Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (II): Rat protiv mupovaca, Kurda, mudžahedina…

Objavljeno prije

na

DRVENIK, oktobra

Dva dana smo u selima Lovorno, Mihanići, Popovići, Drvenik… Na tom potezu prodefilovalo je još nekoliko jedinica iz Budve, Bara, Nikšića… Za sobom ostavljaju zapaljene, razrušene, opljačkane… kuće, kafane, prodavnice… I dio naših u stopu ih slijedi. Naiđosmo i na spaljenu kuću Tereze Kesovije! Zapalili je, saznajemo, Nikšićani. Niko ne prođe, a da ne pogleda zgarište, razrušeni bazen, izrovano dvorište, potpuno sagoreli automobil… Čuju se dobacivanja – eto joj pa neka sad pjeva Tuđmanu po Dubrovniku… Sjetih se nedavnog Terezinog koncerta u Titogradu na kojem je i pjevala i govorila “svojim dragim Crnogorcima”. Rado sam slušao i Terezine pjesme. Znam da od ovih ovdje nikome ništa nije skrivila popularna pjevačica, ali u ovoj ostrašćenoj atmosferi uzaludno je bilo šta progovoriti u njenu odbranu. Njima je dovoljno što je ona – Hrvatica. Na putu prema obližnjem selu nađoh par novčanica Nezavisne Države Hrvatske. Uzeh dvije za uspomenu. Nekad sam bio Numizmatičar, ali ovakve novčanice vidim prvi put. I prvi put vidim papirni novac minijaturnog formata. * – Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi, s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje kazalište. Sve sam to činila, a oni sada pale naše, razaraju i uništavaju…
(Tereza Kesovija, Monitor)


MIHANIĆI, oktobra

Konavoska sela već nekoliko dana “osvajamo” iznenađujuće brzo.
– Ukoliko nas milicija ne zaustavi zbog nedozvoljene brzine, uskoro ćemo se kupati na dubrovačkim plažama, šali se vojska.
– Sreća naša što ne znaju kakva je ovo rulja, a da otuda krene dvjesta hrabrih momaka otjerali bi nas do Bugarske! Oni najratoborniji zariču se da će Novu godinu čekati usred Dubrovnika! Koju, pitaju ih drugi. I njihovu katoličku i našu pravoslavnu, odgovaraju im, pozdravljajući ih sa tri prsta.
– Bože dragi, ako bih do tada ostao u rezervi, poludio bih i ja i moja porodica, uzvraća prosijedi Milan, već umoran od rata.
– Ma, kakva vas je nova godina snašla. Pustiće nas čim navršimo četrdeset pet dana, tješi ga drug. – Zar nam nijesu tako obećali?

Rasprava o povratku kućama se nastavlja, dok pratimo “akciju” jedne jedinice u obližnjem selu. Na povisokom stablu vijori šahovnica. Grupa strijelaca i snajperista zainatila se da je skine, ali i pored kiše metaka ona odolijeva iako je sva izrešetana. Konačno, poslije skoro polučasovne pucnjave, meci prepoloviše jarbol i njegov gornji dio pade zajedno sa zastavom… Sada, poslije višednevnog ratnog iskustva, osjećamo se mnogo sigurnije. Navikli smo se na pucnjavu i miris baruta, upoznali teren, znamo da se ispred nas, na prvim borbenim linijama, nalaze druge jedinice, a od nekoliko starijih mještana, koji su se predali ili su zarobljeni, saznajemo da su se ostali masovno razbježali uoči dolaska crnogorskih rezervista. Plašili su nas vijestima da dolaze crnogorski četnici koji sve pred sobom kolju i pale, pa je narod bezglavo bježao. Neki su pobjegli u Herceg Novi, drugi u Dubrovnik, Zagreb… Mi smo stariji ljudi i nijesmo htjeli da ostavimo imanja i stoku, pa što nam Bog da, pričaju uplašene starine. Oni koji nisu htjeli da bježe iz svojih domova kažu da su mnogi ovdašnji mladići mobilisani mimo svoje volje u hrvatski MUP i vojsku. Tvrde da je i na ovim prostorima Tuđman morao da pobijedi makar za njega niko i ne glasao! A glasali su mnogi iz golog straha. I nije, kažu, istina, da je Tuđman ikad dolazio u selo Lovorno, a još manje da mu je tamo bio pripremljen vo pečen na ražnju, kako su svojevremeno pisale neke crnogosrke i beogradske novine!

* (…) Pratio sam kako je nikla, kako je njegovana i kako je odlakavila laž da Hrvati imaju pretenzije na crnogorski teritorij, laž čija je posljedica oružani sukob i službeni zahtjev za korekcijom granica između Crne Gore i Hrvatske. Kao, Crnoj Gori prijeko potreban poluotok Prevlaka! Uvjeravam vas da prije koji tjedan većina Hrvata nije ni znala gdje je taj poluotok i da nema ozbiljnog hrvatskog političara koji bi mislio na osvajanje bilo čijeg teritorija, a pogotovo na osvajanje crnogorske zemlje. Ako su Hrvati zainteresovani za status svoje manjine u Crnoj Gori, taj problem žele riješiti u skladu s civiliziranim normama o ljudskim pravima, a ne osvajanjem tuđe zemlje, što danas ne čini nijedan civilizirani narod (…) Vas lažu, čestiti Crnogorci, kad vam kažu da, jurišajući na Dubrovnik, ratujete protiv ustaša, protiv plaćenika i protiv “Tuđmanovih bojovnika”. Kad pucate, vi pucate na Hrvate, na cvijet hrvatske mladosti koji s ustaštvom, plaćenicima i partijskom vojskom nema ništa…”

(Ivan Aralica: “Poslanica Crnogorcima”, “Slobodna Dalmacija”, 21. X 1991.)

* I pored uvjeravanja rijetkih mještana da je ovaj kraj pust, nismo sigurni da nas neko neće napasti. Ovo je, ipak, rat! I tuđa teritorija, a skoro svakog dana ovuda provoze zarobljenike prema Herceg-Novom. Na opreznost nas upozoravaju i starješine, a i uznemirujuće radio-vijesti.

Svakodnevno Radio Crne Gore javlja da je neko od rezervista poginuo ili ranjen na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu, da ovim terenima danonoćno vršljaju grupe opasnih diverzanata koji ne prezaju ni od čega! Potreseni i zabrinuti takvim vijestima, razmišljamo o svojoj tragičnoj sudbini i našim uglavnom nezbrinutim porodicama, iako se trudimo da nečim drugim odagnamo sumorne misli… Radio Crne Gore, uz “Pobjedu”, ovdje nam je i dalje jedina veza sa svijetom. Svaka četa dobila je po jedan prijemnik još u Doljanima, a mnogi su ih “kupili” u odvašnjim kućama, pa od njih uši ne odvajaju. Uveče se masovno, kao po komandi, prati večernji dnevnik. Bez riječi slušamo ratne izvještaje strepeći da li će spiker među imenima poginulih i ranjenih pročitati nekoga od naše rodbine, prijatelja, poznanika…
– Kako lažu ne bi me čudilo da pročitaju da sam i ja poginuo, dobacuje plećati tridesetogodišnjak u “mupovskoj” jakni, dok ispija sa svojim društvom flašu “balantajna”. A Radio svakodnevno izvještava o mudžahedinima, Kurdima, Šiptarima… koji u ustaškim uniformama kao plaćenici ratuju protiv nas na ovim terenima. Mi još nijednog nismo vidjeli!
Darko nam tim povodom ispriča svoju zgodu. Bio, kaže, nedavno kući, pa baba navalila da joj priča svoje ratne doživljaje. U neko doba, baba ga zapita:
– A, moj sine, sretaš li i ti tamo naoružane kurve?
– Ma, kakve kurve, bako?
– Pa, radio stalno javlja da u ustaškoj vojsci ratuju i kurve!
Nagluva baba, pa Kurde prekrstila u – kurve! Smijeh se još ne stiša, a započe nova priča o istoj temi. Ispriča je Vojo. Nedavno sam, kaže, bio i ja kod svojih. Jedne večeri na dnevniku Televizije Crne Gore najaviše da će gledaocima prikazati Kurda koji ratuje u ustaškim jedinicama. I, pred kamerama se pojavi brkati rmpalija.
– Kako se ti zoveš, upita ga osorno reporter.
– Ja sam Božo Trklja, odgovori mu ovaj.
– Jesi li ti u zengama ili u hadezeovcima, uslijedi novo pitanje reportera.
– Ni u jednima, ni u drugima. Ja sam ti, bolan, vozač kamiona iz Korita, odgovori zbunjeni čovjek.
– kraj razgovora sa “pravim” Kurdom! U tom trenutku kamera hvata zbunjenog voditelja kako se rukama drži za glavu… Opet se razliježe smijeh… Neki povikaše treba, dok rat traje, zatvoriti i Radio, i Televiziju, i “Pobjedu”, a novinare lažove dovesti na prve borbene linije… Iz susjedne grupe zagalamiše: “Prekinite, da čujemo šta radio javlja…”

* Razbijene ustaške horde i razni bjelosvjetski Tuđmanovi plaćenici – među kojima ima Kurda, Bugara, Rumuna, Turaka, Iračana, pa čak i Filipinaca – pružaju posljednji otpor jedinicama JNA i rezervistima koje su stigle nadomak Dubrovnika.

(“Rat za mir”, I )
(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo