Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA TUTOROV I PETAR GLOMAZIĆ: Testament jednog momenta i prijateljstva

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige

 

Crnogorski dokumentarni film „Planina“ reditelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića dobitnik je Velike nagrade žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na prestižnom Sundance Film Festivalu, jednom od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih nezavisnom filmu. Ekipu čine i direktorka fotografije Eva Kraljević, montažer Žorž Kreg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik. Producentkinja filma je Biljana Tutorov, izvršne producentkinje Megan Gelštajn i Bianka Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Kentin Loran i Rok Biček, koproducentkinja Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić. Film „Planina“ je međunarodna koprodukcija Crne Gore, Srbije, Slovenije i Francuske.

MONITOR:.„Planina“ je prva crnogorska filmska nagrada na Sandensu i važan trenutak za domaću kinematografiju. Kako je uopšte nastala ideja za ovaj film i da li ste u početku mogli naslutiti da će jedna lokalna priča sa Sinjajevine dobiti ovako snažan međunarodni odjek?
GLOMAZIĆ: Veoma smo srećni zbog ove nagrade. Već sam poziv na Sandens festival u World Cinema Documentary Competition selekciju među deset filmova iz cijelog svijeta, bio je ogroman uspjeh i prvi takav slučaj u crnogorskoj kinematografiji. To je prava rjetkost i za prostor bivše Jugoslavije, jer je još samo makedonski film „Honeyland“ bio u ovoj selekciji. Glavna nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film došla je zaista neočekivano i predstavlja najljepše moguće finale našeg predanog sedmogodišnjeg rada. Veoma smo počastvovani, srećni i ponosni zbog toga.
Ja sam još od svod djetinjstva duboko povezan sa životom u crnogorskim katunima. Kao dječak sam imao privilegiju da provodim ljeta kao čoban, da donosim vodu sa izvora u burilu, da kosim, plastim i trpam sijeno, da ustajem sa suncem i liježem kada ono zađe. Da srčem tek uzavrelu vareniku pod svjetlošću petrolejke pred sladak san, već ušuškan teškim jorganom i guberom. Tada još nijesam shvatao da sam dio jednog prastarog života koji se suštinski nije promijenio milenijumima, a koji sada iščezava. Kad sam kao mlad čovjek čitao Homerovu Odiseju, znao sam tačno kako je bilo na seoskom imanju kod Laerta, Odisejevog oca. Omađijala me je svijest o povezanosti bezbrojnih generacija, o tome kako ništa nije bilo “tako davno”. Tu je istinski korjen moje želje da ispričam priču o tom životu, o ljudima težacima izbrazdanih lica i grubih ruku koji žive od svog rada, a uz ognjište, sa pasioniranošću i dubokim poštovanjem, pričaju priče koje uvijek govore o smislu života. Njihov jednostavni život protkan ljubavlju, brigom, napornim radom, neizvjesnošću i dubokom povezanošću sa prirodom, pruža direktan uvid u te bazične vrijednosti ljudske egzistencije koje su iste za sve, bez obzira kojoj kulturi pripadamo ili kakve je boje naša koža. Mislim da je to razlog što naš film nailazi na snažan međunarodni odjek.
TUTOROV: Prvo smo se zaljubili u predele i svetlo Sinjajevine, koja se otvorila kao pozornica pred nama. I samo ime planine je evokativno i poziva u priču. Sinjajevina ima prizvuk i sinjeg mora, mora od planina, ali i upućuje na prosijavanje, predeo koji prosijava. Kada smo čuli govorkanja da bi prostranstva Sinjajevine trebala služiti za vojna gađanja, testiranje municije i artiljerijskog oružja, ukazala se drama. Svaki kontinent ima jednu takvu planinu gotovo mitskog značaja oko koje i nad kojom su se sukobljavala carstva. Bilo nam je jasno zašto je Sinjajevina pogodna za vojsku – sa jedne za nas apsurdne tačke gledišta – ali i da je nerazumno zagaditi takvo područje netaknute prirode, kulture i istorije. Kada smo se upoznali sa Garom i Nadom, počeo je film. Nismo odmah znali njihovu intimnu storiju, ali je bilo jasno da takva posebna bliskost sadrži više od veze roditelja i deteta, kao i da njihova lica i gestovi nose sadržaj koji prevazilazi okvire individualne sudbine. Imala sam priliku da asistiram Želimiru Žilniku pre petnaestak godina i tada sam od njega naučila da je protagonista, ili kako je etičnije reći „učesnik“ u dokumentarnom filmu, ključni saradnik na filmu. Da je potreba učesnika da podeli svoju priču osnovni moralni preduslov filma. Želimir je tada veoma formalno pristupio „kastingu“ i to me je prvo začudilo, ali sam vremenom shvatila važnost angažmana između reditelja i protagonista, u najsuštinskijem smislu. Gara je bila jasno pokazala potrebu da učestvuje u filmu, koja mi nije odmah bila jasna, ali nas je zapravo vodila kroz proces sve do kraja montaže. Ubeđena sam da je baš njena potreba ono što je dalo ton filmu i oblikovalo našu viziju. Kako su se počele slagati kockice i stvarati tematske i formalne rezonance, ulazili smo u sve dublji proces, polako, u ritmu našeg uzajamnog poverenja. Ovaj film je trag i svedočanstvo onoga sto smo zajedno istražili i proživeli kroz godine rada na filmu i „odbrani“ planine.
Kao glavnoj producentkinji mi je bilo važno da film ostane većinski regionalna koprodukcija. Da bih to ostvarila, obratila sam se fondovima koji ne počivaju na kolonijalnim modelima koji se praktikuju u kontekstu evropske konvencije. Zamislila sam da „naš“ deo treba da bude pojačan kako bismo ispoštovali moralni angažman sa protagonistkinjama. Moja producentska kuća ima adresu u Novom Sadu, ali sam zastupala stav da ovaj filma mora pripadati crnogorskoj kulturi i sjajno je da smo to ostvarili i da su fondovi razumeli i podržali identitet projekta. Znali smo da je esencijalno da ovo bude crnogorski film, a da bi to bilo moguće bila je potrebna velika egzibicija u usklađivanju sa pravilima konvencije koja stupa na snagu u trenutku kada Eurimages finansira koprodukciju. Čini me srećnom da smo u tome uspeli.

MONITOR: Film se radio godinama, pretpostavljam bez unaprijed zadatog scenarija u klasičnom smislu. Kako ste znali kada je priča „sazrela“- u kom trenutku ste osjetili da je film završen i da planina više nema što da „kaže“ za film?
GLOMAZIĆ: Ovaj projekat smo započeli još 2018. godine, kada su se pronijele prve glasine da bi Sinjajevina, ta čudesno lijepa i vrijedna planina pod zaštitom UNESCO-a, mogla biti pretvorena u vojni poligon NATO-a. Htjeli smo da ispričamo poetičnu priču o životu ljudi na planini i njihovom sudaru sa surovom i sumornom realnošću koju donose kratkovide, birokratske i politički lukrativne odluke. Kada smo sreli Garu i Nadu i kada je Gara uzjahala svog bijelog konja da ujedini zajednicu stočara u odbrani planine i njihovog vjekovnog načina života, bilo je jasno da su one istinski protagonisti. Ali odmah nam je bilo jasno da one u sebi nose mnogo više od toga – duboku dramu života koja nadilazi vrijeme i mjesto u kojem žive. Na početku je bilo jasno da ne želimo ni aktivistički ni antropološki film, već film koji govori o ljudskoj sudbini, film u kojem ćemo kroz oči, duše i sudbine naših protagonistkinja gledati svijet i sve ono što se u njemu događa. Strpljivo smo snimali tokom sedam godina, u potpunom povjerenju i dubokom prijateljstvu koje se izgradilo u našem zajedničkom nastojanju da zaštitimo planinu i njihov tradicionalni način života. U dokumentarnom filmu ne možete unaprijed znati kako će se odvijati i završiti priča, ali se mnogo strateških odluka može i mora donijeti na vrijeme. Bili smo beskrajno strpljivi u radu i puni povjerenja u proces koji je tekao. Drvo ne možete natjerati da raste brže – hrastu je potrebno vrijeme da razvije svoju snagu. U jednom momentu je bilo jasno da imamo sve potrebne elemente i da obje priče, i ona lična u vezi sa životom naših protagonistkinja, i ona ekološka, imaju svoj prirodan kraj.
TUTOROV: Znam da će to zvučati čudno iz ove post factum tačke gledišta, ali veoma rano je bilo jasno da nam treba vremena i da želimo to vreme. Vreme nam je trebalo za studiju pejzaža svetla, koji nas je podsetio na slike starih majstora. Zatim, znali smo da želimo da radimo sa tabuom prisutnim u našim kulturama kada je u pitanju porodična istorija, a posebno u vezi sa ženama. Nismo želeli da forsiramo ništa i na kraju – želeli smo da Nada polako odraste i potencijalo odbaci proces u kojem je sa nama učestvovala. Delom smo o tome svesno odlučivali, a delom smo se vodili etičkim osećajem, umetničkom radoznalošću da istražimo dramski potencijal autentično dokumentarnog materijala. Ja sam vezana za Francusku gde sam se školovala i provela najveći deo života i odlučili smo da film koproduciramo sa kolegama iz Francuske. Kada si tamo u finalnom krugu za finansiranje kinematograskih projekata, pozvan si na „ispit“ pred komisijom i odlučujuće pitanje je bilo kako se film završava. U tom trenutku, 2021. ili 22. nije bilo jasno kako će se film dramaturški zaključiti, ali već tada nam je bilo jasno da će se kraj desiti kada osetimo da je Nada dovoljno zrela i osnažena da je možemo „pustiti“ u svet put iskušenja i opasnosti. Ta nas je odluka vodila i upravo tako je i bilo. Puno toga je misterija kada je dokumentarni film u pitanju. Nešto autentično i snažno se desi što te vodi, nije komforno, ali je veoma uzbudljivo i formativno. Naravno, imali smo sreće da su institucije i organizacije koje su nas finansirale podržale ovakav pristup i to je dragocena studija slučaja. Veoma smo zahvalni našim filmskim centrima, Eurimages-u i američkim fondovima koji su nam ukazali poverenje – to je veoma važno jer su procesi ponekad dugi i vijugavi. Srećni smo da je to poverenje opravdano. Radni naslov ovoj filma u poslednjoj fazi je bio „Djela ljubavi“, referirajući na jednu od naših omiljenih scena koja na kraju nije u filmu. Ovaj film je zaista djelo ljubavi o djelima ljubavi. O ljubavi kao političkom činu…

MONITOR: Iz raznih najava za film, saznajemo da Sinjajevina u filmu nije samo prostor, već gotovo ravnopravan lik. Kako ste gradili vizuelni i narativni odnos prema toj planini, a da ona ne postane samo scenografija, već nosilac značenja i emocije?
TUTOROV: Moja tajna pasija je opera. Godinama sam u Parizu sama odlazila na opere u režiji najvećih reditelja, izvedbi genijalnih muzičara i umetnika. Planina u našem filmu na naki način preuzima ulogu hora u operi ili grčkoj drami. Ona je geometrija prostora, ali i nemi svedok naših sudbina kroz vekove. Njihove vode, stenje i trave pamte i znaju naše sudbine. Planina je vezana za lik Mike.
GLOMAZIĆ: Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige. Prostor gdje obitavaju vile, a na Olimpu su bogovi. Nekad simbol tereta i bremena, nekad uzleta, visina i ljudskih vrlina. Ima ljudi i žena koji su kao planine, koji su moralne gromade. Pokušali smo da planinu prikažemo u svoj toj kompleksnosti njenog značenja u svijesti čovjeka. Kao neko mitsko biće koje nas duboko prožima. Priroda nije nešto izvan nas, nešto sa čim se može i treba ovladati, izvor resursa koji treba iskorišćavati. Poslednjih decenija se to činilo brutalno i bezobzirno, preduzetnički efikasno! Ne treba da nas zavara slatka oblanda „održivog razvoja“ o kojoj nam se stalno govori. Umjesto pogubne i brutalne kapitalističke eksploatacije prirode i javnog dobra, a uglavnom zarad brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca i korumpiranih političara, bilo bi bolje da našoj djeci prenesemo nauk naših planinki i gorštaka koji su dio prirode, a ne njeni uzurpatori. Mi smo pokušali da kamerom planinu pogledamo onako kako je vide njihove oči. A za njih ona nije scenografija – mrtva, ukočena ljepota pajzaža kako je vide oči urbanog i od prirode odrođenog čovjeka. I iako od nje žive, ljudi sa planine ne vide je kao ekonomski resurs, već kao živo biće čiji su sastavni dio.

MONITOR: Radili ste sa protagonistkinjama – koje žive ono što kamera bilježi. Kako ste stekli njihovo povjerenje i kako se vremenom mijenjao vaš odnos – da li je bilo trenutaka kada ste morali svjesno da se povučete kao autori?
TUTOROV: Najčešće smo se povlačili i upravo zbog toga imamo 230 snimajućih dana u kojima smo uglavnom snimali sat, dva dnevno ili čak manje. Gara i Nada puno rade i mi smo se manje ili više nespretno nudili da pomognemo. Meni je zapravo neprijatno i neprirodno da ulazim protagonistima „u auru“, ali Gara nas je ohrabrivala da radimo slobodno. Za mene kao rediteljku je sve to bio emancipatorski momenat. Eva Kraljević je veoma senzibilna snimateljka, koja je izgradila i lični odnos sa protagonistkinjama i nema problem distance kao ja. Kada smo gledali sirovi materijal sa montažerima, jasno je vidljivo da smo u početku na distanci i da se kroz proces kamera približava – to je precizna mera našeg odnosa poverenja. Nismo se trudili da to poverenje steknemo, nismo mi dokumentaristi u potrazi za temom, niti predatori – ovaj film je testament jednog momenta i prijateljstva.
GLOMAZIĆ: Naše prijateteljstvo i povjerenje iskovano kroz duge godine zajedničkog druženja i nastojanja da odbranimo planinu od militarizacije i uništenja, spontano je stvorilo preduslove da ne budemo samo filmska ekipa, već prije svega, dio porodice. „Proširene porodice“ kako kaže Garin suprug Marjan, a ja se uvijek ozarim kad se sjetim one stare izreke koja kaže da „ne može sve jedna majka da rodi“. Kamera je vremenom izgubila ono, često razorno dejstvo, na tanano tkivo života i vremena kojem svjedočimo. Strpljivo smo bilježili život u njegovom jednostavnom, autentičnom obliku, slijedili ritam njihovih dana i sakupljali grumenčiće zlata života.

MONITOR: Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike na Sandensu – na što su se emotivno posebno reagovali ljudi koji nikada nijesu bili na Balkanu, niti na crnogorskoj planini?
GLOMAZIĆ: Publika je na svim projekcijama, a bilo ih je ukupno sedam tokom cijelog festivala, zaista iskazala velike emocije. Rekli su nam da je to prava rjetkost i da je publika na Sandensu dosta uzdržana. Na premijeri filma smo doživjeli ovacije, bilo je puno suza, a razgovori nakon projekcija bili su izuzetno sadržajni i zanimljivi. Ovo nas je pomalo iznenadilo jer smo se trudili da u filmu ne potenciramo emocije, da ih ne podvlačimo i ne dramatizujemo stvari kako bi mamili osjećanja gledalaca, što se u filmu često čini. Naprotiv, željeli smo da po svaku cijenu ostanemo na jednoj etičkoj distanci, puni poštovanja spram naših protagonistkinja i njihove lične priče, da poštujemo tabu koji je dio naše kulture, da se krećemo isključivo u ritmu i prostoru međusobnog povjerenja, da ne pitamo i ne forsiramo već svjedočimo. Mislimo da gledaoci to osjećaju i prepoznaju izvorni dokumentaristički i opservacijski materijal, a mi smo se koristili njegovim dramskim potencijalom da progovorimo o univerzanim vrijednostima ljudske egzistencije. Za njih nema granica. Ni kulturnih, ni ideoloških, ni jezičkih, ni rasnih, nikakvih. Ljubav, brižnost, hrabrost, pravednost, suprostavljanje nepravdi, stoicizam, preispitivanje sopstvenog identiteta i pošteni vrijedni rad za sve su isti. A nepravda i nasilje nas sve jednako vrijeđaju. Posebno mi je drag komentar nagrađivane kenijske producentkinje i članice žirija na Sandens festivalu – Toni Kamau, koja nam je rekla kako je Gara podsjetila na njenu baku koja je živjela od zemlje i za nju se borila.
TUTOROV: Mislim da nije važno da li je neko bio ili nije na crnogorskoj planini. Ne bih da demistifikujem kulturu koja je kontekst filmu, ali Crna Gora kao takva je nebitna u našem filmu. Gara je odrasla na planini, ali je u filmu videla dublje nivoe i prepoznala da se kroz nju priča gotovo mitska sudbina žena u militarističkom i militarizovanom patrijarhalnom svetu. To viceralno dejstvo filma je ono na šta sam najviše ponosna – to da smo uspeli da odnegujemo film kroz slojeve značenja koji prevazilaze kulturološke odrednice, a opet izbegavaju klišee. Posebno smo se pobrinuli da izbegnemo kliše o divljem Balkanu, egzotizam, romanticizam, pojednostavljenja, antropološki pristup. Sa prvom montažerkom smo se oko toga razišli, a muzika Draška Adžića nam je pomogla da se otkloni svaki trag folklora.

MONITOR: Nakon ovog priznanja,„Planina“ ulazi u novu fazu života – festivalsku, bioskopsku… Koliko vam je važno da film dođe do crnogorske publike i kakvu vrstu razgovora biste voljeli da on ovdje pokrene?
TUTOROV: Veoma nam je važno da film što pre dođe do crnogorske publike. Mozda Petar i ja nemamo iste motive. Važno mi je da donesemo nazad ono čime smo se poslužili i to je i stvar dobrog odgoja. Za mene je još Crna Gora – iz perspektive podnožja planina gde sam leti odrastala – monumetalna i mitska geografija povezana sa starogrčkim nasleđem. Prepoznajem njenu jedinstvenu paletu boja – od prljavo roze, duboko zelene, do zlatne i braon. Radujem se da se boje vrate tamo odakle su uzete, kao i da podelimo sa prijateljima i saborcima plod našeg gotovo osmogodišnjeg rada. Možda se nekima i neće svideti „Planina“ ali to je sasvim u redu.
GLOMAZIĆ: Nakon premijernog prikazivanja u SAD film je u brojnim magazinima i portalima širom svijeta dobio veoma pozitivne kritike. To je velika satisfakcija za naš kao autore. U međuvremenu smo dobili pozive desetina festivala sa svih kontinenata i film će očigledno imati vrlo bogatu festivalsku karijeru. Ovo je izuzetna prilika i za promociju Crne Gore i naše divne i rijetke planine Sinjajevine koja još uvijek čeka da bude zaštićena. Sa nestrpljnjem očekujemo i prikazivanja pred crnogorskom publikom. Nadam se da će ona biti povod za sadržajne i plodotvorne razgovore, za preispitivanje stavova kada je u pitanju naš odnos prema prirodi i odnos prema pravima žena i ozbiljnom problemu porodičnog nasilja koje moramo iskorijeniti.

M.MINIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR DUŠKO RADOSAVLJEVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA UNION I ČLAN VOJVOĐANSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI, NOVI SAD: Iz iste pogubne politike izrasli su i Vučić i Mladić

Objavljeno prije

6 dana

na

12 Septembra, 2026

Objavio:

Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. vijeka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici

 

 

MONITOR: Mnogi ukazuju da je sahrana Ratka Mladića, protekla uz vojne ali i uz državne počasti.  Vučić je to umanjio prebacujući obred na ispunjavanje želje porodice Mladić,  i svojim nedolaskom. Kako je  sve to izgledalo?

RADOSAVLJEVIĆ: To je sve ličilo na narodnu izreku – „da se Vlasi ne dosete“- odnosno, to je nastavak šibicarske politike Vučića, koji misli da su njegove dosetke i  gegovi svima razumljivi i smešni, a ponajpre da su i dozvoljeni, posebno kada se radi o vrlo ozbiljnim i osetljivim temama. Iz iste pogubne politike izrasli su i Vučić i Mladić, oni su braća po zločinu, preziranju ljudi, građana i čestitog sveta! Ono što se ne uklapa u njihovu sliku sveta,-to mora da se ukloni, razbije, eliminiše i poništi. A, zašto nije bio – pa to je izraz njegovog poimanja sveta: možemo svima podvaliti, pošto me svi vole, cene i uvažavaju, prihvatiće moje viđenje zdravo za gotovo. I idemo dalje, za iste pare! To je ista vrsta jajarske politike kao kada Mladić kaže da nije kriv za Srebrenicu, jer je baš tada bio u Beogradu! Nema se tu stida i srama, samo mnogo, mnogo laganja!

MONITOR: Očigledno je da je kontekst predizborne situacije i u BiH i u Srbiji, bio važan u kalkulacijama. Mogu li partije i političari imati koristi od svog odnosa i javno izraženih stavova u vezi sa ličnošću Ratka Mladića ili će on biti nepoželjna tema u izbornim kampanjama i u BiH i u Srbiji?

RADOSAVLJEVIĆ: Prvo, ni trideset i više godina nakon obnove višepartizma na prostorima bivše Jugoslavije mi nemamo moderne političke partije,zaštitnike ekonomskih, političkih, kulturoloških, manjinskih i svakih drugih interesa. Imamo partije-pokrete za zaštitu nacionalnih identiteta, koje svoje birače, članove i simpatizere pripemaju za „odsudne“ bojeve, za povratak teritorija, prekrajanje istih, za dominaciju, jeftine političke provokacije,malverzacije, korupciju… Bez osećaja za građane, izgradnju institucija,za evro-atlantske integracije, za miran život, prosperitet, saradnju, perspektive za mlade, i slično. Sve je dobro što nam pomaže da ostanemo podeljeni, zavađeni i zakrvljeni. U takvoj situaciji-sve, posebno smrt ratnog zločinca, može dobro doći – jednima da ga ističu kao heroja i branioca, drugima kao neman i strašilo. I svi ponešto prihodovali! Ali, tako je sistem devedesetih i napravljen – sve protiv građana, sve za narode! Pardon, nacionaliste, zaštitnike „naše“ nacije!

MONITOR: Marta Kos je odložila posjetu Srbiji zbog uloge vlasti u organizovanju Mladićeve  sahrane, ali je očekivana posjeta Ursule fon der Lajen zemljama ZB, pa i Srbiji, izazvala zabrinutost. Posebno jer bi pala u finišu predizborne kampanje. Fon der Lajen je tek posle Mladićeve sahrane, lično reagovala na događaj. Da li je vjerovatno da EK pooštri odnos prema vlasti u Beogradu?

RADOSAVLJEVIĆ: Politika EU prema Srbiji je dosta kontradiktorna, gde Evropski parlament, kao najdemokratskije njeno telo velikim delom podržava promene u Srbiji i demokratizaciju koju nagoveštavaju studentski i opštenarodni pokret. Euro-krate, stacionirane uglavnom u EK i Evropskom savetu, imaju pomirljiv i blagonaklon odnos prema „dragom Aleksandru“, čija je partija deo porodice evropski narodnjačkih partija! Košta, Kos i Fon der Lajen deluju kao ekipa spremna da po visoku cenu „spasava redova Rajana“.  Politika ovih institucija u sebi sadrži i koruptivne elemente, što je osnova delovanja srpskog režima u kontinuitetu. E, kada se crvena linija ipak pređe-slučaj Mladić – onda i Ursula, možda zabrinuta zbog događanja u matičnoj državi (AfD), pomisli da je vrag odneo šalu, pa počne da viče no, no! Ako se pojavi u Beogradu u špicu kampanje, onaj utisak o korumpiranosti, dobiće mnogo više na verodostojnosti, i dodatno udaljiti ideju evro-integracija od velikog broja građana u Srbiji.

MONITOR: Pred Srbijom su izbori i opet se pokazuje nemogućnost referendumske atmosfere. Kako ocjenjujete  predizbornu dinamiku?

RADOSAVLJEVIĆ: Uzurpator političkog života u Srbiji, raspisao je izbore posle skoro dve godine nakon studentske dijagnoze – „Nisi nadležan!“, te tako obavio jedinu stvar za koju jeste nadležan. Zašto sada i na koju podršku računa, to je misterija. Iako, već duže se Srbijom širi jedna fama da Vučić ne može pobediti, a da druga strana ne može da kapitalizuje svoju pobedu.

Studenti su uradili mnogo, oslobodili su građane straha, herojski se borili, a kada su im se pridružili i zborovi građana, stvorili su se uslovi da se postavi referendumsko pitanje na izborima – Za i Protiv Uzurpatora. Da ne bi bilo sve idilično, pojavile su se i određene partijske grupacije, uglavnom dosadašnjih kapitalnih političkih luzera, koji umesto da se pridruže referendumskoj aktivnosti, žele svoj udeo u parlamentarnom životu. Šta reći nego-oni objektivno, mnogi i subjektivno rade na očuvanju režima, na produžetku maltretiranja građana Srbije! Mislim da će ih birači žestoko kazniti, kao što su 2000. godine porazili samoživost i bezobrazluk izvesnog Vuka Draškovića. Samo, biti protiv istorije, znači biti ponavljač, i mnogo još gore. Neko spomenu i izdaju?

Što se tiče režima, tu velike tajne nema, krašće se, mnogo će se krasti, uz jednu napomenu: do sada mu je to polazilo od ruke jer je do sada kao protivnika imao neorganizovane, slabo finansirane, često i bez jasnog programa, političke skupine a ne partije, dok će sada protiv sebe imati veliku većinu građana Srbije. „Pobede dan se javlja…“

MONITOR: AfD je pobijedila na pokrajinskim izborima. Ultradesnica u Francuskoj ne slabi, a jača u UK. Šta je Evropi potrebno da se odbrani od ovih,  više nego tendendencija, ka suzbijanju njenih antifašističkih opredjeljenja?

RADOSAVLJEVIĆ: Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. veka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici. To bi značilo i menjati određene mantre koje su svima plasirane nakon pada Berlinskog zida, o blagodetima (neo)liberalizma. Samo, kada pogledate ko upravlja EK i Evropskim savetom, ko je predsednik Francuske, premijerka Italije, donedavni lider Mađarske, na primer: kako imati poverenja da oni prvom prilikom neće namignuti ekstremistima i pripustiti ih vlasti. Tako su i u Srbiji mnogi zazirali od suvišnog „levičarenja“ Demokratske stranke, pa prali, prali i oprali radikale, koji se probudiše kao naprednjaci, i tako već petnaestu godnu maltretiraju građane Srbije! Da podsetimo na proročanske reči Maksa Horkhajmera – „Ko ne želi da govori o kapitalizmu, trebalo da ćuti i o fašizmu!“ Kada je kapitalizmu dobro, onda se on ogleda kao „država balgostanja“(država socijalnog staranja), kada mu ide loše – eto neonacista, proterivanja stranaca, zaštite svojih identisteskih obrazaca: kuc, kuc, i eto fašizma, kao spasioca…

MONITOR: Kako  ocjenjujete mirovne inicijative Donalda Trampa u Moskvi i Kijevu?

RADOSAVLJEVIĆ: Donald Tramp je politiku sveo na svojevrsnu zabavu njega i njegove okoline. Nepromišljenost, neodmerenost i neodgovornost, glavne su osobine njegovog drugog mandata. Svođenje politike na njegove domišljatosti, burazerske dogovore i veliliku imrpovizaciju, ne ostavljaju nadu da se nešto radi organizovano i sa željom da se neki problem reši kvalitetno i dugoročno. Njegove mutne veze sa Putinom, ne pružaju neku veliku nadu da iskreno želi da nešto  reši. Opravdana je sumnja u celom ovom procesu da on samo želi da se domogne zbilja velikih ukrajinskih prirodnih bogatstava, što opet podseća na klasičnu američku političku začuđenost – „Kako to da se naša nafta nalazi ispod arapskih zemalja?” Politika Trampa je pogubna za svet u prvom koraku, a nakon toga i za SAD. Šta je jedino dobro kada pričamo o Trampu? Pa to da su SAD stvarno velika zemlja, pa će se relativno brzo, mada ne i bezbolno, oporaviti od Trampove vladavine, imajući u vidu karakter njihovog političkog sistema. Malim zemljama, liderima-imitatorima Trampove politike i nama koji u njima živimo, teško da išta može pomoći – posledice takvih politika traju dugo decenija i teško se uklanjaju!

 

Saučešće Mandića neće ugroziti podršku EU  Crnoj Gori , ali bilježiće se minusi

MONITOR: U Crnoj Gori je „slučaj“ Mladić, izazvao očekivane reakcije opozicije, posebno zbog javne izjave saučešća predsjednika Parlamenta, Andrije Mandića. Može li to ugroziti veliku podršku koju CG ima da postane sljedeća članica EU?

RADOSAVLJEVIĆ: Neće ugroziti podršku, ali beležiće se minusi! Takođe, to ponovo znači stavljanje klipova u točkove zahuktaloj kampanji ulaska Crne Gore u EU. Sa strane gledano, kad god se u Crnoj Gori nešto uradi dobro na polju modernizacije, približavanja EU i slični poduhvati, sve se vraća u pretpolitičko doba, ide se na produbljavanje etničkih podela, na dnevni red se postavljanju identitetska pitanja, otvaraju se apsolvirana pitanja, kreće se put regresa… Slučajno? Nikako, svesno i sa namerom, koja je uzrokovana mnogim stvarima, pa i ljubomorom. Sa strane, iz komšiluka? Čvrsto smo uvereni da je tako! A, to što su izvođaći radova građani Crne Gore, to je već meteorološko pitanje  – živiš u Crnoj Gori, a želiš da kiša pada u Beogradu… Zanimljivo.

Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije

MONITOR: Iz regiona, posebno BiH i Hrvatske, dolaze zahtjevi sa kažnjavanjem Srbije od strane Brisela. Šef diplomatije BiH – Elmedin Konaković, već je dvoje diplomata Srbije protjerao iz Sarajeva. Hoće li to biti samo „politički požar“ ili bi moglo doprinijeti da i Brisel, London, a možda i Vašington, preduzmu neke „kaznene“ mjere prema Srbiji i RS?

RADOSAVLJEVIĆ: Uz višegodišnje maltretiranje građana Srije, Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije! Njegova retorika upućena susedima je uvredljiva, psovačka, omalovažavajuća, prepotentna i siledžijska. Više je nalik pijanom deranu koji se dobro naderao u seoskoj kafani, pa kada ga izbace, onda sledi „šorom sredom, svima mater redom“.   Naravno, a poslednje dve godine posebno, iz njega riče radikalski šakal, budući je vraćen na fabrička podešavanja, pribijen uza zid i vraća se onom što najbolje zna – prostačkom i primitivnom opštenju!

Samo ovo ne znači da će biti lako otpisan, jer-šta se tako bitno razlikuje u njegovom ponašanju i govoru, od npr. „vođe slobodnog i demokratskog sveta“, Trampa, od „progresivne“ šefice Evropske Komisije, i sličnih političkih pojava. Za sada treba pozdraviti prve i obećavajuće poteze u međunarodnim odnosima britanskog premijera Barnama, vođene principima, kao i španskog primijera Sančesa, koji dokazuje kako se može, i mora imati principejalan stav u međunrodnim odnosima, što liči na konačno odustajanje od politike „stabilokratije“

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Devedesete nijesu nikada ni otišle

Objavljeno prije

2 sedmice

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno

 

MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid  osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.

Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.

Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!

MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?

VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.

Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.

Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.

MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?

VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.

MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?

VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.

MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?

VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.

Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.

MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?

VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.

Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.

MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?

Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.

Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.

MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?

VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.

Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u  EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.

MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?

VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono  što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.

U čemu je razlika? Dakle, zreli smo za EU!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Razumjeti drugog

Objavljeno prije

2 sedmice

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje  koji je jezik značajniji za  obrazovnu ustanovu

 

 

MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno  prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?

PEPIĆ:   Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno  da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .

No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To  nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili  kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad?  Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.

Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od  kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima  ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK  Dečić  , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva,  da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko.  To i takvo ponašanje  dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa  protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.

MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?

PEPIĆ: Sve u životu  ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi  Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali  nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje  važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je,  može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono  ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.

Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari  pokušavaju da  izaberu rukovodioce ovih ustanova i  da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je  takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.

MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?

PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se  i koriste  za veličanje  nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama  ih slušaju. Tako  smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.

Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje.  Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To  je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo  normalno  građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.

MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?

PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se  radilo na tome  da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka  tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti  papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi?  Prije i iznad svega da nastavnici budu ono  što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih  da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova  za nastavnike. Ima  nagovještaja da je  u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje.  Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga  da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga  smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !

MONITOR:  Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?

PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima  a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.

MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja  naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !

MONITOR:  Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.

PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i  spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari!  Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo