Povežite se sa nama

DUHANKESA

Cvijet u našem srcu

Objavljeno prije

na

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, nije pitanje za naučnike i filozofe već za pjesnike

 

Za čim žalimo kad čovjek umre? Nije to pitanje ni za naučnike, ni za filozofe. Ne znaju oni odgovor na to pitanje. Ne znaju čak ni kako da postave pitanje. Naučnici smatraju da je već samo ovo pitanje pogrešno postavljeno. Umjesto „za čim”, oni bi ptiali „za kim” žalimo? Majka za djetetom, žena za mužem, prijatelj za prijateljem! Kada to znaš, znaš i odgovor. Ispada da za onog ko žali nekog umrlog, tu i nema nikakvog pitanja. Svako ko žali, zna za kim žali. Filozofi su ovom pitanju prišli opreznije. Stvarno, šta je to za čim žalimo kad neko umre? To može biti samo nešto što nam je neko dao, nešto što je nama značilo, što nam je bilo milo, a što više nikada nećemo imati, jer je taj neko – umro!  Dobro su počeli, ali su, poslije prvog ispravnog koraka, načinili grešku. Tipično za filozofe, počeli su tražiti zajedničku osnovu tuge, princip na kom se tuga zasniva, pa su u tom traganju za kategorijama, nagađanju o hipotezama i postulatima sasvim zabasali!

Dva tipična, reprezentativna primjera filozofa koji su filozofski prišli pitanju smrti, dovoljno će potvrditi ovaj zaključak. Prvi je njemački filozof Martin Hajdeger. Ne ulazeći u detalje njegove ozloglašeno komplikovane koncepcije, kod Hajdegera je problem smrti postavljen kao odnos dvije filozofske, polarno suprotstavljene kategorije, bića i ne-bića (bitka i ne-bitka), dodatno toliko zapetljane kroz pojam smrti kao nenamirenog duga, da ostaje nejasno ima li se uopšte za nečim žaliti ili se treba radovati kad neko umre i tako namiri svoj dug!? U knjizi Čovjek i smrt, francuski filozof Edgar Moren je smrt definisao kao gubitak individualnosti. Iz ovoga logično slijedi i njegov zaključak da „…nečija smrt izaziva žalost u nama samo ukoliko smo tu ličnost za života cijenili zbog njene individualnosti; što je ta individualnost nama više značila, što je bila više ‘jedinstvena’, utoliko je tuga zbog tog gubitka veća”. Da bi ovu tvrdnju, jasnu i djeci, dodatno (i sasvim nepotrebno) učinio još ubjedljivijom, E. Moren zaključuje: „Smrt neke filmske zvijezde, biciklističkog asa, šefa države ili susjeda sa istog sprata, ljudi doživljavaju mnogo dublje, nego vijest da je deset hiljada Indusa izgubilo život u jednoj poplavi.”

Ovaj primjer koji je toliko nesrećno formulisan da će biti mnogo bolje ako autora poštedimo analize, u osnovi samo ponavlja banalnu činjenicu da više žalimo smrt poznatih i bliskih, nego sasvim nepoznatih ljudi. Pri čemu, pitanje koje smo postavili na početku, i dalje ostaje bez odgovora. Razlog je očigledan. I Hajdeger i Moren, kao i gotovo svi filozofi, posmatraju smrt apstraktno: ili kao ontološki čin  prelaska iz bića u ne-biće; ili kao gubitak nekakve  apstraktne individualnosti, a ne kao smrt čovjeka. U oba slučaja imamo manje razloga za tugu nego dijete kojem se slomila najdraža igračka!

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, jeste pitanje za pjesnike! Jer tuga nema zajednički imenitelj, ni univerzalni princip. Italijanski dramaturg i pjesnik Luiđi Pirandelo (dodajmo: dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934. godine), prenosi priču o iznenadnoj i naizgled neobjašnjivoj smrti jednog mladog i zdravog čovjeka. Pripovjedač je zapazio da ovaj momak nekoliko dana uzastopno provodi sate i sate u sjeni jednog hrasta. Pokazalo se da je bio obuzet nicanjem jednog nježnog cvijeta. Po cijeli dan je provodio tu, pazeći da ga ne popase neka ovca iz stada koje je tu paslo svakog dana. Upravo onog dana kada se cvijet razvio u svojoj punoj ljepoti, jedna koketna dama je prišla momku nadnesenom nad cvijetom i ne primijetivši, zgazila pravo na njegov cvijet! Desetak dana kasnije momak je umro. Nije mogao preboliti tugu za onim cvijetom.

Znajte da je vaše srce livada u kojoj je niknuo po jedan cvijet podaren od svakog živog čovjeka. Kao što je svaki čovjek pojedinac, i tuga zbog njegove smrti je lični doživljaj, žal za cvijetom koji je u našem srcu niknuo iz ljubavi i prijateljstva, cvijet kavog nema nigdje na drugom mjestu. Cvijet koji više nikada neće niknuti, kada ga jednom ubere smrt.  Kad umre jedan čovjek – jedan cvijet svene, bude zgažen ili istrgnut iz našeg srca. Eto to je ono za čim žalimo kad neko umre! Svejedno da li je umrla filmska zvijezda, biciklistički as, šef države ili susjed sa istog sprata: sa svakim od njih ostane jedan cvijet manje u našem srcu. Kao što i vijest o smrti deset hiljada Indusa u jednoj poplavi istrgne iz srca svakog živog čovjeka deset hiljada cvjetova.

O prijatelju moj, zašto si mi ostavio srce bez tvog cvijeta koji si ti posadio!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Širokog srca, otvorenih ruku, Sarajevo treba dozvoliti Konferenciju evropskih rabina.  Neka upravo iz Sarajeva odjekne  njihova osuda cionizma i genocida! Ako poruka bude podrška genocidu i cionističkom režimu Netanjahua, kako to najavljuju mediji iz Hrvatske i Srbije, to će značiti da su sami sebe na najgori način kompromitovali

 

 

Jutros sam pročitao vijest da će se od 16. do 18 juna  2025 godine, u Sarajevu,  održati Konferencija evropskih rabina (CER). Šokantnost ove vijesti u prilogu je naglašena još šokantnijim naslovom:“Iz Sarajeva podrška Izraelu?- Grad šehida postaje glasnogovornik genocida u Gazi!“

Analiza je lucidno locirala i rekonstruisala  klopku u koju je, nepotvrđenim pristankom (?) da se ova  Konferencije održi u Sarajevu, upao grad Sarajevo. Jer, kao što se konstatuje u tekstu:“…Očekivani zaključak Skupa će biti otvorena podrška ratu koji već dvije godine država Izrael vodi u Gazi i na Zapadnoj Obali. Dodatno ovu retoriku huškanja pojačavaju mediji u Hrvatskoj i Srbiji koji su, likujući, već najavili da će: „…iz Sarajeva otići snažna. javna poruka solidarnosti sa izraelskim državom i narodom u njihovim teškim vremenima.“  Očito, sve je učinjeno da se Sarajevo dovede u situaciju Ili/Ili: Ili će se Sarajevo, na svoju sramootu i na ogorčenje svojih građana, biti proglašeno gradom koji podržava genocid, ili će, u slučaju da odbije gostoprimstvo CER-u biti optuženo za antisemitizam i islamski radikalizam, uz nepredvidljive komplikacije po  međunarodni status BiH njene  aspiracije za članstvo u EU. Ako je planirana provokacija, planirana je da u oba slučaja Sarejevo, Bosna i Bošnjaci  – gube!

Šta da u radi Sarajevo u ovakvoj situaciji? Klopka je postavljena, ali ako se odigra pametno,  u tu klopku mogu upasti upravo oni koji su je postavili. Kako? Najprije, alarmira naglašeno insistiranje na navodno već poznatim zaključcima koje će ova Konferencija navodno donijeti. Šta ako je upravo tu mamac? Kako znati? Nema drugog načina nego širom otvoriti vrata i dopustiti održavanje Konferencije. Jer, previše lako se prelazi preko činjenice da nije riječ o konferenciji Izraelske vlade, nego o Konferenciji evropskih rabina. Mnogi istaknuti rabini žestoko su se suprotstavili genocidu Netanjahuove cionističke vlade nad Palesticima Gaze i Zapadne Obale. Jedan od najjačih argumenta nekolicine rabina jeste  potenciranje da  je  cionizam upravo negacija izraelskog patriotizma i da stoga predstavlja najopasniju formu antisemitizma! Ako su rabini tražili da održe svoju konferenciju u Sarajevu (što se nameće kao očigledna provokacija),  ne smije se isključiti mogućnost da su to uradili upravo iz poštovanja prema Sarajevu kao viševjekovnoj paradgimi kulturne tolerancije  i  zajedničkog života pripadnika različitih religija. Mnoge generacije Jevreja proživjele su svoj život  u miru i uz puno poštovanje u Sarajevu. Big „D“, David Elazar, najpopularniji vrhovni komandant izraelske armije (IDF), šef generalštaba (1972 – 1974) rođen je i odrastao u Sarajevu! Ovim izborom, umjesto klopke, Sarajevo je zapravo dobilo najjače karte. Ako odigra mudro!

Neka otvori vrata rabinima, neka oni sami prenesu svoju poruku, svejedno da li će to biti  osuda genocida i cionističke politike Netanjahua, ili njihova afirmacija.  Na osnovu čega bilo ko tvrdi da unaprijed zna kakvi će zaključci biti  donijeti? Možda je to namjerna dezinformacija, možda je upravu tu najveća klopka  sa ciljem  da se Sarajevo ocrni kao grad koji je odbio da primi jevrejske rabine – možda čak i protivnike režima Netanjahua!? Širokog srca, otvorenih ruku, Sarajevo treba dozvoliti ovu Konferenciju. Pod uslovom da se jasno i javno osudi politika i praksa genocida –  rabinima treba dati šansu. Neka upravo iz Sarajeva odjekne  njihova osuda cionizma i genocida! Ako poruka bude podrška genocidu i cionističkom režimu Netanjahua, kako to najavljuju mediji iz Hrvatske i Srbije, to će značiti da su sami sebe na najgori način kompromitovali. Postupili su kao kada bi Konferencijha evropskih nacista (CEN), bezočno insistirala do održi svoju Konferenciju u Jerusalimu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Komanči iz Gaze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju

 

 

Jedan stenogram armije SAD iz vremena Indijanskih ratova 1870-1875 godine, datiran 7. juna 1873,  izvještava o neobičnom incidentu: “Jutros, dok smo bili na vježbi, postrojeni u osam redova po pedeset vojnika, pred  nas su ravnicom dojezdila tri mlada Komanča. Lica namazanih ratnim bojama, jahali su bez sedla, na golim  razigranim, šarenim konjima, naoružani dugačkim kopljima, lukovima, tobolcima punim strijela i “Vinčester“ karabinima u futrolama. U grive njihovih konja bili su upleteni šareni amuleti, a njihove duge crne kose namazane medvjeđom mašću, presijavale su se na suncu. Napravili su u galopu nekoliko krugova da bi nam pokazali svoje jahačke vještine.  Zaustavili su se na daljini oko 300 metara, tačno ispred naših vojnika kleknutih u prvom redu sa repetiranim karabinima na gotovs. Izvadili su noževe iz kanija i odsjekli po jedan pramen  grive svojih konja i svoje kose. Zapjevali su svoju ratničku pjesmu  a odmah zatim pramenove grive i kose bacili u gustu travu. Pjevajući i dalje, razgirali su svoje konje i u divljem galopu frontalno jurnuli prema nama, pucajući iz svojih “vinčesterki“. Kad su se približili, na komandu “Pali!“, naši strijelci su ih smjesta plotunom istovremeno svu trojicu oborili s konja. Naši skauti Komanči, objasnili su nam da su sada sva tri mlada ratnika postali besmrtni jer će njihovi konji pasući prepoznati u travi miris njihove kose, a pošto se ljudska duša najduže zadržava u kosi,  lako će svaki konj prepoznati svog jahača i vratiti mu se u  vječnim lovištima.“ Uz stenogram je bila prikačena i kratka bilješka:“Dvadeset  jedan dan kasnije, u indijanskom rezervatu već se  pjevala  pjesma o trojici mladih Komanča koji će vječno jahati svoje brze konje, jer su poginuli kao ljudi a duše su im ostale žive u kosi“.

Koliko god bila zanimljiv za kulturalnu antropologiju, stenogram o tri mlada neustrašiva Komanča je zapravo priča o Palestiucima iz Gaze. Ili o Batonovim Ilirima iz tvrđave Vranduka na rijeci Bosni, o Jevrejima iz Varšavskog geta – ukratko, prića o  dostojanstvu i ljudskom, ličnom i kolektivnom  samopoštovanju! Od kada su borci iz Gaze 8. oktobra 2023. godine  izvršili munjeviti samoubilački upad na izraelsku terioriju do danas,  ne prestaju nagađanja o razlozima zbog kojih su to učinuli. Od priče da je to bila namjerna izdaja u redovima Hamasa, u saradnji sa Mosadom, da bi Izrael dobio alibi za odlučan napad na Gazu i Zapadnu Obalu,  do ukazivanja na naivnost, nepromiišljenost i običnu glupost kreatora ovog napada, nesposobnih da predvide  odmazdu koja će uslijediti od strane Izraela – interpetacije ekspertskih i kafanskih autoriteta poklapaju se u dlaku. U tome što su totalno pogrešne, besmislene i to predstavljaju obične gluposti.

Jer, kao prvo, ništa nije počelo 8. Oktobra 2023. godine, nego 76 godina prije toga – 1947. godine, kada je Palestincuma oteta zemlja a oni listom protjerani u progonstvo u kom se nalaze do danas. Kao drugo,  Izraelcima nikada nije bio potreban nikakav alibi da bi nekažnjeno  bombardovali palestinske gradove, naselja i logore kad god im se prohtije (sjetimo se pogroma civila u bombardovanju logora Sabra i Šatila, septembra 1982. godine, kada je izraelska soldateska pobila 3.500 civila, većinom žena i djece). Kao treće, i štab Hamasa i svaki borac koji se probio na izraelsku teritoriju, i svi palestinci u Gazi i na Zapadnoj Obali,  bili su svjesni posljedica, više nego svi spomenuti eksperti zajedno!

Zašto su to onda učinili? Zato što ljudi nisu životinje, posebno kada su tretirani i  progonjeni kao životinje. I ona tri mlada Komanča, i Batonovi Iliri iz tvrđave Vranduk, i Jevreji iz Varšavskog geta, nisu napali svoje zlotvore misleći da će ih pobijediti, nego da bi barem umrli kao ljudi, da bi zauvijek ostali  –  ljudi! Mnogo veći  i mnogo bolji ljudi od onih koji su sebe za vijeke vijekov  osramotili kao ljudska bića, bez obzira da li su to bili rimski legionari, konjica armije SAD,  nacističke SS trupe,  ili soldateska cionističkoe vlade Benjamina Netanjahua.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Metamorfoze svijeta neslobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode

 

 

Treći maj je proglašen za Svjetski dan slobodnih medija! Čudom se čudim šta bi to moglo značiti?? Da  savremeni svijet pravi šale na svoj račun ? Da je riječ o lucidnom, kritički angažovanom sarkazmu  kao suptilnoj formi najoštrije kritike stvarnog stanja? Da je savremeni čovjek potpuno izgubio svijest o stvarnosti u kojoj živi? Da oni koji su izmislili ovaj  praznik, sve druge smatraju lakovjernim glupacima?

Nema kraja nagađanjima.  Obazirem se oko sebe i nigdje ne vidim, koji su mediji slobodni i gdje to u svijetu!? Ni ko je i gdje slobodan!? Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode. Tamo je sloboda, ovdje je nesloboda. Kako se to desilo, ne znamo! Znamo da se nekako desilo i da je to granica koja razdvaja ljudsko društvo i prirodu. Nigdje  i  nikada u prirodi,  ni jedna vrsta životinja nije pokušala  ograničiti slobodu pripadnika bilo koje druge ili iste vrste životinja. S druge strane, u svakom ljudskom društvu, postojala je mala grupa ljudi žednih vlasti, koji su većini oduzimali slobodu i potčinili ih! Svim sredstvima i na sve načine!   Da bismo to prikrili, svijet prirode, koji je svijet autentične slobode, nazvali smo svijet divljine. Životinje koje u prirodi žive potpuno slobodno, proglasili smo za “divlje životinje“. Biljke koje mi kontrolišemo i kojima smo oduzeli slobodu, zovemo “pitome biljke“. “Pitomi zec“ vs. “divlji zec“; “pitoma kruška“ vs. “divlja kruška“. Čak i ljude koji žive slobodno,  izvan granica našeg svijeta neslobode, bez ustezanja zovemo – divljacima!

Od Spartaka do digitalnog eura, traže se, planiraju, isprobavaju i mijenjaju se ovi načini sa toliko domišljatosti i upornosti, da je ova želja za potčinjavanjem vremenom postala osnovni pokretač historije a ono što nazivamo društveni  razvoj, samo niz metamorfoza jednog te istog svijeta neslobode!

Ako je Spartak još i mogao pokušati da sebi i sabraći gladijatorima vrati oduzetu slobodu kretanja, i s dobrim razlozima vjerovati da će u tome uspjeti, današnji čovjek je definitivno izgubio svaku šansu da misli i govori slobodno. Svaki detalj savremenog ljudskog svijeta dizajniran je na principima neslobode, tako da se više ne može ni izmijeniti, ni početi iz početka.. Sloboda je u međuvremenu postala diverzija, faktor čije bi prisustvo smjesta blokiralo i zaustavilo rad cijele društvene mašine. Navodna sloboda sociјalnih mreža je preko sajber akademija, para-obavještajnih centara i razumije se, vojnih i policijskih sistema metastazirala (planirano, od samog početka!) u najefikasniji način kontrole svakog čovjeka u svakom trenutku, uključujući  svaku izgovorenu i napisanu riječ preko praćenja njegovog mobilnog telefona.

Iako je deklarativno sloboda govora garantovana, svugdje se sankcionira  zabranjeni govor. Čak i zabranjene riječi. A tamo gdje  postoji zabranjeni govor, ne postoje slobodni mediji. Govore o “Slobodnom svijetu” i o neslobodnom svijetu autoritarnih režima.  U najslobodnijoj državi  slobodnog svijeta,  Harvardu – najbogatijem i najprestižnijem univerzitetu u svijetu, vlast je blokirala sa računa 2.3 milijarde  donacija zato što  studenti u kampusu glasno govore protiv genocida koji Izrael već godinu i po vrši nad Palestincima u Gazi. Koji medij u “slobodnom svijetu” smije danas nazvati ovaj genocid genocidom i zbog toga nemati posljedica!?

Na listi tema u Parlamentu EU u toku je realizacija projekta digitalnog eura. Uz postepeno ukidanje plaćanja gotovim novcem i prelaskom na digitalni euro Centrala u Briselu imaće ne samo uvid u račun svih građana, nego i mogućnost  skidanja bilo koje sume sa računa, pa i njegovog potpunog zatvaranja.  Najnovija metamorfoza svijeta neslobode. Do sljedeće.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo