Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Deportacije

Objavljeno prije

na

Ćutanje koje govori

 

 

Neki put, ćutanje više govori  nego sve reči ovog sveta. Tako i ćutanje o ratnom zločinu deportacija protiv civilnog stanovništva u Crnoj Gori u zlo proleće 1992. O političkom spektru današnje Crne Gore, dvadesettri godine posle, ćutanje o ovom nekažnjenom zločinu, više govori, nego sve pa i najbolje stručne analize.

Na prvom mestu ovog spektra je, naravno, DPS. Stranka čije je ćutanje o ovom zločinu najlogičnije. Jer je upravo ova stranka, u vreme izvršenja ovog zločina, bila na vlasti, i zbog toga, za taj zločin, politički najodgovornija. Pa je i ćutanje ove stranke o ovom zločinu sasvim razumljivo. A njeno svakodnevno zaklinjanje u takozvane zapadne vrednosti, samo alat i maska.

Ćutanje današnjih satelita DPS, o ovom i sličnim zločinima 1990-ih, ipak je najporaznije. Zbog toga što je najveći broj njih, naslednik antiratnih partija, koje o ovom i sličnim zločinima, nisu ćutali, ni 1990-ih, kada je bilo najteže.

Na kraju, tu je i ćutanje onog dela političkog spektra današnje Crne Gore, danas u vlasti, koji je u strašnim 1990-im, formalno bio opozicija DPS-u, ali ne antiratna, nego ratna, i to tako što je, po pravilu, kritikovao DPS, zbog toga što, kao, nije bio dovoljno ratni. Pa je i njihovo ćutanje o ovom i sličnim ratnim zločinima, sasvim logično.

O ćutanju o kojem je ovde reč, još samo jedna stvar. Dvadesettrogodišnje ćutanje, dalo je, naravno, i ukupan negativni rezultat. Posle skoro dve i po decenije, DPS je i danas pojedinačno najjača stranka u našoj maloj i jedinoj. Zajedno sa starim i novim satelitima, možda i sa svih osamdeset procenata. Više nego što ih je bilo 1990-ih. Pa neka sledbenici dogme progresa, i o ovome malo razmisle.

A nekažnjeni ratni zločin deportacija 1992. u ovom tekstu je izdvojen, fokusiran i zumiran, dvadesettri godine posle, najviše zbog toga što je ovaj zločin, u svakom, pa i u pravnom odnosno krivično-pravnom pogledu, potpuno nesporan, očigledan i notoran.

A šta je to notorno u ovom nekažnjenom zločinu? Pa, pre svega ostalog, njegov notorni nalogodavac. Milo Đukanović. Vrhovnik ove male i prelepe ali nesrećne zemlje. Već tridesetpet godina.

A ko su, u ovoj stvari, neposredni svedoci? Dva čoveka koji više nisu živi, ali čija su svedočenja sačuvana. Pokojni policijski inspektor Slobodan Pejović, prvi i najhrabriji. I pokojni Momir Bulatović, tada predsednik Crne Gore, koji je priznao, Svi smo sve znali, a Milo najviše, upravo ovako je na sudu svedočio.

A ko o ovoj notornosti, i o ostalim najznačajnijim krivično-pravnim aspektima ratnog zločina deportacija iz 1992, želi da sazna i nešto više, dovoljno je samo da pročita Krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i ostalih za ovaj zločin od 3. maja 2012., koju su, tadašnjem Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore, podneli autor ovog teksta, Esad Kočan, doskorašnji glavni urednik a sada direktor izdavačke politike Monitora, i sada na žalost pokojni Koča Pavlović, tada poslanik PZP. Ova prijava je 2015. i objavljena, u knjizi Genezis autora ovog teksta.

A ako ste se već zapitali, kolika su očekivanja autora ovog teksta, od nedavnog ponovnog pokretanja ratnog zločina deportacija iz 1992., od strane vrha današnjeg tužilaštva, najkraći odgovor je da ta očekivanja nisu velika. Ali, da odmah preciziramo, ne zbog samog tužilaštva, naprotiv ovo tužilaštvo, a posebno njegov Glavni specijalni, Vladimir Novović, spadaju u retke svetle tačke i heroje današnje Crne Gore. Nego zbog aktuelnog unutrašnjeg i međunarodnog političkog kompleksa. Koji je dosta loš i nepovoljan. Kada je o unutrašnjem kompleksu reč, imamo na umu, pre svega, onaj unutrašnji politički spektar, sa kojim je i započet ovaj tekst. A kada je o aktuelnom međunarodnom kompleksu reč, tu je stvar još lošija i nepovoljnija, ukoliko je to uopšte moguće. I zove se Donald Tramp. I njegove deportacije. I njegovo sve ostalo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

O progresu

Objavljeno prije

na

Objavio:

I o dogmi progresa

 

 

Ova kolumna ima dvostruku misiju. Najpre, ona je neka vrsta aktualizacije, moje knjige Belle Epoque: Kritika dogme progresa, iz 2007. A zatim, ona je i neka vrsta uvoda u kolumnu Progres u Crnoj Gori: U poslednjih tridesetsedam godina (1989-2026.), koju možete čitati u sledećem broju Monitora.

„Čovekova borba za progres, nužan je uslov i sastavni deo progresa. A svaka dogma progresa suspenduje upravo ovu borbu (po pravilu, tako što ju delegira na vlast, vođu, ili boga). Kao SIDA ili AIDS, sindrom stečenog nedostatka imuniteta. Zbog toga je dogma progresa pravi neprijatelj progresa, a kritika dogme progresa dodatni uslov i, ako baš hoćete, prijatelj progresa.“

Ovako započinje Belle Epoque. Sa samo četiri citirane rečenice. Kao sa nekom vrstom najkraćeg rezimea ili apstrakta knjige koja sledi. A pošto u ovoj kolumni knjiga ne sledi, čitaocima kolumne dugujem još najmanje četiri dopunska objašnjenja, koja treba da pomognu boljem razumevanju ovog i inače kompleksnog problema.

Prvo, da li je svaka dogma, pa i svaka dogma progresa, onako negativna, kako sam to mislio pre devetnaest godina? Možda i nije. Uostalom, i sam sam, još tada, dopuštao jedan izuzetni, pozitivni oblik ove dogme, herojski tip dogme progresa, kako sam ga tada nazivao, ali sam očigledno prevagu davao onom drugom, negativnom tipu, iz one četiri citirane rečenice. Tome sam sklon i danas. Mada, očigledno, sve ovo, više je stvar konvencije, nego esencije.

Drugo, kakvu god konvenciju da prihvatimo, ostaje ona esencija. A to je da progresa u čovekovoj istoriji nema, i da ga ne može biti, bez stalne borbe za progres, pa i žrtve, a kada je neophodno, i kada čovek smogne snage, i one najveće. A ovo je možda i majdramatičniji i najuzvišeniji oblik čovekove subjekt-objekt kompleksnosti i dijalektike.

Treće, koje govori o najdubljem izvoru rečene kompleksnosti i dijalektike. To su dve različite komponente i dinamike čovekovog bića, koje najveći broj takozvanih običnih, ali i onih drugih ljudi, naučnika, filozofa i intelektualaca, čak i ne primećuje, i ne razlučuje. Prva je naučno-tehnološka komponenta i dinamika čovekovog bića, koja je, u celokupnoj ljudskoj istoriji, nesporno progresivna i ubrzana, druga je moralno-politička komponenta i dinamika njegovog bića, koja je, u najboljem slučaju, veoma spora, moguće stagnantna, pa čak i regresivna. I u ovoj velikoj neusklađenosti je naš najveći problem.

I četvrto, koje sve prethodno stavlja u odgovarajući konkretni istorijski kontekst. Polazeći od Društvene i kulturne dinamike Pitirima Sorokina, u Belle Epoque sam razvio predlog odnosno skicu za veliko komparativno istraživanje Tri velike pozne epohe: Pozne antike, Poznog srednjovekovlja, i Pozne moderne. Pri čemu su sličnosti toliko očigledne i u odgovarajućoj literaturi uglavnom primećene. Ovo se posebno odnosi na značajan porast haosa, straha i nasilja. Ali su razlike između ove tri velike pozne epohe manje primećene. I to uglavnom na nivou one naučno-tehnološke komponente i dinamike. Sa priličnim zanemarivanjem ili čak ignorisanjem one apokaliptičke dimenzije našeg vremena treće velike pozne epohe. Činjenice da, uz sav onaj porast haosa, straha i nasilja, čovek, u našem vremenu treće velike pozne epohe, pozne moderne, po prvi put raspolaže sa nuklearnim i drugim oružjem za masovno uništavanje.

Zbog toga, po prvi put u istoriji, alternativa progresu nije samo obično nazadovanje ili tavorenje, nego je to nuklearno-ekološka apokalipsa. Kraj čoveka kao vrste. I ne treba se zavaravati. Izvor ove apokalipse, koja preti, nije ni malo slučajan, konjunkturan ili individualan. Donald Tramp i trampizam nisu izvor ove haotične pretnje. Oni su samo njen instrument. A izvor je sistem odnosno haos apokaliptičkog kapitalizma.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Crna Gora i EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva scenarija

 

Svaki interregnum prate povećani haos, strah i nasilje. A naš aktuelni, globalni i lokalni interregnum, nije onaj obični, između dva vladajuća politička režima, nego je onaj veliki, čak najveći, između dva polumilenijumska istorijska sistema. Između odlazeće pozne moderne, i ne znamo još čega, možda boljeg, ali možda i goreg, od ovog što odlazi. A da li će biti jedno ili drugo, to, u ne maloj meri, zavisi i od nas, ljudi, to jest od onoga za što uspemo da se izborimo.

Po Imanuelu Volerstinu, ovaj interregnum će trajati do oko 2050. Dakle, veliki kraj i početak su sasvim blizu, dve-tri decenije, a to je samo jedna generacija. A, u približavanju i ishodu ovog kraja/početka, sticajem okolnosti, za našu malu i jedinu, tekuća i naredna godina, mogu da budu odlučujuće.

Naravno, reč je o godinama koje će odlučiti o integraciji Crne Gore u EU. Uspešna integracija Crne Gore u EU, može Crnoj Gori samo da pomogne, da nastavi svoje, isto takvo, uspešno suočavanje sa izazovima njene i globalne i istorijske 2050.

Da li ovo znači da je EU izbor bez zamerke? Naravno da ne. Pored ostalog, i EU je jednim delom obolela od agresivnog trampizma, fašizma XXI veka. Ali je ove bolesti u njoj manje, mnogo manje, nego u samim SAD, zemlji porekla. I inače, od svih aktuelnih globalnih entiteta, EU je sa najmanje takvih problema, i, što je još značajnije, sa najviše očuvanih pozitivnih tekovina moderne. Uz sve ovo, izbor EU je možda jedini, skoro dvotrećinski, i najmanje dvodecenijski, unutrašnji konsenzus u našoj maloj i jedinoj. I to ovom izboru, u današnjoj Crnoj Gori, daje još veći kredibilitet i snagu.

A da li je naša mala i jedina, u svemu ovome, bez problema i zamerke? Naravno da ni to ne stoji. I posle punih šest godina, nakon prve demokratske smene vlasti u njenoj celokupnoj istoriji, u Crnoj Gori je i dalje na vlasti – dvovlašće. Nove, krajnje heterogene vlasti, i stare mafiokratije, i to, ove druge, šizmatički udvojene i konfrontirane. One, kao procrnogorske, Mila Đukanovića, i one, kao prosrpske, Aleksandra Vučića. Koje dve mafiokratije, na žalost, još uvek uspešno funkcionišu, po starom i oprobanom obrascu negativne hemije i koprodukcije. I koje, kao takve, ostaju glavna pretnja, i Crnoj Gori uopšte, i integraciji Crne Gore u EU.

Ali, u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih nekoliko godina, i u tom pogledu, ima izvesnog napretka. Najpre, zbog toga što je, oko integracije Crne Gore u EU, ipak, napravljena izvesna, pa makar minimalna i nestabilna, ali ipak konstruktivna saglasnost i koncentracija vlasti i opozicije. Zatim, što su i takozvane srpske stranke, ili makar njihov veći deo, utisak je, ne samo retorički, prihvatile EU i NATO kao deo unutrašnje i spoljne politike Crne Gore. Konačno, i zbog toga što slučaj poslanika Dragana Bojovića, koji je 12. januara 2026. protestno dao ostavku na sve svoje partijske funkcije u DNP, zbog nestabilnosti ove partije u praćenju EU integracije, veoma ohrabruje, jer jasno pokazuje, da ova opcija ima svoje respektabilne predstavnike, čak i unutar takvih partija.

Sve prethodno u ovoj kolumni, odnosilo se na takozvani pozitivni scenario. A da li postoji i onaj drugi, negativni scenario, do 2030., ali i do 2050.? Pa naravno da postoji. To je scenario jačanja agresivnog trampizma i trampista u EU i u Crnoj Gori. A ni to, na žalost, nije ni malo teško zamisliti. Ali sam ja, u ovoj kolumni, odlučio da budem pozitivan, u najboljem smislu te reči.

A da ni Crna Gora, ni EU, ni svet, ne ostaju bez opcije, čak ni u slučaju negativnog scenarija, zainteresovani čitalac može da vidi odnosno da pročita, u mom novom hibridnom romanu Tajna jedne ruševine: Kratki roman i esej o 2057.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Eskalacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na samoj ivici ponora

 

 

Dva događaja sa samog početka 2026. obeležila su ne samo početak ove godine, nego i mnogo, mnogo više od toga.

Prvi od ova dva događaja, bila je vojna intervencija SAD u Venecueli, sa otmicom i transferom u Njujork, predsednika ove države, Nikolasa Madura, 3. januara 2026. Drugi događaj bilo je brutalno ubistvo tridesetsedmogodišnje državljanke SAD, majke troje dece, Rene Nikol Gud, u Mineapolisu, u Minesoti, u SAD, od strane paravojnika jedne vrste američke Udbe (DHS/ICE), samo tri dana nakon toga, 7. januara 2026.

Uz veliku vremensku bliskost, ova dva događaja povezuju još najmanje tri zajednička elementa. Prvi je njihov zajednički negativni akter, Administracija Donalda Trampa, na samom početku druge godine, njenog drugog, malo je reći, turbulentnog mandata. Drugi je neskriveno i ekstremno nasilje, koje je, u ova dva događaja, kao i ranije, samo ovog puta još neskrivenije i ekstremnije, ova administracija demonstrirala. I treće, to je činjenica da je ova administracija sve ovo počinila, uz najgrublje kršenje i gaženje osnovnih zakona domaćeg i međunarodnog prava, Ustava SAD i Povelje UN posebno.

U ekstrapolacijama koje su usledile, neki su u prvom događaju već videli početak Trećeg svetskog rata, a u drugom početak Drugog građanskog rata u SAD. Ali ove ekstrapolacije treba dobro razumeti. A u tom razumevanju, najviše nam može pomoći francuski istoričar Fernan Brodel, jedan od najznačajnijih istoričara našeg vremena.

Dva događaja s početka ovog teksta i 2026., tipičan su primer „događajne istorije“. Ali se „događajna istorija“ može razumeti samo ukoliko se stavi u kontekst „istorije dugog trajanja“ ili „strukturalne istoriografije“. Ovo su bili samo neki kratki citati iz Fernana Brodela. Na ovaj isti, brodelovski način, nastaviće i ova kolumna. I to tako što će se fokusirati na najmanje četiri „istorije dugog trajanja“, na koje prilično sugestivno upućuju dva događaja.

Prva je istorija poslednjih osamdeset godina, koja se upravo okončava, od kraja Drugog svetskog rata do danas, 1945-2026. Prvi od naša dva događaja s početka 2026. predstavlja početak kraja tada uspostavljenog međunarodnog sistema. Znate ono, sistem OUN, suverenost država, međunarodna miroljubiva koegzistencija, i tako dalje, i tome slično.

Druga je istorija poslednjih sto godina, sa Prvim i Drugim svetskim ratom, sa starim fašizmom, i svim ostalim. Ili, kako je to formulisao Imanuel Volerstin, otac teorije svetskog sistema, strukturna kriza polumilenijumskog svetskog kapitalističkog sistema kao istorijskog sistema 1914-2050.

Treća je neka vrsta velike regresije ovog sistema u klasični kolonijalizam XIX veka. Nafta i ostalo. A verovalo se da je makar to bilo nepovratno.

Četvrta je istorija onih pola milenijuma. SAD u Venecueli 3. januara 2026. označile su kraj modernog međunarodnog sistema rođenog Vestfalskim mirom 1648. I početak nečeg novog? Make America Great Again? Malo verovatno.

A sve ovo uz jednu veliku novost. Prvi put u svojoj celokupnoj istoriji, čovek od 1945. raspolaže nuklearnim i drugim oružjima za masovno uništavanje. Tako da su danas mnogo manje verovatni takozvani tridesetogodišnji ratovi kao ratovi odluke o novom hegemonu, kako je to bilo u poslednjih petsto godina, a mnogo verovatnija nuklearno-ekološka apokalipsa. O Neronima našeg vremena da i ne govorimo.

Istine radi, treba reći i sledeće. Izvor potencijalne apokalipse je kapitalistički sistem u njegovom aktuelnom, poznom i ultramonopolističkom stadijumu, a ne Neron našeg vremena, Donald Tramp i njegova klika. Oni su samo instrument, oruđe i alat ovog sistema.

Zbog svega ovoga, u našem XXI veku, ono staro radničko „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ iz XIX veka, moralo bi da se ažurira u opšteljudsko „Ljudi svih zemalja ujedinite se“. Protiv apokaliptičkog kapitalizma. Ili nas više neće biti.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo