Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično, biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koja se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam

Kada je prije trideset godina, preko noći i na mala vrata,  u političku teoriju uveden pojam ,,ograničenog suvereniteta država“, protumačio sam to kao strateški plan velikih imperijalnih sila (zapravo, jedne velike imperijalne sile), da relativizujući ključno svojstvo države – suverenitet! –  obezbijedi pravni alibi za svoju dominaciju nad ostalim državama. Pretpostavio sam da će lideri najvećeg broja država poslušno progutati ovu gorku pilulu,  a da će im u tome zdušno pomoći vodeća imena sociološke i političke teorije time što će po ko zna koji put uraditi ono što im najbolje ide od ruke ono za šta su u krajnjoj liniji i plaćeni. Dakle, da će ne samo opravdati nego i pohvaliti ono što se ne može ni opravdati ni pohvaliti.

Naime, ograničavanje suvereniteta  kao differentie specifice svake države, znači ograničavanje države kao takve i relativizaciju samog pojma države. Svako ograničenje suvereniteta ukida državu  za onoliko za koliko je njen suverenitet ograničen. Totalno ukidanje sauvereniteta države, znači totalno ukidanje države.  Znajući ovo,  znali su i da apologija ovog atentata na državu oličenog u ,,teoriji o ograničenom suverenitetu“, ujedno predstavlja  izdajstvo društvenih nauka kojima se bave, ali su svakako bili svjesni da država u čijem interesu se brani ova teorija, neće ni najmanje ograničiti svoj suverenitet nego će ga i komparativno i apsolutno samo dodatno učvrstiti i naglasiti. Ta se procjena u potpunosti potvrdila. Ipak, nisam tada ni slutio da je ovim najavljen mnogo dalekosežniji i za čovječanstvo pogubniji plan! U svojoj suštini, teorija ograničenog suvereniteta, zapravo predstavlja udar na individuu. Na integritet pojedinca, na suverenitet individue.

Plan postepenog brutalnog ograničavanja mogućnosti slobodnog manifestovanja pojedinca,  do njegovog ukidanja i kao pojma i kao činjenice! Na djelu je istinski detaljno razrađen kompjuterski program deduktivne entropije čovjeka, po logici prelaska sa opšteg prema posebnom i sa posebnog prema pojedinačnom.  Plasiranje teorija o ograničenom suverenitetu država bila je prvi, ali presudni  korak, najava projekta kojim će društvo, kao zajednica ljudi – pojedinaca sa integritetom, ličnim dostojanstvom i moralnim kriterijima –  zamijeniti detaljno razrađen program u kom su ljudi svedeni na puke informacijske jedinice  specifično određenih funkcija,  sa nultom tačkom integriteta, digniteta i moralne autonomije.   I onaj prvi, i ovaj naredni korak, koji se sada, u jeku očigledno tempirane i kontrolirane pandemije, realizuje simultano koordiniranim uvođenjem farmakokratije kao radikalnog ograničavanja suvereniteta pojedinca  i ukidanjem demokratije kao dodatnog ograničavanja suvereniteta država stavljenih pod patronat SZD, planirani su u sklopu konstitusanja Novog svjetskog poretka – Novus Ordo Seclorum, kao neprobojnog programa, hermetički zatvorenog za sve spoljne uticaje, kontrolisanog od par najmoćnijih finasijskih oligarha!

Preteča filozofije egzistencijalizma, Danski Sokrat, Soren Kjerkegor, cijelu svoju filozofiju sumirao je u kratkom epitafu koji je dao da se napiše na njegovom grobu: ,,Bio je individua!“  Ovim je istakao činjenicu da se individua  ne može svesti na nikog drugog i na ništa drugo, da je jedinstven, uvijek jednak sebi i samo sebi!    Činjenica je i da je individua poslednja nerazloživa čestica u granularnoj strukturi društva dakle, ono što je glas u jeziku, atom u fizici…  empirijska pretpostavka same mogućnosti konstituisanja  i opstanka duštva. Kao što je i kolektivni identitet činjenica, a ne fantazma, sve dok ga čine konkretni pojedinci, individue! Istovremeno, treba imati u vidu da atom ne postoji sam, da nije nastao sam od sebe, ni izdvojen od cjeline fizićkog svijeta. Jednako tako ne postoji ni apsolutno sam pojedinac, nastao sam od sebe, bez predaka koji su mu omogućili ne samo prelazak iz nepostojanja u postojanje, nego i koji su na njega prenijeli svoje fiziološke, intelektualne, emotivne i karakterne predispozicije.

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično,  bespolno, dvopolno, polno neobavezno biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koje se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari