Jedna za drugom padaju afere pred crnogorskim pravosuđem. Oleg Obradović, Miodrag Ivanović, Milo Đukanović, Ana Đukanović, Slavoljub Migo Stijepović, Miomir Mugoša sada su, sa pečatom pravosuđa, čisti ko suza. Sve u svemu, niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU

Pravosudni epilog afere Telekom: korumpiranih u Crnoj Gori nema. Zalud je  američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC)  još 2011.  utvrdila da je korupcije prilikom privatizacije Telekoma mađarskom Matavu – bilo.

Miodrag Ivanović i Oleg Obradović, nekadašnji menadžeri crnogorske državne telekomunikacione kompanije, ove sedmice su pravosnažno oslobođeni optužbi za korupciju u tom slučaju. Ranije ovog mjeseca tužilaštvo je zvanično potvrdilo da je ta afera u njihovim ladicama zastarela, pa su odgovornosti za nju oslobođeni i nekadašnji premijer Milo Đukanović, i njegova sestra, advokatica Ana Đukanović.

Ivanović je za medije ove sedmice saopštio da je dvije decenije nosio teret etikete „lopova“, a da je sada Apelacioni sud i zvanično stavio pečat na ono što je od samog početka govorio: “Da nijesam kriv, da se nikada nijesam bavio nezakonitim radnjama i da su sve optužbe vezivane za moje ime bile neosnovane. Nikada, ni jednim svojim činjenjem ili nečinjenjem, nijesam nanio štetu državi, niti kompanijama u kojima sam radio ”.

Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu (Matav) za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.  Korupcija je dokazana. Kako bi izbjegli proces, čelnici Dojče Telekoma (u čijem je vlasništvu Mađar telekom) platili su poravanje u iznosu od 96 miliona dolara.

SEC je utvrdio i da je mito od 7,3 miliona eura prillikom privatizacije Telekoma crnogorskom državnom vrhu plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora, “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”. Da je korupcije nesporno bilo saopštila je i američka ambasada u Crnoj Gori u marta 2014. godine.

Dvadeset godina kasnije, zvanična istina crnogorskog pravosuđa o aferi Telekom je ista ona koju je još 2004. utvrdila tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica,  –  korupcije nije ni bilo.

Da će optužnica bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića (kome se takođe sudi zbog zloupotrebe službenog položaja) protiv Obradovića i Ivanovića neminovno pasti pred sudovima, još mnogo ranije upozoravao je dio stručne javnosti.  Specijalno tužilaštvo na čelu sa Katnićem se po njihovim ocjenama nije bavilo poslovima koji su se odnosili na privatizaciju Telekoma, već onima koji su sklapani mnogo kasnije.

Aktuelni specijalni tužilac Vladimir Novović podnio je Tužilačkom savjetu (TS) zbog zastare slučaja Telekom predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti bivšeg zamjenika specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kome se takođe sudi za zloupotrebu službenog položaja. “Jer bez opravdanog razloga nije postupao u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u predmetu ”, piše Novović Tužilačkom savjetu, objavile su Vijesti.

“Privatizacija Telekoma, koja je predstavljala klasičnu otimačinu državnih resursa, najbolje pokazuje zašto crnogorsko pravosuđe mora proći kroz veting i zašto bez jasne političke volje taj proces neće biti moguć. Odugovlačenje postupaka, zaštita političkih moćnika i konačno zastarijevanje predmeta samo potvrđuju da se pravda u Crnoj Gori i dalje svjesno izbjegava”, prokomentarisala je zastaru slučaja Telekom, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je za taj slučaj podnijela krivičnu prijavu 2019. godine.

Partije na vlasti nakon pravosudnog epiloga afere Telekom uobičajeno pozivaju na sazivanje parlamentarnih istraga i slične mjere, koje do sada nijesu služile institucionalnoj pravdi, već prikupljanju političkih poena. Nacionalni Savjet za borbu protiv korupcije, čiji je predsjednik  potpredsjednik Vlade Momo Koprivica (Demokrate) konstatovao je da „država ne smije stati, niti smije dići ruke od slučaja gdje su joj različitim zloupotrebama narušeni interesi”.  On je  predložio da Vlada donese zaključak kojim se zadužuje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore da, u skladu sa svojim ovlašćenjima, zaštiti interese države kao oštećene u slučaju „Telekom“ i nastavi gonjenje u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, kao supsidijarni tužilac, pred nadležnim sudom.

Nove vlasti očito su  digle su ruke od sistemskih rješenja  za uspostavljanje slobodnog, profesionalnog i depolitizovanog pravosuđa. Veting  se više ni ne pominje, ne računajući  onaj koji  po svojoj volji, netransparentno i bez pravila i  kriterijuma sprovodi bezbjednosni vrh na čijem  su čelu kadrovi Demokrata.  Monitor   redovno ukazuje da nove vlasti nijesu čak izmjenile ni zakonodavni okvir, i tako obezbijedile osnovu za rješavanje predugih sudskih procesa za visoku korupciju i organizovani kriminal. Istovremeno, kroz proces popunjavanja mjesta u pravosuđu pokazali su da kriterijum kojim se vode nije oslobađanje pravosuđa od političkog uticaja, pod kojim je već decenijama, već  njihova politička kontrola. Da pravosuđe promijeni gazdu.

Afera Telekom nije jedina afera koja je okončana nalazom da korupcije nije ni bilo.  Zbog afere Carine, bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je  oslobođen  u proljeće ove godine, a nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta u vrijeme dok je na čelu SDT bio Katnić. I ona je pala.

Afera Koverta takođe se završila u farsičnom procesu. Kontroverzni bisnismen Duško Knežević, u januaru 2019. objavio je tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Slavoljubu Migu Stijepoviću, funkcioneru DPS, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS.  Katnić je taj slučaj, u čijem je centru bila korupcija, odnosno nezakonita sprega biznisa i vlasti, sveo na optužnicu za pranje novca. Što je za posljedicu imalo to da je u proljeće ove godine Viši sud donio oslobađajuću presudu  za Stijepovića i Kneževića. Optužnica u slučaju Carine ostala je ista i pod vođstvom Vladimira Novovića, iako je Katnić završio iza rešetaka.

Duško Knežević je nedavno, u septembru ove godine,  prvostepenom presudom oslobođen optužbi i u slučaju Aerodromi, gdje je optužen da je skupa sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

Oktobar ove godine donijeće na naplatu nesistemski pristup i nepostojanje političke volje da uredi pitanje pravosuđa na pravi način. Zbog neusvajanja novog Zakona o krivičnom postupku, te generalnog odnosa prema pravosuđu, Crna Gora još nema ni prvostepene presude u brojnim procesima za visoku korupciju i kriminal. U oktobru neki od značajnih procesa napuniće tri godine, što će po sili zakona na slobodu izvesti „slavne“ pritvorenike.

Tako je, recimo, 16. oktobar rok kada pritvor ističe Milošu Medenici, sinu Vesne Medenice. Proces koji se vodi protiv njega i njegove majke, dugogodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda, te ostalih članova te kriminalne grupe, kako ih je označilo tužilaštvo, ni nakon tri godine nije blizu prvostepene presude. Proces je dok ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović karakterisao ogroman broj odlaganja ročišta, a nakon što ga je preuzela sutkinja Vesna Kovačević, njeno vijeće konstantno govori o opstrukcijama procesa. Uzalud. Kao da nema ko da čuje.

U oktobru pritvor ističe i bivšem policajcu Petru Lazoviću, sinu Zorana Lazovića i jednom od glavnih „junaka“ skaj prepiski koje svjedoče o tome kako su u vrijeme bivše vlasti bili sljubljeni bezbjednosni sektor i podzemlje, odnosno vlast i podzemlje.

U Specijalnom odjeljenju trenutno ima 89 predmeta starijih od dvije godine i šest mjeseci, saopšeno je iz Višeg suda. Naglasili su da nijesu svi pritvorski, već da ima i predmeta  gdje se lica brane sa slobode.

Sa slobode se odavno brane  neki od aktera javno poznatih afera, čiji su predmeti “pritvorski”:  Blažo Jovanić, Veselin Veljović (kućni pritvor), Vesna Medenica, Veselin Vukotić , Petar Ivanović, Aleksandar Mijajlović…

U javnosti se od ranije pominje da je moguć scenario po kom  bi nakon izlaska Miloša Medenice iz pritvora, ovaj proces mogao imati sličan epilog kao slučaj Marović. Branioci Vesne Medenice insistiraju da ona nema namjeru da napusti zemlju te da joj je cilj da se proces dovede do kraja.

Svetozar Marović će u oktobru moći da se vrati iz Beograda u zemlju kao slobodan građanin. Njgova kazna tada zastarijeva.

Marović je još 2016. godine  osuđen  kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je  opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura. Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Katnićevim SDT ,  osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.

Marović je neometano napustio Crnu Goru i otišao “na liječenje” u Beograd, gdje se nalazi i danas. Tokom devet godina koliko boravi u Srbiji crnogorske vlasti uputile su ko zna koliko uzaludnih  urgencija. Vjeruje se da je neometan odlazak Marovića bio dio političkog aranžmana.

Sve u svemu, trenutna zvanična istina je:  niti imamo korumpiranih funkcionera, niti  korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Trideset četiri godine od napada na Dubrovnik, kakav je odnos Crne Gore prema tom  i ostalim zločinima iz devedesetih ?

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA
Devedesete se ponavljaju kao odurna farsa

Ovogodišnje obilježavanje napada JNA na Dubrovnik nesumnjivo je najmučnije do sada, jer nam se devedesete  ponavljaju kao odurna farsa – oronuli ratni huškači s nesmanjenom mržnjom izlaze iz hibernacije na opštenarodno veselje, bivaju ovjenčani najvišim državnim nagradama i nagrađeni članstvom u uredništvu Enciklopedije Crne Gore. Za to vrijeme nemoćna policija lovi bronzanog zločinca po jatačkim jazbinama, a raznorazni zborovi lamentuju što „ljudski škart gazi obraz Crne Gore (…) i potčinjava(ju) državu i narod jednom zlonamjernom Hrvatu“. Tako je počelo devedesetih, sjetimo se.

Ista je politika i danas, a povremeno čak i sa istim akterima. Ne bi se oni mogli po potrebi povampirivati da je bilo odgovornog suočavanja sa prošlošću i da su promoteri štetočinskih politika i medijskih narativa koji su im prethodili i koji su ih pratili bili procesuirani i lustrirani. U nedostatku političke volje, skrajnuti su na klupu do naredne prilike, a zagrijavanje je u toku. Rat devedesetih nije bio neizbježan – nijedan to nije, ukoliko se mržnja prepozna, imenuje i sankcioniše na vrijeme, umjesto što se podnosi i normalizuje. Sramim se takve Crne Gore i ponosna sam na to. Znam i da nisam posve usamljena. U društvu koje je izgubilo kapacitet za stid koji je, po mom je dubokom i mračnom uvjerenju upravo preduslov suočavanja sa prošlošću, mirne budućnosti nema niti je može biti.

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Tranziciona pravda izostala voljom političkih elita

 Napad na Dubrovnik devedesetih je urušio moralni princip čojstva i junaštva u  Crnoj Gori. Ostala je lopovska i podanička država ratnim zločinima obilježena.

Tranziciona pravda je jedini način moralne obnove takvog društva a ona je izostala voljom i interesima političkih elita. Sada je politički instrument manipulacije. U domenu nove političke elite služi za održavanje privida  na spoljnjem planu volje za ulazak u EU a na unutrašnjem za vraćanje u prošlost  i cementiranje nacionalističke ideologije .

Oni koji su rođeni tih godina sada su roditelji  i umjesto da su upoznati sa istinom o tim dešavanjima  nose posledice neprerađenih  traumatskih doživljaja svojih roditelja i njihove laži o neučestvovanju u ratu, što čini defekte na psihološko/moralnom  planu i dobru osnovu za nove ratove/zločine. Nasilje je generalizovano a učvršćuje se  mit o žrtvi i ugroženosti a odbrana je represija, revanšizam i militarizam. Odgovornost i autonomija izostaju.

Ovakva svijest koja dominira Crnom Gorom  pod okriljem vjerskih institucija  gradi budućnost ove države koja ne može biti ništa drugo nego katastrofa, ako ne materijalna onda  moralna i duhovna koja nas čini  inferiornim podanicima kojima je pokretačka snaga zavist i mržnja i destrukcija svake kulture i obrazovanja.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21 MAJ”
Zataškavajući i kukavički odnos

Odnos države Crne Gore prema sramnoj agresiji na Dubrovnik i okolinu, kao i prema zločinima koji su se desili tokom devedesetih godina je zataškavajući, kukavički i pravno degutantan. Pritom, takav odnos ne čudi ako znamo da dominirajući dio političke klase baštini ideologiju i politiku koja je Crnu Goru učinila saučesnikom u zločinačkim pohodima koji su vođeni iz tadašnjeg Beograda ili je njihova stranačka prošlost vezana za sramotne stranice novije crnogorske istorije. Sjetimo se samo ratnohuškačke uloge čelnika tada vladajućeg DPSa i lidera ondašnje NS ili odanosti velikosrpskom ratnom pohodu od strane sadašnjeg predsjednika Skupštine i dojučerašnjeg prvog premijera poniklog iz litijaško-neočetničkog pokreta.

O ulozi zvanične Crne Gore i njenih satelita u ratovima devedesetih se najmanje govorilo i govori na javnom servisu i privatnim televizijama pod kontrolom iz Srbije, dok su za crnogorsku prosvjetu ti događaji tera inkognita. Što se tiče pravosudnih organa sve što je vezano za zločine devedesetih je daleko ispod potrebe suočavanja sa pravdom. To što je Crna Gora odbila da se suoči sa istinom o njenoj ulozi u zločinačkoj i agresorskoj velikosrpskoj politici, uključujući i potporu takvoj politici od strane  tadašnjih eparhija SPC, razlog je što se danas ponovo suočavamo sa refleksijom te iste politike koja je kao i devedesetih ponovo na vlasti u Crnoj Gori. Umjesto lustracije i javnog suočavanja sa vlastitim likom u ogledalu današnja većinska crnogorska javnost bi se za šaku materijalnog interesa ili partijsko namještenje u javnom sektoru odrekla svake istine i svake potrebe da ovo društvo učinimo poštenijim i boljim. Pritom, i tada kao i danas, najbolji u Crnoj Gori su opet manjina, dok je politička većina ili “niti vino niti voda” ili je odraz najgoreg dijela Crne Gore.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Perfidna zloupotreba prošlosti

Odnos Crne Gore prema devedesetim može se posmatrati kroz dvije faze. Do 2020. godine prema tom periodu smo se odnosili neodgovorno i nezrelo, dok su vladajuće strukture pokušavale da sakriju svoju ulogu u ratovima i zločinima. Aktivno su sabotirani, usporavani ili zaustavljani procesi tranzicione pravde. Određeni dio odgovornosti svakako snose i građani, koji su, nezainteresovano posmatrajući sve to, u većini smatrali da ne treba otvarati teške teme prošlosti. Ovakav pristup je doveo do toga da je današnji odnos prema kulturi sjećanja bude još gori nego ranije. On se danas ogleda kroz perfidnu zloupotrebu prošlosti radi političke dobiti i „pranje“ biografija onih koji su danas na vlasti, a i dalje njeguju istu ideologiju koja nas je devedesetih gurnula u haos.
Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, naročito sa devedesetim, može se proučavati kao primjer koliko štete društvu donosi nepotpuna tranziciona pravda. Nakon tri decenije crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali još nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onima koji su nas već jednom odveli u rat, razaranje i nemaštinu.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Potrebno nam je suočavanje

Na književnoj večeri diplomate i autora Jovana Vejnovića, posvećenoj knjizi „Posljednji Jugosloveni“, saznao sam da je sve do artiljerijskih hitaca ispaljenih na Dubrovnik postojala nada o očuvanju nekog okvira jugoslovenske države. Žao mi je ako su hici ispaljeni iz ruku pripadnika mog naroda presudili onoj velikoj Jugoslaviji, sa šest republika i dvije autonomne pokrajine. Sramota me je što su ti hici bili usmjereni prema „gospodinu Gradu“, balkanskoj Firenci – Dubrovniku. Gdje je tada bila pamet!?

Pored tadašnjeg rukovodstva Crne Gore, koje je bilo uključeno u planove i logistiku „dubrovačke operacije“, treba reći da odgovornost snosi i rukovodstvo iz perioda socijalizma, koje nije dozvoljavalo emancipaciju identiteta Crne Gore od velikosrpskog uticaja. Štaviše, objektivno proučavanje samosvojnosti identiteta Crne Gore bilo je označeno kao „crnogorski nacionalizam“. Da je svijest o identitetu Crne Gore bila snažnija, manje bi Crnogoraca bilo u rezervnom sastavu JNA, a više na antiratnim mitinzima 1991. i 1992. godine, održanim u Titogradu, Cetinju i Tivtu. Opozicioni i antiratni mediji nisu bili pošteđeni – na redakciju Monitora bačena je bomba  oktobra 1991. godine, kada i počinje napad jedinica JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, uz podršku specijalnih jedinica MUP-a,  na područje Dubrovnika.

Nakon trideset i četiri godine, jedan dio političkog i društvenog bića Crne Gore „tješi“ se time da se kompletnom operacijom upravljalo iz Beograda. Drugi dio političkih elita Hrvatsku i dalje ne posmatra kao saveznicu. Crnoj Gori je potrebno suočavanje sa prošlošću. Od obrazovnih institucija do političkog sistema i pravosuđa. A za sve to, da se ne zavaravamo, nema dovoljno ni svijesti ni kapaciteta. Ipak, ohrabrilo me postavljanje spomen-ploče u bivšem logoru Morinj, posebno zbog prisustva bivših logoraša iz dubrovačke regije. Volio bih da Crna Gora finansira izgradnju škole ili doma zdravlja u Konavlima.

Apelujem na predsjednika Jakova Milatovića da uruči orden Slavku Peroviću, lideru nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio vodeća partija antiratnog pokreta. U Crnoj Gori se poštuju samo oni koji su na vlasti, ali ipak treba uvažiti zasluge ljudi za njihova života.

Čast mi je što za prijatelja imam kotoranina Petra Vučeljića, s kojim je Monitor objavio intervju, budući da je odbio oružje i uniformu na dubrovačkom ratištu, stavljajući sebe i porodicu u rizik. Biti protiv  ostrašćene većine sokratovski je podvig.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Krečenje koje traje

Ono što je uradila većinska i zvanična Crna Gora u strašnim 90- tim prošlog vijeka , bilo je sramotno . Napad na Dubrovnik i hercegovačko ratište ostaju velika mrlja naše prošlosti. Tada je crnogorska vlast poslala svoje građane van granice ,pod izgovorom da ” sačuvaju Jugoslaviju ” i da ” spase svoju braću …”. Svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u kako su ga nazvali ” rat za mir “. Poslije su pokušali da ” operu ruke ” od tog posla..Sramno je bilo i ono što se tada dešavalo u Crnoj Gori.  Maja 1992. g.desila se ona zločinačka operacija deportacije izbjeglica miuslimana , koju je izvela crnogorska policija Vlade na čelu sa Milom Đukanovićem.A za čitavo vrijeme rata u BiH preko Crne Gore , pa čak i za vrijeme Genocida u Srebrenici 1995,  naftom se snabdijevala Vojska RS.
Nažalost, sa tim se nismo suočili, ni osudili na pravi način. Od 1997. g.počelo je “krečenje ” biografija i uloga u tim ratnim događajima. Mnogi su pokušavali da nam ” ukažu i dokažu ” da Đukanović nije bio ništa kriv . Nego ” Beograd ili Momo”.  U krečenju Đukanovićeve biografije, veliki ulogu imali su i neki koji su za vrijeme 90- tih bili antiratno raspoloženi .

Jedini časni metak koji je ispaljen devedesetih  bio je onaj Vladimira Barovića , koji je sebi oduzeo život , odbijajući da puca u hrvatske gradove. A jednog časnog Slobodana Pejovića , koji je prvi progovorio javno o deportaciji  1992- g. koji je u pravom smislu heroj našeg doba , su  zaštitnici ” lika i djela ” g. Đukanovića , pokušavali,  i pokušavaju,  da rikažu kao zločinca . Što je više nego sramno.

Ni ” rat za mir “, ni Bukovica,  Pljevlja , deportacija …nijesu ni započeli da se ” osvjetljavaju ” kako treba. Na procesuiranju ratnih zločina u pravom i punom značenju tih procesa nije praktično ništa urađeno.

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Crna Gora nema politiku suočavanja sa prošlošću

Crna Gora nažalost nema politiku suočavanja sa prošlošću, čiji je sastavni dio politika sjećanja. Ne postoji zvaničan, objavljen stav o njenom učešću u ratovima devedesetih, kao ni o ratnim zločinima.

U obilježavanje godišnjica tih zločina najviše se uključuje predsjednik države, a drugi državni zvaničnici sporadično, prema afinitetima. To tako ne bi smjelo da bude. Posle više od tri decenije, a i u kontekstu dokazivanja za pristup Evropskoj Uniji, država bi morala da zauzme odgovoran stav prema svim zločinima iz prošlosti, svim žrtvama tih zločina i da pruži i taj simbolični, kao i svaki drugi vid podrške njihovim porodicama.

Dužna je to i njima i svoj svojoj djeci, koju ne smije da ostavi pod opterećenjem zločina koje nisu skrivili. Treba zauzeti dostojanstven, utemeljen stav i svaku komemoraciju pretvoriti u priliku za promociju zajedništva, koje je Crnoj Gori neophodno za njen opstanak.

Milena PEROVIĆ

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.  U udžbenicima istorije nema objašnjenja  uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu

,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.

Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.

Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.

Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.

Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.

Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine.  Hrvatska je prošle godine spriječila  zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.

Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.

,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.

Devet godina od napada, 2000. godine,  Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.

Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.

Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.

U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.

S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.

Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru.  Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.

Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do  formiranje logora u Morinju.

Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat  proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.

Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.

,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor  Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.

Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.

Barović i Đurović

Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.

Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.

Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.

O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.

Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.

Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su  ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.

,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom,  koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.

Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.

Predrag NIKOLIĆ