Povežite se sa nama

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije

na

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.

Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.

Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet  štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).

Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.

Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.

“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVI): Revolucija u revoluciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jelica MAŠKOVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu Kolašinu. Poslije toga nastavila je učenje u Domaćičkoj školi u Nikšiću. Pod uticajem oca Novice i strica Mijata rano se uključila u revolucionarni pokret. Njen stric Mijat je, kao student prava, pošao da se bori u Španskom građanskom ratu đe je i poginuo.

To je još više učvrstilo Jelicu da istraje u borbi za pravedniji poredak. Uoči rata primljena je u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Bila je veoma agilna u radu sa mladima u pripremama za Trinaestojulski ustanak. Od prvoga dana ustanka sa čitavom porodicom uključila se u Komski partizanski odred. Zajedno sa saborcima ušla je u sastav Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, kojom je komandovao Peko Dapčević. Postala je desetar i jedan od istaknutijih, neustrašivih boraca.

Po śedočenjima, prilikom borbe kod Bugojna, u Bosni, bila je „u grupi od 12 odabranih bombaša, čime je potvrdila mišljenje drugova u četi da je jedan od njenih najboljih boraca”. Nakon toga Jelena je postala puškomitraljezac i dobila je čin desetara.

Partizani su nastavili borbe pokušavajući da oslobode pojedina mjesta u Bosni. Nastojali su da likvidiraju ustaški garnozon u Kupresu. Prilikom prvog napada na Kupres, 11. jula 1942., koji nije dao uspjeha, Jelica je pokazala izuzetnu hrabrost. Ustaše su pokušale da opkole ranjenike i zaštitnicu. Zajedno sa svojim komandirom, Jelica je rafalima pokosila prve redove i zadržavala neprijatelje, dok se bataljon nije izvukao iz opsade. O žestini borbi za Kupres govori i podatak da je prilikom napada na ustaške položaje poginulo 8 boraca iz Jeličine desetine.

Nekoliko dana kasnije Jelica je junački završila svoj mladi život. Tokom drugog napada na Kupres, 13/14. avgusta 1942., bila je teško ranjena u nogu. Uprkos nastojanjima bolničarke Ikonije Radović da je izvuče, Jelica joj nije dozvolila, da se Radovićka ne izloži smrtnoj opasnosti. Onda je Jelica Mašković Jeja, da živa ne padne u ustaške ruke, aktivirala bombu i hrabro otišla u legendu.

Proglašena je za narodnog heroja 20. decemba1951, kao jedna od najmlađih iz Crne Gore.

 

Nadira MUMINOVIĆ-ĐURAŠKOVIĆ – Članica grupe Žene pod feredžom, borkinja za ženska prava, prava muslimanki i emancipaciju, učesnica NOB-a.

Jedna je od četiri muslimanke iz Gusinja koja je bila učesnica Narodnooslobodilačke borbe. Nadira je prva žena iz plavsko-gusinjskog kraja koja je odbacila feredžu i zamijenila je partizanskom kapom s petokrakom. Bila je izuzetno hrabra žena, o čijoj plemenitosti i žrtvi se i danas priča u gusinjskom kraju. Na osnovu raspoloživih podataka saznali smo da je bila jedina muslimanka iz Crne Gore koja je zbog Informbiroa preko tri godine provela u zatvorima na Cetinju, Kotoru, logorima Sveti Grgur i Goli otok. Prije i tokom pristupanja u partizane Nadira je organizovala razne akcije, i radila na emancipaciji unutar svoje zajednice. Tokom rata se borila za bolji položaj žena i njihovu ravnopravnost, bila je otvoreno protiv običaja koje žene postavljaju u podređen položaj u odnosu na muškarce. Nadira je bila aktivistkinja ilegalne grupe ,,đevojaka pod feredžom”. Pored Nadire u toj grupi, kao i u ratu, učestvovala je i njena sestra Fadila. ,,Neka Gusinjanke budu prve” – govorile su muslimanke koje su skinule feredžu. Skidanje feredže i pristupanje partizanima bio je događaj od velikog značaja. Zbog njihovog aktivizma i njihovih ubjeđenja porodice su često bile zlostavljane i maltretirane od muslimanske milicije. Nadira je stilom i načinom života prkosila ustaljenim pravilima života. Borila se, ne samo za prava žena, nego čovjeka uopšte. Na terenu je organizovala sastanke na kojima su dogovarali razne akcije i distribuciju propagandnog meterijala. Dogovarali su se kako da na najbolji način pristupaju stanovništvu kao i tretman prema izdajnicima. Tokom rata Nadira je dobrovoljno postala veza na jednom od najopasnijih terena između srezova i, kako kažu njeni saborci, teško da bi koji muškarac u tom vremenu htio i smio da se prihvati tog posla. Književnik Dušan Kostić pričao je o tome kako mu je Nadira davala podatke o kretanjima neprijateljskih jedinica i da niko nije mogao ni da pretpostavi da iza toga stoji ova hrabra žena. Njihov odlazak u partizane je dočekan sa velikim oduševljenjem i poštovanjem. To je bila svojevrsna revolucija u revoluciji.

Nadira je sa drugaricama i nakon rata obavljala vojne zadatke. Koliko su bile poštovane govore i svjedočenja da su bile štićene kuda god su prolazile, a Vasojevići su znali svojim tijelima da ih štite kako ih ni geler neprijateljski ne bi pogodio dok prolaze kroz njihov kraj. Po izvještajima, Vrhovnog štaba i vojno-političkog rukovodstva Crne Gore, konstatovano je da je u Crnoj Gori u tom periodu vođena najživlja i najuspješnija gerilska aktivnost upravo u Vasojevićima.

,,Nadira – žrtva dvije ljubavi”, kako je zabilježeno u dokumentarnom filmu o njoj, od 1942. godine bila je članica SKOJ-a, od 1945. godine KPJ-a. Nakon oslobođenja bila je članica OK KP-a Gusinje, delegat Osnivačkog kongresa KP Crne Gore, kandidatkinja za članicu Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije i veoma vrijedan i cijenjen akcijaš.

Milovan Đilas je kasnije u pričama u Londonu pisao o susretu s njom. ,,Došao sam na rijeku Ljuču, 1947. da lovim ribu prepoznali smo se pa sam je pitao: “Jesi li ti ona što je skinula feredžu?” Pozvao sam je na kafu, a ona mi je odgovorila: – Ne, Vi ćete kod mene da svratite na kafu i čašu rakije.” Niti je ona otišla s njim na kafu, niti je on došao na čašu rakije, ali su se pozdravili kao prijatelji.

Sa rezolucijom Informbiroa, 1948. godine došle su i Nadirine nevolje. ,,Sukob sa Informbiroom mi je veoma teško pao. Nijesam mogla da razaberem što se to zbiilo… Nijesam mogla ništa da kažem ni protiv Sovjetskog Saveza ni protiv naših. Zbog toga sam se povukla…”

Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka Nadira se vratila u članstvo Komunističke partije Jugoslavije i nastavila da živi u svom kraju kao jedna od najuglednijih stanovnica Gusinja.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXV): Simboli otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vukosava MIĆUNOVIĆ –  Narodna heroina, nositeljka partizanske spomenice 1941. godine kao i više ratnih odlikovanja.

Rano se opredjeljuje za napredni radnički pokret i uz svoju braću učestvuje u pripremama Trinaestojulskog ustanka. Kao omladinka učestvovala je u pozadinskim akcijama – nosila je hranu borcima i održavala vezu između ustaničkih odreda. U oktobru 1941. godine stupila je u organizaciju Crnogorske narodne omladine. Zajedno sa Đinom Vrbicom, članicom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru išla je na Omladinsku konferenciju u Katunsku nahiju. Poslije bratove pogibije u bici za Pljevlja, Vukosava odmah stupa kao borac u Velestovsku partizansku četu.

Početkom 1942. godine primljena je u članstvo KPJ-a. Kao partizanski borac učestvovala je u borbama na Zagredi, nešto kasnije na Zagaraču, đe joj je poginuo i drugi brat. Posle bratove pogibije, nastavila je borbe sa Lovćenskim udarnim bataljonom. To su bile teške odstupne borbe sve do Grahova. Na Droškorici, u toku borbi za zauzimanje četničkog utvrđenja, đe je učestvovala kao bombaš, bila je ranjena u ruku. Poslije ranjavanja nalazila se u bolnici Lovćenskog partizanskog odreda, a poslije formiranja IV crnogorske proleterske udarne brigade, 11. juna 1942. godine stuplila je u Treću četu Drugog bataljona. Postaje neustrašiva u svim borbama, a u borbama na Kupresu i Bugojnu njeni podvizi zadivili su mnoge. Sama je ušla u grad i uspjela iz obruča da izvuče drugove koji su ostali iza čete. Za ovaj podvig, kao i junaštvo iskazano u prethodnim borbama Vukosava je bila pohvaljena od strane Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.

Za vrijeme bitke na Neretvi, najteže borbe sa Njemcima vodili su na Vilića gumnu. Tada je njen bataljon izvršavao naređenje Vrhovnog štaba – da Njemce moraju zadržati po svaku cijenu, kako bi se spasili ranjenici u Prozoru. Bataljon je izdržao jedanaest neprijateljskih juriša i pretrpio velike gubitke. Čitava komanda Treće čete je izginula, izuzev Vukosave koja u tom teškom i tragičnom trenutku preuzima komandu nad prorijeđenom četom, na položaju je ostalo svega devet boraca, koji su uspjeli da izdrže napade neprijatelja do dolaska pojačanja.

Herojske podvige Vukosave Mićunović u njenoj ratnoj biografiji opisao je književnik Čedo Vuković.

Nakon bitke na Sutjesci, Vukosava je bila članica Politodjela i rukovodilac SKOJ-a u brigadi, a potom je bila upućena u Crnu Goru, đe je određena za članicu Okružnog komiteta SKOJ-a za Cetinje. Delegirala je Prvim kongresom Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore u Kolašinu 1943. godine, kada je i izabrana za članicu Zemaljskog odbora. Tokom 1944. godine bila je sekretarka Okružnog komiteta SKOJ-a na Cetinju. Učestvovala je i na Drugom kongresu USAO-a Crne Gore na Cetinju, kada je izabrana za članicu Sekreterijata Zemaljskog odbora i članicu Pokrajinsk-g komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.

Poslije oslobođenja zemlje, 1945. godine bila je aktivna društveno-politička radnica u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori: bila je članica CK SK-a Crne Gore, republička i savezna poslanica, članica Izvršnog vijeća Skupštine SR CG.

Nositeljka je Partizanske spomenice 1941. godine i ostalih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su: Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod za zlatnom zvijezdom. Za Narodnog heroja proglašena je 10. jula 1952. godine.

 

Joka BALETIĆ – Bila je borkinja i revolucionarka.

Iako veoma mlada, Joka Baletić se, još kao gimnazijalka na početku Drugog svjetskog rata uključila u borbu za oslobođenje. Bila je borkinja Rudinsko-trepačkog partizanskog bataljona. U četvrtom udarnom bataljonu Nikšićkog NOP odreda bila je četna bolničarka. Nakon borbe sa četnicima, na Kablenoj Glavici kod Nikšića aprila 1942. godine, zarobljena je zajedno sa svojim saborcem, komesarom čete Ljubom Čupićem. Odvedeni su u zatvor pod Bedem. Znala je da je čeka osuda na smrt. Zato je željela da i tada pokaže prkos i hrabrost, da neprijatelja s prezirom gleda u oči. Željela je da ponosno ode u smrt, lijepo obučena. Sestra Neda Babić joj je za tu priliku poklonila crvenu haljinu i svilene čarape.

Na javnom suđenju u zgradi pozorišta u Nikšiću okupio se veliki broj građana. Kada su je uveli u salu/sudnicu, Joka je uzdignute glave ušla i sa stisnutom pesnicom uzviknula: „Smrt fašizmu!“ Sudija je naredio prisutnim stražarima da je izudaraju. Na pitanja je odgovarala odsječno i hrabro, govoreći tužiocu da laže. Mnogi od prisutnih neprijatelja bili su zadivljeni njenom hrabrošću. Italijani su htjeli da je osude na „doživotnu robiju” jer je bila maloljetna, ali su četnici odlučili da je osude na smrt vješanjem. Kao otežavajuću okolnost uzeli su to što je puška, koju je imala kod sebe kada je uhvaćena, imala veliki broj zareza na kundaku, što su tumačili kao broj Italijana koje je ubila. To je uzeto kao dokaz da bi presuda bila oštrija, iako je puška koju je Joka nosila bila oteta od neprijatelja i ko zna ko je te zareze urezivao i šta su oni značili. Joka je na to odgovorila herojski: „Pušku sam dobila kao borac Narodnooslobodilačke vojske.” Presudu na smrt primila je s prezrivim osmijehom.

Takav prezir i prkos iskazala je i kada su je poveli na vješala, 9. maja 1942. godine, istoga dana kada je strijeljan i njen saborac Ljubo Čupić. U simboličkoj bluzi crvene boje klicala je slobodi sa podignutim svezanim rukama. Nije dozvolila da joj dželat stavi omču oko vrata, već ga je nogom odgurnula govoreći: „Nijesi dostojan da mi stavljaš omču oko grla. Ja ću sama!”

Njeno herojsko držanje na suđenju i javnom vješanju ostalo je kao primjer mlađim naraštajima kako se daje život za slobodu. Joka Baletić je prva žena koja je obješena u Crnoj Gori.

Danas, jedna ulica u Nikšiću nosi njeno ime, od zaborava je čuva pomen na spomeniku pod Trebjesom. O njoj danas živi priča kao o jednoj odvažnoj, hrabroj ženi, a njena fotografija sa gubilišta postala je simbol otpora.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIV): Za neko bolje śutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ljubica POPOVIĆ – Bila je narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Ljubica Popović je osnovnu školu i nižu gimnaziju učila na Cetinju i u Senti, a Trgovačku akademiju u Podgorici i Subotici. Rano se uključila u rad naprednog i revolucionarnog omladinskog pokreta. Primljena je u SKOJ 1938. godine, a godinu dana kasnije postala je član KPJ-a.

Po završetku Trgovačke akademije u rodnom kraju je sa puno žara nastavila borbu za socijalnu pravdu i bolji položaj žena. Radila je u „Studentskoj samopomoći“, a potom 1940. godine, po zadatku partije, u fabrici duvana đe je sarađivala sa istaknutim borkinjama za ženska prava Jelenom Ćetković i Đinom Vrbicom. Organizujući štrajkove i demonstracije izborile su se za veća prava radnica i podnošljivije uslove.

U radu na terenu dolazio je do izražaja njen karakter. Hrabra, odgovorna i spremna na žrtvu, samo da se zadatak obavi. Poštujući i cijeneći njen rad drugovi su je izabrali za člana Mjesnog i Okružnog komiteta KPJ-a Podgorica, a potom za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Sandžak.

Neiscrpne energije, učestvuje u pripremama za Trinaestojulski ustanak i u ustaničkim borbama. Za vrijeme okupacije ilegalno djeluje na okupljanju napredne omladine i njihovo slanje u partizane. Istovremeno radi na pripremanju konferencije Crnogorske narodne omladine, 30. novembra 1941. godine u Kopilju, kod Podgorice.

Tokom 1942. godine ojačao je četnički pokret u Crnoj Gori, pa se glavnina partizanskih snaga povukla. Zbog velikog iskustva i organizatorskih sposobnosti, Ljubica je dobila zadatak da ostane u ilegali, radeći u pozadini. Bez obzira na progone, hapšenja i strijeljanja koja su unijela strah kod stanovništva, Ljubica je uspjela da formira partijske ćelije u mnogim mjestima i organizuje oružane akcije ilegalaca.

Uz sve mjere opreznosti, Ljubica sa drugovima nije mogla proći neprimijećeno. Neko ih je izdao i u noći između 8. i 9. decembra 1942. godine naišli su na četničku zaśedu, u selu Orahovu, Kuči. Sa Ljubicom su bili Raško Božović i Radomir Nikezić, koji je uspio da se spasi i ostavi svjedočenje o herojskoj smrti svojih drugova.

U unakrsnoj vatri Ljubica i Raško su teško ranjeni. Radomir je nekako uspio da ih prenese do jedne kolibe. Ljubici je bila smrskana noga. Previo ih je i pošao da potraži pomoć da bi se prebacili na bezbjednije mjesto. Međutim, po prijavi doušnika i krvavim tragovima na snijegu, četnici su ih otkrili. Pozvali su ih na predaju, a Ljubica i Raško su odgovorili pucnjima iz oružja, ubijajući jednog od progonitelja. Četnici su uspjeli da zapale kolibu, ponovo pozivajući na predaju. Kao odgovor čula se pjesma „Sa Lovćena kliče vila“ i dva pucnja iz pištolja. Ljubica Popović i Raško Božović izabrali su junačku, herojsku smrt. Da ne bi neprijateljima živi pali u ruke, posljednjim hicima iz pištolja oduzeli su sebi život.

Za svoje zasluge, doprinos borbi protiv fašizma, srčanost i heroizam, Ljubica Nešova Popović proglašena je za narodnog heroja 1949. godine.

Danas u Podgorici jedan vrtić nosi njeno ime.

Milica VUČINIĆ – Revolucionarka, narodna heroina, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Milica je rasla u porodici koja se rano opredijelila za revolucionarni pokret. Njen otac Radovan, stari komita, bio je učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Milica, koja je bila očeva ljubimica, nije nastavila školovanje poslije osnovne škole. Stariji brat Boško pred početak Drugog svjetskog rata postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Njegovi članci i brošure o položaju seljaštva uticali su na Milicu i mlađeg brata Đorđija i njihovo opredjeljenje za borbu za socijalnu pravdu i slobodu.

Čim je počeo Trinaestojulski ustanak cijela porodica se priključila borcima za oslobođenje. Stupili su u Dragovoljsku partizansku četu (selo Dragovoljići, kod Nikšića), u kojoj je Milica bila bolničarka, a Đorđije politički komesar. Kada je 1942. godine formiran bataljon od 450 boraca Nikšićkog partizanskog odreda, Milica je s bratom Đorđijem bila među njima. Bataljon je kao ispomoć upućen Komskom partizanskom odredu, koji se nalazio u Vasojevićima.

„Za svega nekoliko dana borbi, Bataljon, u kome su bili Milica i njen brat, uspio je da očisti od četnika teritoriju Rovaca i Prekobrđa i izbije u Štavanj na pravcu Lijeve Rijeke. U jurišu, tokom jedne od ovih borbi, poginuo je Miličin brat Đorđije. Milica je tada uzela njegov opasač, pušku i bombe i odlučila da mjesto brata nastavi dalju borbu protiv okupatora.” I nastavila je, sa poletom i srčanošću, sa bratskom ranom na srcu, koja joj je ulivala dodatnu snagu.

Sa ostalim borcima učestvovala je u bitkama tokom Treće neprijateljske ofanzive (od aprila do juna 1942. godine). Nakon toga Milica je uključena u sastav Pete proleterske crnogorske udarne brigade, ističući se velikom hrabrošću.

Posebno se istakla u borbama koje je brigada vodila tokom jula i avgusta 1942. godine na teritoriji Bosne. Zbog svojih zasluga i neustrašivosti postavljena je za političkog delegata voda. Kada je počela Četvrta neprijateljska ofanziva, poznata kao bitka na Neretvi, odnosno Operacija Weiss, Milica se junački borila u borbama za Konjic, Nevesinje i posebno Prozor, đe je učestvovala kao bombaš, jurišajući na neprijateljske bunkere.

Hrabro je pala, 20. marta 1943. godine u borbama protiv četnika, kod sela Šipačno u blizini Nevesinja. Tri mjeseca kasnije, u bici na Sutjesci, poginuo je i njen drugi brat Boško.

Milica je proglašena za narodnog heroja 13. jula 1953. godine.

Troje Vučinića, sestra Milica i braća Boško i Đorđije, dali su svoje mlade živote za slobodu i neko bolje śutra.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović i Dejan Batrićević

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo