intervju1

LAZAR ĐURĐEVIĆ, GLUMAC: Ovaj region ima mnogo da ponudi međunarodnoj sceni

Objavljeno prije

2 mjeseca

16 Januara, 2026

Objavio:

Monitor online

Još uvijek nismo članica EU i za bilo koji radni angažman u inostranstvu nama trebaju radne dozvole. Ali bitno je da postoji kvalitet i vjerujem da će on uvijek naći put, a na nama je da djelamo u skladu sa odgovornošću koju on nosi

Glumac Lazar Đurđević osvojio je prvo mjesto na prestižnoj Internacionalnoj radionici glume pred kamerom na Filmskoj akademiji Baden-Virtemberg u Njemačkoj. Odlukom međunarodnog žirija sastavljenog od renomiranih kasting direktora, izabran je i za stipendistu programa. Ovo značajno priznanje potvrđuje njegov umjetnički kvalitet, ali i sve veću vidljivost crnogorske glumačke scene. Nakon završenih studija ekonomije u Podgorici i Belgiji, Đurđević se odlučio za glumu. Nakon diplomiranja na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi Branka Ilića, danas pohađa master studije glume. Usavršavanje u Njujorku, kao i pozorišno i filmsko iskustvo, dodatno su oblikovali njegov autentični glumački izraz.

MONITOR: Kako je izgledao rad na Internacionalnoj radionici glume pred kamerom u kojoj ste vi i Jelena Laban izabrani među 14 polaznika iz cijele Evrope ?

ĐURĐEVIĆ: U pitanju je radionica koja traje ukupno šest nedjelja. Namijenjena je profesionalnim glumcima iz čitavog svijeta i svake godine se prijavi više stotina glumaca. S obzirom na ogromnu konkurenciju i nekoliko krugova rigorozne selekcije, bio je veliki uspjeh naći se uopšte među četrnaest odabranih glumica i glumaca iz različitih krajeva Evrope, a koleginica Jelena Laban i ja smo po prvi put predstavljali Crnu Goru na ovoj radionici. S obzirom na to da sam se nakon završenih osnovnih studija na Cetinju za glumu doškolovavao i u Americi, mogu da tvrdim da je ova radionica zaisto jedno nesvakidašnje i posebno iskustvo oslobođeno bilo kakvih karakterističnih glumačkih dogmi. U pitanju je program koji nudi popriličan broj mentora sa sijaset glumačkih tehnika i vještina koje bi se negdje možda u nekom standardnom shvatanju glumačkog usavršavanja međusobno i isključivale, a na nama je samo bilo da budemo otvoreni, voljni da probamo, i na kraju odaberemo ono što smatramo korisnim. Imali smo priliku da izučavamo američki Method acting, Meisner tehniku, razne metode analize teksta, snimali scene i materijale, a učili su nas i samom biznisu glume, tj. na koji način najbolje predstaviti sebe tržištu.

MONITOR: Na kraju radionice proglašeni ste za najboljeg polaznika i dobitnika stipendije. Što vam to priznanje znači i koliko može uticati na vaš dalji profesionalni put?

ĐURĐEVIĆ: Ove godine je bila izuzetno jaka grupa, možda i najjača, kako je to par mentora koji su godinama unazad dio radionice istaklo. Sastavljena od zaista divnih mladih glumica i glumaca već uveliko etabliranih u svojim zemljama. S obzirom na to, sama činjenica da sam baš ja odabran za stipendistu programa čini me izuzetno srećnim i zahvalnim. I na ličnom i na umjetničkom planu, znači mnogo. Znači da su me sve godine rada na sebi, njegovanja mog specifičnog shvatanja glume, sve prepreke i nepravde ako ih je bilo u našoj usko-lokalnoj sredini, ipak dovele do nekog novog mjesta, gdje će se po svjetskim kriterijumima moj talenat i posvećenost i zvanično istaći i nagraditi. Nadam se, a takvi su i nagovještaji, da će mi ovo otvoriti i vrata za međunarodno tržište. Nažalost, mi još uvijek nismo članica Evropske unije i za bilo koji radni angažman u inostranstvu nama trebaju radne dozvole. Ali bitno je da postoji kvalitet i vjerujem da će on uvijek naći put, a na nama je da djelamo u skladu sa odgovornošću koju on nosi.

MONITOR: Tokom dosadašnje karijere ostvarili ste zapažene uloge u predstavama nezavisnih teatara, kao i na scenama Crnogorskog narodnog pozorišta i Gradskog pozorišta. Koja vam je pozorišna uloga bila najizazovnija ili najbliža i postoji li lik ili dramski tekst kojem bi se posebno voljeli posvetiti?

ĐURĐEVIĆ: Uglavnom ističem lik Luke iz predstave Naličje u režiji Borisa Liješevića. U pitanju je zaista izazovan proces u kojem su i tekst i same situacije i likovi nastajali iz improvizacija. Boris je imao inicijalnu ideju, a na nama je bilo da je razgranamo i zajedno sa dramaturzima i njim uobličimo. Nikada nisam radio na ovaj način i jako sam zahvalan na ovom iskustvu i radu sa cjelokupnom ekipom. Mnogo sam naučio radeći na toj ulozi i stekao novu vrstu glumačkog samopouzdanja koje može samo doći ako se osvoji iznutra.
Što se tiče uloga koje bih volio da igram, ovo je možda i najteže pitanje, jer zaista obožavam da tumačim ljudsko stanje i gotovo da mi je svaki lik interesantan na određeni način. Većina mojih kolega bi odmah pomislila na Hamleta, koji je svakako i meni zanimljiv, ali mislim da danas svaki čovjek, pa i lik, nosi hamletovsko pitanje. Puno čitam drame, dosta toga na žalost nije prevedeno, pogotovo mislim da ozbiljno kasnimo sa savremenom dramom. Ali evo u nastojanju da skrenem pažnju na neke meni omiljene savremene strane pisce želio bih da radim na tekstovima poput The Humans od Stephena Karama ili Romans, a novel od Alice Birch.

MONITOR: Do sada ste igrali u više filmskih projekata. Nedavno je snimjen film „Požari“ u režiji Nine Tratnik u produkciji Code Blue Production, a u filmu „Odjek“ reditelja Ivice Vidanovića u produkciji Galileo production, čije je snimanje započeto ove godine, tumačite jednu od glavnih uloga. Što vam je svaki od njih donio kao glumcu i koliko rad na filmu danas znači u odnosu na pozorište?

ĐURĐEVIĆ: Film je moja velika strast i izuzetno sam zahvalan što sam prethodne godine dobio priliku da radim na čak dva filmska projekta. Ne bih otkrivao o čemu se radi, ali svakako je zanimljiva činjenica da u zemlji gdje je tako malo prilika za snimanje, dobijem priliku da radim na dvije potpuno različite uloge. Svako snimanje i svaki set nosi svoje osobene izazove, i drago mi je što sam na oba seta upoznao divne ljude sa kojima je bilo uživanje raditi. Svako ko se u Crnoj Gori usudi na snimanje filma ulazi u tešku borbu, ali je lijepo vidjeti da se stvari mijenjaju na bolje i kad dobijete priliku da radite sa ljudima koji vole svoj posao, sve nekako ide lakše. Vjerovatno bi u ovako surovim produkcijskim uslovima i nemoguće bilo drugačije.
Glumu na filmu odlikuju drugačija sredstva i posebni izazovi sa kojima glumac treba da se nosi, zato su svako izlaganje i svaka prilika značajni i zaista sam prošle godine puno toga naučio, ali i doprinio nadam se pomenutim projektima.

MONITOR: Za ulogu u predstavi nacionalnog teatra „Naličje“, u režiji Borisa Liješevića, nagrađeni ste priznanjem „Rejhan Demirdžić“ na festivalu MESS u Sarajevu. Koliko vam je ta nagrada prelomna u profesionalnom smislu i na koji način vidite da priznanja poput ovog, uz kontinuirano obrazovanje i rad na filmu i u pozorištu, doprinose većoj vidljivosti crnogorskih glumaca na evropskoj i svjetskoj sceni?

ĐURĐEVIĆ: Nagrada Rejhan Demirdžić za najboljeg mladog glumca je moja prva profesionalna nagrada i čini me jako srećnim što sam je osvojio baš u Sarajevu, s obzirom da sam se dugo premišljao da li glumu da studiram tamo ili u Crnoj Gori. I onda me vijest o nagradi na MESS-u jako obradovala, jer me i Sarajevo „odobrilo“ kao glumca nakon toliko godina. Naličje je specifična predstava nepretencioznog vizuelnog izraza, ali se hvata u koštac sa ozbiljnim i opasnim temama kroz prizmu običnog čovjeka. U radu na liku Luke sam imao veliku slobodu zahvaljujući povjerenju koje mi je Boris ukazao. Imao sam vrhunske partnere i sve uslove da se bavim ulogom onako kako sam želio, a to je da se bavim živom osobom na jedan psihološki realističan način bez razmišljanja o rezultatu ili zadovoljenju ustaljenih konvencija.
S obzirom na to da su se sve lijepe stvari, i nagrada na MESS-u, i osvajanje stipendije u Njemačkoj, dogodile relativno skoro, moram da priznam da još nisam svjestan njihovog efekta na moju dalju karijeru. Ono što je definitivno istina jeste da ih nisam ciljao, jer su oni rezultat moje lične filozofije, poimanja same glume, i radne etike koje nosim iz projekta u projekat i koje su stalno u fluksu. Smatram da jesu lijep znak meni da sam spreman za velike stvari, ali i međunarodnoj okolini da ovaj region ima svašta kvalitetno da ponudi.

M.MINIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:1839 Izdvajamo

Sljedeće

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR U PENZIJI FPN U BEOGRADU: Evropa bira između poniznosti i nezavisnosti

Ne propusti

KRISTIAN NOVAK, PISAC: Književnost protiv nepovjerenja

intervju1

AKADEMIK ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Šutnja je samo oblik veličanja zla

Objavljeno prije

2 godine

12 Jula, 2024

Objavio:

Monitor online

Pomirenje je moguće samo na “ istini” . Laž je krhotina koja se vremenom raspada.. Crna Gora u procesu suočavanja sa prošlošću je izabrala šutnju

MONITOR: Na Međunarodnom skupu “Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku”, ukazali ste na važnost suočavanja sa traumama i kritikovali ćutanje kao oblik podrške zlu. Gje je Crna Gora danas kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću i ko o čemu sve ćuti ?

RASTODER: Iluzija da je “istina” nepromjenljiva i da se do nje moźe doći sučeljavanjem argumenata izvedenih iz činjenica ,motivisala nas je da organizujemo veliki medjunarodni skup Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku. Sudeći po odzivu (preko 60 učesnika) skup je bio veoma uspješan .No ,sudim ,da je nedostatan jer na njemu ,iako su uredno pozvani , nije učestvovala strana koja prihvata mnogo puta citiranu sintagmu Dobrice Ćosića – “ Laž je srpski državni interes”.Mi lažemo da bismo obmanuli sebe,da utešimo drugoga:lažemo iz samilosti,lažemo iz stida, da ohrabrimo da sakrijemo svoju bedu,lažemo zbog poštenja.Lažemo zbog slobode,laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naśe urođene inteligencije.Lažemo stvaralački, maštovito ,inventivno.. Laź je srpski državni interes ,Laž je u samom biću Srbina.U ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina.Srbe je toliko puta u istoriji spasila laź”. Da sam,kojim slučajem ja autor navedenog citata, a ne “otac srpske nacije “ ,Dobrica Ćosić(roman “Deobe”), duboko bih se zamislio! Ovako sam se mnogo puta uvjerio da je to činjenica koja stanuje u značajnom dijelu istoriografije danas. Nažalost, moj pokušaj da na skup dovedem sljedbenike toga stava nije uspio. Na skupu u Bijelom Polju (posvećen Šahovićima ),a saglasno prethodnim dogovorima o neophodnosti organizovanja naučnog skupa, zvali smo i tzv.” drugu stranu”( dr Veselina Drljevića, dr Radenka Šćekića, mr Tadiju Boškovića, Miloša Vojinovića i Moma Joksimovića). Nijesu došli pod izgovorom da skup ne treba biti javan (?) i da ga ne treba držati u Bijelom Polju (?), uz izgovor da im smeta riječ “genocid “. Mi smo pak izrazili spremnost za razgovor gdje god bilo (može i u Tomaševu) jer se ne stidimo “ istine”. Nije bilo toliko bitno, što bi se tada sučelili argumenti, koliko potreba da se iz močvare intelektualnog autizma koji danas stanuje dominatno u jednoj zemlji regiona izvedu prodavači laži i da shvate da ona više nigdje u Evropi ne stanuje u onom obliku u kojem se njeguje na ovom prostoru i oko njega. To se moglo vidjeti u stavovima naučnika iz čitavog svijeta koji su bili na skupu. Čini nam posebnu čast da su autentični Crnogorci, jasno iznijeli stanovište kojim odbacuju i stide se nasljeđa koje im se tovari na leđa, koje je produkt uvezene ideologije. Drugi bitan motiv je upitanost ,moźe li priča o zlu biti propaganda zla”? Može, ukoliko počiva na lažima. Istina je jedini lijek za to, šutnja samo izgovor za nesposobnost susreta sa njom. Pomirenje je moguće samo na istini. Laž je krhotina koja se vremenom raspada. Šutnja je samo oblik veličanja zla. Crna Gora u procesu suočavanja sa prošlošću je izabrala šutnju.

MONITOR: Izrazili ste razočaranje što crnogorski parlament nije usvojio Rezoluciju u Šahovićima. Šta to govori?

RASTODER: Teško da se može govoriti o razočarenju. Pobogu, znamo ko je danas vlast u Crnoj Gori i koja je njena ideološka matrica. Rezolucija i nije podnijeta zato da bude usvojena, nego da se provjeri, koliko je današnja Crna Gora spremna i sposobna da se suoči sa svojim traumama iz prošlosti. Jedna od najvećih je genocid u Šahovićima, počinjen u vrijeme mira i u uslovima i s motivom za koji je general Jauković 1973. godine kazao okupljenim preźivjelim učesnicima genocida : Sram vas bilo, nikada veća rđa, ni prije niti poslije, niti je pala, niti će pasti, na crnogorsko oružje.

Razočarenje je bilo veće, ako ga je bilo, što se niko iz redova većinskog naroda nije sjetio da podnese Rezoluciju, tim prije, što se izglasane rezolucije o genocidu u Pivi i Veliki, ne mogu uporediti sa onim što se zbilo u Šahovićima. Dakle , ako postoji razočarenje , ono je samo u tome što je iluzija da “ Šahovići” nijesu primarno problem Bošnjaka i bošnjačkog naroda, nego prije svega ispit za moralnost i principijelnost savremene Crne Gore i njenih političkih elita kojima su “puna usta Evrope “ a koje njeguju tribalističku svijest. Izuzetan primjer „Vijesti” i nekoliko vodećih crnogorskih intelektualaca ipak ostavljaju prostor za mišljenje da Crna Gora još nije do kraja potonula u blato najgoreg svog nasljedja.

MONITOR: Usvojena Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Kako to komentarišete?

RASTODER:Vrlo jednostavno. Na Rezoluciju odgovori Rezolucijom. Rezolucijom pokaži lojalnost “ vođi” . Operi uprljani obraz, tuđom zamućenom vodom. Stavi prst u oko susjedu, ako već ne smiješ drugome. Kada sam predao predsjedniku Skupštine Rezoluciju o genocidu u Šahovićima, on je sjutradan primio ( vjerovatno i pozvao) “ drugu stranu” koja je predala Rezoluciju o Šemsi paši i tzv.Raoničkoj buni. Jedini cilj je bio pokazati” problematičnost” Rezolucije o Šahovićima, jer neću da vjerujem , pa makar tvorac toga bio i “šumar” , da nije znao da je ovo(Raonička buna) bio socijalno motivisan događaj u kojem su pored pravoslavaca, učestvovali i muslimani, da u toj “ buni” nije bilo žrtava i da se to dešavalo u državi koja se zvala Osmansko carstvo. Istina, popaljene su kuće u nekim selima ,kasnije obnovljene i svi izbjegli se vratili.Šta je smisao? Obesmisliti svaku inicijativu koja ti ne odgovara. Isprepadati politički isprepadane Bošnjake inflacijom Rezolucija. Smisao Rezolucije o Jasenovcu, koju Srbija nije htjela da donese da ne bi kvarila odnose sa Hrvatskom je pokušaj umanjivanja “ krivice” za podignutu ruku za Rezoluciju o Srebrenici u UN, demonstriranje parlamentarne (ne)moći nad slabašnim i državnički nesazrelim premijerom i njegovom grupacijom koja traga za državom, ideologijom i političkim identitetom.

MONITOR: Šta su posljedice takve odluke parlamenta?

RASTODER: Vrlo brzo će se pokazati da politički folklor moźe biti zabavan biračima ali ne moźe uticati na politiku. Hrvatska će iskazati razočaranost ovim postupkom, ali neće jačati Srbiju opstrukcijom crnogorskog puta ka Evropi. Svakome je jasno da jedino Srbija ima razloga da usporava crnogorski put ka Evropi. Politički folklor viđen u parlamentu Crne Gore treba posmatrati kao predstavu “lažnih Evropejaca “ u odlaganju ponovnog pjevanja one poznate “ Mi za kralja, on za Tita, šta je ovo,Bog te pita”. Na kraju, prepoznajem dugu tradiciju u tome da

“najprljavije dionice srpske istorije” ponovo ispisuju “ Srbi sa periferije”, koje će po potrebi nazvati Crnogorcima (počev od Puniše Račića, koji je usred Skupštine pucao u hrvatske prvake( !) I hvalio se tim zločinom(?), Pavla Djurišića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i drugih). Infantilna politika agresije na Dubrovnik pripisivana je Crnogorcima a Milošević i Jović su tvrdili da sa time nemaju veze. Moguće i da je Vučić u pravu tvrdnjom da nije tražio ni od koga da na ovaj način “ pere “ ruke od glasanja u UN.

MONITOR: Godišnjica je genocida u Srebrenici. Usvojena je Rezolucija u crnogorskom parlamentu, Crna Gora je glasala nedavno za Rezoluciju UN o Srebrenici. Pa ipak, negiranja tog genocida ne nedostaje.

RASTODER:Šta znači negirati nešto “ što je bilo”? Može li to nešto promijeniti?. Sigurno ne, posebno ako to postane verifikovana činjenica savremenog svjetskog poretka. Rezolucija UN dugoročno će imati mnogo veći značaj nego što se to sada i može naslutiti. Oni koji to znaju pokušavaju je diskfalifikovati ,sabiranjem baba i žaba ( onih koji su bili “protiv i uzdržanih”) . Ova spektakularna ” matematika” smišljena je samo da ublaži verifikaciju poraza jedne politike.

MONITOR: Nakon Rezolucije o Jasenovcu, krajem sedmice očekuje se i dolazak Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Kako čitate taj slijed događaja ?

RASTODER: Biće to parada političkih paunova, koji donkihotovski odolijevaju svjetskom poretku u svojoj borbi sa vetrenjačama. Jedini prostor za šepurenje im je ostao dio Crne Gore, na kojem sljedbenici poražene ideologije hrabre jedni druge virtuelnim političkim predstavama okupljanja. Tu osim poražene ikonografije neće biti moguće vidjeti ništa što već nije vidjeno.

MONITOR: Ove sedmice slavimo i 13. jul. Ocijenili ste ranije da je to “najsvjetlija stranica crnogorske istorije”. Kakve stranice ispisujemo ovog 13. jula?

RASTODER: Nijesam samo ja to rekao,nego neki od najvećih svjetskih umova ( Žan Pol Sartr) .Zaista je to dan koji treba slaviti, jer je antifašistička tradicija Crne Gore najsvjetlija stranica njene istorije. To što neki danas pokušavaju marginalizovati tu tradiciju, uguravajući tamo i one koji su bili protiv nje, prolazna je sekvenca ukoliko se pokaže da je savremena Crna Gora spremna da brani tu tradiciju. Mislim, da danas moramo imati na umu da će tekovine 13.jula nadźivjeti sve nas i da će, sve više , dobijati na značaju u svijetu koji opasno zaokreće udesno.

MONITOR: Kazali ste da se istorijske činjenice ne mogu revidirati, ali se može proizvoditi ideološki i vrijednosni haos. Gdje nas može odvesti ideološki i vrijednosni haos koji je na djelu?

RASTODER:To je značajan dio moje polemike sa kolegama ( ljevičarima) iz regiona, koje posebno cijenim, koji imaju sintagmu o “ reviziji istorije” pod kojom oni svode neke savremene ideološke trendove u istoriografiji koji ” mijenjaju” sliku o prošlosti.Nasuprot tome, ja zagovaram sljedeće stanovište : Ono “ što je bilo je bilo,” i to se ne može promijeniti. Mijenja se samo naš stav prema onome što je bilo. To je uslovljeno s jedne strane ideološkom matricom koja se mijenja i veoma često dolazi do zamjena ideoloških matrica i privida o “ promjeni istorije”. Ne može se promijeniti istorija, nego samo naše gledanje na nju. Tu se ne radi o “ reviziji” istorije , nego o njenom “ ideološkom prepravljanju” koje u konačnom rezultira nasljedjem koje živimo u stvarnosti.

Drugo je legitimna naučna promjena mišljenja sazdana na novom dotad nepoznatom izvoru, novom saznajnom kontekstu koja traje koliko i istorija istoriografije, a to je najmanje 2000 godina. To je prirodan naučni put. Suština je u sljedećem: Istorija se “ mijenja i ponavlja samo u glavama neukih tumača “.

Milena PEROVIĆ