FOKUS
DOŽIVOTNA ROBIJA ZA RATKA MLADIĆA: Suočavanje sa nagrađenim zločinima
Haški tribunal, koji zatvara svoje sudnice posljednjeg dana ove godine, u srijedu je imao jedan od svojih istorijskih trenutaka. Izrekao je kaznu doživotnog zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću zbog genocida i zločina protiv čovječnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) između 1992. i 1995. godine. Prvostepenom presudom je osudio 75-godišnjeg Mladića za najteža krvoprolića u ratu u BiH – od opsade Sarajeva i etničkog čišćenja sela oko Prijedora, do masakra u Srebrenici.
Sudsko vijeće Haškog tribunala kojim je predsjedavao sudija Alfons Ori osudilo je ratnog komandanta VRS po 10 od 11 tačaka optužnice. Mladić je proglašen krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.
Prije pet i po godina, kada je počelo suđenje, Mladić je zatražio da se u sudnici Haškog tribunala pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao slavnog generala zna cijeli svijet. Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom Republike Srpske (RS) Radovanom Karadžićem, koji je već osuđen na 40 godina zatvora.
Prije 11 mjeseci, tužilac Alan Tiger ovako je zaključio završne riječi na suđenju Mladiću: „Etničko čišćenje u BiH nije bilo posljedica rata, nego ratni cilj”. Pa dodao: „Stvaranje svesrpske države bio je krajnji Mladićev cilj! Ostvarujući ga, on je sa Karadžićem zemlju Bosnu i Hercegovinu odveo u pakao”.
Predsjedavajući sudija Ori, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane iako su oni činili dio zaštićene grupe. ,,Vijeće je shodno tome konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja”, kazao je. Vijeće međutim, nije prihvatilo optužbe da je postojao plan da bude počinjen genocid 1992. u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema njihovom mišljenju, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi. ,,U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni”, kazao je Ori,
Sudsko vijeće Haškog tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kome su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvjerski ubijani. Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, istakao je Ori. Naveo je primjer Kramanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, djejvojčice, među kojima je bilo i dvaneastogodišnjakinja. ,,Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više muškaraca”, objasnio je Ori.
Vijeće je utvrdilo da su pripadnici VRS terorisali civile u Sarajevu, vršeni su neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini. ,,Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja”, naglasio je Ori i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.
Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da bosanski Muslimani i Hrvati budu trajno uklonjeni s teritorije BiH, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije. ,,Ocjenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovdstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički počinioci, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata”, rekao je Ori.
Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su bivši predsjednik Karadžić, predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik, potpredsjednica, pa predsjednica RS Biljana Plavšić, potpredsjednik RS, Nikola Koljević, general VRS Bogdan Subotić, ministar unutrašnjih poslova Momčilo Mandić i visoki oficir VRS Mićo Stanišić. Koljević je počinio samoubistvo, Subotić i Mandić su bili u Hagu u svojstvu svjedoka u različitim procesima, dok su ostali osuđeni pred Tribunalom.
Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, poslije čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka. No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo. Potom je Mladić ustao i rekao „Ovo je laž”, zbog čega je udaljen iz sudnice. Sudija Ori je nastavio sa čitanjem presude.
Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.
Žrtve zločina za koje je Haški tribunal osudio Mladića, kažu da nikada ne mogu biti zadovoljne, ali da se radi o istorijskoj presudi. Zvaničnici, analitičari i strane ambasade u BiH, predstavnici Evropske unije i NATO-a ocijenili su presudu važnom za čitav region.
Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ukazao je da se radi o presudi najvišem oficiru VRS. Otuda, po njemu, presuda definitivno označava i stvarni karakter jedne institucije, a to je Vojska Republike Srpske.
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je izjavio kako je presuda Mladiću još jedna potvrda da se ratni zločin nikada i nikome ne može isplatiti, ma koliko se zločinci skrivali i bježali od svoje odgovornosti. On je dodao da kazna koju mu je Tribunal izrekao neće vratiti na hiljade stradalih nedužnih civila, ni njihovim porodicama donijeti konačni mir, ali je važnost te sudske presude dalekosežna za budućnost čitavog regiona.
,,Ratna historija bivše Jugoslavije pisat će se na temelju dokaza i činjenica koje su nedvosmisleno utvrđene u haškim sudnicama, a sve ostalo su dnevnopolitičke reakcije s ciljem da se povijesni značaj današnjeg događaja umanji ili relativizira”, poručio je Zvizdić.
S druge strane, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke Srđan Šušnica smatra kako je Tribunal trebao uzeti u obzir i dešavanja u Krajini, navodeći da je genocid u Srebrenici završna faza onoga što je počelo ranije. Pravda je, ocjenjuje on stoga, djelomično zadovoljena.
,,Haški tribunal nije uzeo u obzir onaj hirurški precizan, sistematičan progon, istrebljenje koje je imalo sve elemente genocida, koji se desio u prvoj fazi agresije na BiH, znači 1992-1993. u Bosanskoj Krajini. Kada su u pitanju posljedice genocida, ja ne vidim kako su manje posljedice genocida u Prijedoru, u kojem je 52 odsto populacije opštine Prijedor prognano, od čega više od 3.800 ubijeno, od čega su dvoje djece”, prokomentarisao je za medije Šušnica.
S druge strane, širom RS presuda Mladiću na doživotnu kaznu dočekana je, očekivano, s razočaranjem. Predsednik RS Milorad Dodik izjavio je, uoči izricanja presude, da je Mladić profesionalno i patriotski obavljao dužnost, te da će negativna presuda Tribunala samo ojačati mit o njemu.
U prvim reakcijama političara u Beogradu presuda Mladiću – ali i sve ostale presude Haškog tribunala – uglavnom se karakterišu kao antipravne, nepravedne i antisrpske.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić presudu je ocenio kao „očekivanu”, i dodao kako „ovo nije dan ni za tugu ni za radost”, i da bi „svi trebalo da se okrenemo budućnosti.
Kako primećuje Anita Mitić, direktorica Inicijative za ljudska prava kaže, Srbija nikada nije dobrovoljno podržavala rad Haškog tribunala. „Diskreditacija Haga naročito je intenzivna u posljednjih godinu dana, tako da ne vjerujem da će doći do neke suštinske promjene u stavu srpskih državnika”.
Novinar beogradskog nedeljnika Vreme Dejan Anastasijević kaže da tu jedna presuda ništa naročito neće promijeniti. ,,Zaista mislim da u Srbiji ne postoji politička volja da se raščisti sa onim što se dešavalo 1990-ih”, ističe Anastasijević. „Sve vrijeme se radi na tome da se dokaže kako su Srbi bili prije svega žrtve, što naravno nije tačno. Nije pri tom nikakva utjeha što slične reakcije poricanja sopstvenih zločina postoje i u drugim jugoslovenskim republikama”.
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da je očekivala da će Mladić biti osuđen za genocid i u drugim opštinama u BiH, a ne samo u Srebrenici. Na napomenu da Vijeće u nabrajanju učesnika udruženog zločinačkog poduhvata nije spomenulo nikoga iz Srbije, ona kaže: „Ova presuda se odnosi prije svega na individualnu odgovornost Ratka Mladića, znači, ona nije uključivala odgovornost Beograda, međutim, sve što je prikazano i što se moglo čuti u haškoj sudnici i svi dokumenti koji su tamo sakupljeni impliciraju i te kako involviranost Beograda. Ja mislim da treba biti zadovoljan ovom presudom zato što je ona važna i tek će, nadam se, biti važna u budućnosti”, ocijenila je.
Za sada se umjesto sa prošlošću suočavamo sa nagrađenim zločinima.
Đukanović slao gorivo za tenkove VRS
Crnogorske vlasti, odnosno tada jedinstveni DPS, nijesu tajili podršku snagama koje je, u vojnom smislu, tokom rata u BiH reprezentovao Ratko Mladić. Na 2. kongresu DPS-a, 5. marta 1994, tadašnji predsjednik Crne Gore i vladajuće partije Momir Bulatović najavio je mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine. A Vlada Mila Đukanovića pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu. Tadašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša Srbima u Hercegovini darovao je, prema svjedočenju Momčila Mandića, nekadašnjeg ministra policije RS, dvije poljske bolnice.
Pomoć i podrška nijesu bile samo verbalnog i humanitarnog karaktera.
Deportacija bosanskih izbjeglica jedna je od najsramnijih epizoda ratova koji su obilježili raspad SFRJ. Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila do danas nepoznat broj civila Muslimana i Srba iz BiH (prema različitim izvorima bilo ih je između 70 i 160) i predala ih snagama Ratka Mladića. Nesrećni ljudi hapšeni su duž Crnogorskog primorja ali i na sjeveru zemlje. Većina je ubijena odmah pošto su predati snagama RS. Ostali su mučeni pa ubijeni u logorima, a samo je manji broj njih preživio.
Prema dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje SRJ, vlada premijera Đukanovića je i početkom 1994. godine deportovala vlastima u RS izbjeglice iz BiH koje su utočište pronašle u Crnoj Gori. Motiv je bila prisilna moblizacija Srba, građana BiH, koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica.
Niko od nalogodavaca i izvršilaca ovih zločina nije sudski odgovarao, pošto su dva sudska procesa završena oslobađajućim presudama. Vlada Crne Gore je krajem 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije, i tako priznala zločin. Više od četiri miliona eura isplaćena su iz državnog budžeta. Na tome se stalo.
Etničko čišćenje Bukovice drugo je, jednako tragično, poglavlje „prekogranične saradnje”. Sead Sadiković, autor dokumentarnog filma Praznina, koji govori o tom zločinu počinjenom na crnogorskoj teritoriji ‘93. godine (za koji, takođe, još niko nije odgovarao) svjedoči: „Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala”.
U Haškom tribunalu su, u nekoliko sudskih postupaka, pominjani zločini koje su u BiH počinili dobrovoljci i „vikend ratnici” iz Crne Gore – neki od njih su i identifikovani imenima ili nadimcima – ali su ovdašnje vlasti i to prećutale.
„Ne smijemo zaboraviti ni dobrovoljce koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore, kada su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci, na čelu sa doskorašnjim gradonačelnikom, oslobađali srpsku nejač od mudžahedinskih hordi u Goraždu”, svjedočio je Momčilo Mandić prije nešto više od pet godina. „Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović. Mi smo bili pred porazom, a on nam je tada prodao naftu kojom smo napunili prazne rezervoare naših tenkova i spasili Republiku Srpsku”.
Mandićeva sjećanja ostala su bez komentara zvanične Podgorice.
Nakon Dejtonskog sporazuma Ratko Mladić više nije mogao da (ne)skriveno ljetuje na Crnogorskom primorju. Domaći i strani mediji su pisali kako je Mladić boravio u Reževićima 1997. godine, gdje je iznajmio veliku dvospratnu kuću. Ljetovanje je prekinuo na insistiranje crnogorskih policijskih funkcionera. Po njegovom odlasku tadašnji ministar MUP-a Filip Vujanović izjavio je da su ,,pretrage pokazale da se Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore”. Šest godina kasnije, prema pisanju sarajevskih medija, Mladić je sa Radovanom Karadžićem, Tomislavom Nikolićem i Amfilohijem Radovićem proslavio Božić u manastiru Ostrog. Crnogorska policija je, bez mnogo žara, to demantovala. Konačno, pred predsjedničke izbore 2008. godine, u Sutomoru su se pojavili plakati sa porukom „Heroj Ratko Mladić za predsjednika Crne Gore”. U potpisu je stajalo Crnogorski otadžbinski pokret.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena
IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs
-
SUSRETI3 sedmiceNATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceDeportacije
-
HORIZONTI2 sedmiceNJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmiceZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmiceVLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmicePOLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmiceSDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom