Od Vladike Rada do Vinstona Čerčila
U samo nekoliko dana, od kraja jula do početka avgusta 2025., naša mala i jedina doživela je ne jedan nego tri snažna udara. Najpre je SDT objavilo zastaru Afere Telekom. Samo dan, dva nakon toga, startovana je nanovija epizoda Afere Pavle Đurišić. Na kraju je celu Crnu Goru zahvatila velika vatrena stihija.
Mesec dana nakon ova tri udara, tlo se u Crnoj Gori još uvek ne smiruje. A teška mešavina političkih agresija i manupulacija, samo produžava. I sve to u jednom od najznačajnijih perioda u novijoj istoriji Crne Gore. Samo pola godine, godinu uoči očekivanog preloma o njenom članstvu u EU. Zbog toga treba biti, istovremeno, krajnje odlučan, ali i krajnje pažljiv.
Za početak, najvažnije je razlučiti, i istaći razliku, između onoga što su rečena tri udara ostavila u neizvesnosti, i onoga što su, ako ne do kraja, a ono makar u značajnoj meri, učinila izvesnijim. Ovih neizvesnosti i izvesnosti ima više, ali su među njima najvažnije dve plus dve.
Krenimo redom. Prva neizvesnost je, da li su, kako i koliko, ona tri udara, i uzročno-posledično, a ne samo hronološki povezana. Nije teško zamisliti negativnu hemiju i koprodukciju dve najopasnije mafiokratije u ovom delu sveta, onu Mila Đukanovića u našoj maloj i jedinoj, i onu Aleksandra Vučića u Srbiji, i to u sva tri naša udara, ali je naš problem u tome što se do potvrde ove zamisli mora doći mehanizmima pravne države, koje naša mala i jedina, znamo, još uvek nema.
Druga neizvesnost je deo prve, ali sa povećanim značajem za konačni ishod naše ukupne priče. Reč je o neizvesnosti stepena svesti ili nesvesti negativne hemije i koprodukcije između DPS i dela bivšeg DF, posebno u onom drugom i najopasnijem udaru, u širenju nacionalne i verske netrpeljivosti i mržnje, kao preludiju za eventualno izazivanje građanskog rata u našoj maloj i jedinoj.
A prva izvesnost, koju su naša tri udara proizvela, ili makar pojačala, jeste svest odnosno spoznaja, da bi u aktuelnim okolnostima, vanredni izbori, pa čak i samo još jedna rekonstrukcija aktuelne vlade Crne Gore, bili lošija opcija. Zbog toga što bi doneli samo povećanu političku polarizaciju i destrukciju.
Druga izvesnost, koju su tri udara isto tako samo pojačala, jeste svest odnosno spoznaja, da je u aktuelnim okolnostima, zbog svega ovoga, bolja, pa i najbolja opcija, koncentraciona vlada, kao vlada prevencije vanrednog stanja, i vlada uvođenja Crne Gore u predvorje EU.
Autor ove kolumne, za ovakvu, koncentracionu vladu, založio se već nekoliko puta, još od danas daleke 2022. Pri tome, glavni problem je bio, i ostao, kako u ovakvu, koncentracionu vladu, uključiti DPS. Koja je ponovo pojedinačno najjača stranka u Crnoj Gori. Ali koja se nije ni simbolički distancirala od svog Vrhovnika. Ni minimalno reformisala. I to u zemlji u kojoj je na to ne mogu naterati ni tužilaštvo, ni sudstvo, ni vladavina prava.
Ali je silina tri snažna udara s početka ove kolumne, delovala podsticajno, i na autora ove kolumne. S tim što je ovaj podsticaj, u podnaslovu kolumne, samo nagovešten. U pomenu Vinstona Čerčila. U njegovoj danas već istorijskoj formuli, kojom je odlučujuće pomogao u formiranju prve jugoslovenske vlade posle Drugog svetskog rata. Vlade Tito-Šubašić, sastavljene od Titovih pobednika, i nekompromitovanih delova starog režima, kako je to tražila ova formula.
O tome, kao i o tome kako se ova formula može primeniti u današnjoj Crnoj Gori i u njenoj koncentracionoj vladi, biće reči u sledećoj Alterviziji. A do tada, za današnje takozvane revizioniste istorije, samo jedan mali savet, naime da razmisle o tome, kako je to sam Vinston Čerčil, uprkos svim monarhijskim bliskostima njegove zemlje i Kraljevine SHS/Jugoslavije, u svoj njegovoj ideološkoj, antikomunističkoj orijentaciji, uopšte mogao da prizna Tita i njegove komuniste, a delove starog režima diferencira na kompromitovane i nekompromitovane.
Milan POPOVIĆ