Povežite se sa nama

Izdvojeno

BIRN: ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. pokrenulo istragu povodom zločina u Bukovici, a u aprilu 2010. godine podignuta je optužnica protiv pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada Brkovića i Đorđija Gogića, kao i pripadnika rezervnog sastava Policije Crne Gore Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića.

Oni su optuženi za nehumano postupanje prema civilnom stanovništvu muslimanske nacionalnosti, uključujući torturu, nasilje, pljačku, batinanje, prijetnje ubistvom i prouzrokovanje teških patnji, što je rezultiralo iseljavanjem muslimanskog stanovništva iz Bukovice.

U istrazi je ispitano 40 svjedoka, u svojstvu svjedoka i oštećenih, a tužilac nije zahtijevao pritvor osumnjičenih tokom istrage. Tokom suđenja kao svjedok je saslušan i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, koji je tokom ratnih dešavanja u Bukovici bio komandir policije u Pljevljima. Iako su ga neki od svjedoka optuživali da je učestvovao u pretresanju kuća i maltretiranju stanovnika Bukovice, Veljović je tokom svjedočenja tvrdio da je policija djelovala u skladu sa pravilima službe.

„Moram istaći da je služba imala problema i oko paravojnih formacija iz BiH, koje su upadale, što je uticalo na pojačan strah i sigurnost za čitavo stanovništvo Bukovice. Kada kažem paravojnih formacija, mislim na formacije kako srpske, tako i muslimanske“, kazao je Veljović tokom svjedočenja.

„Vršena su iseljavanja muslimanskog stanovništva prema Sarajevu, Goraždu ili Pljevljima ili u pravcu Turske, ali sve na osnovu njihove dobrovoljne odluke ili slobodne volje“, dodao je.

Viši sud u Bijelom Polju je u decembru 2010. godine donio oslobađajuću presudu, navodeći da nema dokaza koji bi potvrdili da su okrivljeni svojim radnjama počinili zločin protiv čovječnosti kao i da oštećeni u svojim iskazima nisu podržali navode optužnice.

Zbog proceduralnih razloga presuda je ukinuta u junu 2011. godine, a nakon ponovnog suđenja Viši sud u Bijelom Polju je u oktobru 2011. godine ponovo donio oslobađajuću presudu. Sud je tada, između ostalog, utvrdio da se stanovnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali iz Bukovice zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno.

Sud je tada ocijenio da su pripadnici vojske i policije radili prema pravilima službe kao i da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave da se u kućama nekolicine oštećenih krije oružje, što je i potvrđeno pronalaskom oružja kod njih.

Apelacioni sud je u martu 2012. odbacio žalbu tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je Vrhovno državno tužilaštvo podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud ga je u januaru 2013. godine odbio kao neosnovan.

Ivan Radulović iz Građanske alijanse (GA) smatra da sudski epilog zločina u Bukovici šalje poruku o nekažnjivosti i narušavaju povjerenje u pravosuđe.

„Odsustvo pravde za žrtve, uz neadekvatno priznanje njihovih patnji, dodatno otežava proces pomirenja, jer se osjećaj nepravde ne sanira. Iako su prošle godine, zločini u Bukovici i širi kontekst ratnih zločina ostaju ključna tema u procesu izgradnje pravde i pomirenja u postkonfliktnom društvu“, kazao je Radulović BIRN-u.

Tri decenije nakon zločina u Bukovici većina stanovnika koja je izbjegla iz tog područja ne želi ponovo da priča o zločinima. Jedan od sagovornika BIRN-a, koji je želio da ostane anoniman, tvrdi da nikad nisu istraženi svi zločini u tom kraju, navodeći kao primjer selo Vitine koje se nalazi sa druge strane Ćehotine, u odnosu na Bukovicu. On tvrdi da su u tom selu ubijeni Šaćim Ramović i Omer Durak a da su ubice došle iz Bosne sa namjerom da pljačkaju. Tokom napada spaljeno je to pogranično selo u kome je bilo devet kuća, od kojih pet na bosanskoj, a četiri na crnogorskoj strani. Za napad na selo Vitine do danas niko nije odgovarao.

Jedan od svjedoka na suđenju optuženima za ratne zločine u Bukovici, Jakub Durgut, je u knjizi Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja, između ostalog, naveo i da je u tom području tokom rata zapaljeno osam kuća i seoska džamija u selu Planjsko. Durgut je preminio u septembru 2019. godine.

„Pored fizičkog zlostavljanja u njihovim kućama, rezervisti su ih tjerali da tuku jedni druge. Tako da Ešref tuče svog brata Hasana i obrnuto. To su morali raditi pod prijetnjom i to drvenim motkama. Poslije ovog incidenta, zlostavljani su pješke pobjegli ostavljajući nepokretnu i pokretnu imovinu, koja je kasnije opljačkana. Svi oni su se kasnije odselili u Tursku“, tvrdio je Durgut.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva su 4. februara saopštili da će obnoviti istragu ratnih zločina u Bukovici, kao i onih koji su počinjeni u Morinju, Kaluđerskom lazu i tokom deportacije izbjeglica iz Herceg Novog. Iz tužilaštva su kazali da su obrazovani specijalni istražni timovi, koji će analizirati krivične postupke koji su pravosnažno završeni i tražiti nove dokaze kroz pretragu baze podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.

Radulović smatra da obnavljanje istraga izaziva optimizam, ali da će one biti otežane zbog protoka vremena.

„Nužno je sagledati širu sliku. Više od tri decenije prošlo je od događaja u Bukovici, što uveliko otežava prikupljanje novih dokaza i svjedočenja. Mnogi ključni svjedoci, poput Jakuba Durguta, koji je posvetio značajan dio svog života dokumentovanju ovih zločina, nažalost nijesu više među nama“, kazao je Radulović.

Vlada Crne Gore je 2008. godine pokrenula projekat rekonstrukcije 106 uništenih kuća u Bukovici, kako bi se omogućio povratak porodicama koje su izbjegle sa tog područja tokom ratnih dešavanja. Projekat vrijedan 4.5 miliona eura obuhvatao je izgradnju kuća, sanaciju puteva i elektro-distributivne mreže. Do kraja 2015. godine izgrađeno je 85 kuća u Bukovici, ali se vratilo samo šest porodica.

U periodu od 2006. do 2007. godine protiv države Crne Gore podnijeto je deset tužbi za naknadu štete zbog ubistva bliskog lica, mučenja i uništenja imovine. Iako su prvostepeni sudovi u nekoliko slučajeva odredili da država mora platiti nadoknadu od 15 hiljada eura zbog ubistava civila, 10 hiljada eura zbog torture i 1.530 eura za uništenu imovinu, sve te presude su ukinute po žalbi države Crne Gore. U drugim slučajevima je postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka a sve tužbe su odbijene nakon oslobađajuće presude optuženima za ratne zločine u Bukovici.

I članovi porodice ubijenog Džafera Đoga tužili su državu Crnu Goru, a Osnovni sud u Podgorici je u maju 2011. utvrdio da je država bila dužna da preko svojih organa svim građanima pruži sigurnost, ali da je njena konkretna odgovornost za nastalu štetu u tom slučaju ,,podlegla zastari”.

Tri decenije nakon zločina u Bukovici Vilha Đogo uglavnom ljeti svrati u rodne Tvrdakoviće, selo koje je prije rata bilo mješovito.

„Ostala je kuća, odem da očistim groblje.  Uradila sam ploču na mjestu gdje mi je otac poginuo i na grobu. Razočaraš se ko ti je bio komšija, s kim smo živjeli. Odrastali smo zajedno, jeli, pili, mijenjali i pozajmljivali odjeću, išli na posao, pokazivali djeci zadatke i na kraju tako. Obučeš uniformu, dobiješ pušku i cijeli svijet je tvoj“, tvrdi Vilha Đogo. „Djeca su, kad je počeo rat, obukla uniforme, nikada se više nisu pozdravili. Poslije su htjeli da se pomire, ali mi ne pada na pamet. Devedesete su bile ispit ko je čovjek, a ko nečovjek. Svako je svoje pravo lice pokazao“, dodaje.

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

FOKUS

PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naum da se najvrjedniji, preostali, prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača

 

 

Premijer Milojko Spajić sprema nam, pohvalio se prošle nedjelje u Američkoj privrednoj komori u Podgorici, majku svih sporazuma. Na nama je samo još da saznamo koliko će nas to zadovoljstvo koštati.

„Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima”, kazao je Spajić. I otišao neđe, odbijajući da odgovara na pitanja prisutnih novinara.

Nije tajna da, otkako se na javnoj sceni pojavio kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, Spajić pokušava realizovati namjeru da makar jedan veliki posao izgradnje saobraćajne infrastrukture kroz Crnu Goru povjeri američkom Bechtelu. Riječ je o kompaniji svjetskog renomea, sa snažnom  političkom podrškom u vladajućim strukturama SAD (posebno kada su republikanci na vlasti).

Istovremeno, Bechtel  je ozloglašeni partner zemalja Zapadnog Balkana – od Hrvatske, preko Albanije i Sjeverne Makedonije, do Srbije i Rumunije – u kojima je, uglavnom direktnim pogodbama, dobijao poslove gradnje autoputeva u kojima su cijena i rokovi izgradnje rasli do neslućenih visina. I još rastu. Kada vas Bechtel uzme pod svoje, sve što je bilo nezamislivo/neizdrživo postaje – prihvatljivo. A troškovima, zaogrnutim velom poslovne tajne, nema kraja.

Kako se priprema uvođenja u posao Bechtela odužila, Spajić je krenuo u pripremu terena za nove poslove, ugovarajući ih po istom kalupu. Tri sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), po jedan(za sada) sa Mađarskom i Francuskom zasnovani su na identičnoj matrici. Vlada Crne Gore javnosti nepoznat projekat proglašava poslom od javnog interesa. Po tom osnovu on se, sa kompanijom koju nam preporuči vlada zemlje-partnera, može realizovati bez tendera, mimo pravila o javnim nabavkama, uz oslobođenje od poreza na dodatnu vrijednost (PDV) i carina. I obavezu države da o svom trošku izvrši eksproprijaciju i izgradi neophodne infrastrukturu.

Prema tim projektima, neidentifikovanim strateškim partnerima biće ponuđeno da grade stambeno-hotelska naselja na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori, razvijaju projekte obnovljive energije i grade data centre ili se pojave kao izvođači (vjerovatno i projektanti) infrastrukturnih projekata čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura.

Neposredan povod za aranžmane vlada sa vladom (tzv. G2G sporazumi, odnosno, government to government) Crne Gore i UAE bio je naum Muhameda Alabara da na ulcinjskoj Velikoj plaži iskopira projekat Beograd na vodi. Moguće, čak, uz iste (skrivene) finansijere i podizvođače. O tom poslu sanjali su i čelnici DPS dok su bili na vlasti. Nije isključeno da lani, kada su Spajić i Alabar aktuelizovali ideju betonizacije Velike plaže, i oni nijesu imali neki interes u tom projektu. Koji je ponovo, nakon pritska domaće i međunarodne javnosti, makar privremeno odložen.

Zajedničko potpisanim sporazumima, baš kao i ovom koji će, prema najavama, biti ugovoren sa SAD, je to što na vrlo sličan način dovode u pitanje poštovanje Ustava i postojeće domaće i EU legislative. Obećavajući nekome ogroman ekstraprofit

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), nakon uvida u Nacrt sporazuma koji je sačinio američki Stejt Dipartment i konsultacija sa ekspertima za ekonomiju i međunarodno pravo, navode kako su „glavni problemi mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne“.

Vrlo slične primjedbe slušali smo prije godinu dana, nakon što je Vlada Crne Gore sa UAE potpisala Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Taj sporazum je, odlukom vladajuće većine u parlamentu 3. juna prošle godine, dobio formu Zakona.

Prethodno su eksperti Evropske komisije (EK) izrazili ozbiljne rezerve o sadržini tog dokumenta. Uz ogradu da taj Sporazum „ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”, jasno je upozoreno da će „određene odredbe (Sporazuma) morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.

Jasno je ukazano i na mogućnost da bi neko mimo zakonima propisanih procedura mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa. Što bi imalo vrlo konkretne posljedice. Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”, naveli su eksperti EK uz jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.

Kako je evropski jezik diplomatije ostao nerazumljiv predstavnicima Vlade i vladajuće većine u parlamentu, potražena je pomoć (ocjena) Ustavnog suda.

Priznajemo, nijesmo bili optimisti po tom pitanju. „Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ…“, pisao je Monitor u aprilu prošle godine.

Jedanaest mjeseci kasnije uz Ustavnog suda stiže informacija da nijesu uspjeli donijeti odluku „ o ustavnosti niti o neustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE. Glasanje je završeno rezultatom 3:3. Neriješeno, i u bukvalnom smislu riječi. „U skladu sa tim predmet će ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav“.

Rezultat glasanja  3:3 u Vladi su protumačili kao dokaz da je sporni međudržavni sporazum sa UAE u skladu sa Ustavom. „Danas je stigla i institucionalna potvrda da je crnogorska Vlada ovim dokumentom zaštitila svoje interese i da nije garantovala povlašćenu poziciju bilo kojoj zemlji ili pojedincu, kao što se to moglo čuti u brojnim javnim istupima određenih političkih grupacija”, zvanično je saopšteno iz Vlade. Premijer se, pride,  istim ishodom pohvalio i na svom X profilu.

Zato su iz Ustavnog suda morali da pojasne neupućenima: predmet nije riješen pošto  sud nije kompletan (u suprotnom, glasanje bi prevagnulo na jednu ili drugu stranu).  „U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu”, navodi se u saopštenju Ustavnog suda.

Premijer i njegova Vlada već su bili preokupirani novim poslovnim prilikama. Počev od ove koju ugovaraju sa SAD. Na osnovu prethodnog iskustva, skoro da se može predvidjeti tok predstojećih događaja.

Prošlog marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas je pokušao uvjeriti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena  “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.

Onda se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5  milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti  najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE. Računajući pretpostavljene investicije u turizam, stanogradnju, energetiku…

Kao da se ništa nije dogodilo, premijer se obratio poslanicima (preko društvenih mreža): “Mislim da 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.

Iako je potvrđen u parlamentu (spornom većinom o kojoj će se, nekad, izjasniti Ustavni sud), od tog  fenomenalnog Sporazuma do sada nijesmo imali nikakve koristi. Osim saznanja da naš premijer uspijeva iskopirati retoriku predsjednika SAD.

Naum da se najvrjedniji (preostali) prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača.

„EU nudi najpovoljniji finansijski paket bespovratnih sredstava, tehničke pomoći i kredita u partnerstvu s međunarodnim finansijskim institucijama“, ponovio je nedavno šef delegacije EU u Podgorici Johan Satler. „Kada je riječ o ponudama investitora iz trećih zemalja, ključno je poštovati obaveze koje Crna Gora ima u kontekstu evropskih integracija, uključujući primjenu najviših standarda transparentnosti i zaštite životne sredine“.

Pametnome dosta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERE I ZATAŠKAVANJE U SPC-u: Vučić, Porfirije i kineske rakete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porfirije  se nije našao na tapetu jer je propovijedao jevanđelje ljubavi. Naprotiv. Optužba ljubljanskog tužilaštva se tiče krivičnog djela zlostavljanja na radnom mjestu za koje se tereti i Crkvena opština Ljubljana kao pravno lice, jer je djelo u njeno ime i za njen račun vršio Porfirije, tadašnji rukovodilac. Zaprijećena kazna je do tri godine zatvora. Tužilaštvo optužuje Porfirija da je, u svojstvu mitropolita, prekršio prava paroha Željka Lubarde  jer mu je uručio  otkaz ugovora o radu, zato što se on protivio premještaju u drugu parohiju

 

 

U nedjelju je, tokom posjete manastiru Pinosava kod Smederevske Palanke, srbijanski vladar Aleksandar Vučić prvi put javno stao u zaštitu patrijarha Srpske crkve (SPC) zbog niza skandala koji potresaju vrh ove najveće i de fakto režimske vjerske zajednice.  Portal Nova.rs je prošle sedmice dobio zvaničnu potvrdu iz Slovenije da je  Okružno državno tužilaštvo u Ljubljani početkom januara podnijelo optužni prijedlog protiv patrijarha Porfirija Perića. Optužbe se odnose na period kada je Perić bio mitropolit zagrebačko – ljubljanski. Vučić je na molbu novinara za komentar rekao da je potez slovenačkog tužilaštva “napad – jedan u nizu onih koji treba da ruši ono što je sveto u srpskom narodu, pa i u srpskoj državi”. Vučić je sva korupcionaška previranja i optužbe za kriminal u državi i crkvi objasnio kao napade na njega, vojsku i sada napad da se sruši patrijarh i srpska crkva.

Patrijarh se nije našao na tapetu jer je propovijedao jevanđelje ljubavi i borbu protiv nepravde. Naprotiv. Optužni prijedlog ljubljanskog tužilaštva se tiče krivičnog djela zlostavljanja na radnom mjestu (čl. 196 i 197) za koje se tereti i Crkvena opština Ljubljana kao pravno lice, jer je djelo u njeno ime i za njen račun vršio Porfirije kao tadašnji rukovodilac. Zaprijećena kazna za ovo djelo je do tri godine zatvora. Tužilaštvo optužuje Porfirija da je, u svojstvu mitropolita, prekršio prava zaposlenog paroha Željka Lubarde u Crkvenoj opštini Ljubljana u periodu od 2014. do 2017. god. i naložio da se Lubardi uruči otkaz ugovora o radu, navodno iz poslovnih razloga.

Tužilaštvo smatra da je  razlog otkaza osvetnički potez jer se Lubarda protivio premještaju u drugu parohiju. U izveštaju tužilaštva navodi se da je prvo planiran premeštaj u Novo Mesto, a zatim u Koprivnicu (Hrvatska). Premještaj nije bio posljedica objektivnih potreba službe, već subjektivnog razloga. Navodi se da je od oktobra 2014. Lubarda trpio psihičko nasilje, ponižavanje i nejednako postupanje. Razlog takvog postupanja Porfirija prema Lubardi je zbog njegove saradnje u krivičnom postupku protiv sveštenika Perina Boškovića. Slovenački državni organi su tada pronašli imovinu koja je smatrana sumnjivom – 848 hiljada eura. Na bankovnom računu koji je glasio na ime Boškovića blokirano je oko 441 hiljada eura. Boškovića je na kraju slovenački sud pravosnažno osudio zbog pronevjere crkvene imovine – tačnije 33,689 eura. Dobio je šest mjeseci zatvora, uslovno dvije godine.

Perić je pokušao zataškati pronevjeru, ali Lubarda nije bio kooperativan. “Porfirije je otvoreno zabranio da svjedočim na sudu”, rekao je Lubarda kome je zbog toga kasnije uručen otkaz. Nakon toga je ovaj sveštenik pokrenuo spor pred Radnim i socijalnim sudom u Ljubjani. Sud je u presudi od 9. januara 2020. utvrdio niz radnji koje predstavljaju mobing. SPC se žalio drugostepenom sudu i Vrhovnom sudu Slovenije. Vrhovni sud je 16. februara 2021. presudio u korist Lubarde da je bio žrtva zlostavljanja na radu i da mu SPC mora isplatiti 13 hiljada eura odštete.

Srbijanskom gospodaru sve navedeno “samo lijepo govori o našem patrijarhu, to je sve što mogu da vam kažem”. Onda nastavlja: “Ako nekad niste sigurni za koga treba da budete,… čijim delom da se ponosite i dičite, dovoljno je da pogledate šta oni koji nam nisu prijatelji, da ne kažem težu riječ, o nama govore”. Nakon što je Slovence proglasio za neprijatelje srpstva, Vučić se prebacio na Hrvate i kazao da je to što oni kude Porfirija “dovoljno zaslužuje poštovanje i čast u srpskom narodu, a da je sve jasno kakvo mišljenje treba da se ima o onima koje Hrvati hvale”. Potom se  prebacio na Kosovo: “ Nikada ne smijemo da zaboravimo martovski pogrom Srba na KiM 2004. godine. Ne treba nikome da se svetimo, ali  moramo da pamtimo”.

Po slovenačkoj presudi Vučićev patrijarh se i te kako osvetio nekooperativnom svešteniku. Bošković je puno bolje prošao. Nastavio je raditi bez ikakvih posljedica sve do penzije. Nije čak ni disciplinski odgovarao na crkvenom sudu. Teško i da bi mogao doći pred crkveni sud kad se vidi Porfirijev izbor za rukovodioca crkvenog suda sadašnje beogradsko – karlovačke mitropolije.

Od kada je sadašnji patrijarh došao na čelo SPC-a 2021.,  izabrano je čak 14 vikarnih (pomoćnih) episkopa. Porfirija trenutno opslužuje nevjerovatan broj od sedam vikarnih episkopa samo za njegovu Mitropoliju beogradsko – karlovačku.  Portal Nova.rs je nedavno objavio faksimile zapisnika o saslušanju tada maloljetnog svjedoka označenog inicijalima R.S. radi zaštite. On je svjedočio 2003. godine pred Opštinskim sudom u Vranju u okviru predmeta Ki br. 14/03. Isti predmet je u Opštinskom sudu u Nišu zaveden pod brojem K 247/03. R.S. je istražnim organima opisao susret u manastiru Prohor Pčinjski sa tadašnjim monahom i sadašnjim Porfirijevim vikarnim episkopom Aleksejem Bogićevićem. „Kada sam ušao u sobu i sagnuo se da pogledam posteljinu, tada me je Aleksej poljubio u vrat“ navodi svjedok koji je tim postupkom ostao zatečen. Dalje se navodi da mu je Bogićević „dao..neke gaćice i rekao da su mu male zbog njegovog polnog organa”. R.S. se požalio vranjskom episkopu Pahomiju Gačiću. Navodi se da mu je Pahomije obećao da će se o tome obaviti razgovor s Bogićevićem i da će Bogićević biti udaljen iz manastira.  Dalje svjedok opisuje kako je u decembru 1995., u prostorijama eparhije bio izložen seksualnom napastovanju od strane Pahomija. Nakon ovog događaja od R.S. je traženo da potpiše izjavu u kojoj se zaklinje  „na krst i Jevanđelje“ da se ništa od navedenog nije dogodilo i da nije bio izložen bilo kakvom zlostavljanju. Svjedok je to odbio.

Aleksej Bogićević je sada, osim pozicije vikara patrijarha i predsjednik Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Pedofilsku aferu vladike Pahomija je kasnije, po brojnim navodima, srpska vlada zataškala. Za seksualna napastvovanja niko nije odgovarao. SPC se uopšte nije oglašavala a kamo li sazvala crkveni sud da ispita navode. Dok je trajala pedofilska afera sa Pahomijem srbijanski patrijarh Irinej Gavrilović je došao u posjet mitropolitu crnogorskom Amfilohiju Radoviću sa kojim je već bio u nesaglasju po mnogim pitanjima. Malo prije toga je Amfilohije izazvao buru u javnosti zbog napada na Paradu ponosa koju je uporedio sa “sodomskim smradom” nakon čega su reagirale brojne NVO. Zajedno s tadašnjim patrijarhom je stigao i Pahomije vranjski koga je patrijarh vidno paradirao pored sebe, što je u crkvenim krugovima protumačeno kao poruka Beograda Amfilohiju da spusti loptu.   

Drugi Porfirijev vikarni episkop Nikon Cvetićanin je takođe ušao u fokus javnosti. Nedavno je objavljeno da je upisan kao vlasnik firme koja od njegovog dolaska na čelo preduzeća formalno posluje bez prihoda i sa gubitkom. Javno dostupni bilans stanja pokazuje da firma nema evidentiranu imovinu, nema potraživanja od kupaca, ne bilježi prodaju, a od gotovine ima svega 2.000 dinara. Istovremeno je u obavezi da vrati kratkoročni dug od više od pet miliona dinara, prema finansijskom izvještaju iz 2024. Firma je osnovana 2002. godine, i, po podacima Agencije za privredne registre (APR), nem nijednog zaposlenog. Registrovana je za proizvodnju deterdženata, sapuna, sredstava za čišćenje i poliranje.

Sinod (crkvena vlada) je  nedavno smijenio vladiku žičkog Justina Stefanovića. To je pravdano tvrdnjom da je Justin tobože neovlašćeno osnovao tri privredna društva i da je prikrivao njihovo poslovanje dok se on upisao kao stvarni vlasnik. Sajt APR-a negira navode Sinoda. Jednostavnom pretragom može se vidjeti da je vlasnik pomenutih firmi SPC – Eparhija žička. Justin je poznat kao kritičar režima Vučića. O smjeni Nikona za istu stvar za sada nema ni govora.

Sinod  se 5. marta sastao u Bijeljini (BiH). Do sada je bez presedana da se crkvena vlada sastaje van Srbije. Sastanak je održan u raskošnoj palati koju je izgradio episkop Vasilije Kačavenda, akter navodnih silovanja maloljetnika, i drugih homoseksualnih afera. I sami episkopski dvor je bio mjesto homoseksualnog orgijanja po snimcima koji su objavljeni prije nego će Kačavenda biti skrajnut u penziju, uz sve privilegije. Na sajtu Patrijaršije nije objašnjeno zašto je tamo bio sastanak osim da su „razmatrana tekuća pitanja iz života SPC-a”. Član Sinoda od prošle godine je i lojalista braće Vučić, episkop budimljansko – nikšićki Metodije Ostojić. Navodno se priprema i materijal za Arhijerejski sabor u maju gdje bi se moglo desiti da se Mitropolija crnogorsko – primorska (čiji arhijerej Joanikije Mićović je takođe neposlušan Vučiću) skrati još za manastir Ostrog i Boku Kotorsku. Tako se liši većine finansijskih prihoda.

Vučićevi režimski mediji udaraju na sve bubnjeve da Srbija dobija moćne supersonične kineske rakete CM-400 od kojih se , po kazivanju njegovih propagandista,  tresu gaće Hrvatima i svima drugima.

Srbija postaje velesila Evrope, dok će komunističke kineske rakete braniti gospodara i njegovog patrijarha. I zataškati sve prljavštine režima.

   Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ ZORANA BRAUNOVIĆA, BIVŠEG NAČELNIKA KOLAŠINSKE POLICIJE: Nepodobni profesionalac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok mediji bliski prethodnom režimu vode negativnu kampanju protiv Braunovića, sadašnji bezbjednosni vrh bivšeg komandira drži na ledini neutemeljenih sumnji i još sumnjivijih pocesa. Sve kunući se u profesionalizaciju policije i „čišćenje“ spornih kadrova prethodnog režima. „Ničiji“, nigdje nijesu dobro došli

 

 

Zoran Braunović, bivši načelnik Odjeljenja bezbjednosti Kolašin uputio je početkom mjeseca zahtjev Odjeljenju za unutrašnju kontrolu policije MUP-a, tražeći da se izvrši potpuni nadzor slučaja koji kolašinsko tužilaštvo vodi protiv njega i dvoje službenika tamošnje policije. To je jedna u nizu urgencija i zahtjeva koje je Braunović uputio gotovo svim institucijama u zemlji, tražeći da se utvrdi istina. Institucije ćute, ostavljajući  bivšeg načelnika, svojevremeno nagrađenog kao najboljeg  komandira policije u Crnoj Gori, javnim sumnjama, medijskoj propagandi  i više nego sumnjivim procesima.

Braunović je više puta bio na meti prethodnog režima, a nedavno se ponudio da svjedoči pred Anketnim odborom Skupštine o slučaju „crne trojke“, priči o nasilju i pritisku na kritičare u vrijeme bivše vlasti. Parlament ponudu još nije prihvatio, uprkos tome što je slučaj razmatran na Anketnom odboru, a vlast ga prilično medijski i politički eksploatisala. Nakon svjedočenja bivšeg visokog policijskog funkcionera Milana Paunovića u parlamentu o slučaju „crne trojke“, mediji iz kruga bivšeg režima vodili su negativnu kampanju protiv Braunovića, kao potencijalnog svjedoka. Upravo se pozivajući  na postupak koji vodi kolašinsko tužilaštvo protiv njega po anonimnoj prijavi, zbog obračuna  prekovremenih sati.

Aktuelni vrh bezbjednosnog sektora Braunovića je ostavio na ledini neutemeljenih sumnji, dok se deklarativno bori za profesionalizaciju policije i „čišćenje“  spornih kadrova prethodnog režima. Opozicija, civilni sektor i struka sve češće problematizuju iskrenost te deklarativne politike, optužujući ih za politizaciju  i stavljanje policije pod kontrolu jedne partije. U takvom konceptu, ničiji nijesu dobrodošli.

Braunović je bio i jedan od kandidata za šefa Uprave policije u punom mandatu, ali je povukao kandidaturu, nakon što je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  javno proglasio novog šefa i prije okončanja konkursa. Dan prije nego što je  uputio zahtjev unutrašnjoj kontroli, početkom ovog mjeseca, Braunović je uputio urgenciju i ministru Šaranoviću,  kao „posljednji pokušaj“ da se stvar riješi unutar kuće. Na prethodne slične zahtjeve nije dobio odgovor.

„Podsjećam da sam zajedno sa kolegama označen i faktički optužen za postupanja koja su vršena uz nadzor i saglasnosti nadležnih struktura MUP-a i Uprave policije. Smatram da je potpuno i nepristrasno utvrđivanje činjenica jedini način da se zaštiti zakonitost sistema i profesionalni integritet službenika“, navodi se u tom dopisu. Bivši načelnik kolašinske policije ukazuje i da su nakon njegovog ranijeg obraćanja ministru uslijedile radnje koje smatra  neuobičajenim i zabrinjavajućim.

„Preko pomoćnika direktora Dragana Gorovića, a putem koordinatora OKC Milana Delića, inicirane su pojačane i svakodnevne kontrole, uz poruke koje su se mogle shvatiti kao pritisak na službenike u pogledu eventualne solidarnosti sa mnom. Takvo postupanje doživljavam kao dodatni vid institucionalnog pritiska“, konstatuje u dopisu Šaranoviću.

Braunović je smijenjen prošlog ljeta. Prethodno je unutrašnja kontrola, pa kolašinsko tužilaštvo, odnosno tužiteljica Maja Šćepanović,  pokrenulo istragu o obračunu prekovremenih, noćnih i prazničnih sati  protiv njega , službenice OB Kolašin Ljubice Bojić i komandira Vanje Miletića, iako su oni, kao i ostali u kolašinskoj policiji, isplaćivani na isti način, po obračunima koje je prethodno odobrilo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Miletić je u međuvremenu izuzet iz optužnog predloga. Monitor je imao uvid u svu dokumentaciju. Tužilaštvo je, pri tom, postupalo po anonimnoj prijavi.

U međuvremenu, Braunović je raspoređen u Operativno komunikacioni centar(OKC), ali je to rješenje poništeno. I nije donešeno novo.

U zahtjevu koji je bivši kolašinski načelnik uputio Unutrašnjoj kontroli MUP-a početkom ovog mjeseca traži se da to odeljenje utvrdi da li je obračun prekovremenih, noćnih i prazničnih sati izvršen u skladu sa zakonima, podzakonskim aktima i instrukcijama MUP-a i da li za svaki mjesec postoji odluka nadležnog organa kojom se odobravaju ti sati. Traži se i da se provjeri da li za svaki od tih mjeseci postoji obrazloženje, i da li se ono razlikuje za Braunovića, Ljubicu Bojić i Vanju Miletića u odnosu na druge službenike. Kao i da li su u proceduri obračuna pribavljene sve saglasnosti nadležnih rukovodilaca. U zahtjevu se posebno insistira da se utvrdi da li se obrazloženje razlikuje u odnosu na službenicu Ljubicu Bojić. Ona je takođe nagrađivana službenica policije. Svake godine ocijenjena odličnom ocjenom. Kada su u pitanju prekovremeni sati, nije ni bila u poziciji da njima manevriše mimo nadležnih.  Istovremeno, tužiteljica Šćepanović vodi istragu protiv njenog supruga, iako je sud donio dvije oslobađajuće presude.  Njen suprug, takođe službenik policije, pod istragom je šest godina, a tri godine suspendovan.

U dopisu koji je početkom marta Braunović uputio vrhovnom državnom tužiocu Miloradu Mrkoviću objašnjavaju se detalji anonimne prijave na osnovu koje tužilaštvo još vodi istragu.

„U anonimnoj prijavi, pored drugh netačnih navoda, navodi se da smo navodno oštetili budžet za desetine hiljada eura. Međutim, iz dostupne dokumentacije proizilazi da je službenica Ljubica Bojić, čije se ime posebno pominje u prijavi, za šest mjeseci ostvarila osnovnu zaradu u iznosu od 719 eura, a ukupno za navodno šest spornih mjeseci primila 928 eura po osnovu dodatka za rad“, navodi bivši načelnik policije u dopisu Markoviću.

„Napominjem da isti tužilac već šest godina vodi postupak protiv supruga iste službenice, iako su prethodno donijete oslobađajuće presude, a on se nalazi u statusu suspenzije tri godine. Takve okolnosti mogu kod nepristrasnog posmatrača stvoriti utisak selektivnog postupanja“, navodi se dalje u dopisu VDT.

Isto tužilaštvo odbacilo je nedavno prijavu protiv Braunovićevog prethodnika, Milije Vukanovića, uprkos tvrdnjama dvojice kolašinskih policajaca – da im je Vukanić kao načelnik naređivao da sa magistralnog puta koji prolazi kroz taj grad sklanjaju saobraćajne patrole, kako bi prošli nečiji kamioni. Vukanović je sada u penziji. Rukovoditeljka ODT Kolašin Maja Šćepanović medijima je saopštila  da je prijavu odbacila “jer u radnjama prijavljenog nema elemenata bića krivičnog djela zloupotreba službenog položaja”.

Braunović je istom tužilaštvu uputio zahtjev da mu se dostavi informacija zbog čega to tužilaštvo nije postupalo više mjeseci po prijavi koju je podnio protiv NN lica, autora anonimne prijave, za lažno svjedočenje.

Monitor je kontaktirao Braunovića, ali je on obrazložio da ga u tome sprječava Zakon o unutrašnjim poslovima. „Ali sve ću reći na odboru, uz dokaze“, kazao je.

„Ništa nas ne zaustavlja da u ovoj borbi istrajemo i ispunimo obećanja koja smo dali – čiste institucije koje će da grade zdravu Crnu Goru”, saopštio je prije koji dan Aleksa Bečić, lider Demokrata i potpredsjednik Vlade. Dok njegovi kadrovi u policiji, pod parolom čišćenja institucija, čiste i profesionalce. Jer su ničiji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo