Povežite se sa nama

DUHANKESA

Davno – ali sada…

Objavljeno prije

na

Ovako je to bilo! Danas je utorak. Prekjuče, u nedjelju…I tu počinje ova priča! Iako je to bilo samo prije dva dana, mene još ne napušta osjećaj da je to bilo veoma, veoma davno! Jer sam prekjuče jasno osjetio da je Bergson bio u pravu protiv Ajnštajna, Minkovskog i svih onih matematičara, fizičara i astro-fizičara koji su napravili kolektivnu grešku da polemišu sa velikim filozofom intuicije o pravoj prirodi vremena! Znači, nedjelja prije dva dana. Uskrs/Vaskrs/Veligden. U jednom prijatnom restoranu u okolini Kraljeva, TV ekipa snima bogatu kolekciju starog oružja. Pažnja koju mu, uz TV ekipu, poklanjaju i svi prisutni gosti, insoiriše gazdu da odnekud izvadi i dva kamena boje tamnog karmina. Kremen! Za puške i kubure kremenjače! – kaže i prinosi ih objektivu kamere! Jesu li za još nešto služili? – pitam! Da, da! Tako su nekada palili cigarete i čibuke sa duhanom! – Kako? – pitam. Ognjilom bi kresnuli kremen. Pa onda iskra zapali trud!- odgovara vlasnik. Imate li ognjilo i trud – opet pitam ja. A ne, to više nigdje nema. Ja vadim svoja dva ognjila (od preko 20 koliko ih imam). Blista čelik oba ognjila, iako je jedno napravljeno 1903, drugo čak 1897. godine. Stavim malo truda na rub jednog kremena. Kresnem, trud se smješta zadimi i počne da žari. Ponovim to i sa drugim kamenom i drugim ognjilom. A poslije, za stolom, naišlo je to bergsonovsko prosvjetljenje.

…Punim polako svoju lulu duhanom; iz duhankese vadim kremen (ovaj put svoj), trud, i ognjilo. Lulu mi je poklonio prijatelj o kome već dugo ne znam ništa. Davno, u Berlinu, luksuzna prodavnica na Bulevaru Kurfurstendam. Kutiju duhana za lulu otvaram tek sada, poslije mnogo godina. Kupio sam je kao poklon sebi, da se častim na jednom dalekom putovanju, davno. Trud, pripravljen na način koji više ne zna niko živ; dobijen lično, od poslednjeg majstora, davno. Majstor je sahranjen – davno; prastaro stablo bukve sa kog je otkinut trud – formes formentis -, posječeno je još mnogo prije toga, davno; lično ga je pronašao i odabrao majstor koji ga je obradio, kuhao i pripravio, dok je još bio u svojim najboljim godinama. Ognjilo od čelika, iskovano 1897. godine, od čuvenog nalbatina, prenijeto s oca na sina, poklonio mi je taj sin, kada je ima 87 godina. Ni majstor nalbatin, ni čovjek za kog je najprije iskovano i kaljeno ognjilo, ni njegov sin koji je to ognjilo naslijedio pa ga meni poklonio – nisu živi: odavno, odavno. Kremen, sav iz siliciumovog kristala, formirao se ko zna prije koliko miliona godina, a ja sam ga lično pronašao u šumi koja je raskrčena toliko davno da niko od osoblja hotela podignutih na tom mjestu i njihovih gostiju nije tu šumu nikada vidio, niti pamti da je na tom mjestu nekada bila veličanstvena šuma crnog i bijelog bora, jelika i smrči.

Moja lula je u najboljoj formi za pušenje – “Savinelli”/Collection- insignia godina…šta da vam kažem, odavno; duhan je fermentirao decenijama – nikada nije bio bolji; čelik ognjila blista, njegova glatka površina nepogrešivo pronađe onu iskru zapretanu u kremenu koja tu čeka od pamtivijeka; trud je mehak i svilast, na samu blizinu iskre prime njegove vlasi vreli žar; kremen je, u očekivanju prvog udara, još tvrđi – svaki udar je za njega prvi i pravi. Sve što sada držim u rukama, dok prvim udarom ognjila u brid kremena palim pramen truda, i prenosim tu iskru na duhan žudan žara – sve je to iz davnina. Sve je to nastalo davno – ali sada se iz njega uzdiže ovaj laki lelujavi kovit dima – kvintesencija ovog svijeta, sabrana u tren koji se više ne može ni razložiti u ništa, ni izgubiti ikada više!

Kao ni onaj prvi poljubac. Neka vas ne zabrinjava proticanje vremena. Ništa što je važno u našem životu, vrijeme ne dotiče.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

7. oktobar 2023.

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za ovaj genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog cionističkog Izraela nad obespravljenim palestinskim narodom

 

Kada je Hanjrih fon Klajst 1810. objavio roman Mihael Kolhas, slobodoumna Evropa bila je oduševljena. Baziran na istinitom slučaju Hansa Kolhasa iz 1532. godine, roman je od tada objavljen u bezbroj izdanja u svim evropskim zemljama i  širom svijeta, 2013.  proglašen je za filmski blokbaster godine. Od tada do danas, lik Mihaela Kolhasa bio je i ostao inkarnacija borca za pravdu i slobodu! Rat koji je Mihael Kolhas vodio zbog dva konja koji su mu bili nepravedno konfiskovani, trajao je 8 godina. Više od 7.000 ljudi je poginulo, među njima i Mihael Kolhas,   tresli su se društveni temelji Vestfalije. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konji su vraćeni!

Kada su Lakota Sijuksi ratnici 25-26. juna 1876. godine  uništili 7. konjički puk, vlada SAD je formirala novi 7. konjički puk koji je  29. decembra 1890.  napao Lakota Sijukse u rezervatu kod mjesta Wounded Knee. U masakru je ubijeno oko 300 nenaoružanih  ljudi i žena, od toga  41 dijete. Svi vojnici su nagrađeni, 19 su odlikovani ordenom časti. Zahtjev potomaka pobijenih da se medalje oduzmu a vojnici proglase za učesnike u masakru, presjekao je 25. septembra 2025. Pete Hegseth, novi ministar Rata SAD, riječima: “Naredio sam da ordeni dodijeljeni vojnicima u borbi kod mjesta Wounded Knee, trajno ostanu u vlasništvu njihovih potomaka. Ova odluka je konačna. Njihovo mjesto u historiji je obezbijeđeno.“

Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konačnu pobjedu odnijeo je 7. konjički puk.

Kada je armija SAD  6. i 9. augasta 1945. bacila A bombe na Hirošimu i Nagasaki, ubijeno je oko 255.000 ljudi od toga oko 53.000 djece, vlada SAD  je saopštila da je to bila pravedna kazna za napad Japana na Perl Harbor, vojnu bazu SAD. 7. decembra 1941. godine.. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena. Japan je kažnjen jer je napao SAD bez najave, SAD su proglasile ekskluzivno pravo da bez najave napadnu koga hoće (preemptive attack).

Kada je 2. aprila 1982, Argentina zauzela Folklandska ostrva udaljena 13.000 km od UK i svega 500 km od Argentine, sa oko 3.000 stanovnika UK je smjesta pokrenula svoju mornaricu i avijaciju da vrati zaposjednuta ostrva. U ratu koji je trajao do 14. juna i završio pobjedom UK, Argentina je imala 649 poginulih. 1.657 ranjenih i  11.333 zarobljena vojnika, UK 255 poginulih, 775 ranjenih i 107 zarobljenih vojnika. Vrijedilo je! Britanskom lavu niko ne može nekažnjeno stati na rep.

Kada je cijeli palestinski narod 1947. godine nepravednom odlukom  UK i SAD protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta za koja i danas posjeduju više od 81 posto  vlasništva; kada je zatvoren u najveći koncentracioni logor Gazu; kada mu uz pomoć izraelske vojske, Jevreji doseljenici otimaju i zemlju pod garancijama UN: kada decenijama u izraleskim zatvorima gnjiju desetine hiljada Palestinaca civila, čak i žena i djece; kada bez ikakvog uspjeha tokom svih 76 dugih godina na sve legalne načine bez uspjeha traži pravdu i slobodu; kada za to vrijeme biva izložen bombradovanjima i masovnim masakrima (16-18 septembra 1982. godine u logoru Sabra i Šatila izraelska armija je ubila  3.500 civila, od toga oko 710 žena i djece!); kada se u Palestincima pobuni ljudsko dostojanstvo i 7. oktobra 2023. godine  odlučno uzmu u svoje ruke borbu za  slobodu, iziđu iz logora u kom su zatočeni decenijama i napadnu neprijatelja što se baškari na njihovoj otetoj zenlji – e tada  za sve one koji su veličali svoje pravo da se svim silama i na sve načine bore za svoju pravdu i slobodu, oni postanu teroristi, zločinci, “životinje koje treba pobiti sve do posljednje“(??).

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za  genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog hitlerovsko-cionističkog Izraela nad obespravljenim i konfiniranim palestinskim narodom. Za nepravde pretrpljene od njih, Palestinci imaju pravo da im sruše ovaj svijet na glavu. Zato 7. oktobar 2023. ne abolira nikoga od odgovornosti za zločine nad Gazom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Krastavi konj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio. Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna

 

Već puna tri sahata prati ga ovaj bijeli konj. Kuda li je on krenuo!? – pitao se usamljeni putnik. Za sebe je tačno znao: krenuo je na odavno planiranu turu dugu oko 50 km. Krenuo je sa izlaskom sunca, jer ga je čekao dug put. Približno 12 časova hoda, daleko od planinarskih staza. Htjeo je izbjeći susrete sa grupama izletnika koji su inače rijetko zalazili u ovaj dio planine jer  na cijelom potezu nije bio podignut ni jedan planinarski dom. Rijetka bačila sa stadima ovaca, raštrkana na ovom cijelom potezu, bila su smještena znatno niže. Znao je da u ovoj sezoni obilja sočne trave, ovce još ne izlaze do  najviših pašnjaka  kroz  koje je on naumio da putuje.

Konja je ugledao, kad je već izbio na prvi greben masiva Čaušice daleko ispred sebe. Najprije mu se obradovao. Bijeli konj na samom vrhu grebena, iznad 2.500 metara, to se teško može i zamisliti!   U donjem dijelu tog prizora,  bijeli konj na zelenim leđima planine-ogromnog kita, koji kao da je izronio iz plaveti okeana a iznad, samo beskraj vedrog nebeskog plavetnila! Salvador Dali bi se odmah potpisao da mu se ta sllika ukazala u nekom od njegovih oniričkih delirijuma. Stvarni konj je koračao laganim hodom u istom pravcu u kom se i on kretao. Sporim korakom,  kao da je umoran ali se ni za trenutak nije zaustavljao, čak ni koliko da čupne struk svježe mehke trave koja se povijala oko njegovih kopita.

Tada se prvi put zapitao kuda li je krenuo ovah konj? Da bi to nekako odgonetnuo, ubrzao je korak i poslije nekog vremena stigao ga u širokoj visoravni na  mjestu Čemerike. Kada su se poravnali, konj je samo kratko okrenuo glavu da osmotri ovog neočekivanog saputnika i odmah zatim produžio istim tempom, ne obrtaćajući više pažnju na čovjeka.

Dok ga je korak po korak prestizao, čovjek pažljivije razgleda konja.  Lijeva strana plećke, visoko na spoju s vratom, bila mu je kao oguljena, sluzava, prošarana mjestimično sa sukrvicom. Odluči da ubrza korak kako ne bi svojom blizinom uznemirio konja. Tako već tri sahata idu svako svojim putem ali u istom pravcu, zajedno, a ipak, svako za sebe.

Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio.   Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako izdvojila, otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna.

Ubrzo se pokazalo da konj zaista zna svoj cilj. Kod mjesta Defovi, u daljini je primijetio konja,  dorata koji je istim sporim ali neumornim korakom očigledno išao njima u susret. Kada ga je ugledao,  bijeli konj je snažno, gotovo radosno, kao sa olakšanjem zahrzao.  Odmah je stiglo slično hrzanje dorata kao odgovor. Prišli su jedan drugom. Čovjek zastade na jednu malu uzvisinu nedaleko od dva konja, da vidi šta  će se desiti.  Prišli su bez snebivanja jedan drugom i još jednom se oglasili istim onim hrzanjem, kao za pozdrav. I dorat je na sapima, do  samih  leđa, imao istu onakvu ranu, inficiranu i kao zguljenu

Čovjek shvati:  Dva osamljena, krastava konja tražili su se i našli su se da bi jedan drugom lizali rane koje nisu mogli sami dohvatiti! Vrijedilo je. Sada su sebi pravili društvo, olakšali muku i našli lijek.

Pogled mu ode preko ruba široke visoravni, do oboda iza kog se prostirao svijet ljudi, gradova, cesti,  automobila…svijet u kom živi  i u koji će se uskoro vratiti. Učini mu se da je taj svijet, da je cijela planeta Zemlja,  jedan ogromni osamljeni krastavi konj, prekriven neizliječivim ranama, koji uzalud luta vasionom ne bi li bi pronašao drugog sebi sličnog konja da izvidaju sebi rane. Neće ga naći! – Sijevnu mu misao. Uludo jezdi ovaj krastavi konj beskrajnom pustom vasionom.  Čovječanstvo će kako zna i umije, morati samo sebi lizati krvave kraste. One koje mogne dohvatiti jezikom, možda će i zacijeliti.  One jeziku nedohvatne, zagnojiće i širiće se, dok mu ne dođu glave.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Palestina i filantropija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćaskanje sa Dostojevskim

 

Sjedim i razmišljam. Prije nego što sam dovršio pisanje ove rečenice, pomislio sam da bi bilo bolje napisati je na esperantu:“Mi sidas kaj pensas”. Zašto ne napisati tako i cijeli tekst? Autor ovog jezika, Ludvik Zamenhof je bio uvjeren da će esperanto za par decenija postati zajednički jezik čovječanstva. U početku sam i ja gajio istu nadu (esperancu) u esperanto! Na žalost, od osnivanja ovog jezika je prošlo 150 godina a broj ljudi koji se mogu sporazumjeti na esperantu danas je manji nego broj palestinske djece ubijene u Gazi, tokom minulih 22 mjeseca, od okupatorske armije države Izrael. Nije se Zamenhof prevario zato što je bio glup, jer nije bio glup, nego još gore, zato što je bio filantrop. Nepopravljiv. Bolje reći – neizlječiv. Jer filantropija je očito jedna vrsta mentalne bolesti za koju nema lijeka.   Zato je danas besmisleno pisati na esperantu; veliki kolonizatori su već odavno kolonizirali i duh i svijest modernog čovjeka

Ah da, nisam vam još rekao o čemu sam mislio pisati, tačnije o čemu sam razmišljao? O Palestini. Mislim da već godinu dana pošten čovjek ne može sebi dopustiti ni da piše, ni da razmišlja o bilo čemu drugom, a da time ne kompromituje čovjeka u sebi.

Onog čovjeka koji sam sebe klasificira kao homo sapiens sapiens. Kom je malo da bude jednom pametan (sapiens), pa je filantropski proglasio pamet i za svih rodovsku odliku i za svoju specifičnu osobinu (genus proximum et differentia specifica), da bi naglasio kako je dva puta pametan.  Onog koji u filantropskom zanosu kliče:”Samo je nebo više od čovjeka!” Onog koji nas i sebe, duboko dirnut samim sobom, podsjeća: “Čovjek – kako to gordo zvuči!”

Ostavimo se tih narcisoidnih priča i pogledajmo šta danas rade ljudi ljudima (Izraelci Palestincima) i pogledajmo lidere i građane najmoćnijih država svijeta (tzv. “Međunarodnu zajednicu”), njih oko 500 miliona, koji bezrezervno podržavaju i oružjem vrijednim desetine milijardi dolara, pomažu Izraelce da  nesmetano rade svoj posao u dječijoj klaonici u Gazi! Tada ćemo se uvjeriti da nebo jeste više od čovjeka, ali da na svijetu nema nema ništa niže od cijele te “Međunarodne zajednice” đuture! I pogledajmo, ne da li gordo zvuči, nego ima li  sramnije riječi od riječi “Čovjek” za  preostalih 7.5 milijardi nas koji, ako ne spadamo u “Međunarodnu zajednicu”, spadamo u ljudski rod,  jer sve to gledamo i ćutimo evo već dvije godine kao da nas se ne tiče. I tako malo po malo, zatekoh sebe kako u mislima časkam sa Dostojevskim o Palestini i o nama ljudima.

Fjodor mi govori mi odmjereno, hrabreći me:

– Ako kod nas ima grijeha, nepravde i iskušenja, ipak postoji tamo negdje u svijetu neki svetac i uzvišen duh; kod njega je istina, zato što on zna šta je istina; znači, ona ne umire na svijetu i, prema tome, jednog dana će i k nama doći i zavladaće na cijeloj zemlji, kao što je obećano.

– Bio je Fjodore Mihajloviču!- podsjećam ga.  Prije 2000 godina. Mnogi su bili, i prije i poslije, a vidi gdje smo  stigli.

– Izgubili su vjeru u Boga. Ako nema Boga – sve je dozvoljeno. – Kaže Dostojevski, sada već zabrinut.

– Ima Boga. Mene brine upravo to što čovjek danas vjeruje u Boga ali više ne mari za Božje zabrane i sam sebi sve dozvoljava. – poentiram. Dostojevski ćuti zamišljen. Pali cigaretu, otpuhne i nastavi:

– Ja sam mnogo vjerovao u dobrotu ljudsku. Iskreno sam ih hrabrio i poručivao im: Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u grijehu njegovom. A sada kad vidim šta rade ljudi ljudima u Svetoj zemlji Palestini, mislim da sam bio mnogo bliže istini o čovjeku, kada sam se ljude opomenuo i  prekorio ih riječima: Čovječe, ne gordi se nad životinjama: one su bezgrješne, a ti, sa svojom veličinom, prljaš zemlju svojom pojavom na njoj i za sobom ostavljaš svoj prljavi trag – avaj, skoro svaki od nas!

– Svaki od nas – neko više, neko manje –  Fjodore Mihajloviću.

Do zore nismo više rekli ni jednu jedinu riječ.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo