Slično podgoričkim, ni majski izbori u Kolašinu još nijesu završeni. Zaludu se nadaju navodni pobjednici, kada je kolašinska Opštinska izborna komisija (OIK) odbila nalog nadređene, Državne izborne komisije (DRI), da objavi konačne rezultate izbora i izvještaj dostavi lokalnoj Skupštini opština.
,,Ovdje više nema o čemu da se glasa”, tvrdi Perunika Popović (SNP), sekretarka OIK u Kolašinu. ,,Svi akti OIK-a su konačni i izvršni, radi se samo o deklarativnom proglašenju izbora, to jest sačinjavanju izvještaja koji se dostavlja SO ili, pošto su propušteni već neki rokovi, Vladi. Sve ostalo je želja za blokadom i provođenje izbornog postupka u vaninstitucionalni kolosijek”.
Drugačije na problem gleda Srećko Medenica, predsjednik kolašinskog DPS-a i Opštinske izborne komisije. ,,U opštini Kolašin sve funkcioniše, redovno se izmiruju plate, minimum funkcija u vrijeme odmora regularno se obavlja”, kaže Medenica, podsjećajući na stav DPS-a da je za postizbornu krizu u toj opštini kriva opozicija, skupa sa lokalnim SDP-om, pošto su iskoristili šansu i na ponovljenim izborima u selu Đurđevina dobili glasove neophodne za preuzimanje većine u SO.
,,Došlo je do klasične političke korupcije”, pojašnjava Medenica partijski stav o ponovljenom glasanju u Đurđevini (glasači DF-a i SNP-a podržali su listu SDP-Pozitivna CG, kako bi ona dobila još jedan mandat – prim. Monitora). ,,To je razlog za sadašnje stanje u opštini”. Problem je, dakle, u tome što je DPS izgubio priželjkivanu većinu. I dok se izgubljeno ne vrati vlasniku, zvaničnici DPS-a u opštinskoj i državnoj izbornoj komisiji neće birati načina da zaštite partijske interese.
Umjesto da komentarišemo navedeno, rizikujući da se, nedovoljno upućeni, upletemo u zamršene niti državnih, nacionalnih, partijskih, lokalno-bratstveničkih i neskriveno ličnih interesa, tumačenja prepustimo bolje verziranima.
I evo: funkcioner kolašinskog SDP-a Bojan Zeković javno je kolegama iz DPS-a spočitao svojevrsno sljepilo (ne kokošije već partijsko). ,,Šta treba da se desi, pa da kažu ja za ovo neću da glasam, neću ovo da radim pa neka je partijski interes”, kritikuje Zeković, otkrivajući nam glavne akcente sa posljednje sjednice OIK: ,,Suštinu je objasnio jedan član OIK-a koji je upoznao kolege s tim ‘da će radije prihvatiti njihov, sud DIK-a, krivične prijave…, nego sud DPS-a'”.
Zekovićeva poenta glasi: ,,Zamislite zemlje u kojima je moguće da javni službenici, rukovodioci državnih organa više poštuju partijske direktive nego zakone. I više strahuju od partijskog suda nego od krivične odgovornosti. Da li je takve ljude lakše zamisliti u Pjongjangu ili Briselu?”.
DPS je, munjevito, Zekoviću odgovorio kroz riječ i sliku Jelice Radović, predsjednice Savjeta mladih DPS-a Kolašin, i, takođe, članice tamošnje izborne komisije. Jelica svog političkog kolegu i (generacijskog) druga podsjeća na zajedničku prošlost i sadašnjost njihovih partija. ,,Možda bi Zeković trebalo da potraži savjet od svojih kolega, koji bi mu mogli pomoći da se nauči da je partija kojoj pripada već 17 godina sastavni dio vlasti i da vrlo često presudno utiče na procese u Crnoj Gori. To što Zeković vidi u Crnoj Gori Sjevernu Koreju i što ima podudarna mišljenja sa Mandićem i Medojevićem, dovoljno govori o njemu i njegovim pogrešnim političkim vidicima”, recituje gospođica Radović.
I nije to prijetnja praznom puškom. Savjetnici i pomagači Jelice Radović iz DPS-a su i te kako dobro razumjeli poentu onoga o čemu nedjeljama i mjesecima unazad, javno i tajno, pripovijedaju, recimo, barski lideri Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Sjećate li se priča u kojima se, u prvoj rečenici, licitira sa procentima koje DPS ukrade, a u nastavku elaborira teza da od nastavka saradnja sa njima (to jest sa sofisticiranim lopovima i drumskim razbojnicima) zavisi ne samo partijska, već i budućnost države i nacije koju koalicija DPSDP, navodno, predstavlja i štiti? Zbog čega, onda, isti recept ne bi bio primjenljiv i na lokalnom nivou?
Valjda vam je sada jasno, ako to već nijeste razumjeli u aprilu, da se premijer Milo Đukanović nije šalio kada je majske lokalne izbore okarakterisao kao ,,najtežu političku bitku koju DPS bije nakon referenduma 2006. godine”. Dodatno se predsjednik DPS-a simpatizerima požalio kako je ,,teško voditi ratove kada naspram sebe imate vrlo neprincipijelnu koaliciju, sračunatu samo s interesom da se u društvu onemoguće najbolji i da za sebe steknu pravo na uživanje, kako misle, privilegija koje donosi vlast”. Eto đavola.
Hajde da, a nije nam prvi put, Đukanoviću ne uzmemo za zlo to što su za njega (lokalni) izbori ,,rat”. Oprostimo mu i kritiku neprincipijelne koalicije zaboravljajući da su on i njegova partija, kad im je to pogodovalo za očuvanje vlasti ili širenje privatnog biznisa, saveze pravili i sa Vojislavom Šešeljem i sa Slobodanom Miloševićem, sa Fahrudinom Radončićem i Aleksandrom Vučićem, Miloradom Dodikom i Hašimom Tačijem, Ivom Sanaderom i Vladimirom Žirinovskim… Da ne pominjemo jeftinije.
Uglavnom, čovjek za čijeg su posljednjeg mandata u stečaj otišla dva od tri najveća i dva od četiri najstarija crnogorska preduzeća (KAP, Željezara, Duvanski, Solana) dok se javni dug uvećao za skoro pola milijarde, drži da nema boljih od njega. Jednako, smatra kako mu pripada sve ono što ima i što (zvanično) nema – od ručnog sata približno vrijednog koliko i lokalni izbori u Podgorici, do nekretnina i akcija kojima gazduju rođaci, prijatelji, kumovi, školski drugovi i strateški investitori skriveni iza of-šor kompanija.
Eto razloga što Đukanović ne da vlast u Kolašinu i Podgorici, otima je u Budvi i Herceg Novom, a prijeti Ulcinju i Branama. Paradoksalno, ali iz gotovo istih razloga njegovi politički oponenti ne smiju da je uzmu.
Hajde da i sa njihovog računa skinemo manje ili više argumentovane priče o krivičnim prijavama koje su pohranjene u trezorima DPS-a, spremne da posluže kao odlučujući argument u kakvom važnom političkom raskusurivanju. Zaboravimo. Umjesto toga zamislimo nevolje onoga kome je partija dodijelila ,,čast i obavezu” da izračuna – da li će više partijskih gladnih usta hraniti očuvanje koalicije na državnom nivou, ili novi politički savez i vlast u jednoj, dvije ili tri crnogorske opštine. Šta će na to reći glasači čija se lojalnost kupuje uz jednokratnu pomoć, a šta oni kojima je obećano radno mjesto u jednom od javnih ili državnih preduzeća pod partijskom kontrolom.
Možda ni vi, poput potpisnika ovog teksta, ne možete dokučiti razloge zbog kojih evidentni pobjednici lokalnih izbora u Podgorici (SNP, DF i ELP) odugovlače ,,pregovore” trudeći se da izgube ono što su im glasači dali na tacni. Zato o posljedicama te taktike ne treba nagađati. Dovoljno je da pogledate šta su sve, iz današnje perspektive, propustili da urade srpski heroji 5. oktobra 2000. godine. I koliko je to koštalo njih, a koliko Srbiju. Ista računica će vam krajnje precizno pokazati i zbog čega je bivšem gradonačelniku Miomiru Mugoši tako važno da na njegovom mjestu što duže sjedi apsolutno odan saradnik. Umjesto nekoga ko bi prebrojao kasu i otvorio sefove sa ugovorima i aneksima kojima su šakom i kapom dijeljeni nebo, zemlja i vazduh Glavnog grada. Mugošu će, inače, istorija pamtiti kao osobu koja je, uz Đukanovića, potrošila najviše tuđeg (našeg) novca – približno milijardu eura – a da iza njega nije ostalo praktično ništa što bi se moglo koristiti kao opšte dobro. Nije, zato, slučajno što je SDP proljetos igrao na kartu preispitivanja njegove odgovornosti. Kao što nije slučajno ni to što istu sada ne pominju, dozvoljavajući – direktno, rješenjem Ministarstva kojim upravlja Raško Konjević – da se dio kompromitujućeg materijala sakrije, dio retroaktivno pokrije,a dio ode u zastaru od krivične odgovornosti.
Zaludu predsjednik Upravnog suda kaže kako je odluka Skupštine Glavnog grada o prestanku mandata Mugoše i njegovih pomoćnika nesporna i obavezna. ,,Odluka je donijeta od strane najvišeg organa vlasti Podgorice i ona je obavezna za sve na koje se odnosi, kako na pojedince, tako i na organe Grada i organe lokalne uprave”, objasnio je Branislav Radulović za Vijesti.
Odgovorio mu je glavni administrator Glavnog grada Željko Vuković. Lakonski. Izjava predsjednika Upravnog suda ,,zasnovana je na netačnim i nepotpunim informacijama o činjenicama u vezi sa obavljanjem izvršne funkcije u Podgorici”, spočitao je Vuković. I stavio tačku. Makar dok se SDP ne vrati sa odmora – ove nedjelje, sljedećeg mjeseca ili naredne godine.
Prirodu lokalnih sukoba SDP-DPS koalicije do kraja su jasnim i javnim učinjeli ulcinjski funkcioneri DPS-a (opozicija u lokalnom parlamentu). Oni su predsjedniku Đukanoviću i potpredsjednicima partije Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću, uputili nekoliko pisama u kojima se žale na ,,nezakonite radnje” lokalnih partijskih funkcionera. Konkretno, zamjeraju im da kao ,,direktori (ulcinjskih) škola i lokalnog rukovodstva DPS-a ne vode računa o zapošljavanju partijskih kadrova”. Pa kažu ,,Direktori ovih javnih ustanova su preko naše partije obezbijedili svoja radna mjesta, tako da više ne mare za partiju koja ih je zaposlila i njene članove. Ista je situacija i sa ostalim direktorima i rukovodiocima u drugim ustanovama, koji su članovi naše partije, a najmanje rade za našu partiju, jer su se dobro ustoličili zahvaljujući nama i ponašaju se kao da je to njihova svojina”.
Da ulcinjski DPS-ovci nijesu naivni pokazuje i spisak preduzeća u kojima je, tvrde, moguće zapošljavati lokalne partijske aktiviste čak i kada je partija u opoziciji na opštinskim nivou. DPS kao vladajuća partija na državnom nivou može svoje članove zaposliti u MUP-u, Upravi prihoda, HTP Ulcinjska rivijera, Upravi za nekretnine, Elektrodistribuciji, Centru za socijalni rad, Fondu zdravstva, JP Morsko dobro i Pošti, stoji u jednom od pomenutih pisama (zamislite kako, tek, taj popis izgleda u Podgorici).
Prepisku su, izgleda, pročitali svi osim nadležnih iz crnogorskog pravosuđa koji bi na njih morali reagovati po službenoj dužnosti. Ali neće. Makar ne dok se o odlukama crnogorskih sudija (ali i tužilaca) pita Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda. Prethodno i Vrhovna državna tužiteljica.
Najmoćnija persona crnogorskog pravosudnog sistema postavlja i razrješava sudije i tužioce, preko svojih saradnika i poslušnika odlučuje o tužbama i presudama, isključuje javnost sa suđenja, medije slika kao najveću prijetnju za stručnost i nepristrasnost pravosudnog sistema. A svaki njen potez, i korak, i broš, i nepropisno parkiranje… demonstriraju moć. Vaninstitucionalnu, podrazumijeva se. ,,Vesna Medenica je veliki čovjek”, kaže naš sagovornik, a njen saradnik. ,,Ona vas stjera na ivicu provalije, ali vas ne gurne preko – nego vam pruži ruku i da novu priliku”, govori ne skrivajući divljenje. Ipak, moli za anonimnost. Jer, nikada se ne zna.
Još je jedna čovjek-žena ove nedjelje stupila na prijesto, odnosno funkciju. Radmila Vojvodić je, od srijede pa do 2017. godine, rektor državnog crnogorskog Univerziteta. Prva žena rektor, prvi rektor koji nema titulu doktora, prvi rektor sa umjetničkih fakulteta (Vojvodić je do juče bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti) i, možda najvažnije – prvi rektor državnog Univerziteta kojem profesura nije prva (osnovna) profesionalna preokupacija. Za potvrdu samo jedan podatak: sedmina novca koju je, makar zvanično, DPS potrošila u proljetošnjoj predizbornoj kampanji u Podgorici otišla je na račun Radmile Vojvodić i preduzeća MAPA u kome je ona suvlasnik i kreativni direktor. DPS je, naime, platio oko 10 hiljada eura za angažman koji je Vojvodićka imala u pripremi promotivnih skupova Đukanovićeve partije u Glavnom gradu. Potom su stigla imenovanja: Radmila je postala rektor, a njen suprug Branislav Mićunović ambasador Crne Gore u Beogradu (tradicija – prva crnogorska ambasadorka u Srbiji bila je Radmilina rođena sestra Anka Vojvodić).
U sjenci pomenutih događaja, možda vam je promakao još jedan dokaz da prave vrijednosti (ili vjernosti) nikada ne gube na cijeni. Vlada je odlučila i sprovela u djelo – novi predsjednik Odbora direktora Jadranskog brodogradilišta Bijela je Savo Parača. Bio je gradonačelnik Cetinja, direktor Crnagoraputa, predsjednik Borda Željeznice Crne Gore. Zvanično, najbolje plaćeni državni službenik u istoriji Crne Gore. Osam mjeseci provedenih u ŽCG donijelo mu je, prije pet godina, otpremninu od nekih 200 hiljada eura. Toliko zapošljeni sa (danas) prosječnom platom u Crnoj Gori zaradi za neke 33 godine rada. Ali, svima po zaslugama.
Sada će se Parača, ponovo, prihvatiti posla. Vlada namjerava da objavi četvrti tender za privatizaciju Brodogradilišta. I ne namjerava da preda lokalnu vlast onima koji nijesu spremni da je otmu. Jer, nema života bez mandata. Ili, i poslije Mugija – Migo. A Milo zauvijek.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice