Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dođeš u neke godine, a nije ti se ni dolazilo

Objavljeno prije

na

Utorak. Neka dosadna kišica nad Sremskim Karlovcima. Jednog, baš ovakvog, dana moj deda je rekao: „Samo da ne pada kiša kad me budu saranjivali”, pitali mi što, kaže, „More, da me ne psuju ljudi”. Umro baš u sezoni kiša. Namerno, garant. Garant.

Maločas ispred mene idu srednjoškolke, pričaju o lekcijama, kontrolnom, ogovaraju profesorku filozofije i nekog drugara štrebera. Podsetile su me na ono bezbrižno vreme kad je izgledalo da čitav svet čeka da ga osvojimo. Kad je jedino nedostižna bila petica iz matiša.

Ne znam kako i kada se desilo da mi iz stomaka, poput talasa, odlete leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Najteža bolest srca je dobro pamćenje.Čuvajte vaša sećanja. Čuvajte i ne dajte da izblede, da nestanu… U njima nisu samo oni ljudi koje ste voleli, a sa kojima više niste ili kojih više nema. U njima ste i vi, onakvi kakvi više nikada nećete biti.

Svaki dan teramo sebe da ustanemo iz kreveta, da bismo radili iste stvari. A onda to zovemo životom. Džaba svemu tome što jednom dođe na svoje mesto, kad pre toga svi mi odemo u materinu. Zatvoriš se u sebe i mučiš se hiljadama pitanja. Ni goreg zatvora, ni većeg mučitelja.

I nema bega od sebe u sebi. Naučila sam da ne pričam o svojim problemima jer koga briga.

Minut ćutanja za sve odluke koje smo u kasne sate čvrsto doneli i onda se nikada nisu desile jer je svanuo novi dan. Ako ne promeniš mišljenje kada se promene okolnosti, nisi principijelan, glup si. U teoriji druga šansa znači da si naučio nešto iz svojih grešaka i vratio si se da popraviš stvari,

u praksi znači da nisi naučio ništa i vratio si se da dokusuriš i ono što nisi. Valjda je to tako kod nas koji smo ono godište kojem nije trebalo versko i građansko vaspitanje, jer smo imali kućno.

Prilično lako je biti odrastao. Stalno si umoran i onda ideš okolo i svima govoriš kako si umoran i onda oni tebi kažu kako su oni isto umorni. Što pre shvatiš svoju nebitnost u ogromnom svemiru, brže podstakneš bitnost u svom malom životu. Gluposti ostavim sa strane. Pa i ja sednem tamo.

Nekada sam i čvrsto verovala da ne postoji ništa što jedan razgovor ne može da reši, a onda sam upoznala ljude koji su me naučili da ni u šta ne verujem čvrsto. Kad sa ramena skineš teret tuđih očekivanja, na tom mestu izrastu krila. Ljudi kad gledaju fotografiju ili odraz u ogledalu prvo gledaju sebe. Zašto bi bilo drugačije u nekim drugim situacijama?

Eto, naiđu tako vremena pa mi ‘ladno kad ne obujem čarape. Hladnoća čini čoveka racionalnim, a kome to treba?! I da ne zaboravim, uvek na ulici morate gledati kuda idete jer nikad se ne zna kada ćete naleteti na mene koja ne gledam. Ko se privukȏ, privukȏ se. Ja ne mogu više da zračim.

P. S. Što si stariji sve je jasnije koliko je bitno iz kakve je kuće i ne pitaju Crnogorci džabe prvo za prezime pa za ime.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo