Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA TUTOROV I PETAR GLOMAZIĆ: Testament jednog momenta i prijateljstva

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige

 

Crnogorski dokumentarni film „Planina“ reditelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića dobitnik je Velike nagrade žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na prestižnom Sundance Film Festivalu, jednom od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih nezavisnom filmu. Ekipu čine i direktorka fotografije Eva Kraljević, montažer Žorž Kreg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik. Producentkinja filma je Biljana Tutorov, izvršne producentkinje Megan Gelštajn i Bianka Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Kentin Loran i Rok Biček, koproducentkinja Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić. Film „Planina“ je međunarodna koprodukcija Crne Gore, Srbije, Slovenije i Francuske.

MONITOR:.„Planina“ je prva crnogorska filmska nagrada na Sandensu i važan trenutak za domaću kinematografiju. Kako je uopšte nastala ideja za ovaj film i da li ste u početku mogli naslutiti da će jedna lokalna priča sa Sinjajevine dobiti ovako snažan međunarodni odjek?
GLOMAZIĆ: Veoma smo srećni zbog ove nagrade. Već sam poziv na Sandens festival u World Cinema Documentary Competition selekciju među deset filmova iz cijelog svijeta, bio je ogroman uspjeh i prvi takav slučaj u crnogorskoj kinematografiji. To je prava rjetkost i za prostor bivše Jugoslavije, jer je još samo makedonski film „Honeyland“ bio u ovoj selekciji. Glavna nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film došla je zaista neočekivano i predstavlja najljepše moguće finale našeg predanog sedmogodišnjeg rada. Veoma smo počastvovani, srećni i ponosni zbog toga.
Ja sam još od svod djetinjstva duboko povezan sa životom u crnogorskim katunima. Kao dječak sam imao privilegiju da provodim ljeta kao čoban, da donosim vodu sa izvora u burilu, da kosim, plastim i trpam sijeno, da ustajem sa suncem i liježem kada ono zađe. Da srčem tek uzavrelu vareniku pod svjetlošću petrolejke pred sladak san, već ušuškan teškim jorganom i guberom. Tada još nijesam shvatao da sam dio jednog prastarog života koji se suštinski nije promijenio milenijumima, a koji sada iščezava. Kad sam kao mlad čovjek čitao Homerovu Odiseju, znao sam tačno kako je bilo na seoskom imanju kod Laerta, Odisejevog oca. Omađijala me je svijest o povezanosti bezbrojnih generacija, o tome kako ništa nije bilo “tako davno”. Tu je istinski korjen moje želje da ispričam priču o tom životu, o ljudima težacima izbrazdanih lica i grubih ruku koji žive od svog rada, a uz ognjište, sa pasioniranošću i dubokim poštovanjem, pričaju priče koje uvijek govore o smislu života. Njihov jednostavni život protkan ljubavlju, brigom, napornim radom, neizvjesnošću i dubokom povezanošću sa prirodom, pruža direktan uvid u te bazične vrijednosti ljudske egzistencije koje su iste za sve, bez obzira kojoj kulturi pripadamo ili kakve je boje naša koža. Mislim da je to razlog što naš film nailazi na snažan međunarodni odjek.
TUTOROV: Prvo smo se zaljubili u predele i svetlo Sinjajevine, koja se otvorila kao pozornica pred nama. I samo ime planine je evokativno i poziva u priču. Sinjajevina ima prizvuk i sinjeg mora, mora od planina, ali i upućuje na prosijavanje, predeo koji prosijava. Kada smo čuli govorkanja da bi prostranstva Sinjajevine trebala služiti za vojna gađanja, testiranje municije i artiljerijskog oružja, ukazala se drama. Svaki kontinent ima jednu takvu planinu gotovo mitskog značaja oko koje i nad kojom su se sukobljavala carstva. Bilo nam je jasno zašto je Sinjajevina pogodna za vojsku – sa jedne za nas apsurdne tačke gledišta – ali i da je nerazumno zagaditi takvo područje netaknute prirode, kulture i istorije. Kada smo se upoznali sa Garom i Nadom, počeo je film. Nismo odmah znali njihovu intimnu storiju, ali je bilo jasno da takva posebna bliskost sadrži više od veze roditelja i deteta, kao i da njihova lica i gestovi nose sadržaj koji prevazilazi okvire individualne sudbine. Imala sam priliku da asistiram Želimiru Žilniku pre petnaestak godina i tada sam od njega naučila da je protagonista, ili kako je etičnije reći „učesnik“ u dokumentarnom filmu, ključni saradnik na filmu. Da je potreba učesnika da podeli svoju priču osnovni moralni preduslov filma. Želimir je tada veoma formalno pristupio „kastingu“ i to me je prvo začudilo, ali sam vremenom shvatila važnost angažmana između reditelja i protagonista, u najsuštinskijem smislu. Gara je bila jasno pokazala potrebu da učestvuje u filmu, koja mi nije odmah bila jasna, ali nas je zapravo vodila kroz proces sve do kraja montaže. Ubeđena sam da je baš njena potreba ono što je dalo ton filmu i oblikovalo našu viziju. Kako su se počele slagati kockice i stvarati tematske i formalne rezonance, ulazili smo u sve dublji proces, polako, u ritmu našeg uzajamnog poverenja. Ovaj film je trag i svedočanstvo onoga sto smo zajedno istražili i proživeli kroz godine rada na filmu i „odbrani“ planine.
Kao glavnoj producentkinji mi je bilo važno da film ostane većinski regionalna koprodukcija. Da bih to ostvarila, obratila sam se fondovima koji ne počivaju na kolonijalnim modelima koji se praktikuju u kontekstu evropske konvencije. Zamislila sam da „naš“ deo treba da bude pojačan kako bismo ispoštovali moralni angažman sa protagonistkinjama. Moja producentska kuća ima adresu u Novom Sadu, ali sam zastupala stav da ovaj filma mora pripadati crnogorskoj kulturi i sjajno je da smo to ostvarili i da su fondovi razumeli i podržali identitet projekta. Znali smo da je esencijalno da ovo bude crnogorski film, a da bi to bilo moguće bila je potrebna velika egzibicija u usklađivanju sa pravilima konvencije koja stupa na snagu u trenutku kada Eurimages finansira koprodukciju. Čini me srećnom da smo u tome uspeli.

MONITOR: Film se radio godinama, pretpostavljam bez unaprijed zadatog scenarija u klasičnom smislu. Kako ste znali kada je priča „sazrela“- u kom trenutku ste osjetili da je film završen i da planina više nema što da „kaže“ za film?
GLOMAZIĆ: Ovaj projekat smo započeli još 2018. godine, kada su se pronijele prve glasine da bi Sinjajevina, ta čudesno lijepa i vrijedna planina pod zaštitom UNESCO-a, mogla biti pretvorena u vojni poligon NATO-a. Htjeli smo da ispričamo poetičnu priču o životu ljudi na planini i njihovom sudaru sa surovom i sumornom realnošću koju donose kratkovide, birokratske i politički lukrativne odluke. Kada smo sreli Garu i Nadu i kada je Gara uzjahala svog bijelog konja da ujedini zajednicu stočara u odbrani planine i njihovog vjekovnog načina života, bilo je jasno da su one istinski protagonisti. Ali odmah nam je bilo jasno da one u sebi nose mnogo više od toga – duboku dramu života koja nadilazi vrijeme i mjesto u kojem žive. Na početku je bilo jasno da ne želimo ni aktivistički ni antropološki film, već film koji govori o ljudskoj sudbini, film u kojem ćemo kroz oči, duše i sudbine naših protagonistkinja gledati svijet i sve ono što se u njemu događa. Strpljivo smo snimali tokom sedam godina, u potpunom povjerenju i dubokom prijateljstvu koje se izgradilo u našem zajedničkom nastojanju da zaštitimo planinu i njihov tradicionalni način života. U dokumentarnom filmu ne možete unaprijed znati kako će se odvijati i završiti priča, ali se mnogo strateških odluka može i mora donijeti na vrijeme. Bili smo beskrajno strpljivi u radu i puni povjerenja u proces koji je tekao. Drvo ne možete natjerati da raste brže – hrastu je potrebno vrijeme da razvije svoju snagu. U jednom momentu je bilo jasno da imamo sve potrebne elemente i da obje priče, i ona lična u vezi sa životom naših protagonistkinja, i ona ekološka, imaju svoj prirodan kraj.
TUTOROV: Znam da će to zvučati čudno iz ove post factum tačke gledišta, ali veoma rano je bilo jasno da nam treba vremena i da želimo to vreme. Vreme nam je trebalo za studiju pejzaža svetla, koji nas je podsetio na slike starih majstora. Zatim, znali smo da želimo da radimo sa tabuom prisutnim u našim kulturama kada je u pitanju porodična istorija, a posebno u vezi sa ženama. Nismo želeli da forsiramo ništa i na kraju – želeli smo da Nada polako odraste i potencijalo odbaci proces u kojem je sa nama učestvovala. Delom smo o tome svesno odlučivali, a delom smo se vodili etičkim osećajem, umetničkom radoznalošću da istražimo dramski potencijal autentično dokumentarnog materijala. Ja sam vezana za Francusku gde sam se školovala i provela najveći deo života i odlučili smo da film koproduciramo sa kolegama iz Francuske. Kada si tamo u finalnom krugu za finansiranje kinematograskih projekata, pozvan si na „ispit“ pred komisijom i odlučujuće pitanje je bilo kako se film završava. U tom trenutku, 2021. ili 22. nije bilo jasno kako će se film dramaturški zaključiti, ali već tada nam je bilo jasno da će se kraj desiti kada osetimo da je Nada dovoljno zrela i osnažena da je možemo „pustiti“ u svet put iskušenja i opasnosti. Ta nas je odluka vodila i upravo tako je i bilo. Puno toga je misterija kada je dokumentarni film u pitanju. Nešto autentično i snažno se desi što te vodi, nije komforno, ali je veoma uzbudljivo i formativno. Naravno, imali smo sreće da su institucije i organizacije koje su nas finansirale podržale ovakav pristup i to je dragocena studija slučaja. Veoma smo zahvalni našim filmskim centrima, Eurimages-u i američkim fondovima koji su nam ukazali poverenje – to je veoma važno jer su procesi ponekad dugi i vijugavi. Srećni smo da je to poverenje opravdano. Radni naslov ovoj filma u poslednjoj fazi je bio „Djela ljubavi“, referirajući na jednu od naših omiljenih scena koja na kraju nije u filmu. Ovaj film je zaista djelo ljubavi o djelima ljubavi. O ljubavi kao političkom činu…

MONITOR: Iz raznih najava za film, saznajemo da Sinjajevina u filmu nije samo prostor, već gotovo ravnopravan lik. Kako ste gradili vizuelni i narativni odnos prema toj planini, a da ona ne postane samo scenografija, već nosilac značenja i emocije?
TUTOROV: Moja tajna pasija je opera. Godinama sam u Parizu sama odlazila na opere u režiji najvećih reditelja, izvedbi genijalnih muzičara i umetnika. Planina u našem filmu na naki način preuzima ulogu hora u operi ili grčkoj drami. Ona je geometrija prostora, ali i nemi svedok naših sudbina kroz vekove. Njihove vode, stenje i trave pamte i znaju naše sudbine. Planina je vezana za lik Mike.
GLOMAZIĆ: Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige. Prostor gdje obitavaju vile, a na Olimpu su bogovi. Nekad simbol tereta i bremena, nekad uzleta, visina i ljudskih vrlina. Ima ljudi i žena koji su kao planine, koji su moralne gromade. Pokušali smo da planinu prikažemo u svoj toj kompleksnosti njenog značenja u svijesti čovjeka. Kao neko mitsko biće koje nas duboko prožima. Priroda nije nešto izvan nas, nešto sa čim se može i treba ovladati, izvor resursa koji treba iskorišćavati. Poslednjih decenija se to činilo brutalno i bezobzirno, preduzetnički efikasno! Ne treba da nas zavara slatka oblanda „održivog razvoja“ o kojoj nam se stalno govori. Umjesto pogubne i brutalne kapitalističke eksploatacije prirode i javnog dobra, a uglavnom zarad brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca i korumpiranih političara, bilo bi bolje da našoj djeci prenesemo nauk naših planinki i gorštaka koji su dio prirode, a ne njeni uzurpatori. Mi smo pokušali da kamerom planinu pogledamo onako kako je vide njihove oči. A za njih ona nije scenografija – mrtva, ukočena ljepota pajzaža kako je vide oči urbanog i od prirode odrođenog čovjeka. I iako od nje žive, ljudi sa planine ne vide je kao ekonomski resurs, već kao živo biće čiji su sastavni dio.

MONITOR: Radili ste sa protagonistkinjama – koje žive ono što kamera bilježi. Kako ste stekli njihovo povjerenje i kako se vremenom mijenjao vaš odnos – da li je bilo trenutaka kada ste morali svjesno da se povučete kao autori?
TUTOROV: Najčešće smo se povlačili i upravo zbog toga imamo 230 snimajućih dana u kojima smo uglavnom snimali sat, dva dnevno ili čak manje. Gara i Nada puno rade i mi smo se manje ili više nespretno nudili da pomognemo. Meni je zapravo neprijatno i neprirodno da ulazim protagonistima „u auru“, ali Gara nas je ohrabrivala da radimo slobodno. Za mene kao rediteljku je sve to bio emancipatorski momenat. Eva Kraljević je veoma senzibilna snimateljka, koja je izgradila i lični odnos sa protagonistkinjama i nema problem distance kao ja. Kada smo gledali sirovi materijal sa montažerima, jasno je vidljivo da smo u početku na distanci i da se kroz proces kamera približava – to je precizna mera našeg odnosa poverenja. Nismo se trudili da to poverenje steknemo, nismo mi dokumentaristi u potrazi za temom, niti predatori – ovaj film je testament jednog momenta i prijateljstva.
GLOMAZIĆ: Naše prijateteljstvo i povjerenje iskovano kroz duge godine zajedničkog druženja i nastojanja da odbranimo planinu od militarizacije i uništenja, spontano je stvorilo preduslove da ne budemo samo filmska ekipa, već prije svega, dio porodice. „Proširene porodice“ kako kaže Garin suprug Marjan, a ja se uvijek ozarim kad se sjetim one stare izreke koja kaže da „ne može sve jedna majka da rodi“. Kamera je vremenom izgubila ono, često razorno dejstvo, na tanano tkivo života i vremena kojem svjedočimo. Strpljivo smo bilježili život u njegovom jednostavnom, autentičnom obliku, slijedili ritam njihovih dana i sakupljali grumenčiće zlata života.

MONITOR: Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike na Sandensu – na što su se emotivno posebno reagovali ljudi koji nikada nijesu bili na Balkanu, niti na crnogorskoj planini?
GLOMAZIĆ: Publika je na svim projekcijama, a bilo ih je ukupno sedam tokom cijelog festivala, zaista iskazala velike emocije. Rekli su nam da je to prava rjetkost i da je publika na Sandensu dosta uzdržana. Na premijeri filma smo doživjeli ovacije, bilo je puno suza, a razgovori nakon projekcija bili su izuzetno sadržajni i zanimljivi. Ovo nas je pomalo iznenadilo jer smo se trudili da u filmu ne potenciramo emocije, da ih ne podvlačimo i ne dramatizujemo stvari kako bi mamili osjećanja gledalaca, što se u filmu često čini. Naprotiv, željeli smo da po svaku cijenu ostanemo na jednoj etičkoj distanci, puni poštovanja spram naših protagonistkinja i njihove lične priče, da poštujemo tabu koji je dio naše kulture, da se krećemo isključivo u ritmu i prostoru međusobnog povjerenja, da ne pitamo i ne forsiramo već svjedočimo. Mislimo da gledaoci to osjećaju i prepoznaju izvorni dokumentaristički i opservacijski materijal, a mi smo se koristili njegovim dramskim potencijalom da progovorimo o univerzanim vrijednostima ljudske egzistencije. Za njih nema granica. Ni kulturnih, ni ideoloških, ni jezičkih, ni rasnih, nikakvih. Ljubav, brižnost, hrabrost, pravednost, suprostavljanje nepravdi, stoicizam, preispitivanje sopstvenog identiteta i pošteni vrijedni rad za sve su isti. A nepravda i nasilje nas sve jednako vrijeđaju. Posebno mi je drag komentar nagrađivane kenijske producentkinje i članice žirija na Sandens festivalu – Toni Kamau, koja nam je rekla kako je Gara podsjetila na njenu baku koja je živjela od zemlje i za nju se borila.
TUTOROV: Mislim da nije važno da li je neko bio ili nije na crnogorskoj planini. Ne bih da demistifikujem kulturu koja je kontekst filmu, ali Crna Gora kao takva je nebitna u našem filmu. Gara je odrasla na planini, ali je u filmu videla dublje nivoe i prepoznala da se kroz nju priča gotovo mitska sudbina žena u militarističkom i militarizovanom patrijarhalnom svetu. To viceralno dejstvo filma je ono na šta sam najviše ponosna – to da smo uspeli da odnegujemo film kroz slojeve značenja koji prevazilaze kulturološke odrednice, a opet izbegavaju klišee. Posebno smo se pobrinuli da izbegnemo kliše o divljem Balkanu, egzotizam, romanticizam, pojednostavljenja, antropološki pristup. Sa prvom montažerkom smo se oko toga razišli, a muzika Draška Adžića nam je pomogla da se otkloni svaki trag folklora.

MONITOR: Nakon ovog priznanja,„Planina“ ulazi u novu fazu života – festivalsku, bioskopsku… Koliko vam je važno da film dođe do crnogorske publike i kakvu vrstu razgovora biste voljeli da on ovdje pokrene?
TUTOROV: Veoma nam je važno da film što pre dođe do crnogorske publike. Mozda Petar i ja nemamo iste motive. Važno mi je da donesemo nazad ono čime smo se poslužili i to je i stvar dobrog odgoja. Za mene je još Crna Gora – iz perspektive podnožja planina gde sam leti odrastala – monumetalna i mitska geografija povezana sa starogrčkim nasleđem. Prepoznajem njenu jedinstvenu paletu boja – od prljavo roze, duboko zelene, do zlatne i braon. Radujem se da se boje vrate tamo odakle su uzete, kao i da podelimo sa prijateljima i saborcima plod našeg gotovo osmogodišnjeg rada. Možda se nekima i neće svideti „Planina“ ali to je sasvim u redu.
GLOMAZIĆ: Nakon premijernog prikazivanja u SAD film je u brojnim magazinima i portalima širom svijeta dobio veoma pozitivne kritike. To je velika satisfakcija za naš kao autore. U međuvremenu smo dobili pozive desetina festivala sa svih kontinenata i film će očigledno imati vrlo bogatu festivalsku karijeru. Ovo je izuzetna prilika i za promociju Crne Gore i naše divne i rijetke planine Sinjajevine koja još uvijek čeka da bude zaštićena. Sa nestrpljnjem očekujemo i prikazivanja pred crnogorskom publikom. Nadam se da će ona biti povod za sadržajne i plodotvorne razgovore, za preispitivanje stavova kada je u pitanju naš odnos prema prirodi i odnos prema pravima žena i ozbiljnom problemu porodičnog nasilja koje moramo iskorijeniti.

M.MINIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Nema suštinskog zaokreta u rješavanju problema romske zajednice

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene

 

 

MONITOR: Kada smo protekle godine radili intervju Vlada Crne Gore nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Kazali ste da romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima. Da li je ove godine bilo čestitke? 

BERIŠA: Prema dostupnim informacijama, ni ove godine nije zabilježena javna čestitka premijera Crne Gore povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Iako su organizovani brojni događaji od strane institucija i civilnog sektora, te pojedini predstavnici vlasti učestvovali u obilježavanju ovog datuma, izostanak zvanične čestitke sa najvišeg nivoa izvršne vlasti ostavlja utisak kontinuiteta nedovoljne političke pažnje prema romskoj zajednici.

Ovakva situacija dodatno potvrđuje ono na šta romski aktivisti godinama ukazuju – da pitanja Roma često nijesu među prioritetima, barem ne na simboličkom nivou koji ima važnu poruku priznanja i uvažavanja. U kontekstu društva koje teži evropskim vrijednostima, upravo ovakvi simbolični gestovi imaju značaj jer pokazuju da li postoji stvarna politička volja da se romska zajednica vidi, uvaži i uključi kao ravnopravan dio društva.

MONITOR:Da li je u proteklih godinu dana bilo više političke volje da se riješe brojna pitanja romske zajednice i kako ove godine dočekujemo Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: U proteklih godinu dana nije došlo do suštinskog zaokreta kada je riječ o političkoj volji za rješavanje ključnih problema romske zajednice. Postoje određeni pomaci na nivou deklarativne podrške i učešća institucija u dijalogu, ali konkretni rezultati i dalje izostaju ili su ograničeni. Najveći problem ostaje jaz između strategija, akcionih planova i njihove stvarne primjene u praksi.

Međunarodni dan Roma ove godine dočekujemo sa istim izazovima koji godinama opterećuju ovu zajednicu – od sistemske diskriminacije do socijalne isključenosti. Istovremeno, važno je istaći da postoji sve veći broj inicijativa iz same zajednice i civilnog sektora koje doprinose većoj vidljivosti problema i stvaraju pritisak za promjene.

MONITOR: Problemi sa stanovanjem, zapošljavanjem, obrazovanjem, ličnim dokumentima – ima li pomaka u rješavanju ijednog od ovih pitanja?

BERIŠA:Pomaci postoje, ali su spori i nedovoljni u odnosu na realne potrebe. Kada je riječ o ličnim dokumentima, i dalje imamo značajan broj ljudi koji se suočavaju sa pravnim preprekama, posebno u kontekstu apatridije i složenih administrativnih procedura. Uprkos postojanju zakonskih rješenja, njihova primjena u praksi često nije dosljedna.

U oblasti stanovanja i dalje dominiraju problemi neformalnih naselja i nedostatka dugoročnih rješenja, dok zapošljavanje ostaje jedno od najkritičnijih pitanja, uz visoku stopu nezaposlenosti i ograničen pristup tržištu rada. Obrazovanje bilježi određene pozitivne pomake, posebno kroz uključivanje djece u sistem, ali izazovi u pogledu kvaliteta, podrške i zadržavanja u obrazovanju i dalje postoje.

Pozitivno je istaći da je kroz izmjene zakonodavnog okvira u oblasti visokog obrazovanja prepoznata potreba za dodatnom podrškom romskoj zajednici, pa je omogućeno da Romi ne plaćaju školarinu i da se upisuju po principu afirmativne akcije, slično kao i osobe sa invaliditetom. To je važan korak, ali je potrebno obezbijediti i širu podršku kako bi studenti uspješno završavali studije.

Ukupno gledano, pomaci su više fragmentirani nego sistemski i još uvijek ne dovode do suštinskog poboljšanja položaja romske zajednice.

MONITOR: Dugo upozoravate na političku diskriminaciju Roma, da li tu ima nekih promjena i planova?

BERIŠA:Politička diskriminacija Roma i dalje je prisutna, posebno kada je riječ o njihovoj zastupljenosti u procesima donošenja odluka. Iako postoji formalni okvir koji prepoznaje prava manjina, u praksi Romi i dalje nemaju adekvatnu političku reprezentaciju niti stvarni uticaj na politike koje ih se direktno tiču.

Do sada nijesmo vidjeli konkretne korake ka unapređenju političke participacije Roma, poput izmjena izbornog zakonodavstva ili uvođenja mehanizama koji bi omogućili veću zastupljenost. Ovo pitanje ostaje ključno jer bez političkog glasa nema ni održivih rješenja za druge probleme. Ovo je bilo upravo pitanje koje sam postavio na četvrtom zasjedanju romskog parlamenta na 8 april. Međutim, kao i do sada, dobijamo odgovore koji ukazuju na to da bi  poslanici podržali takvu reformu, ali niko do sada godinama unazad ne otvara i ne podržava ovu temu na način kako bi trebalo.

 

Jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima

MONITOR: Već dvije godine ste sudski tumač za romski jezik. Kakva su iskustva?

BERIŠA:Iskustvo sudskog tumača za romski jezik dodatno mi je približilo svakodnevne izazove sa kojima se Romi suočavaju u pristupu pravdi. U praksi se često dešava da osobe ne razumiju postupke u kojima učestvuju, što direktno utiče na njihova prava i položaj.

Ova uloga jasno pokazuje koliko je važno obezbijediti jednak pristup pravosudnom sistemu, ali i koliko su institucionalni kapaciteti i dalje ograničeni kada je riječ o radu sa romskom zajednicom. Istovremeno, ona otvara i šire pitanje položaja romskog jezika u društvu.

Romski jezik i dalje nije sistemski uključen u obrazovni sistem, što predstavlja ozbiljan nedostatak kada je riječ o očuvanju identiteta i jednakim mogućnostima za obrazovanje djece. Uvođenje romskog jezika u škole ne bi bilo samo pitanje kulture, već i pitanje prava, inkluzije i dugoročnog osnaživanja zajednice. Upravo iskustva iz prakse pokazuju koliko jezik igra ključnu ulogu u pristupu pravima i koliko je važno da se ovaj korak napravi što prije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA SZ U PENZIJI, ZAGREB: Jedino građanski otpor u SAD može spriječiti autoritarnu, a možda i totalitarnu transformaciju Amerike

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske finansijske i političke moći i dalje budu kontrolisali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – predstoji nam tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orvelove  distopije

 

 

MONITOR: Da li je nedavni „susret godine“ između predsjednika i premijera Hrvatske, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića na sastancima Odbora za bezbjednost i Odbora za odbranu, znak da Hrvatska ima „preča posla“ od toga da građanstvo zabavlja javnim prepucavanjima dva državna lidera.  Koliko su njihovi sukobi bili kalkulantski i inscenirani?

VELJAK: Nije posve jasno u kojoj je mjeri njihov sukob insceniran. Evidentno se radi o sukobu dva umišljena ega, sukobljena na zajedničkoj osnovi populizma. A još je evidentnije da je tu na djelu rijalitazicija politike, što nipošto ne doprinosi razvijanju političke kulture primjerene demokraciji.

MONITOR: Pored „tekućih“ optužbi stalni fokus je na hrvatskom nedovoljnom okajavanju zločina logora Jasenovac i nadgornjavanja o broju žrtava. U tu temu su, permanentno, uključeni i istoričari, pa je istoričaru i profesoru UB, Milošu Koviću, zabranjen ulazak u Hrvatsku. Ko „pobjeđuje“ u ovoj kvazi-diplomatskoj igri?

VELJAK: Te su optužbe neutemeljene (što ne znači da se službe obiju država ne pokušavaju infiltrirati u vojne i sigurnosne strukture one druge države, ali to rade i druge zemlje, i one sa Zapada i one s Istoka). Iz hrvatske perspektive mora se naglasiti da nije problem razina okajavanja zločina u Jasenovcu, već nešto drugo: sve glasniji i sve uporniji pokušaji većeg broja hrvatskih (kvazi)istoričara da se logor u Jasenovcu ne samo relativizira (po broju žrtava i po tretmanu zatočenika koji je vršila logorska uprava), nego i opravda potrebom (navodno nezavisne) ustaške kvazidržave NDH da izolira državne neprijatelje. A mora se reći i to da je spomenuti Miloš Ković zapravo blizak tim kvaziistoričarima: oni se susreću na zajedničkom zadatku prepravljanja sjećanja na prošlost, a sve u cilju rehabilitacije poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata.

MONITOR: Već duže Slovenija ima najveću inicijativu kada se radi o lobiranju za pomake zemalja Zapadnog Balkana ka EU. Hrvatska nije igrala tako konstruktivnu ulogu. Koliko su jaki politički i privredni interesi Hrvatske koji njenu politiku prema Zapadnom Balkanu i dalje čine kontraverznom?

VELJAK: Slovenija lobira za zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu u EU, ali to je lobiranje organski vezano uz uspostavljanje evropskih standarda u poljima poput vladavine prava, medijskih sloboda, itd.- odnosno uz napredovanje na svakom od planova standarda. Hrvatska je tu suzdržanija primarno iz unutarnjepolitičkih razloga: Plenković računa na svoju biračku bazu, koja nije pretjerano sklona približavanju Srbiji (ili je pak podložna manipulacijama s navodnim opasnostima koje Hrvatskoj prijete iz Srbije, posebno stoga što se u bazi HDZ-a Plenković u znatnoj mjeri doživljava kao strano tijelo). No, privredna suradnja uspješno napreduje, a što se tiče političke dimenzije – ona bi svakako bila bolja kad bi se na strani Srbije našli adekvatni partneri.

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuju parlamentarni izbori u Mađarskoj, sa kojima se dovodi u vezu i navodni pokušaj miniranja gasovoda kod Kanjiže, u Srbiji. U vezu sa tim izborima dovodi se i formiranje vlade u Sloveniji, ali i funkcionisanje EU…Svuda jača zahtjev za moćnijom tzv. nacionalnom politikom. Snaga i uticaj međunarodnih organizacija su sve manji…Ima li u tom haosu i nekog „sistema“?

VELJAK: Ima tu, dakako, sistema! Trump i Putin uspostavljaju (ili bar pokušavaju uspostaviti) novi međunarodni poredak, u čemu sudjeluje i (nominalno komunistička) Kina, a taj poredak u sve većoj mjeri nalikuje na distopiju opisanu u Orwellovoj 1984. Tramp, još nije uspio u svojoj namjeri da uspostavi autokratski režim po uzoru na njegove prijatelje i partnere (prema onima koji ne razumiju o čemu se radi: protivnike i neprijatelje) Putina i Sija, a uvjeren sam da i neće uspjeti-jer građanstvo Sjedinjenih Američkih Država pokazuje visoku razinu otpornosti („Nećemo kralja!“). To bi se moglo potvrditi na jesenskim izborima, kada će Tramp, nadam se, izgubiti kontrolu nad Kongresom. To su, globalno gledano, iznimno važni izbori. Rusija će se svakako potruditi da spriječi taj gubitak (kao što zajedno s trampistima sistematski podržava radikalnu i ekstremnu desnicu u EU, uključujući i onu u Sloveniji). No, u EU i za budućnost EU su najvažniji izbori u Mađarskoj: Orbanov bi poraz predstavljao značajan impuls procesima odbacivanja političke prakse „iliberalne demokracije“ (zapravo se tu radi o odbacivanju autoritarizma koji tendira diktaturi i totalitarizmu). Taj poraz predstavljat će snažan udarac kako Trumpu tako i Putinu, ali i drugim zastupnicima autoritarizma. I u regiji i šire. Komična priča o miniranju gasovoda trebala je poslužiti spašavanju Orbana od izbornog poraza, no diletantski pristup scenariju i nije mogao dovesti do drugačijeg ishoda.

MONITOR: Energetskom krizom posle napada Izraela i SAD na Iran, kao da se nastavlja „koalicija rivala“. Da li je, istovremeno, vladanje prirodnim resursima i moćnim tehnologijama, ono što će presudno uticati na političke odluke i dovesti do kraha liberalnih demokratskih vrijednosti koje su oblikovale zapadnu civilizaciju više od trista godina?

VELJAK: Ta koalicija je danas, gotovo posve neskriveno, na djelu. Nisu oni rivali već saveznici! Činjenica je da se Evropa nalazi u nezavidnoj situaciji i -što je još gore, ima još nezavidnije perspektive. Jednako je očigledno da je Putin najveći dobitnik aktualnog sukoba na Bliskom Istoku (ako zanemarimo dobitnike među Trampovim prijateljima u redovima burzovnih mešetara).

Kako će se EU snaći ukoliko se obistine mračni scenariji produbljavanja energetske krize? Nije lako odgovoriti na to pitanje: pesimisti, a to su prvenstveno oni koji vjeruju da danas živimo u 30-im godinama 20. stoljeća, reći će da će to dati krila radikalnoj nacionalističkoj (a zapravo i proputinovskoj) desnici u ključnim evropskim zemljama. Oni koji su manje skloni mračnim predviđanjima vjerovat će u demokratski potencijal Zapada (koji bi se morao očitovati u porazu Orbana i u Trampovom gubitku kontrole nad Kongresom SAD).

No, ključno je, na srednjeročnom i dugoročnim planu, sljedeće: ako postojeći (anonimni, bezlični, a u Trampu, Putinu i Siju tek personificirani) centri svjetske financijske i političke moći i dalje budu kontrolirali prirodne resurse i sve sofisticiranije nove tehnologije – onda se čovječanstvu ne piše dobro, jer nam predstoji tranzicija u ovakvu ili onakvu varijantu Orwellove distopije. A treba dodati : ukidanje spomenute kontrole moralo bi voditi računa i o tome da je ona zakonomjeran rezultat dominacije logike profita. Bez problematiziranja opravdanosti održavanja te logike besmisleno je pokušavati oblikovati nekakve izgledne puteve oslobađanja od potencijalno totalitarne kontrole centara svjetske moći. Malo tu pomažu moralni apeli da se oslobodimo od pohlepe: dok se temelji onih koji drže realnu moć a zakonomjreno se rukovode pohlepom ne dovedu u pitanje – osuđeni smo na to da živimo u zatečenim okolnostima i da srljamo u bezdan.

MONITOR:  Tramp je prije primirja, pominjao i kopnenu invaziju na djelove Irana, bombardovanje energetskih postrojenja i mostova. Stradanje civila kao da je jedan od glavnih ciljeva ovog kao i drugih najnovijih ratova. U novim ratovima ljudski gubici postaju sve nesrazmjerniji. Postoji li snaga u svijetu koja bi mogla zaustaviti ovaj „pir moćnih“?

VELJAK: Kopnena invazija na Iran nesumnjivo bi i produbila i produljila ratne sukobe na Bliskom Istoku. Nema nikakve sumnje da bi ona štetila pokušajima demokratske preobrazbe Irana, jer već i dosadašnja stradanja civila u Iranu dovode do dodatne homogenizacije stanovništva i njegova okupljanja oko vjerskih vođa. Invazija bi, dakako, produbila i energetsku krizu, ali bi – kada se počne povećavati broj poginulih američkih vojnika – dovela i do jačanja antiratnih protesta u SAD (neki tu govore o obnovi antiratnih protesta  iz vremena vijetnamskog rata). Čini se da je jedina snaga koja bi mogla zaustaviti rat- građanski otpor u Sjedinjenim Američkim Državama, što bi ujedno predstavljalo snažan doprinos sprečavanju transformacije SAD u autoritarnu (a u perspektivi i totalitarnu) državu. Izostanak te nepoželjne transformacije značio bi možda i početak suočavanja s neodržljivošću logike profita nad ljudskim potrebama.

 

Vučić žanje kako je sijao

MONITOR: Milanović je otkazao samit Brdo-Brioni, pozivajući se na teške optužbe i uvrede  koje Aleksandar Vučić, upućuje Hrvatskoj. Da li je to i izraz neformalnog stava da je Vučić u Hrvatskoj postao „ persona non grata“ i početak neke vrste EU personalnih sankcija?

VELJAK: Jasno je da je i Vučić dospio na listu nepoželjnih ličnosti, i to ne samo u Hrvatskoj već i u najvećem dijelu EU. Ovdje se može primijeniti poslovica: kako si sijao, tako ćeš i žeti.

 

 

Tramp se rukovodi procjenama koja su savezništva prikladnija za rast profita njegovih prijatelja

MONITOR: Govorilo se o novom „hladnom ratu“ između Rusije i Zapada. Povratkom na vlast Donalda Trampa, tu je i najnoviji „hladni rat“, sada između EU i Evrope i SAD. Koji su suštinski uzroci dovođenja u pitanje ovog savezništva?

VELJAK: Očigledna je kriza evroatlantskog savezništva. Odgovor na pitanje o uzrocima te krize je jasan: Tramp i njegova ideologija i politika! Računica kojom se on vodi vjerojatno se svodi na procjene koja su savezništva prikladnija za rast profita Trampovih prijatelja.

Naravno, tu treba uzeti u obzir i druge faktore, kao što je među ostalima i potisnuti osjećaj inferiornosti jednoga polupismenog polukriminalca u odnosu ne evropsku civilizaciju i kulturu (što se očituje i u njegovoj neskrivenoj mržnji spram američke kritičke inteligencije i stvaralačkih umjetnika). I zato Donald Tramp i uvažava zločinački

lik i djelo Vladimira Putina. No, osnovni uzrok ne bi valjalo tražiti u bilo čijoj individualnoj psihologiji (pa, naravno, ni Trampovoj) nego u interesnom profiliranju globalnih centara financijske moći: snažna i demokratska Evropa (jednako kao i demokratska Amerika) izravno ometaju nesmetano ostvarivanje njihovih interesa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Vrijeme je isteklo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Kasno je za izbornu reformu ukoliko se budu poštovali izborni standardi, da se zakonadavni okvir ne mijenja godinu prije izbora. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine

 

 

MONIITOR: Da li DPS-ov prijedlog izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika znači nastavak parlamentarnog rada na izbornoj reformi, ili je suština tog prijedloga u nečemu drugom?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu je od dvije godine postojanja ozbiljno radio, otprilike, dva mjeseca. Nakon julskih izmjena dijela izbornog zakonodavstva, euforično je najavljen nastavak rada u septembru i od tada se ništa nije desilo.

Ako je opozicija željela nešto ozbiljno raditi, njen “protest” se morao desiti u oktobru, a ne u martu. Vrijeme za reformu je isteklo i ona se neće desiti ukoliko se budu poštovali izborni standardi – da se zakonadavna reforma ne sprovodi godinu prije izbora.

Dakle, umjesto ozbiljnog rada u Odboru, sprovodi se kvazi izborna reforma kroz “inflaciju” partijskih predloga i dominantno u svrhu političkog marketinga. Ukoliko politički subjekti nastave sa ovom vrstom političke taktike, to može završiti veoma opasnim ishodom – izostankom promjena koje se usvajaju sa dvije trećine glasova i jednostranom promjenom onih zakona koji se mijenjaju prostom većinom, a prije svih zakona o biračkom spisku i registrima prebivališta i boravišta i državljanstvu, ali i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

Imajući u vidu netransparentnu zakonodavnu proceduru u Skupštini Crne Gore, postoji realna mogućnost da vlast kroz jednostranu izmjenu zakona koji su ključni za izborni proces, bez javne rasprave i poštovanja demokratskih standarda, izborna pravila prilagodi svojim partijskim interesima i stekne dodatnu prednost u susret izborima. Ovo bi dovelo do veoma nepovoljnog ambijenta neposredno prije parlamentarnih i opštih lokalnih izbora.

MONITOR: Zašto niko ne pominje sređivanje biračkog spiska?

KOPRIVICA: Birački spisak, odnosno registar prebivališta neće biti sređen do juna 2027. kada će biti opšti lokalni i, vjerovatno, parlamentarni izbori.

Prvo bi se morale desiti transparentne izmjene Zakona o registrima što je u ovom momentu teško očekivati. Vlast je pokazala kako vidi zakonodavni proces i  koristi svaku moguću situaciju da ugrabi neku novu privilegiju. Ukoliko krenu tim putem prilikom izmjene ovog Zakona, vjerujem da nas očekuju još veće političke tenzije. Svako donošenje izbornih pravila bez konsenzusa ili jake većine vodi do pada kvaliteta i povjerenja pred izborni proces koji nas očekuje.

A, sve i da se usvoje najbolji zakoni i da vlada opšta harmonija u političkom životu, da bi se kvalitetno kontrolisalo prebivalište, da bi se obišla svaka adresa u državi više puta, da bi se kod “sumnjivih” sproveo kvalitetan proces kontrole uz prikupljanje potrebne dokumentacije i zaštitu prava birača i prevenciju zloupotreba, potrebne su godine.

Kad pogledamo kako vlast donosi zakone, pomislim da je možda bolje da se ovdje ništa ne radi do sljedeće političke harmonije vlasti i opozicije, jer su mogućnosti za ozbiljne zloupotrebe ogromne. Zato brinu najave o jednostranoj izmjeni izbornih  zakona.

MONITOR: Šta bi nam donijele otvorene liste, odnosno, da li je izvjesno da bi građani bili na dobitku tom promjenom?

KOPRIVICA: CDT se godinama zalaže za uvođenje otvorenih lista, ali ne smatramo da bi one preko noći riješile sve naše probleme. Recimo da one mogu biti početak kraja partitokratije u Crnoj Gori, ali samo ako građani budu znali i željeli da ih na taj način upotrijebe.

Otvorene liste donijele bi otvaranje “unutarpartijskog tržišta”. Kandidati bi se borili i za sebe, a ne samo za partiju, što bi podrazumijevalo da se moraju truditi da njihov rad bude kvalitetniji, što podrzumijeva i politički integritet.

U suštini, partijama bi bilo veoma teško da obećavaju i, najčešće, ne ispunjavaju obećanja koja su data u predizbornoj kampanji, kao što je to sada slučaj. Onaj koji je obećao i slagao ima ime i prezime, ne bi se mogao sakriti iza partije i morao bi direktno podnijeti račun ljudima koji su mu vjerovali. Ovim se otvara mogućnost da neko bude kažnjen za loš ili nesavjestan rad. Vjerujem da bi se promijenio i sadržaj predizbornih kampanja jer bi one morale biti mnogo realnije i konkretnije.

Naravno za sve ovo je potreban informisan i zainteresovan građanin. Demokratija je proces na koji se ljudi trebaju naviknuti, pa ne treba očekivati neko “čudo” prilikom prve primjene. Ali, kad ljudi zaista shvate da direktno utiču na sastav parlamenta, to može biti veoma bitan preokret.

MONITOR: Da li prijedlog DPS-a predstavlja korak u dobrom pravcu?

KOPRIVICA: Predlog DPS-a načelno predstavlja sublimaciju dosadašnjih predloga koji su se mogli čuti ili pročitati na javnoj sceni, i koji mahom polaze od pretpostavke uvođenja poluotvorenih lista, odnosno otvaranja mogućnosti da birač glasa za listu i da ima mogućnost za preferencijalne glasove unutar nje.

Poluotvorene liste nijesu cilj CDT-a, ali smatramo da u datim političkim okolnostima predstavljaju ispravan prvi korak koji bi, nakon nekoliko iteracija primjene, vodio ka uvođenju stvarnih otvorenih lista. Naša politička scena će prodisati kad birač bude imao mogućnost da sa ponuđene liste bira 81 poslanika i poslanicu, a da su korekcije moguće samo zbog poštovanja principa rodne ravnopravnosti i afirmativne akcije.

DPS predlog ima i značajne nedostatke i mora biti korigovan jer u njemu leže neke partitokratske tendencije. Mi smo objavili dokument u kome detaljnije analiziramo sve mane ovog predloga. U najkraćem, neke od ključnih preporuka su: predlogom predvidjeti uvođenje individualnih kandidatura, pojačati zaštitu principa rodne ravnopravnosti radi sigurnog ostvarenja kvote od 40 odsto žena u parlamentu tokom čitavog mandata, poboljšati rješenja kojima se reguliše raspodjela mandata unutar koalicione liste – brisati odredbu kojom se garantuje ulazak u parlament nosiocu liste, preispitati predloženi sadržaj glasačkog listića.

MONITOR: Kako bi se reklamirala i finansirala nastojanja partijskih kandidata da se na izbornoj ljestvici popnu koju stepenicu iznad partijskog rejtinga?

KOPRIVICA: Dio naših sugestija podrazumijeva da bi trebalo korigovati pravila o medijskom predstavljanju lista u toku izborne kampanje.

Veoma je važno da se na ovaj način ostavi mogućnost kandidatima ili grupama kandidata sa jedne liste da biračima predstave i svoje “lične” programe i animiraju ih da uzmu što veće učešće u preferencijalnom glasanju. Važeći zakon je u dijelu medijskog predstavljanja trenutno dizajniran za predstavljanje zatvorenih partijskih lista, i ne garantuje balansirano i ravnopravno predstavljanje svih kandidata/kinja na listama. Bez ovih izmjena otvara se prostor da partije dovedu u neravnopravan položaj pojedine kandidate sa liste i na taj način posredno kanališu građane i utiču na njihove preferencijalne glasove.

Takođe, potrebno je korigovati i Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja na način koji će obezbijediti da dio sredstava koje partije dobijaju za izborne kampanje bude ravnopravno stavljen na raspolaganje svim kandidatima na listama u svrhu predstavljanja njihovih “ličnih” programa.

MONITOR: Otvara li to prostor za neke neformalne, moguće i  neželjene, uticaje?

KOPRIVICA: Otvorene liste nijesu savršene. I u teoriji i u praksi one imaju svoje slabe tačke. Dio njih smo željeli “neutralisati” predlozima za poboljšanje DPS rješenja. Dio njih je sistemski i teško ih je eliminisati.

Uvijek postoji prostor za zloupotrebe demokratskih principa, pa tako  i na ovom polju. Međutim, nevjerovatne zloupotrebe se dešavaju i bez postojanja (polu)otvorenih lista. Kod nas nema ama baš niti jedne oblasti funkcionisanja države u kojoj partitokratija nema čvrstu kontrolu nad procesima. Dakle, teško da može biti gore, pa u tom kontekstu rizik nije dramatičan – dramatične stvari već svakodnevno živimo.

Na kraju svega, ako ova zemlja i njene političke elite žele u Evropsku uniju i ako žele učestvovati na izborima za Evropski parlament, neki oblik preferencijalnog glasanja moraće biti dio našeg izbornog sistema.

MONITOR: Koliki su izgledi da se obećana reforma izbornog zakonodavstva završi do sledećih izbora?

KOPRIVICA: Kasno je za izbornu reformu. Realna šansa da se ona sprovede prije narednih izbora već je propuštena, i to ne zbog objektivnih ograničenja, već zbog izostanka političke volje u prethodne dvije godine. Kod ključnih pitanja nije dovoljno usvojiti rješenja na papiru, potrebno je vrijeme da se ona primijene i daju rezultate, a to vrijeme je nepovratno izgubljeno.

Želim spomenuti oblast koja se gotovo ne spominje a ima suštinsku važnost u modernim izborima – zaštitu izbornog procesa od dezinformacija i stranog uticaja. Umjesto sistemskog pristupa i pravovremenog djelovanja, svjedočimo zakašnjelim i parcijalnim reakcijama, bez iole stabilnog pravnog temelja. Za pune dvije godine nije urađen ni minimum – da se makar postave osnovna pravila igre u ovoj oblasti.

Kako sada stvari stoje, ulazimo u izbore 2027. godine sa zakonodavstvom koje detaljno uređuje zastarjele oblike kampanje – od megafona do ogromne količine besplatnih sati za partijsku propagandu na javnim servisima – dok istovremeno potpuno ignoriše prostor u kojem se kampanje danas dominantno odvijaju: digitalni informacioni ekosistem, društvene mreže i dezinformacije.

MONITOR: Ako sve to stavimo u kontekst EU integracija – šta vidite? 

KOPRIVICA: EU integracije se otaljavaju, ali i fingiraju. Osim što najznačajnije promjene nijesu ni usvojene, ponovo se dešava situacija da se propisi trebaju mijenjati ubrzo nakon usvajanja po modelu IBAR zakona koji su mijenjani nakon “slavodobitnog” usvajanja.

Parlament je u julu 2025. usvojio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a već u novembru je Evropska komisija pozvala na dodatne izmjene ovog zakona, kako bi se značajno povećala transparentnost i kontrola trošenja sredstava političkih partija i spriječila zloupotrebe državnih resursa.

Sasvim sigurno, daleko smo od prave izborne reforme, a kako će to EU okarakterisati nama bi trebalo da je manje važno. Prioritet bi morala biti  suštinska promjena i otklanjanje izbornih nedostataka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo