SVIJET
Svijet u 2012. – Zlatno doba?
Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
,,Kako bi bilo užasno, neprirodno, nevjerovatno da kopamo rovove i navlačimo gas maske zbog nesuglasica u dalekoj zemlji među ljudima o kojima ništa ne znamo”. Te riječi izgovorio je britanski premijer Nevil Čemberlen u radio poruci svom narodu u septembru 1938, nedugo prije nego što je odletio u Minhen da potpiše sramotni sporazum o „miru našeg doba” sa Adolfom Hitlerom kojim je dozvoljena podjela Čehoslovačke. Čemberlen bi 2012. bio zapanjen stepenom sa kojim drugi ljudi, njihove aspiracije i njihovi problemi imaju direktan uticaj na Veliku Britaniju i sve druge države u svijetu.
I u protekloj godini je sve brža povezanost predstavljala neizbježnu činjenicu života širom planete Zemlje. Internet, društvene mreže, mobilna telefonija, elektronske publikacije i satelitska komunikacija osigurali su da događaji, bili oni dobri ili loši, značajni ili trivijalni, postanu globalno dijeljeno iskustvo.
U 2012. bilo je manje opravdano nego ikada da se „ništa ne zna”.
Godinu za nama, kao i mnoge ranije, obilježili su oružani sukobi. Neki su bili više u centru pažnje od drugih.
Eskalacija građanskog rata u Siriji zauzela je većinu naslova. Uz broj žrtava koji prema procjenama premašuje 40 000, krvava borba predsjednika Bašira El Asada za održanje na vlasti simbolički je označila nagli kraj Arapskog proljeća. Sve je veća zabrinutost da bi se konflikt mogao proširiti na Irak, Liban i Tursku – koja je zatražila od NATO razmještanje raketa za odbranu Patriot duž granice.
Krajem godine Egipat i Jordan pokazali su obnovljene znake nestabilnosti. U Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i ostalim monarhijama Zaliva, „poklopac na šerpi još uvijek je čvrsto pričvršćen”. Istok Demokratske Republike Kongo iako pod nadzorom mirotvoraca UN, još jednom je stradao u pobunjeničkom nasilju. Promjenljivi stepeni globalne nezainteresovanosti pratili su oružane sukobe u Somaliji, Jemenu i Avganistanu.
Veću pažnju je poslije državnog udara privukla afrička država Mali, zahvaljujući „efektu Al Kaide”. Zapadne vlade su podigle uzbunu zbog ubacivanja džihadista za koje se smatra da namjeravaju da destabilizuju Alžir i Nigeriju i terorišu Evropu.
Tu si i globalni neriješeni problemi.
Iran i njegov nuklearni program za koji zapadne zemlje i Izrael sumnjaju da služi samo u civilne svrhe, nalazili su se na vrhu neriješenih diplomatskih problema u 2012, kao što se nalaze na listi stvari koje treba uraditi u 2013. Ukoliko izraelski premijer Benjamin Netanjahu pobijedi na izborima u januaru, a Teheran nastavi da povećava količinu osiromašenog uranijuma, mogućnost vojnog sukoba će se uveliko povećati.
Raketne probe Sjeverne Koreje i opšta paranoja predstavljali su još jednu glavobolju. Raste strahovanje da bi sirijski režim mogao da posegne za hemijskim oružjem.
Palestinski predsjednik Mohamed Abas dobio je aplauze zato što je ta država stekla status nestalne članice posmatrača u UN. Ali okršaji radikalnog pokreta Hamas u Gazi sa izraelskom armijom i novi talas izgradnje jevrejskih naselja na Okupiranim teritorijama namijenjen kažnjavanju Abasa zbog njegove naglosti u UN, podsjetio je sve da je izraelsko-palestinski sukob, kao i siromašni, uvijek sa nama.
Dugo očekivano ukidanje 50-ogodišnjih sankcija SAD prema Kubi, nije se dogodilo, ali su porasle špekulacije u vezi zdravlja Fidela Kastra (koji se penzionisao) i tek izabranog predsjednika Venecuele Huga Ćavesa, glavnog saveznika Kube. Burma je bolje prošla – Obama je nagradio godinu impresivnih reformi posjetom Rangunu, što je dio njegove tzv. politike „okretanja Aziji”, koju u Pekingu doživljavaju kao „opkoljavanje” Narodne Republike Kine.
Jermenija i Azerbejdžan zaprijetili su novim ratom zbog starih problema (Nagorno-Karabah), Argentina je ponovo bijesna zbog insistiranja Velike Britanije na suverenitetu nad Foklandskim ili Malvinskim ostrvima, a vladajuća sekularna elita Pakistana i islamski fundamentalisti nastavili su neobjavljeni građanski rat, podstaknut nasiljem u Avganistanu i bespilotnim letilicama SAD.
Sve veće interesovanje i uznemirenost usmjereni su ka teritorijalnim nesuglasicama povezanim za energente u Južnom i Istočnom Kineskom moru, što je zavadilo NR Kinu sa Japanom, Filipinima, Vijetnamom i drugim državama, i Japan sa Južnom Korejom. Konfrontacije na moru potpalile su nacionalističke strasti.
Neki su u 2012. bili pobjednici i gubitnici.
Poslije mnogih bojazni i katastrofalne prve TV debate, predsjednik Obama je osvojio drugi mandat, uprkos ekonomskim teškoćama, a uglavnom zahvaljujući slaboj izaznosti republikanaca. U Francuskoj, Nikola Sarkozi izgubio je izbore, kao žrtva teških vremena i prevelikih nada. I Sarko, ukoliko izbjegne zatvor zbog optužbi za korupciju, planira povratak. Sistem „rukovođene demokratije” opet se pokazao uspješnim za Vladimira Putina, koji je napustio mjesto premijera kako bi se vratio na funkciju predsjednika.
Rukovodstvo NR Kine bezbolno je obavilo uobičajenu desetogodišnju tranziciju.
Na čelo Komunističke partije došao je Si Đinping, koji će u martu 2013. postati i šef države.
Iako se ne čini tako, ima mišljenja da je 2012. bila najuspješnija godina u istoriji svijeta. To možda zvuči kao ekstravagantna tvrdnja, ali su njeni pobornici ponudili dokaze.
Nikada nije bilo manje gladi, bolesti i više društvenog napretka, kažu. Zapad je i dalje u ekonomskom kovitlacu, ali većina zemalja u razvoju juriša naprijed, i ljudi se izdižu iz siromaštva po stopi bržoj nego ikada prije. Stopa smrtnosti usljed ratova i prirodnih katastrofa je takođe milostivo niska. „Živimo u zlatnom dobu,” tvrde advokati ovakvog stava.
UN su 1990. proglasile Milenijumske razvojne ciljeve, od kojih je prvi bio da 2015. bude prepolovljen broj ljudi u ekstremnom siromaštvu. Protekle godine je izašlo na vidjelo da je taj cilj postignut 2008. To postignuće nije dobilo zvaničnu objavu, vjerovatno zato što to nije postigla nijedna vladina šema nego tempo globalne privrede. Kupovina jeftinih plastičnih igračaka proizvedenih u NR Kini zaista pomaže odlasku siromaštva u istoriju.
A globalna nejednakost? Ona je, takođe, niža nego u bilo kom trenutku modernih vremena.
Prizivači apokalipse će reći da ekonomski rast u svijetu ne može biti održan bez uništenja životne okoline. Međutim, dok su bogate svjetske ekonomije porasle šest odsto tokom posljednjih sedam godina, potrošnja fosilnih goriva u njima je opala za četiri odsto. Ovo nevjerovatno (neobjavljeno) dostignuće nema nikakve veze sa ekološkim taksama i vjetroparkovima. Potrošnja je pala zbog potražnje potrošača za efikasnijim automobilima i fabrikama.
A šta je sa brigama o nestanku svjetske nafte? Ministri su potrošili godine razmišljajući o malo vjerovatnim izvorima energije. Ispostavilo se da su inženjeri SAD otkrili novi način vađenja fosilnih goriva. Nevjerovatno otkriće u tehnologiji dobijanja nafte iz pješčanih škriljaca znači da, uprkos sve većem svjetskom stanovništvu živimo u vremenu energetskog izobilja.
Pa napredak u medicini. Ljudi širom svijeta žive duže. Prosječan životni vijek ove godine u Africi je dostigao 55 godina. Prije 10 godina, bio je 50. Broj ljudi koji umiru od AIDS je u padu posljednjih osam godina. Smrtnost od malarije je opala za petinu za pola decenije.
No, priroda i dalje može da napravi haos. Oluje koje su pogodile Istočnu obalu SAD u oktobru su to dokazale. Ali brzina oporavka Njujorka pokazuje ništa manju žilavost. Prosječna oluja ubije oko 2.000 Bangladešana, ali manje od 20 ljudi u SAD. Samo zato što SAD ima novac da se izbori sa time.
Predviđanja UN o prijetećem nivou mora koje se podiže u Bangladešu takođe govore da će, za dvije ili tri generacije, ta zemlja na Jugu Azije biti bogata kao njen nekadašnji kolonijalni gospodar Velika Britanija.
Zastupnici ovog gledišta su optimisti i u pogledu rata koji je, istorijski, bio najveći ubica čovječanstva. Po njima, u većem dijelu svijeta danas, rastu generacije kojima je rat stran. Institut za mirovna istraživanja u Oslu kaže da je bilo manje smrti usljed rata u posljednjoj deceniji nego bilo kada u proteklih 100 godina. Bilo da živimo u periodu mira koji je anomalija, ili se rizik od nuklearne apokalipse pokazao kao uspješan zastrašivač, čini se da čovječanstvo više nije samo sebi najveći neprijatelj.
No, moramo imati u vidu da se stvari mogu promijeniti, i to veoma brzo. Zasad, ipak, vrijedno je zapamtiti da, u relativnim terminima, veliki dio čovječanstva živi u mirno doba.
REKORDI
Na listama glavnih događaja koji su obilježili 2012. su i ovi.
Olimpijske igre u Londonu: London je potrošio nekih 14,5 milijardi dolara na održavanje Ljetnjih Olimpijskih igara od 27. jula do 12. avgusta. Preko 10,000 atleta učestvovalo je na Igrama.
Olimpijada je uslijedila nakon velike i gala proslave u Londonu u junu u čast Dijamantskog jubileja Kraljice Elizabete II. Milioni pristalica okupili su se na ulicama kako bi odali poštovanje monarhu, koji vlada zemljom posljednjih 60 godina.
Robot rover Kjuriositi, koji je NASA lansirala sa Zemlje u novembru 2011, uspješno je sletio na Mars u avgustu ove godine. Roverova misija je da procijeni da li je Mars ikada bio, ili i dalje jeste, sredina sposobna da podrži mikrobski život.
Austrijski padobranac Feliks Baumgartner oduševio je svijet kada je iskočio iz kapsule 39 kilometara iznad Zemlje i uspješno obavio rekordni prolazak kroz zvučnu barijeru u oktobru ove godine. Taj skok je uživo preko Jutjuba gledalo više od osam miliona ljudi.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Dva su principa na kojima se zasniva selektivni teror u Rusiji. Optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, istorijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog uticaja. Mete selektivnog terora trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići, ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu
Jedan od moskovskih okružnih sudova osudio je 4. februara stand-up komičara Artemija Ostanina na pet godina i devet mjeseci zatvora zbog šala o Isusu Hristu. Istog dana, sud u Sankt Peterburgu, ovaj put vojni, proglasio je onkologa Jegora Voščinina krivim za podsticanje terorizma, jer je u svom telegram-kanalu napisao da predsjednika Vladimira Putina i šefa Državne dume Vjačelava Volodina treba objesiti zbog započinjanja rata protiv Ukrajine. Voščinin je osuđen na pet i po godina zatvora. Objavljivanje na internetu može donijeti i dužu zatvorsku kaznu. U novembru je stjuardesa Varvara Volkova osuđena na sedam godina zbog objavljivanja poruke u Telegramu u kojoj je okrivila ruske snage za zločine nad civilnim stanovništvom.
Student Vjačeslav Sokolovski iz malog grada Černuška u Permskom kraju (prostrana regija između Volge i Urala) kažnjen je devet puta od decembra 2025. do februara zbog grafita u kojima je vrijeđao Putina. Svoje natpise je pravio na zidovima zgrada u različitim gradskim četvrtima, a jednom čak i na bilbordu na ulazu u grad. Svaki put ga je gradski sud prisilio da plati 15 hiljada rubalja (165 eura) zbog diskreditacije ruske vojske, jer je Vladimir Putin vrhovni komandant prema Ustavu.
Odluke suda u slučaju Černuška mogu izgledati nevjerovatno blage u poređenju s kaznama koje su izrekli sudovi u Sankt Peterburgu ili Moskovskoj oblasti. Ali, tako funkcioniše selektivni teror. Razlog potpuno drugačijeg pristupa javnim izrazima prkosa nije samo beznačajnost udaljenog grada u blizini naftnog polja u poređenju s dvije najveće gradske aglomeracije u Rusiji. Čini se malo vjerovatnim da je internet poruke doktora ili stjuarda vidjelo više ljudi nego grafite koje je napravio student. Najvažniji uzrok brutalnih sudskih presuda su antiratne poruke i antireligijske šale na koje su vlastima skrenuli pažnju aktivisti javnih pokreta koji tvrde da podržavaju Putina, štite Pravoslavnu crkvu i podstiču ratne napore.
Stand-up komičar Artemij Ostanin postao je meta jedne od najuticajnijih takvih organizacija, Zov naroda. Ona se pojavila 2017. godine i sada je aktivna u svim većim gradovima. Pažnju usmjerava na medijske osobe i popularne zabavljače, a njene pritužbe na riječi ili postupke poznatih ličnosti prisilile su ih ili da daju javne izjave u znak podrške ratu (poput najpopularnije blogerice o ljepoti Anastasije Ivleeve) ili da pobjegnu iz zemlje (poput najuticajnije pop pjevačice Alle Pugacheve). Ostanin je također pokušao pobjeći. Ali nije svima dozvoljeno, te je uhapšen u Bjelorusiji na ruski zahtjev.
Federalna služba sigurnosti (FSB) ne želi zatvoriti nekoga ko može izazvati sažaljenje javnosti. Zato su popularnim javnim ličnostima, koje su protestovale protiv rata, dali priliku da emigriraju. Nekima od njih je čak i savjetovano da to učine. Kasnije je većina onih koji su stalno kritizirali Putinov režim iz inostranstva osuđena u odsustvu. Sada nema popularne medijske osobe, pjevača ili književnika u zatvoru zbog javnog protivljenja ratu ili zbog kritike Putina, jer su oni uglavnom napustili zemlju. Zvanična Rusija je 2024. godine oslobodila 16 politički zatvorenika, uključujući nekolikopopularnih novinara, umjetnika i političkih lidera, u zamjenu za ruske obavještajne agenteuhapšene u SAD i Evropi
FSB ne želi javno suditi ni onima koji se mogu smatrati nevinima ili koji plijene pažnju. U oktobru je član parlamenta iz Sankt Peterburga Mihail Romanov, koji je političku karijeru izgradio kao pravoslavni aktivista, podnio prijavu protiv 18-godišnje pjevačice Diane Loginove, koja je u blizini stanice metroa u centru grada pjevala pjesme muzičara koji su pobjegli iz Rusije zbog svog političkog stava. Diana je to radila nekoliko mjeseci, snimala svoje nastupe, dijelila ih na društvenim mrežama i bila je potpuno ignorisana od strane vlasti dok njene nastupe nije otkrio Romanov. Nakon toga je uhapšena, prvo zbog remećenja javnog reda i osuđena na dvije sedmice zatvora. Zatim je optužena za denuncijaciju ruskih oružanih snaga, što bi moglo dovesti do znatno teže kazne. Izgledalo je kao da će Diana morati provesti nekoliko godina u zatvoru. Ali odjednom joj je dozvoljeno da napusti zemlju i čak joj je u tome i pomognuto.
Nerazumno je pomisliti da je vlada bila uplašena malim skupovima podrške Diani Loginovoj (svaki veliki protestni skup u bilo kojem ruskom gradu bit će rastjeran čak i prije nego što je počeo) ili izjavama poznatih pop i rock muzičara koji žive u inostranstvu. Glavni razlog zašto Diana nije izvedena pred sud je taj što dirljivo izgleda, prelijepo pjeva i bila je odlična studentica muzike koja je osvajala nagrade za svoja djela. Svi koji bi vidjeli njene slike na sudu ili gledali vijesti o njenom suđenju neminovno bi osjetili simpatije prema njoj. Nije trebalo biti tako.
Da sumiramo. Dva su glavna principa na kojima se zasniva selektivni teror u savremenoj Rusiji. Prvo, optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati politički aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, historijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog utjecaja. Drugo, mete selektivnog terora ne bi trebale izazivati saosjećanje ili poticati na sažaljenje. Trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, nepošteno ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu.
Protjerivanje ili prisiljavanje na odlazak u inostranstvo djeluju kao vrlo efikasni alati. Oni pružaju priliku da se tvrdi kako Putinove protivnike plaćaju zapadne vlade ili da pokušavaju napraviti karijeru u zapadnim zemljama. Ako je to nemoguće, onda se može reći da su njihovi stavovi toliko nepopularni u Rusiji da su izgubili nadu da će dobiti podršku u svojoj domovini. Pijatelji i saradnici onih koji su otišli osjećaju da su ostavljeni u opasnosti i prestaju izražavati opozicione stavove, barem javno. Lako je pronaći one koji će omalovažavati ranija dostignuća emigranata ili njihovu trenutnu aktivnost. Njihove kolege koje žele nastaviti karijeru u Rusiji, učinit će to dragovoljno kako bi pokazale lojalnost. Čak i ako nema zvanične zabrane, mediji prestaju spominjati emigrante, njihove pjesme i knjige prestaju se emitirati i objavljivati. Autocenzura je glavni cilj selektivnog terora i on je postignut, barem za sada.
Ova strategija nije razrađena tek u savremenoj Rusiji. Naslijeđena je od Jurija Andropova, jedinog predsjednika Komiteta državne sigurnosti (KGB), koji je postao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) u 1982. godini. Kada je Andropov bio šef KGB-a, uspio je potpuno eliminirati disidentski pokret. Da bi to postigao, koristio je selektivni teror u kombinaciji s prisilnom emigracijom popularnih disidenata i književnika koji nisu željeli izbjegavati zabranjene teme. Disidentski pokret je prestao postojati, a disidenti su izgubili utjecaj na javno mnjenje.
General-pukovnik Aleksej Sedov, koji vodi službu FSB-a za zaštitu ustavnog sistema, te je stoga zadužen za suzbijanje političkog neistomišljenja, započeo je karijeru pod Andropovom, koji je bio veoma popularan među mladim oficirima. Sada Sedov pokušava da implementira doktrinu selektivnog terora u potpuno drugačijim društvenim uslovima. Andropovljeva strategija nikada nije korištena za upravljanje životom cijele nacije. Društveni i ekonomski život u Sovjetskom Savezu kontrolisale su partijske strukture.
Sedov, koji je na ovu poziciju imenovan 2006. godine, naglo je povećao svoj autoritet tek nakon početka rata. Bilo je dozvoljeno da koristi strategiju selektivnog terora na nacionalnom nivou da održi društvenu stabilnost tokom ratnog vremena. I zahvaljujući tome, ruski društveni život je ispunjen apsurdnim pojavama.
Proratni aktivisti i branitelji tradicionalnih vrijednosti posjećuju umjetničke izložbe, plesne zabave, pozorišne predstave i ometaju svaku društvenu aktivnost, što im se ne sviđa. To se ne dešava često u Moskvi, Sankt Peterburgu i Novosibirsku, ali već u Jekaterinburgu, četvrtom najvećem gradu, postala je uobičajena praksa. Naučnici se boje učestvovati na međunarodnim konferencijama koje organizuju zapadne fondacije. Industrijska i finansijska politika vlade ne može se javno raspravljati, jer se priznavanje grešaka može smatrati kritikom ratnih napora. Najveći mediji se boje i spomenuti važne društvene i ekonomske probleme, jer ne žele preuzimati pretežak rizik. Selektivni teror može pomoći u upravljanju društvom. Ali sprječava njegov razvoj. I čini se da, na duži rok, predstavlja ozbiljniju prijetnju od političke opozicije.,
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
NOVI ANTIKOROPCIJSKI VAL U KINI: Je li to znak geopolitičke turbulencije?
Objavljeno prije
1 sedmicana
7 Februara, 2026
Pod istragom Centralne komisija za disciplinsku inspekciju našli su se Vang Sjanngsji, kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama, i Sun Šaočenga koji je do septembra 2025. bio na čelu KP autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a, koji su uhapšeni zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni
Kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama Vang Sijangsji, prema izvještajima 30. januara, nalazi se pod istragom Centralne komisije za disciplinsku inspekciju (CCDI), nadzornog organa Komunističke partije Kine (KPK). Sumnja se da je počinio “teške prekršaje discipline i zakona”. Zajedno s Wang Xiangxijem, pokrenuta je formalna istraga i protiv Sun
Šaočenga koji je do septembra 2025. godine bio na čelu Komunističke partije autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Osim lako dostupnih rezervi uglja, ta regija posjeduje približno 40 posto svjetskih rijetkih zemnih metala.
Wang Xiangxi i Sun Shaocheng nisu bili prve i glavne mete nedavnog vala antikorupcijskih mjera koje je pokrenuo generalni sekretar KPK i predsjednik Kine Si Đinping. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije (CMC), i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a. Uhapšeni su 19. januara zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni.
Nema ništa neobično u čistkama protiv korupcije pod vlašću Si Đinpinga. On ih koristi za koncentraciju moći u svojim rukama i povećanje utjecaja Komunističke partije otkako je izabran za vrhovnog lidera Kine na 18. Nacionalnom kongresu KPK u novembru 2012. Si Đinping je učinio CCDI izuzetno moćnim i potpuno nezavisnim od bilo koje vladine agencije. Pod njegovim vodstvom, CCDI je osnovao vlastite urede za propagandu i upravljanje osobljem (prvi takvi odjeli u instituciji centralnog nivoa osim Centralnog komiteta KPK). Zahvaljujući tome, CCDI može regrutovati kadrove bez ikakvog miješanja Organizacionog odjela KPK i nezavisno obezbjeđivati medijsko izvještavanje o svojim aktivnostima. Stoga ne čudi da je CCDI u svojoj istrazi mogao dosegnuti čak i tako visokorangirane zvaničnike.
Najviše iznenađenje je brzo širenje informacija o novoj istrazi koju su organizovale kineske agencije. Pod Si Đinpingom, CCDI istražuje u prosjeku oko 200.000 slučajeva godišnje. Samo prošle godine istraženo je 65 visokorangiranih zvaničnika. Nekoliko kineskih milijardera osuđeno je na smrt, a više od stotinu je zatvoreno posljednjih godina. Od početka masovnih antikorupcijskih kampanja 2021. godine, njihov broj je opao sa 1185 na 753. Ali teško je sjetiti se kada su antikorupcijske istrage u Kini dobile toliko medijske pažnje od strane kineskih i međunarodnih medija. To znači da ciljevi ove kampanje nisu samo konsolidacija moći i kažnjavanje za kršenje zakona. Očekuje se da će kampanja poslati poruku vanjskom svijetu.
Novi antikorupcijski val je započet snažnom izjavom Si Đinpinga. Na plenarnoj sjednici CCDI-a 12. januara rekao je da suzbijanje korupcije ostaje „velika borba“ koju zemlja i Komunistička partija sebi ne mogu priuštiti da izgube. To se moglo smatrati najavom da predstojeća hapšenja imaju veliki značaj za sudbinu zemlje.
Zašto im se pridaje tolika važnost?
Zato što su hapšenja Žang Joušija i Liu Ženlija omogućila Si Đinpingu da koncentriše kontrolu nad oružanim snagama u svoje ruke. Žang Joušijn prethodnik, He Weidong, također je otpušten pod “sumnjom za teška krivična djela vezana za dužnost” 17. oktobra. Kada je He Weidong smijenjen, general Žang Šengmin je imenovan u Centralnu vojnu komisiju kako bi popunio prazninu. Nakon što su Žang Joušij i Liu Zhenlij uhapšeni, Žang Šengmin je postao jedini aktivni član najviše komandne ustanove Kine, pored Si Đinpinga. Predsjednik Kine sada je jedina osoba koja može odlučivati o svim pitanjima koja se tiču vojnog planiranja, raspoređivanja i obuke oružanih snaga, uključujući i njihovu pripremu za vojnu akciju.
Nakon hapšenja Žang Joušija, službene novine Kineske Narodnooslobodilačke armije (PLA) PLA dnevne novine objavile su dva članka u kojima se implicira da su Si Đinping i njegov prvi zamjenik u CMC-u imali sporove po pitanjima vezanim za nivo vojne spremnosti. Si Đinping želi da PLA bude sposobna okupirati Tajvan do 2027. godine. PLA dnevne novine je nagovijestio da je Žang Joušija to smatrao nepotrebnim i da je sabotirao pripreme. Time operativna obuka PLA, koju je vodio Žang Joušija, nije bila u skladu sa strateškim ciljevima koje je postavio kineski predsjednik.
Članak, koji je 4. februara objavio South China Morning Post, pomaže da se shvati zašto je hapšenje Žng Joušija dobilo toliku medijsku pažnju. Objašnjava se da bi planove Pekinga za Tajvan trebalo odgoditi jer su vojne pripreme bile potkopane. Najavljuje da strategija ostaje ista kao sada, kada se uklone sve prepreke, njena implementacija će postati efikasnija.
South China Morning Post su privatne novine, pripadaju Alibabi, koja je tehnički privatna korporacija. Međutim, Alibaba se smatra jednom od korporacija „nacionalnih šampiona“, što znači da igra značajnu ulogu u nacionalnom razvoju i koordinira svoje aktivnosti s vladom. Suosnivač i glavni vlasnik Alibabe, čija je neto vrijednost procijenjena na približno 27,2 milijarde američkih dolara, nestao je iz javnog života, preselio se u Japan i odbio upravljati korporacijom. Sada predaje na Univerzitetu u Tokiju. U novembru 2025. godine objavljen je američki memorandum o nacionalnoj sigurnosti u kojem je Alibaba optužena za pomaganje poboljšanja kapaciteta PLA. Alibaba takođe pruža tehnološka rješenja za inicijativu „Jedan pojas, jedan put“, kineski globalni infrastrukturni projekat, koji ima izuzetan lični značaj za Si Đinpinga.
Nema sumnje da važan članak u medijima Alibabe odražava stav rukovodstva KPK. Sasvim je razumljivo da se stvarni pristup Pekinga Tajvanu ne može proglasiti u službenoj izjavi.
U članku South China Morning Posta postoje dvije glavne tačke. Prvo, nema potrebe za strahom od kineske invazije na Tajvan u bliskoj budućnosti. Drugo, isključivo će Si Đinping dizajnirati sve vojne planove i oni će imati političku pozadinu.
Ista ideja je direktnije izražena u članku PLA dnevne novine. Tamo je navedeno da su Žang i Liu negativno uticali na razvoj borbenih sposobnosti PLA. Sada svo vojno planiranje mora provoditi političko rukovodstvo. Oružane snage moraju priznati strateške planove i ciljne zadatke koje je utvrdila Komunistička partija i niko ih ne smije dovoditi u pitanje.
Si Đinping je želio pokazati da je u svojim rukama koncentrirao i političku i vojnu moć. Tako će moći sam odlučiti kako će odgovoriti na akcije SAD-a i šta treba učiniti kako bi im se suprotstavio. Čini se da je Trumpovo insistiranje na preuzimanju kontrole nad Grenlandom u Pekingu protumačeno kao znak američke spremnosti na konfrontaciju.
Kina je 2018. godine objavila namjere da postane „polarna velika sila“. Trumpova administracija je u to vrijeme izjavila je da će se protiviti ovim planovima, ali nije učinila ništa značajno. Bidenova administracija pokušala je Kini učiniti ekonomsko i vojno prisustvo na Arktiku što skupljim. Uvela je zabrane na snabdijevanje Rusije opremom za obogaćivanje uglja i proizvodnju LPG-a. Ruska vlada je morala odbiti planove izgradnje tvornice, postrojenja i terminala duž Sjevernog morskog puta, koji su trebali povećati izvoz uglja i LPG-a u azijske zemlje. Da je takva infrastruktura stvorena, Kina bi je mogla koristiti za vlastite svrhe, na primjer za pomorske baze. Ali, SAD nisu pokušale blokirati kineske aktivnosti u regiji.
Trumpova opsesija Grenlandom pokazuje da bi mogao pokušati protjerati Kinu iz Arktika. Trump želi sam donositi odluke u vezi s prisustvom Kine, bez obzira na stav EU. Zato mu je Grenland na raspolaganju. Kako bi spriječile američku administraciju u akcijama na Arktiku, kineske oružane snage žele biti moćne kako bi predstavljale prijetnju američkim saveznicima u Istočnoj Aziji, gdje se Kina bori za dominaciju.
Si Đinping je pokazao ozbiljnost ovih namjera.
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
TRAMPOVA POLITIKA SILE I REAKCIJE: Učinci manufakture unutrašnjih i spoljnjih neprijatelja
Objavljeno prije
1 sedmicana
7 Februara, 2026
Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika Venecuele, pejzaži su novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku. Istovremeno, SAD potresa talas nezadovoljstva i nasilja kakav nije viđen u skorijoj istoriji zemlje. Sila koju propagira i sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao
Evidentno je: svijet je znatno drugačije mjesto nego ono od prije par godina. Zasluge uglavnom idu američkom predsjedniku Donaldu Trampu i njegovoj administraciji. Od povratka na dužnost 2025. godine preduzeo je velike korake ka preoblikovanju unutrašnje i spoljne politike ionako rastrzanih društava. Make America Great Again se za sada odvija po agendi koja je mnogo opakija od one koju smo očekivali.
Stranice Monitora su zabilježile mnoga ponašanja američkog predsjednika koja su ekvivalent onom najjačeg silnika u školskom dvorištu. Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika Venecuele, pejzaži su novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku, ako je vjerovati američkom predsjedniku.
Kada je unutrašnja politika u pitanju, predsjednik dejstvuje u skladu sa predizbornim obećanjem da će sprovesti najveću deportacionu operaciju u istoriji SAD-a. Trenutno je to u SAD-u tačka koja ujedinjuje njegove protivnike, ali i neke dojučerašnje pristalice i partijske kolege. Trampova administracija je, između ostalih diskutabilnih poteza , dodijelila proširena ili nova ovlašćenja raznim federalnim, saveznim i lokalnim zvaničnicima za sprovođenje imigracionih zakona. Mnogima je ovo bilo previše.
Između 20. januara i 10. decembra 2025. godine Trampova administracija je deportovala 605.000 ljudi. Slike tih deportacija redovno su praćene nelagodom u dijelu amerikog društva. Dodatno, oko 1,9 miliona imigranata je napustilo SAD. Desilo se to nakon agresivne kampanje kojom su ljudi ohrabrivani da sami napuste zemlju kako bi izbjegli hapšenje ili pritvor. Prisjetićemo se i Trampovih ranih apela i hvala, da se radi mnogo na ovome, ali da ga brojke još ne zadovoljavaju.
Onda je došao januar. Ofanziva u sprovođenju zakona ušla je u novu, kontroverznu fazu nakon što su federalni agenti u odvojenim incidentima u Mineapolisu ubili dvoje američkih državljana. Prvo , Rene Gud, pa nakon što se pompa oko tog slučaja još nije slegla i Aleksa Pretija. Ova ubistva izazvala su masovne proteste i kritike iz redova obje političke stranke.To je navelo neke republikanske zakonodavce da zatraže istragu o taktikama federalnih organa u sprovođenju imigracionih zakona. U prvom mandatu Trampov sistem je imao velikih problema nakon ubistva Džordža Flojda i akcija pokreta Black Live Matters. U njegovom drugom mandatu Amerika se susreće sa nastradalima svijetle puti što predsjedniku donosi nove nivoe problema.
Akcije svojih agencija, prije svih Imigracione i carinske policije (ICE) i Graničnih patrola (BP) koje po SAD-u već zovu privatnom milicijom američkog predsjednika, osporavaju pojedini pravni stručnjaci. Po njihovom mišljenju Tramp pomjera granice predsjedničkih ovlašćenja, između ostalog pozivajući se na vjekovima stare zakone kako bi ubrzao deportacije. Izraženije kritike imigracione politike uslijedile su nakon usvajanja sveobuhvatne američke federalne zakonske reforme, koja se zove ni manje ni više nego – One Big Beautiful Bill Act (OBBBA) u julu 2025. godine. Tokom naredne četiri godine za ovu reformu planirano je izdvajanje od gotovo 170 milijardi dolara.
Najviše problema Trampovim politikama donijela je ICE, najveći istražni organ unutar Odjeljenja domovinske sigurnosti. Ovaj organ je zadužen za sprovođenje širokog spektra federalnih zakona unutar teritorije SAD, prvenstveno onih koji se odnose na carinu, imigraciju i trgovinu. Prema podacima ICE-a, početkom januara 2026. godine u pritvoru se nalazilo gotovo 69.000 ljudi. Njihove akcije su bile nesvakidašnje. Ciljale su radna mjesta, farme, univerzitetske kampuse, privatne domove…
ICE uglavnom djeluje unutar SAD-a, uz određeno prisustvo u inostranstvu. Primjera radi, vlasti Ekvadora potvrdile su da je 27. januara jedan ICE agent pokušao da uđe u njihov konzulat u Mineapolisu, ali mu je ulazak odbijen. Gradonačelnik Milana, Bepe Sala, burno je reagovao na vijest da će ICE agenti doći u Italiju radi podrške američkim bezbjednosnim operacijama tokom Zimskih olimpijskih igara, koje počinju 6. februara. „Ovo je milicija koja ubija… naravno da nijesu dobrodošli“, rekao je gradonačelnik.
Trampove rigorozne mjere nailaze na žestok otpor. Što se tiče spoljne politike, vidjeli smo da su se konačno razmrdali i evropski saveznici. Prijetnje carinama, pa suverenitetu Grenlanda, izvukli su odavno potrebne reakcije zemalja EU. Ipak, izgleda da predsjednika mnogo više bole prkosi iznutra.
Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Amerikanci imaju složen stav prema Trampovim planovima za sprovođenje imigracionih zakona. Nešto više od polovine ispitanika smatra da je određeni nivo deportacija neophodan, prema istraživanju Pew Research Center iz oktobra 2025. godine. Oko 36 odsto podržava pristup američke vlade, dok 53 odsto smatra da je to što čine previše. Anketa CBS News sprovedena između 14. i 16. januara, nakon smrti Rene Gud, a prije Pretijevog ubistva, sugeriše da je protivljenje dodatno raslo.
Pored direktnog gušenja protesta, Tramp je napao i infrastrukturu civilnog društva koja je branila ljudska prava. Organizacije koje se bave zaštitom prava imigranata, rasnom pravdom, reproduktivnim pravima i građanskim slobodama bile su javno ocrnjene i suočene s brojnim prijetnjama.
Pored svega, solidarnost zajednice u Mineapolisu je prilično velika. Komšije patroliraju ulicama grada, motreći na neoznačena vozila. Na zvuk pištaljke obični ljudi izlaze napolje, snimaju, dokumentuju, odbijaju da dozvole agentima da djeluju u tišini. Pravni posmatrači dežuraju ispred škola, vrtića i preduzeća. Mnoštvo ljudi skuplja hranu kako bi je dostavilo porodicama koje se plaše da napuste svoje domove. Planirane su i ekonomske obustave, masovni protesti i dugotrajne akcije koje jasno poručuju da neće sarađivati u razaranju zajednice.
Nakon pritiska Tramp je protekle subote napisao na mreži Truth Social da savezna vlada neće intervenisati u protestima u gradovima koje kontrolišu demokrate, osim ako lokalni zvaničnici to ne zatraže. „Ni pod kakvim okolnostima nećemo učestvovati u raznim loše vođenim gradovima pod upravom demokrata kada je riječ o njihovim protestima i/ili neredima, osim ako i dok ne zatraže za pomoć“, napisao je Tramp. „Međutim, štitićemo, i to veoma snažno, sve savezne zgrade koje su napadnute od strane ovih dobro plaćenih ludaka, agitatora i pobunjenika. Molim vas da budete svjesni da sam naložio ICE-u i/ili Graničnoj patroli da budu veoma odlučni u zaštiti imovine Savezne vlade“, upozorio je „Neće biti pljuvanja u lice našim službenicima, neće biti udaranja ili šutiranja farova naših vozila, i neće biti bacanja kamenja ili cigli na naša vozila, niti na naše patriotske ratnike“ riječi su američkog predsjednika koje prizivaju u sjećanje slične riječi i slične scene iz jedne susjedne države.
Time piše u jednom od posljednjih brojeva kako Minesota drži majstorsku lekciju iz mirne odbrane demokratije od autoritarizma. Kako Trampova administracija potencijalno cilja druge zajednice širom zemlje, Amerikanci, po Timeu treba da se ugledaju na ovu saveznu državu.
Dok vodi uličnu borbu sa američkim demonstrantima, onim iranskim Donald Tramp daje podršku. Zaprijetio je napadom na Iran kako bi zaštitio tamošnje demonstrante, predstavljajući sebe kao branioca slobode porukama poput: „Iranski patriote, nastavite da protestujete. Preuzmite svoje institucije! Pomoć stiže“.
Trampova politika sile pokazuje određenu dosljednost između unutrašnje i spoljne sfere. U oba slučaja ona polazi od ideje da je moć važnija od prava, a kontrola važnija od konsenzusa. Unutar SAD-a društveni i politički konflikti, prije svega protesti, migrantsko pitanje i rasne tenzije, tretiraju se kao bezbjednosne prijetnje, a ne kao politički problemi. Isto važi i u spoljnoj politici. Diplomatija se sklanja, na sceni su sankcije, prijetnje i demonstracije vojne sile. U oba konteksta sila se može posmatrati ne kao krajnje sredstvo, već kao početna tačka.
Trampovim unutrašnjim i spoljnim političkim akcijama zajednički je prezir prema institucijama i procedurama. Bilo da se obračunava sa demonstrantima u američkim gradovima ili sa stranim državama, nastoji da zaobiđe sudove, lokalne vlasti, međunarodne organizacije i pravila. Time se stvara slika vanrednog stanja u kojem se odluke donose naprečac. Zato je tu retorika stalne ugroženosti. Od „unutrašnjih neprijatelja” do „neprijateljskih režima”, prijetnje služe za normalizaciju represije i vanrednih mjera.
Ako podvučemo crtu, kritika vlasti se predstavlja kao napad na Ameriku, dok se otpor delegitimiše kao haos, subverzija ili neprijateljsko djelovanje. U tom okviru prava i slobode postaju uslovna kategorija, rezervisana za lojalne, dok se sila afirmiše kao legitimno sredstvo političkog upravljanja. To Trampovu politiku ne čini običnim skupom impulsivnih poteza, već koherentnim modelom vladanja zasnovanim na demonstraciji moći. No ,sila koju propagira i sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao.
Dragan LUČIĆ
Komentari

PERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija
LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceTURSKI NEBODERI NA JADRANSKOM SAJMU UJEDINILI ČETIRI VLADE: Stanovi na prvoj liniji do mora 9.000 eura po kvadratu
-
DRUŠTVO3 sedmicePONUDA MK GRUPE O GRADNJI NA SLOVENSKOJ PLAŽI NA ČEKANJU: Odluka vlade poslije izbora 2027. godine?
-
INTERVJU3 sedmiceDR DEJAN JOVIĆ, PROFESOR MEĐUNARODNIH ODNOSA I BEZBJEDNOSNIH STUDIJA-FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Narcisoidni lideri svete se za eru demokratije
-
DRUŠTVO3 sedmiceMITROPOLIJA TRAŽI INSTITUT ZA RATNE ZLOČINE: Njihova istorija
-
SVIJET4 sedmicePOSLIJE TRAMPOVOG UPADA U VENECUELU: Rusija u nedoumici
-
Izdvojeno4 sedmiceSVIJET PO DONALDU TRAMPU: Bilo jednom na divljem zapadu
-
Izdvojeno4 sedmiceNAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno
-
DRUŠTVO3 sedmiceOSTAVKA SUTKINJE VESNE MOŠTROKOL: Državni udar na početak?
