Povežite se sa nama

FOKUS

DOŽIVOTNA ROBIJA ZA RATKA MLADIĆA: Suočavanje sa nagrađenim zločinima

Objavljeno prije

7 godina

na

mladic115084348

Haški tribunal, koji zatvara svoje sudnice posljednjeg dana ove godine, u srijedu je imao jedan od svojih istorijskih trenutaka. Izrekao je kaznu doživotnog zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću zbog genocida i zločina protiv čovječnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) između 1992. i 1995. godine. Prvostepenom presudom je osudio 75-godišnjeg Mladića za najteža krvoprolića u ratu u BiH – od opsade Sarajeva i etničkog čišćenja sela oko Prijedora, do masakra u Srebrenici.

Sudsko vijeće Haškog tribunala kojim je predsjedavao sudija Alfons Ori osudilo je ratnog komandanta VRS po 10 od 11 tačaka optužnice. Mladić je proglašen krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.

Prije pet i po godina, kada je počelo suđenje, Mladić je zatražio da se u sudnici Haškog tribunala pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao slavnog generala zna cijeli svijet. Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom Republike Srpske (RS) Radovanom Karadžićem, koji je već osuđen na 40 godina zatvora.

Prije 11 mjeseci, tužilac Alan Tiger ovako je zaključio završne riječi na suđenju Mladiću: „Etničko čišćenje u BiH nije bilo posljedica rata, nego ratni cilj”. Pa dodao: „Stvaranje svesrpske države bio je krajnji Mladićev cilj! Ostvarujući ga, on je sa Karadžićem zemlju Bosnu i Hercegovinu odveo u pakao”.

Predsjedavajući sudija Ori, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane iako su oni činili dio zaštićene grupe. ,,Vijeće je shodno tome konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja”, kazao je. Vijeće međutim, nije prihvatilo optužbe da je postojao plan da bude počinjen genocid 1992. u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema njihovom mišljenju, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi. ,,U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni”, kazao je Ori,

Sudsko vijeće Haškog tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kome su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvjerski ubijani. Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, istakao je Ori. Naveo je primjer Kramanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, djejvojčice, među kojima je bilo i dvaneastogodišnjakinja. ,,Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više muškaraca”, objasnio je Ori.

Vijeće je utvrdilo da su pripadnici VRS terorisali civile u Sarajevu, vršeni su neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini. ,,Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja”, naglasio je Ori i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.

Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da bosanski Muslimani i Hrvati budu trajno uklonjeni s teritorije BiH, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije. ,,Ocjenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovdstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički počinioci, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata”, rekao je Ori.

Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su bivši predsjednik Karadžić, predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik, potpredsjednica, pa predsjednica RS Biljana Plavšić, potpredsjednik RS, Nikola Koljević, general VRS Bogdan Subotić, ministar unutrašnjih poslova Momčilo Mandić i visoki oficir VRS Mićo Stanišić. Koljević je počinio samoubistvo, Subotić i Mandić su bili u Hagu u svojstvu svjedoka u različitim procesima, dok su ostali osuđeni pred Tribunalom.

Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, poslije čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka. No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo. Potom je Mladić ustao i rekao „Ovo je laž”, zbog čega je udaljen iz sudnice. Sudija Ori je nastavio sa čitanjem presude.

Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Žrtve zločina za koje je Haški tribunal osudio Mladića, kažu da nikada ne mogu biti zadovoljne, ali da se radi o istorijskoj presudi. Zvaničnici, analitičari i strane ambasade u BiH, predstavnici Evropske unije i NATO-a ocijenili su presudu važnom za čitav region.

Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ukazao je da se radi o presudi najvišem oficiru VRS. Otuda, po njemu, presuda definitivno označava i stvarni karakter jedne institucije, a to je Vojska Republike Srpske.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je izjavio kako je presuda Mladiću još jedna potvrda da se ratni zločin nikada i nikome ne može isplatiti, ma koliko se zločinci skrivali i bježali od svoje odgovornosti. On je dodao da kazna koju mu je Tribunal izrekao neće vratiti na hiljade stradalih nedužnih civila, ni njihovim porodicama donijeti konačni mir, ali je važnost te sudske presude dalekosežna za budućnost čitavog regiona.

,,Ratna historija bivše Jugoslavije pisat će se na temelju dokaza i činjenica koje su nedvosmisleno utvrđene u haškim sudnicama, a sve ostalo su dnevnopolitičke reakcije s ciljem da se povijesni značaj današnjeg događaja umanji ili relativizira”, poručio je Zvizdić.

S druge strane, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke Srđan Šušnica smatra kako je Tribunal trebao uzeti u obzir i dešavanja u Krajini, navodeći da je genocid u Srebrenici završna faza onoga što je počelo ranije. Pravda je, ocjenjuje on stoga, djelomično zadovoljena.

,,Haški tribunal nije uzeo u obzir onaj hirurški precizan, sistematičan progon, istrebljenje koje je imalo sve elemente genocida, koji se desio u prvoj fazi agresije na BiH, znači 1992-1993. u Bosanskoj Krajini. Kada su u pitanju posljedice genocida, ja ne vidim kako su manje posljedice genocida u Prijedoru, u kojem je 52 odsto populacije opštine Prijedor prognano, od čega više od 3.800 ubijeno, od čega su dvoje djece”, prokomentarisao je za medije Šušnica.

S druge strane, širom RS presuda Mladiću na doživotnu kaznu dočekana je, očekivano, s razočaranjem. Predsednik RS Milorad Dodik izjavio je, uoči izricanja presude, da je Mladić profesionalno i patriotski obavljao dužnost, te da će negativna presuda Tribunala samo ojačati mit o njemu.

U prvim reakcijama političara u Beogradu presuda Mladiću – ali i sve ostale presude Haškog tribunala – uglavnom se karakterišu kao antipravne, nepravedne i antisrpske.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić presudu je ocenio kao „očekivanu”, i dodao kako „ovo nije dan ni za tugu ni za radost”, i da bi „svi trebalo da se okrenemo budućnosti.

Kako primećuje Anita Mitić, direktorica Inicijative za ljudska prava kaže, Srbija nikada nije dobrovoljno podržavala rad Haškog tribunala. „Diskreditacija Haga naročito je intenzivna u posljednjih godinu dana, tako da ne vjerujem da će doći do neke suštinske promjene u stavu srpskih državnika”.

Novinar beogradskog nedeljnika Vreme Dejan Anastasijević kaže da tu jedna presuda ništa naročito neće promijeniti. ,,Zaista mislim da u Srbiji ne postoji politička volja da se raščisti sa onim što se dešavalo 1990-ih”, ističe Anastasijević. „Sve vrijeme se radi na tome da se dokaže kako su Srbi bili prije svega žrtve, što naravno nije tačno. Nije pri tom nikakva utjeha što slične reakcije poricanja sopstvenih zločina postoje i u drugim jugoslovenskim republikama”.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da je očekivala da će Mladić biti osuđen za genocid i u drugim opštinama u BiH, a ne samo u Srebrenici. Na napomenu da Vijeće u nabrajanju učesnika udruženog zločinačkog poduhvata nije spomenulo nikoga iz Srbije, ona kaže: „Ova presuda se odnosi prije svega na individualnu odgovornost Ratka Mladića, znači, ona nije uključivala odgovornost Beograda, međutim, sve što je prikazano i što se moglo čuti u haškoj sudnici i svi dokumenti koji su tamo sakupljeni impliciraju i te kako involviranost Beograda. Ja mislim da treba biti zadovoljan ovom presudom zato što je ona važna i tek će, nadam se, biti važna u budućnosti”, ocijenila je.

Za sada se umjesto sa prošlošću suočavamo sa nagrađenim zločinima.

Đukanović slao gorivo za tenkove VRS

Crnogorske vlasti, odnosno tada jedinstveni DPS, nijesu tajili podršku snagama koje je, u vojnom smislu, tokom rata u BiH reprezentovao Ratko Mladić. Na 2. kongresu DPS-a, 5. marta 1994, tadašnji predsjednik Crne Gore i vladajuće partije Momir Bulatović najavio je mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine. A Vlada Mila Đukanovića pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu. Tadašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša Srbima u Hercegovini darovao je, prema svjedočenju Momčila Mandića, nekadašnjeg ministra policije RS, dvije poljske bolnice.

Pomoć i podrška nijesu bile samo verbalnog i humanitarnog karaktera.

Deportacija bosanskih izbjeglica jedna je od najsramnijih epizoda ratova koji su obilježili raspad SFRJ. Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila do danas nepoznat broj civila Muslimana i Srba iz BiH (prema različitim izvorima bilo ih je između 70 i 160) i predala ih snagama Ratka Mladića. Nesrećni ljudi hapšeni su duž Crnogorskog primorja ali i na sjeveru zemlje. Većina je ubijena odmah pošto su predati snagama RS. Ostali su mučeni pa ubijeni u logorima, a samo je manji broj njih preživio.

Prema dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje SRJ, vlada premijera Đukanovića je i početkom 1994. godine deportovala vlastima u RS izbjeglice iz BiH koje su utočište pronašle u Crnoj Gori. Motiv je bila prisilna moblizacija Srba, građana BiH, koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica.

Niko od nalogodavaca i izvršilaca ovih zločina nije sudski odgovarao, pošto su dva sudska procesa završena oslobađajućim presudama. Vlada Crne Gore je krajem 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije, i tako priznala zločin. Više od četiri miliona eura isplaćena su iz državnog budžeta. Na tome se stalo.

Etničko čišćenje Bukovice drugo je, jednako tragično, poglavlje „prekogranične saradnje”. Sead Sadiković, autor dokumentarnog filma Praznina, koji govori o tom zločinu počinjenom na crnogorskoj teritoriji ’93. godine (za koji, takođe, još niko nije odgovarao) svjedoči: „Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala”.

U Haškom tribunalu su, u nekoliko sudskih postupaka, pominjani zločini koje su u BiH počinili dobrovoljci i „vikend ratnici” iz Crne Gore – neki od njih su i identifikovani imenima ili nadimcima – ali su ovdašnje vlasti i to prećutale.

„Ne smijemo zaboraviti ni dobrovoljce koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore, kada su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci, na čelu sa doskorašnjim gradonačelnikom, oslobađali srpsku nejač od mudžahedinskih hordi u Goraždu”, svjedočio je Momčilo Mandić prije nešto više od pet godina. „Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović. Mi smo bili pred porazom, a on nam je tada prodao naftu kojom smo napunili prazne rezervoare naših tenkova i spasili Republiku Srpsku”.
Mandićeva sjećanja ostala su bez komentara zvanične Podgorice.

Nakon Dejtonskog sporazuma Ratko Mladić više nije mogao da (ne)skriveno ljetuje na Crnogorskom primorju. Domaći i strani mediji su pisali kako je Mladić boravio u Reževićima 1997. godine, gdje je iznajmio veliku dvospratnu kuću. Ljetovanje je prekinuo na insistiranje crnogorskih policijskih funkcionera. Po njegovom odlasku tadašnji ministar MUP-a Filip Vujanović izjavio je da su ,,pretrage pokazale da se Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore”. Šest godina kasnije, prema pisanju sarajevskih medija, Mladić je sa Radovanom Karadžićem, Tomislavom Nikolićem i Amfilohijem Radovićem proslavio Božić u manastiru Ostrog. Crnogorska policija je, bez mnogo žara, to demantovala. Konačno, pred predsjedničke izbore 2008. godine, u Sutomoru su se pojavili plakati sa porukom „Heroj Ratko Mladić za predsjednika Crne Gore”. U potpisu je stajalo Crnogorski otadžbinski pokret.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

KOČANI, NOVI SAD, DONJA JABLANICA, CETINJE: Tragedije koje ne opominju

Objavljeno prije

3 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Bol i tugu usljed tragedije u Makedoniji, u kojoj je život izgubilo 59 osoba, a povrijeđeno 190,  zamijenio je bijes kada su otkrivene činjenice o radu diskoteke sa falsifikovanim licencama i bez osnovnih bezbjednosnih standarda. Urušene institucije i neodgovornost  stoje iza još jedne tragedije u regionu. Nova krvava opomena koju nema ko da čuje, nakon Novog Sada, Donje Jablanice, Cetinja…

 

Dugogodišnji vozač Hitne pomoći u Kočanima Ile Gočevski, u noći između subote i nedjelje, prevozio je povrijeđene iz diskoteke Puls. U požaru koji je izbio u diskoteci oko tri sata ujutru poginulo je 59 osoba, a povrijeđeno je preko 190. Mladih od 15 do 24 godine. Kolege Gočevskog iz Opšte bolnice Kočani kazali su da je radio cijelu noć i dan i prevozio povrijeđene, a da je kući otišao samo da se odmori. Nije se probudio.

,,Cijelu noć je pomagao mladima iz diskoteke smrti, a juče je iznenada preminuo. Otkazalo mu je srce, nije izdržao te krvave slike. Ne postoje riječi koje mogu opisati tebe, gromadu od čovjeka. Planino naša, čovječe velikog srca i duše. Dao si sve od sebe da spasiš mlade, nevine duše, na kraju si i ti otišao”, jedno je od oproštajnih poruka za Gočevskog.

Na snimcima iz diskoteke, koji su ubrzo nakon tragedije plasirani na društvenim mrežama, vidi se da je pirotehnika, prskalice koje su aktivirane na bini izazvale požar na niskom plafonu. Bend je nastavio da svira, a publika u prvi mah nije bila svjesna šta se dešava. ,,Većina stradalih je umrla od posledica stampeda izazvanog panikom nakon što je izbio požar u diskoteci”, izjavila je direktorka Opšte bolnice Kočani Kristina Serafimova.  

Za ministra unutrašnjh poslova Panča Toševskog nema dileme ko je krivac za nezapamćenu tragediju: požar su izazvala pirotehnička sredstva koja su donijeli članovi popularne grupe „DNK“. Ali, i oni su nastradali, tako da je taj dio istrage zatvoren.

Snimci diskoteke – oronule zgrade, sa uskim ulaznim vratima, rešetkama na prozorima izazvala su brojna pitanja javnosti o diskoteci koja je radila 12 godina, a nalazila se u objektu koji je ranije bio magacin za tepihe. Pitanja za nadležne su se ređala – kako je u gradu od 25.000 stanovnika toliko dugo radila diskoteka u koju su dolazili maloljetnici, a koja nije imala valjanu dozvolu, u objektu u kom nije ispoštovan nijedan standard, gdje su se održavali koncerti s puno pirotehnike i vatrenih efekata, a u kojem su gosti bili policajci i inspektori…

,,Svako koga vidite ovdje ima nekog bliskog ko je stradao”, izjavio je jedan od mještana malog grada nakon tragedije. ,,Imam unuku koja je trenutno u Sofiji i ima problema sa opekotinama po licu, tijelu i respiratornom traktu. Ali me ne boli samo zbog nje, izgubio sam dijete komšinice, dijete od sestrične moje žene, izgubio sam djecu mnogih prijatelja, jako mi je teško”, izjavio je Kočana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SKRIVENI TRAGOVI NOVCA: Ko su crnogorski milioneri

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Postupak koji je pokrenuo ASK  protiv Mila Đukanovića potvrda je  početka ozdravljenja te institucije. No  nije baš za radovanje to što je petu godinu od pada DPS-a, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem  dijela političke klase  koja je u njegovo doba  iz džempera ušla u Armani odijela. Zvanično, institucije imaju   samo jednu spornu Đukanovićevu VIP karticu od 200 hiljada eura. Možda

 

 

Pratite trag novca, kaže staro novinarsko pravilo. U Crnoj Gori nije ga lako primijeniti. Naša mala  zemlja nema čak ni sopstvenu listu najbogatijih Crnogoraca.   Tragovi novca javnih funkcionera, od kojih su neki tokom protekle decenije na naše oči postali milioneri, vode samo do registara u kojima oni sami ispisuju šta imaju. Institucije se  nijesu potrudile da tu imovinu i provjere.

Ponekad saznamo iz regionalnih ili svjetskih medija ko su milioneri među nama.Krajem prošle godine beogradski Nedeljnik  objavio je  listu  100 najbogatijih u regionu, u koju je uvršteno  sedam Crnogoraca. Prema tom listu,  u stotinu najbogatijih u regionu su  Ivan Ubović, odnosno kompanija Bemaks ( 52. mjesto), Dragan Bokan i kompanija Voli na 63. mjestu, Veselin Pejović, vlasnik Uniproma ( 81. mjesto), Aco Đukanović sa Invest nova i Prvom bankom (84. mjesto), Risto Drekalović i KIPS (91. mjesto),  Komnen Laković, odnosno HD Laković ( 98. mjesto),  porodica Franca i njihov Mesopromet, na 100. mjestu.

Kako su objasnili iz Nedeljnika  na izradi liste radile su dvije konsultanske kompanije, koje su upoređivale zvanične podatke o vrijednosti regionalnih uspješnih firmi. Ne radi se, napomenuli su, o  ličnom bogatstvu njihovih vlasnika.  Vrijednost Bemaksa je tako procijenjena na 482 miliona eura, Volija na 413 miliona, Uniproma na 296 miliona, Đukanovićeve kompanije na 285 miliona, KIPSa- na 260 miliona, Lakovića 234 miliona i Mesoprometa –  218 miliona.

Tom metologijom  su van liste ostali oni poznati Crnogorci čije bogatstvo nije rezultat rasta njihovih kompanija. I o čijem na oko vidnom bogatstvu Crna Gora decenijama nema zvanične podatke. Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase, za koje do danas ne znamo, ili makar nemamo institucionalni odgovor, kako su to i postali.

Autori liste najbogatijih u regionu primijetili su da je nejednakost, odnosno jaz između bogatih i siromašnih najveći u Crnoj Gori. Imovina pet najvećih iznosi 1.7 milijardi, što je čak 35.4 odsto bruto društvenog proizvoda.

Kako bi tek izgledao ovdašnji jaz, kad bi se listi priključili i oni o čijem se bogatstvu samo šuška u kuloarima. Decenijama.Ne računajući brojne medijske članke, pa i  svjedočenja, poput onog pokojnog  predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koji je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004, govorio  tome kako mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Bulatović je napisao kako mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta, te onima koji su od toga zarađivali javno je govorio koju godinu kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio priličan dio te priče. Koja do danas nije potvrđena.

Nešto kasnije, 2015. godine, pročitali smo u svjetskim medijima da je crnogorski višedecenijski vođa   među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima.  Zvanični registri su nas istovremeno ubjeđivali da Đukanović živi kao obični državni službenik, iako je ne samo svjetskim medijima,  nego i golom oku ovdašnjeg građanina, bilo jasno da se nešto opasno ne poklapa sa zvaničnim tragovima novca i onim drugim.

Ovih dana, institucije su utvrdile da je Đukanović imao VIP karticu sa koje je tokom više godina  potrošio nešto oko 200 hiljada eura.  Postupak je pokrenula Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) pod novim rukovodstvom.  Specijalno državno tužilaštvo (SDT) saopštilo je da su formirali krivični predmet, nakon što su im dostavljeni spisi iz Agencije. Iz medija smo saznali  da je Đukanović novac trošio na skupe svjetske  brendove, ali nijesmo dobili  odgovor na  suštinsko pitanje – ko je Đukanoviću uplaćivao novac na tu VIP karticu. Ili, ako je to činio sam  – otkud mu novac.

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je krajem 2019.  da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica. “Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju”, kazao je.

DPS je pao koji mjesec kasnije, ali o bogatstvu tih 12 porodica nijesmo zvanično saznali mnogo toga. Osim da neki crnogorski funkcioneri i njihove porodice  imaju da plate i milione kada treba dati za jemstvo i puštanje iz pritvora.

Postupak koji je pokrenula Agencija protiv Đukanovića potvrda je početka ozdravljenja te institucije, koja je decenijama služila moćnicima. No,  nije baš za radovanje to što je nakon više  decenija, a petu godinu od pada DPS, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem jednog dijela političke klase  koja je u njegovo doba iz džempera ušla u Armani odijela. Sa sve zvanično prijavljenim prosječnim državničkim platama.  Tu je i klasa biznismena, uglavnom izrasla iz kruga prijatelja i kumova nekadašnje  vladajuće politčke klase. I na nekadašnjoj rasprodatoj državnoj imovini.  Procesa o sumnjivim privatizacijama nema ni u najavi.

Direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković prokomentarisala je da je uvjerena da je “250.000 eura koje je, po inicijativi MANS-a od prije šest godina, ASK pronašao na jednoj kartici Đukanovića u Atlas banci, samo djelić ogromnog bogatstva koje je on decenijama nezakonito sticao”. Konstatovala je da su ovom odlukom  crnogorske institucije prvi put utvrdile tragove nezakonito stečene imovine Mila Đukanovića.

„Bojim se da će to što su mediji objavili detalje o tome na šta je Đukanović trošio novac, obeshrabriti funkcionere da daju uvid u svoje bankovne račune“, prokomentarisao je nedavni slučaj Stevo Muk, član Tužilačkog savjeta.

Problem je još veći. Prošle je godine usvojen novi Zakon o sprečavanju korupcije, kojim je propisano da to bude obaveza funkcionera, a ne da  im se kao do sada ostavlja na volju da li to da učine ili ne, ali do danas ta zakonska novina nije zaživjela u praksi. Odgovornost je na novoj vlasti.

Osim što postavgustvovska vlast do dana današnjeg, nakon brojnih političkih poena koje su dobili pričajući o tome kako će unaprijediti zakonodavstvo koje se tiče nezakonitog bogaćenja, nije po tom pitanju uradila ništa, isto se dešava i sa obavezom funkcionera da daju Agenciji za sprečavanje korupcije  uvid u bankovne račune. Još je nema.

Prošlog ljeta usvojen je novi Zakon o sprečavanju korupcije, a nadležni su nas uvjeravali da će od tog trena  svi funkcioneri morati dati na uvid bankovne račune. Umjesto toga, u zakonskom roku od šest mjeseci nijesu donijeta podzakonska akta koja su trebala biti usvojena da bi ta odredba i zaživjela. Kad je taj rok istekao, u decembru prošle godine,  Ministarstvo pravde  opet je raspisalo poziv za javnu raspravu o izmjenama i dopunama istog zakona.  Tako je valjda sve krenulo iznova.

Rasprava je završena ovih dana, a iz Ministarstva pravde nas skoro godinu kasnije opet ubjeđuju da će javni funkcioneri u skladu sa novim zakonom imati obavezu da daju na uvid bankovne račune.

„Više  neće biti neophodna saglasnost funkcionera kad je u pitanju provjera njegovih računa. To će se koristiti samo u određene svrhe i u određenim situacijama, ali definitivno je ono što će biti podležno provjerama“, kazala je početkom sedmice direktorica Direktorata za krivično i građansko zakonodavstvo Ministarstva pravde Jelena Grdinić.

 Sad opet čekamo podzakonska akta da bi crnogorski funkcioneri za pola godine imali obavezu da daju na uvid svoje bankovne račune. Možda. 

Rijetki su oni koji to čine dobrovoljno. Premijer Milojko Spajić nije među njima. Ni predsjednik Jakov Milatović. Bankovne račune na uvid, kaže statistika, nije dalo više od polovine ministara, i gotovo dvije trećine poslanika.  U onoj manjini koja je dobrovoljno dopustila institucijama uvid u bankovni račun je  predsjednik parlamenta Andrija Mandić.

Istraživanja pokazuju da godinama broj funkcionera koji daju na uvid bankovne račune opada. Istraživanje CIN CG pokazalo je da je u godini kada je Agencija zvanično počela sa radom – 2016, saglasnost za pristup računima dalo tadašnjih 73 odsto javnih funkcionera. Već godinu kasnije taj broj je smanjen na 60 odsto javnih funkcionera i 68,5 državnih službenika, da bi na kraju 2019. bilo svega 57 odsto javnih funkcionera i 65 procenata državnih službenika koji su dozvolili da se kontrolišu njihovi bankovni računi.

Prema podacima iz 2023. godine, podsjetile su nedavno Vijesti,  od 7.041 javnog funkcionera, koliko ih je popisano po posljednjim podacima, Agenciji saglasnost za uvid u bankovne račune nije dalo njih 3.960.

Od 22 čelnika sudstva  samo petoro je dalo saglasnost za pristup podacima na računima bankarskih i drugih finansijskih institucija. A U 17 tužilaštava, tek sedmoro rukovodilaca.

Dejan Milovac iz MANS-a, smatra da je posebno problematično to što su pristup računima ograničavali funkcioneri bivše opozicije, a sadašnje vlasti. Podsjeća da se njihov politički diskurs oslanjao na obećanja o punoj transparentnosti “jednom kad oni dođu na vlast”.

“Samo na primjeru žiro računa možemo da vidimo do koje mjere se mijenja percepcija odgovornosti prema javnosti sa prelaskom iz opozicije u vlast”, smatra.

Bilo bi lijepo da Crna Gora konačno dobije političku klasu odgovornu  prema svojim građanima.  Tako što će za početak biti transparentna.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

“Ako ima neko ko je zakinut (nije mu plaćeno) ja ću mu iz svog džepa isplatiti. Fer?”, reagovao je premijer Milojko Spajić, ponavljajući kako ostvareni suficit  predstavlja ogroman uspjeh njegove Vlade. “Razlog: ostvarene uštede i veći prihodi”, ponosan je Spajić. Ubijeđen da će velikodušnom ponudom (iz svog džepa) prikriti makar dvije poluistine izrečene u tri rečenice. Prva: budžetski prihodi nijesu veći, nego tačno onoliki koliko je to Vlada isplanirala. U bobu, što bi rekli. Drugo: razlika između planiranih i realizovanih troškova u januaru ne predstavlja uštedu, nego je riječ o odloženom plaćanju rashoda koji će, neminovno, stići na naplatu.

O tome nam, bolje od bilo kakvih analiza ili prognoza, svjedoče prošlogodišnji tokovi realizacije budžeta. I, još tada započeta, igra sa budžetskim suficitom-deficitom. Ti su podaci interesantni jer, dodatno, ukidaju alibi izvršne vlasti po kome je januarska ušteda u državnom trezoru posljedica privremenog finansiranja, izazvanog neusvajanjem budžeta u zakonom propisanom roku.

I prošla, 2024. godina, započela je suficitom.

Ostvareni prihodi u januaru bili su veći za skoro pet miliona (3,2 odsto), a rashodi manji za 47,8 miliona eura (25,8 odsto) u odnosu na plan realizacije budžeta. Vlada je slavila suficit veći od 16 miliona, dok su korisnici transfera institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru mogli samo da žale što im iz državne kase nije proslijeđeno planiranih 12,4 miliona. Veliki novac, a za mnoge od njih i preovlađavajući razlog da odlože planirane aktivnosti, koliko god one bile važne.

Narednog mjeseca, u budžet se slilo 27 miliona više od plana, dok su izdaci, ponovo, bili manji od planiranih. Za 65,2 miliona. Tajnu tih ušteda otkriva podatak da je, recimo, kapitalni budžet, u odnosu na plan, bio realizovan tek nešto više od dvije trećine. Ipak, prema zvaničnim podacima Ministarstva finansija, u prva dva mjeseca 2024. godine ostvaren je budžetski deficit u iznosu od 18,5 miliona. Dok je februarski deficit bio tek nešto manji od 35 miliona. Slična priča će se, vjerovatno, ponoviti i ove godine.

U aprilu državne finansije ponovo prelaze u plus. Budžetski prihodi veći su od rashoda ali se, u kontinuitetu, prikazuje ušteda na strani potrošnje. Iz budžeta se ne isplaćuje sve ono što je istim tim budžetom predviđeno za plaćanje.

Sredinom godine, iz Ministarstva finansija su osjetili potrebu da objasne sve uočljiviju anomaliju: „Niže ostvarenje budžetskih izdataka od plana odraz je prije svega dosadašnje dinamike pristizanja obaveza, kao i aktivnog upravljanja potrošnjom uz napomenu da država sve svoje obaveze redovno i pravovremeno servisira”, navodi se u saopštenju o realizaciji budžeta za period januar-jul, uz opreznu najavu da takvo stanje neće potrajati.  “Imajući u vidu trendove potrošnje u prethodnim godinama, očekivano da će potrošnja biti intezivirana u posljednjem kvartalu tekuće godine, s obzirom da glavne kategorije potrošnje rastu usljed usklađivanja (prava iz oblasti socijalne zaštite), izdaci za bruto zarade usljed realizacije kadrovskih planova, izdaci za rashode za materijal i usluge kao i Kapitalni budžet usljed finalizacije tenderskih postupaka, kao i iz drugih objektivnih razloga…”.

Zbirno, rekordan suficit Spajićeva Vlada registruje u avgustu prošle godine. On iznosi 93,7 miliona eura, iako je prema planovima u tom momentu državna kasa trebala biti u deficitu od 138,3 miliona). Problem je što u isto vrijeme bilježimo i rekordan iznos planiranih a neisplaćenih budžetskih davanja. “U odnosu na plan ove godine, izdaci su niži za 152,1 milion eura (8,1odsto planirane potrošnje), i odraz su dinamike pristizanja obaveza u ovom periodu, kao i aktivnog upravljanja potrošnjom”.

Evo šta bi moglo da znači ovo aktivno upravljanje potrošnjom: Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru manji su od plana za 36,85 miliona (13,1 odsto), “dominantno usljed još uvijek nerealizovanih plaćanja po osnovu realizacije prioritetnih programa u saradnji sa NVO sektorom, kao i nižem ostvarenju budžetske pozicije transfera za jednokratne socijalne pomoći kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje”.

Još su veće uštede na kapitalnom budžetu. On je, za osam mjeseci prošle godine, bio realizovan u iznosu od 78,2 odsto onoga što je, prema planu, do tada trebalo uraditi.

Od septembra kreće povratak u realnost. I dovođenje državne kase u stvarno stanje. Mjesečni izvještaj Ministarstva finasija pokazuju da su prihodi postali manji od rashoda,  a budžet, zvanično, u deficit ulazi u novembru.  Da bi decembar donio kulminaciju.

Decembarski izdaci iz državne kase iznose 488,6 milona eura i veći su za 179,1 miliona ili 57,9% od plana, navedeno je u Izvještaju resornog Ministarstva, uz objašnjenje da su odstupanja (plaćanja veća od planiranih) zabilježena “na skoro svim pozicijama”… Tekući izdaci su ostvareni u iznosu od 158,02 miliona ili 133,8% plana. Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru bili su za 48,54 miliona veći od planiranog. Rashodi za usluge odnijeli su 204, 3 odsto planiranog, naknade za rentu (dominantno zakup objekata za potrebe Ministarstva vanjskih poslova) bile su 212,9 odsto veće od plana.

Ipak, prema predočenim podacima rekordno odstupanje zabilježeno je u kapitalnom budžetu. On je, u decembru prošle godine, imao realizaciju od 225,9 odsto plana. U poslednjem mjesecu prošle godine za potrebe realizacije kapitalnog budžeta isplaćeno je 93,91 milion. To je preko osam miliona više nego što je, po istom osnovu, država potrošila od januara do kraja avgusta. Pa neka neko kaže da se kapitalne investicije ne mogu realizovati po kiši, snijegu i temperaturama koje su u debelom minusu. Ili je nešto i do knjigovodstva i Vladinog običaja da račune plaća u zadnji čas.

Konačno, iako su nas skoro cijele 2024. godine uvjeravali u suprotno, ostvareni budžetski prihodi bili su za 17,6 miliona eura manji od planiranih. Kako su taj manjak donijeli novembar i decembar, a ovogodišnji januar nije preokrenuo negativan trend (ostvareno tačno onoliko koliko je prihodovano) razloga za brigu -ima.

To, opet, nije zasmetalo Branku Krvavcu i njegovim saradnicima iz Ministarstva finansija da na izrečene primjedbe po pitanju prikazanog januarskog suficita ustvrde kako “ostvareni suficit nije posljedica neplaćanje obaveza jer se sve obaveze izvršavaju blagovremeno, odnosno u roku u kojem dospijevaju”. A onda i poduče novinare i analitičare: “Dokumente je potrebno čitati i interpretirati objektivno, a kreativna tumačenja i zaključci bez osnova ne doprinose profesionalnom i objektivnom izvještavanju”.

Iako u tekstualnoj interpretaciji budžetske potrošnje u januaru ove godine Ministarstvo finansija tvrdi da je ostvarena potrošnja od 154,2 miliona, u svim tabelama koje prate to saopštenje stoji drugačiji podatak. Prema njemu, iz državne kase je tokom januara isplaćeno 188,8 miliona eura.

Čemu sve ovo? Izuzev potrebe da pokažu svoje političko i ekonomsko umijeće, Vladine igre sa sufictiom/deficitom imaju  konkretnije motive. Narednih dana Vlada izlazi na tržište kapitala gdje će ministar Novica Vuković i njegova ekipa pokušati da emituju državne obveznice u iznosu od makar 500 miliona eura (dozvoljeno ovogodišnje zaduženje iznosi 900 miliona). Prikazani suficit, vjeruju, mogao bi uticati na nešto nižu kamatu. U Podgorici se očekuje  delegacija MMF-a. Njih će takođe interesovati Vladina sposobnost da ne potroši više od onoga što država može prihodovati. Samo što pri susretu sa njima nacrtana  klackalica na kojoj prihodi pretežu rashode neće mnogo pomoći. Oni znaju da računaju. A nama će ceh stići, najkasnije, u decembru.

Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo