Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Da ne budemo marionete

Objavljeno prije

na

Potpredsjednik SAD Majkl Pens otišao je iz Crne Gore kako je i došao – uz neviđene mjere obezbjeđenja, najviše državne počasti i direktan TV prenos na javnom servisu. Američke zastave na podgoričkim ulicama dodatno su svjedočile o značaju koji je dat ovoj posjeti.

Drugi čovjek američke administracije, bez svake sumnje, jedan je od najznačajnijih političara koji su posjetili Crnu Goru. Sve uzimajući u obzir činjenicu da je Josip Broz Tito van konkurencije – i kao (tada) domaći političar i po istorijskim i svim drugim gabaritima.

Bil Klinton je, u aranžmanu biznismena Duška Kneževića, ovdje bio manje-više turistički. I bilo mu je mnogo drago što je „u Makedoniji”. Sergej Šojgu je čovjek čija je praktična moć mjerljiva sa uticajem potpredsjednika SAD ali formalno on je bio na nešto nižem nivou u ruskoj vladajućoj hijerahiji. I, ruskog ministra odbrane u Podgorici nijesu dočekivale zastave i kamere već opipljiv strah njegovih sagovornika. Šta je uzrokovalo tu nelagodu do danas nije potpuno jasno. U suprotnom, bili bi nam razumljiviji i aktuelni odnosi – politički, ekonomski i lični – čelnih ljudi vlasti u Podgorici i Moskvi.

Tek, Pens je otišao. Istorija je ispisana. Predstoje analize učinjenog, izrečenog i prećutanog.

„Naša poruka baltičkim državama – moja poruka kada posjetim Gruziju i Crnu Goru – biće ista: našim saveznicima ovdje u Istočnoj Evropi, poručujemo – mi smo s vama, stojimo s vama u ime slobode”, rekao je Pens za Foks Njuz kad je krenuo na turneju. Po dolasku u Podgoricu zahvalio se „na vodećoj ulozi koju Crna Gora ima u odbrani stabilnosti i bezbjednosti Zapadnog Balkana – vaša hrabrost, posebno u fazi ruskog pritiska nadahnjuje svijet i ja vam čestitam na tome”.

Odgovorio je Filip Vujanović. Ponosan, kaže, na činjenicu da je naš saveznik jači nego ikad, on je citirao Donalda Trampa o zajedničkim vrijednostima i obećao kako mi od njih nećemo odustati. „Ojačavajući ove vrijednosti mi ćemo naše partnerstvo učiniti još većim”, saopštio je čovjek koji je svojevremeno, kao predsjednik Crne Gore, mimo znanja parlamenta, stavio potpis na sporazum kojim se Crna Gora obavezala da Međunarodnom krivičnom sudu „ne izručuje američke državljane koji bi bili optuženi za genocid, ratne i zločine protiv čovečnosti”. Sporazum je ostao na snazi i nakon otvorenog protivljenja zemalja članica EU. Koje bi, po prirodi stvari i proklamovanih spoljnopolitičkih ciljeva, morale biti naši partneri makar onoliko koliko i SAD.

Ovako, nakon posjete potpredsjednika SAD jača utisak da DPS Crnu Goru vodi putem kojim je već krenuo dio istočnih članica EU predvođenih Poljskom, koji sve glasnije kritikuju politiku Brisela (sa naglaskom na dio koji se tiče ljudskih prava), oslanjajući se na zvanični Vašington.

I drugog dana posjete Pens je ponovio verbalne napade na rusku politiku. Kazao je da je Rusija htjela da destabilizuje region, podrije demokratiju i podijeli vas međusobno. Namjere Rusije, rekao je, „postale su očigledne prošle godine kada su moskovski agenti pokušali da poremete crnogorske izbore, napadnu parlament i čak ubiju premijera i tako razuvjere crnogorski narod da ne ulazi u NATO”.

Cinici primjećuju da je, blago rečeno, neobično da pokušaj ruskog uticaja na izbore kritikuje jedan od čelnih ljudi administracije koja se već mjesecima u nazad, i sve teže, brani od sumnji da je njihovu izbornu pobjedu pomogla – Rusija.

Nama u Crnoj Gori bi, ipak, važnije bilo da podsjećamo i domaće i strane političare kako je zločinački naum moskovske agenture samo pretpostavka nedokazana u bilo kakvom relevantnom postupku. Činjenica da i strani državnici dijele naše naznanje nije od velike pomoći. Treba, zato, da brine spremnost sa kojom vladajuća elita ruši mostove između Crne Gore i Rusije.

Konačno, ključni momenat posjete potpredsjednika Pensa bio je, čini se, njegov susret sa dijelom opozicije. Potreba da se čuje i druga strana govori mnogo. I o mogućem nepovjerenju prema ovdašnjim zvaničnim izvorima, i o mogućem povjerenju koje bi se dalo graditi na nekoj drugoj strani. Još nema dovoljno detalja o tome zašto lideri DF-a nijesu pozvani na taj sastanak, ali je jasno kako odsustvo predstavnika tog dijela opozicije treba da brine i nas i njih.

Što bi rekao Majk Pens, „u takvim (ovakvim) vremenima moramo stajati zajedno u odbrani svega što nam je važno”. Da ne budemo marionete.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ni mrdnuli

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što  Vrhovni sud , godinama nakon odlaska Vesne Medenice, ne može da joj nađe zamjenu, iako ima kandidate koji  ga zaista zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta

Kao što se i očekivalo, propao je još jedan konkurs za predsjednika/cu Vrhovnog suda.  U četvrtak, 16. maja na  Opštoj sjednica tog suda, trebalo je da bude izglasan kandidat koji bi bio predložen Sudskom savjetu za izbor. U trci su bili sutkinja Ana Vuković i sudija Miodrag Pešić. Niko nije dobio potrebnu podršku.  Otkako je tu poziciju napustila Vesna Medenica, Vrhovni sud nije bio u stanju tokom devet konkursa da izabere kanidata za njenu zamjenu.

Dalo se naslutiti da to neće učiniti ni ovog puta.  Akcija za ljudska prava, koja pomno prati procese u pravosuđu,  pozvala je pred novu Opštu sjednicu da se „spriječi manipulacija“ prilikom glasanja. Oni ukazuju da za izbor kandidata nije neophodno 13 glasova, kako je to prethodno najavila v.d predsjednica Vrhovnog suda Vesna Vukčević, već manje – 11 glasova. Oni su ukazali da je ukupan broj sudija u Vrhovnom sudu trenutno 17, i da spram tog broja treba odrediti dvotrećinsku većinu za glasanje. A ne, kako računa Vukčević, od onoliko sudija koliko bi Vrhovni sud trebao da ima. Na kraju se računalo onako kako je najavila v.d predsjednica tog suda,  glasovima sudija kojih – nema.  I konkurs je, očekivano – propao.

To što  Vrhovni sud  godinama nakon odlaska Vesne Medenice sa čelne pozicije,  o čijem modelu upravljanja  čitamo iz skaj prepiski, ne popunjava to mjesto, iako ima kandidate koji  ga zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. A ne IBAR i hvalospjevi o uspjesima nove vlasti na evropskom putu zemlje.

Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta. Sutkinja Vuković se  prijavila za tu poziciju još prje tri godine. U junu 2021. dobila je snažnu podršku civilnog sektora koji je apelovao da bi „njen izbor omogućio Crnoj Gori da dobije predsjednicu Vrhovnog suda najvišeg renomea i izuzetnih stručnih i moralnih kvaliteta, koja ispunjava sve uslove i ima sve osobine da bude na čelu tog suda i sprovede neophodne reforme”.  Glasove Đukanovićevog zarobljenog pravosuđa, koje još nije reformisano, nije dobila. Ni tada, ni na posljednjem konkursu.

Ana Vuković bila je sutkinja u slučaju S.Č, koji je početkom dvijehiljaditih potresao Crnu Goru. Afera trgovine ženama sezala je kako do vrha tadašnjeg pravosuđa, tako i do samog vrha vlasti. Pod ogromnim pritiskom Đukanovićevog režima u punoj snazi, držala se profesije i etike. To su potvrdili i eksperti OEBS-a. Kako je svojevremno izgledalo Đukanovićevo pravosuđe čitamo ovih dana iz skaj prepiski. Uvid u razgovore između Medenice i pojedinih sudija zahtijeva jači želudac. Raportiranje nadređenima i poslušnost, preblago rečeno.

U vrijeme afere S.Č. Vesna Medenica je bila vrhovna državna tužiteljka.Njoj je Ana Vuković dostavila dokaze da su je kao sutkinju na tom slučaju pratili i prisluškivali pripadnici državne bezbijednosti. Kakve li su tada bile Medeničine prepiske i raporti, bilo bi zanimljivo pročitati. A, nije teško zamisliti.

Danas, skoro četiri godine nakon pada DPS-a, još je teško zamisliti da čelne pozicije u crnogorskom pravosuđu pokrivaju profesionalci od integriteta. I dalje smo u vremenu rijetkih izuzetaka. To, više od svega, govori gdje smo.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo