćati mnogo više struju. Sa Elektroprivredom će biti kao sa KAP-om, uzmu nam kanjone i mreže, a mi im za to još sipamo milione.

Vikiliks, dakle, u dokumentima o Crnoj Gori samo može potvrditi ono što znamo – da su Vašington i Brisel, zbog svojih interesa, zatvarali oči pred činjenicom da je ovdje jedan čovjek jači od zakona, da predlaže, donosi i sprovodi ključne odluke, da su njegovi projekti donijeli milijarde štete društvu, a neobuzdana vlast urušila institucije.

Đukanović je mogao da divlja, kad su saveznici držali njegova leđa, a podanici pognutih glava gledali nepočinstva – od zločina deportacije do ovog nad Moračom.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DANAS, SJUTRA

Tekovine

Objavljeno prije

12 sati

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, ne samo da je vlast preuzela Đukanovićeve mehanizme vladanja, nego je dobar dio te vlasti na njegovim podešavanjima od prije 1997. godine. Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU

 

 

Bivša ministarka prosvjete Vesna Bratić  uhapšena je početkom ove sedmice pod svjetlima kamera i svezana lisicama, kao da je u najmanju ruku vodila kakvu terorističku ćeliju, a ne uradila ono što je decenijama radila i  radi vlast. Smjenjuje tuđe političke kadrove da postavi svoje.  Bivša ministarka smijenila je politički postavljene direktore škola da bi napravila mjesto za one sa njenim političkim predznakom. Istina, neopreznije nego njeni prethodnici.  Institucije  nijesu ni mrdnule prstom dok je kao aktuelna ministarka prosvjete sijala govor mržnje i raspirivala nacionalnu netrepeljivost.

Bivšoj ministarki  određen je tridesetodnevni pritvor, da ne pobjegne  i ne utiče na svjedoke.  U zemlji u kojoj je šef organizovane kriminalne grupe Miloš Medenica, samo koju sedmicu ranije, lagano odšetao iz kućnog pritvora u kom je boravio bez nanogice.

Neki bi rekli i da je baš Medeni za sve kriv. Otkako se krajem prošle sedmice stvarni ili vještački kreirani Miloš Medenica poigrao sa cjelokupnim bezbjednosnim sektorom i institucijama, izvedene su četiri spektakularne tužilačko policijske akcije. Hapšenje za hapšenjem. Tri njihova i  Bratićka, za balans. No, pokušaj da se pokaže da sistem radi proizveo je kontra utisak – nepravde i duboko politizovanih institucija.  Zvižudci iz političkih redova ne pomažu.

Hapšenje bivše ministarke javno je osudio dio prosrpskih partija u vlasti. I normalno, SPC. Organizovan je i protest podrške Vesni Bratić  –  “Srpkinji” koja je zadala udarac mrznom DPS-u. Tvrde da se radi o protestu borbe za pravdu i principe. Pljeskali su, međutim, kada je nedavno uhapšen bivši DPS ministar  Milutin Simović, jer je za pet godina pojeo 5000 eura o državnom trošku. U zemlji u kojoj se na račun građana te pare i dan danas pojedu za jedan funkcionerski obrok.

I Simović je, naravno, imao svoje borce za „pravdu“. Iz DPS –a su nakon njegovog hapšenja ocijenili da je tužilaštvo formalizovalo politički progon Demokratske partije socijalista.       

Za sad nema protesta podrške Veselinu Baroviću. Crnogorski kontroverzni biznismen, kako je nazivan, kum i prijatelj dugogodišnjeg vođe, uhapšen je tek koji dan prije bivše ministarke Bratić.  Zbog dva pištolja koje je legalno posjedovao, i zato što je, tvrdi tužilaštvo, utajio porez od oko 300 hiljada eura.  Krajem prošle godine ukupan nenaplaćeni porez dužnika na crnoj listi iznosio je oko 300 miliona eura. I nikom ništa.  Barović je pušten da se brani sa slobode. O njegovoj imovini koja je misteriozno porasla preko milijarde u vrijeme Đukanovića,  institucije  nijesu rekle ni riječ.  Za razliku od Kuma, danas  počasnog predsjednika DPS, Barovića se institucije eto sjete.

Znakova da je pravosuđe ostalo crna rupa, iako je zemlja pred  vratima Evrope, ne nedostaje. Gotovo niko nije ni primijetio da je ove sedmice Osnovno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu u slučaju policijske torture u Zlatarskoj ulici. Prijava je odbačena zbog zastare.  Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjetili su  da je zastara uslijedila pošto su i Ustavni sud Crne Gore i Evropski sud za ljudska prava utvrdili da državno tužilaštvo nije sprovelo istragu u skladu s međunarodnim standardima. Ne tako davno, zastarela je i afera Telekom, priča koja je vodila do familije Đukanović.

Odavno je jasno da je zastarelo i obećanje nove vlasti da će stvoriti sistem pravedniji od Đukanovićevog. Umjesto toga, preuzeli su njegove mehanizme vladanja. Sve je tu, od zarobljenih institucija do selektivne pravde. Dodatno, dobar dio vlasti  je na podešavanjima  Đukanovića prije 1997. godine. Kad je mrzio hrvatsku šahovnicu, i izvršavao naredbe Slobodana Miloševića. Izbor je tu: Crna Gora će ili biti gurnuta u bezdan te prošlosti, ili smoći snage da uđe u EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Život ispred prava

Objavljeno prije

1 sedmica

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su  „jedan lijep sastanak“, i zaključili da niko nije kriv što su pobjegli Miloš i Lidija.  Sistem je kriv, presudili su.  Istovremeno, sve zakonske nedostatke koje nova vlast evo peta godina ispravlja, potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić je podrobno izložio mještanima Trnovača.  Čini se da su mu njih petnaestoro povjerovali

 

 

„Život ide uvijek ispred prava“, utješio je zabrinutu javnost ove sedmice ministar pravde Bojan Božović, nakon što je dvoje zvučnih bjegunaca plastično demonstriralo kako to kod nas izgleda u praksi. Osude te posle sto godina na jedvite jade, pa imaš kad da se spakuješ i dogovoriš s jatacima. Onda na oči policije, koja nije fikus ne daj Bože, lagano odšetaš iz kućnog privora, ili zemlje. I fino živiš ispred prava. Izdaleka pišeš pisma javnosti, kritikuješ tužilaštvo, šegačiš se sa organima reda video snimcima. Život je lep, što bi rekli.

Lijepo je i vlastima. Čelnici policije i pravosuđa, premijer i ministar pravde održali su ove sedmice  „jedan lijep sastanak“, i zaključili – niko nije kriv. Što bi rekao ministar Božović:  „Ne mislim da iko treba da podnese ostavku“. Sistem je kriv, presudili su. A sistem ko sistem, nije lična imenica.

Na sastanku je dodatno  „afirmisano da svaka institucija unutar svog sistema aktivira mehanizme koji su joj na raspolaganju”.  Niko nije vidio ništa sporno  u tome što mehanizama ima, samo nijesu na vrijeme „aktivirani“.

Akcija za ljudska prava zatražila je da državno tužilaštvo hitno i temeljno ispita okolnosti bjekstva Miloša Medenice. Precizirali su da je Uprava policije  bila dužna da spriječi njegovo bjekstvo , jer je u njihovoj nadležnosti izvršenje mjere zabrane napuštanja stana koja mu je je bila određena.  Pobrojali su više odredbi različitih zakona, koji policiju ne samo obavezuju, nego joj i omogućavaju da kontinuirano i djelotvorno sprovodi tu mjeru. “Suprotno tumačenje, koje je javno saopštio direktor Uprave policije, prema kojem policija nakon konstatovanja kršenja mjere nema nikakvu dalju obavezu postupanja, upućuje na krivičnu odgovornost za neizvršavanje sudske odluke (čl. 395 KZCG), pored toga što vodi obesmišljavanju instituta mjera nadzora”, upozorili su iz HRA.

Na odgvoornost nijesu slijepi samo ministar pravde  i vrh policije. Zar slučajno- ne prepoznaju je ni u DPS-u. „DPS ne ośeća bilo kakvu odgovornost tim povodom, budući da već šestu godinu djelujemo iz opozicije”, izdeklamovala je poslanica te partije  Aleksandra Vuković Kuč .  Vješto izbjegavajući pitanje koje joj je u stvari postavljeno –  o odgovornosti DPS za sistem koji je proizveo medenice i ostale.  “Poznat vam je stav da ne komentarišemo nepravosnažne sudske odluke i ni ovaj slučaj u tom smislu nije izuzetak”, napomenula je.  Šta ti je poštovanje na djelu, prezumpcije nevinosti.  Nevini počasni preśednik sigurno ośeća radost zbog“reformisanog” podmlatka.

Potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić izašao je na teren da objasni voljenom “većinskom narodu”, što bi rekli njegovi, da nisu Demokrate  odgovorne. Bečić je “žiteljima” Trnovača kod Bijelog Polja  pojasnio  sve zakonodavne nedostatke, zbog kojih je Medenica navodno utekao.  Za sve je normalno kriv DPS, a nova vlast  evo peta godina nikao da ispravi te zakone, ni da su kriva Drina. Kad hoće, uspiju za dva dana da usvoje i po 400 zakona.  Čini se da su Bečiću njih petnaestoro u Trnovaču povjerovali.

Ima još važnih zgoda u Montenegru. Milan Knežević se, javio je, čuo sa Aleksandrom Vučićem prije desetak dana, u četvrtak oko 23h. Poslao mu je poruku nakon utakmice Crvena Zvezda – Selt. Proćaskali su i razveselili se. Mandiću, međutim,  još nije bratski odgovorio ostaju li zajedno. Utješili su ipak voljeni narod,  gdje god da ih put odnese, cilj ostaje isti.  Zastave, jezik, kapele, i ostale identitetske magle neće stati. Bjekstva i utvrđivanje odgovornosti nisu više njihova tema.  Ne računajući Kneževićev jeftini vic.

Ono, u pravu je ministar. Jedno je pravo, drugo je život. Sistem s rupama svima odgovara.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Makar Milan ode

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Odlazak Kneževića iz vlasti odškrinuo je vrata ka Briselu. Ali,  za suštinsku evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati Vučićevom dvoru. Nisu dovoljni ni evropski štrikovi.  Potrebni su rezultati  na unutrašnjem preobražaju društva.  Za početak, bilo bi dobro da nam  svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

 

 

Dok „krupne ribe“  bježe na oči policije i pravosuđa u godini kada Crna Gora  treba da dokaže Briselu da je zemlja  vladavine prava i efikasnih  institucija, evropski put postao je prohodniji makar zbog jedne vijesti – Milan Knežević i njegova DNP  napustili su vlast. Sad su opozicija, na površini. Dubine se ne napuštaju lako.

Nakon najave da će iz „krvave vlade“  izaći zbog Botuna, Knežević je uslovljavanje svog ostanka u vlasti proširio na cijeli set identitetskih pitanja, pa su na kraju njegovi ministri Mulun Zogović i Maja Bulatović  Vladu napustili zbog srpskog jezika. Teme, naposljetku, nijesu ni bitne. Samo dok je Beograd zadovoljan. Što bi rekla Ana Brnabić: „Smijem se od tuge što Crna Gora ide u EU, a Srbija ne može“.

Odlazak Kneževića je otškrinuo vrata i jednom mogućem razlazu. Za petak ove sedmice  Mandić je sazvao  sjednicu svih stranačkih organa na kojoj će se raspravljati o sudbini koalicije sa Kneževićem. Iz te stranke su pojasnili – odluku će donijeti “iz glave cijelog naroda”  i slijediti njegove želje i uputstva.  Možda treba napomenuti da istraživanja potvrđuju da bi većina crnogorskih građana na kraju najradije bila dio evropskih naroda. Ako može. Ono, ima i narodnih glava različitih a i različitih evropa. Sve je u previranju. Nije se lako prestrojiti na dobitnički peron.

Mandićeva epika nije samo slučajna stilska figura. Ona u sebi krije i aktuelnu borbu između njega i Kneževića – ko će se na političkoj sceni sada predstaviti kao ekskluzivni predstavnik srpskog naroda, a nakon što je Milana Vučić već proglasio za lidera srpskog naroda u Crnoj Gori.

Bez obzira na ishod, Knežević i Mandić kažu da će ostati freinds. Sa istim ciljem, na različitim putevima, objasnili su.  U prevodu, Knežević će nastaviti da provodi slave sa Vučićem i tamo ćaska o rečnim ribama, dok Mandić nastavlja da puca na sastanke sa Donaldom i Benjaminom.  Joj razlike, joj drastične, rekli bi u svoje vrijeme nadrealisti. I u našoj surovoj realnosti, razlike nijesu neke,  ali nije ni svejedno. Ako Mandić skupi snage da se  otisne  iz Vučićevog krila i kreće  kroz vijugave hodnike međunarodne moći  gdje jednoga dana možda može shvatiti da se bez Crne Gore, nema gdje vratiti. Vidjećemo.

Opstrukcija ne nedostaje. Ove sedmice pljuštale su i međusobne optužbe parlamenta i Vlade s jedne strane, i predsjednika države na drugoj, o tome ko opstruira ulazak u EU. Mrtva trka. Još nema zvaničnog pobjednika, ni odgovora jesu li krivci Vlada i “taster” poslanici koji štancaju i usvajaju desetine zakona u parlamentu za dan kako bi ispunili evropske obaveze, ili je to Milatović koji vraća zakone poslanicima da ih ipak pročitaju.  Pa ih sjutradan ipak potpiše jer imaju “plavu zastavicu”, odnosno zeleno svjetlo Brisela. Tako im evropejstva i  opjevanog domaćeg dostojanstva.

Nakon odlaska Kneževićeve DNP u opoziciju, na državnom nivou,  ako za njim ne krene Mandić, ostaje dovoljan broj vladajućih ruku. U  Podgorici je klizavo. Može doći do krize. Svejedno, gradonačelnik  Podgorice Saša Mujović, ne djeluje uznemireno. Preporučio je Kneževiću da „uživa u penzionerskim danima“. Onda nazivajući Kneževića destruktivnim i nedobronamjernim političarom: “ Nemamo pravo dati mu za pravo da nas zaustavi”.  Mujović je objelodanio  da nakon Kneževićevog izlaska iz gradske vlasti neće tražiti podršku ni od koga mimo vladajuće koalicije.  Onda je odškrinuo vrata tvrdnjom da ko god da podršku evropski usmjerenim mjerama vlasti( čitaj Botun) ona neće biti odbijena. Igranka se nastavlja, razni obrti su mogući. Zgusnulo se vrijeme, A  ishod raspleta, po svojoj mjeri,  poguraće  i evropske adrese.

Sigurno je: za evropeizaciju Crne Gore nije dovoljno ne biti Milan Knežević, i ne pripadati dvoru Vučićevom.  Nisu dovoljni ni evropski štrikovi.   Potrebni su rezultati  na unutrašnjem preobražaju društva.  Za početak, bilo bi dobro da nam, eto,  svake sedmice ne pobjegne po jedna osuđena krupna riba.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo