Haški tribunal, koji zatvara svoje sudnice posljednjeg dana ove godine, u srijedu je imao jedan od svojih istorijskih trenutaka. Izrekao je kaznu doživotnog zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću zbog genocida i zločina protiv čovječnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) između 1992. i 1995. godine. Prvostepenom presudom je osudio 75-godišnjeg Mladića za najteža krvoprolića u ratu u BiH – od opsade Sarajeva i etničkog čišćenja sela oko Prijedora, do masakra u Srebrenici.
Sudsko vijeće Haškog tribunala kojim je predsjedavao sudija Alfons Ori osudilo je ratnog komandanta VRS po 10 od 11 tačaka optužnice. Mladić je proglašen krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.
Prije pet i po godina, kada je počelo suđenje, Mladić je zatražio da se u sudnici Haškog tribunala pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao slavnog generala zna cijeli svijet. Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom Republike Srpske (RS) Radovanom Karadžićem, koji je već osuđen na 40 godina zatvora.
Prije 11 mjeseci, tužilac Alan Tiger ovako je zaključio završne riječi na suđenju Mladiću: „Etničko čišćenje u BiH nije bilo posljedica rata, nego ratni cilj”. Pa dodao: „Stvaranje svesrpske države bio je krajnji Mladićev cilj! Ostvarujući ga, on je sa Karadžićem zemlju Bosnu i Hercegovinu odveo u pakao”.
Predsjedavajući sudija Ori, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane iako su oni činili dio zaštićene grupe. ,,Vijeće je shodno tome konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja”, kazao je. Vijeće međutim, nije prihvatilo optužbe da je postojao plan da bude počinjen genocid 1992. u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema njihovom mišljenju, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi. ,,U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni”, kazao je Ori,
Sudsko vijeće Haškog tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kome su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvjerski ubijani. Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, istakao je Ori. Naveo je primjer Kramanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, djejvojčice, među kojima je bilo i dvaneastogodišnjakinja. ,,Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više muškaraca”, objasnio je Ori.
Vijeće je utvrdilo da su pripadnici VRS terorisali civile u Sarajevu, vršeni su neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini. ,,Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja”, naglasio je Ori i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.
Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da bosanski Muslimani i Hrvati budu trajno uklonjeni s teritorije BiH, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije. ,,Ocjenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovdstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički počinioci, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata”, rekao je Ori.
Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su bivši predsjednik Karadžić, predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik, potpredsjednica, pa predsjednica RS Biljana Plavšić, potpredsjednik RS, Nikola Koljević, general VRS Bogdan Subotić, ministar unutrašnjih poslova Momčilo Mandić i visoki oficir VRS Mićo Stanišić. Koljević je počinio samoubistvo, Subotić i Mandić su bili u Hagu u svojstvu svjedoka u različitim procesima, dok su ostali osuđeni pred Tribunalom.
Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, poslije čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka. No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo. Potom je Mladić ustao i rekao „Ovo je laž”, zbog čega je udaljen iz sudnice. Sudija Ori je nastavio sa čitanjem presude.
Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.
Žrtve zločina za koje je Haški tribunal osudio Mladića, kažu da nikada ne mogu biti zadovoljne, ali da se radi o istorijskoj presudi. Zvaničnici, analitičari i strane ambasade u BiH, predstavnici Evropske unije i NATO-a ocijenili su presudu važnom za čitav region.
Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ukazao je da se radi o presudi najvišem oficiru VRS. Otuda, po njemu, presuda definitivno označava i stvarni karakter jedne institucije, a to je Vojska Republike Srpske.
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je izjavio kako je presuda Mladiću još jedna potvrda da se ratni zločin nikada i nikome ne može isplatiti, ma koliko se zločinci skrivali i bježali od svoje odgovornosti. On je dodao da kazna koju mu je Tribunal izrekao neće vratiti na hiljade stradalih nedužnih civila, ni njihovim porodicama donijeti konačni mir, ali je važnost te sudske presude dalekosežna za budućnost čitavog regiona.
,,Ratna historija bivše Jugoslavije pisat će se na temelju dokaza i činjenica koje su nedvosmisleno utvrđene u haškim sudnicama, a sve ostalo su dnevnopolitičke reakcije s ciljem da se povijesni značaj današnjeg događaja umanji ili relativizira”, poručio je Zvizdić.
S druge strane, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke Srđan Šušnica smatra kako je Tribunal trebao uzeti u obzir i dešavanja u Krajini, navodeći da je genocid u Srebrenici završna faza onoga što je počelo ranije. Pravda je, ocjenjuje on stoga, djelomično zadovoljena.
,,Haški tribunal nije uzeo u obzir onaj hirurški precizan, sistematičan progon, istrebljenje koje je imalo sve elemente genocida, koji se desio u prvoj fazi agresije na BiH, znači 1992-1993. u Bosanskoj Krajini. Kada su u pitanju posljedice genocida, ja ne vidim kako su manje posljedice genocida u Prijedoru, u kojem je 52 odsto populacije opštine Prijedor prognano, od čega više od 3.800 ubijeno, od čega su dvoje djece”, prokomentarisao je za medije Šušnica.
S druge strane, širom RS presuda Mladiću na doživotnu kaznu dočekana je, očekivano, s razočaranjem. Predsednik RS Milorad Dodik izjavio je, uoči izricanja presude, da je Mladić profesionalno i patriotski obavljao dužnost, te da će negativna presuda Tribunala samo ojačati mit o njemu.
U prvim reakcijama političara u Beogradu presuda Mladiću – ali i sve ostale presude Haškog tribunala – uglavnom se karakterišu kao antipravne, nepravedne i antisrpske.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić presudu je ocenio kao „očekivanu”, i dodao kako „ovo nije dan ni za tugu ni za radost”, i da bi „svi trebalo da se okrenemo budućnosti.
Kako primećuje Anita Mitić, direktorica Inicijative za ljudska prava kaže, Srbija nikada nije dobrovoljno podržavala rad Haškog tribunala. „Diskreditacija Haga naročito je intenzivna u posljednjih godinu dana, tako da ne vjerujem da će doći do neke suštinske promjene u stavu srpskih državnika”.
Novinar beogradskog nedeljnika Vreme Dejan Anastasijević kaže da tu jedna presuda ništa naročito neće promijeniti. ,,Zaista mislim da u Srbiji ne postoji politička volja da se raščisti sa onim što se dešavalo 1990-ih”, ističe Anastasijević. „Sve vrijeme se radi na tome da se dokaže kako su Srbi bili prije svega žrtve, što naravno nije tačno. Nije pri tom nikakva utjeha što slične reakcije poricanja sopstvenih zločina postoje i u drugim jugoslovenskim republikama”.
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da je očekivala da će Mladić biti osuđen za genocid i u drugim opštinama u BiH, a ne samo u Srebrenici. Na napomenu da Vijeće u nabrajanju učesnika udruženog zločinačkog poduhvata nije spomenulo nikoga iz Srbije, ona kaže: „Ova presuda se odnosi prije svega na individualnu odgovornost Ratka Mladića, znači, ona nije uključivala odgovornost Beograda, međutim, sve što je prikazano i što se moglo čuti u haškoj sudnici i svi dokumenti koji su tamo sakupljeni impliciraju i te kako involviranost Beograda. Ja mislim da treba biti zadovoljan ovom presudom zato što je ona važna i tek će, nadam se, biti važna u budućnosti”, ocijenila je.
Za sada se umjesto sa prošlošću suočavamo sa nagrađenim zločinima.
Đukanović slao gorivo za tenkove VRS
Crnogorske vlasti, odnosno tada jedinstveni DPS, nijesu tajili podršku snagama koje je, u vojnom smislu, tokom rata u BiH reprezentovao Ratko Mladić. Na 2. kongresu DPS-a, 5. marta 1994, tadašnji predsjednik Crne Gore i vladajuće partije Momir Bulatović najavio je mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine. A Vlada Mila Đukanovića pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu. Tadašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša Srbima u Hercegovini darovao je, prema svjedočenju Momčila Mandića, nekadašnjeg ministra policije RS, dvije poljske bolnice.
Pomoć i podrška nijesu bile samo verbalnog i humanitarnog karaktera.
Deportacija bosanskih izbjeglica jedna je od najsramnijih epizoda ratova koji su obilježili raspad SFRJ. Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila do danas nepoznat broj civila Muslimana i Srba iz BiH (prema različitim izvorima bilo ih je između 70 i 160) i predala ih snagama Ratka Mladića. Nesrećni ljudi hapšeni su duž Crnogorskog primorja ali i na sjeveru zemlje. Većina je ubijena odmah pošto su predati snagama RS. Ostali su mučeni pa ubijeni u logorima, a samo je manji broj njih preživio.
Prema dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje SRJ, vlada premijera Đukanovića je i početkom 1994. godine deportovala vlastima u RS izbjeglice iz BiH koje su utočište pronašle u Crnoj Gori. Motiv je bila prisilna moblizacija Srba, građana BiH, koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica.
Niko od nalogodavaca i izvršilaca ovih zločina nije sudski odgovarao, pošto su dva sudska procesa završena oslobađajućim presudama. Vlada Crne Gore je krajem 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije, i tako priznala zločin. Više od četiri miliona eura isplaćena su iz državnog budžeta. Na tome se stalo.
Etničko čišćenje Bukovice drugo je, jednako tragično, poglavlje „prekogranične saradnje”. Sead Sadiković, autor dokumentarnog filma Praznina, koji govori o tom zločinu počinjenom na crnogorskoj teritoriji ’93. godine (za koji, takođe, još niko nije odgovarao) svjedoči: „Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala”.
U Haškom tribunalu su, u nekoliko sudskih postupaka, pominjani zločini koje su u BiH počinili dobrovoljci i „vikend ratnici” iz Crne Gore – neki od njih su i identifikovani imenima ili nadimcima – ali su ovdašnje vlasti i to prećutale.
„Ne smijemo zaboraviti ni dobrovoljce koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore, kada su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci, na čelu sa doskorašnjim gradonačelnikom, oslobađali srpsku nejač od mudžahedinskih hordi u Goraždu”, svjedočio je Momčilo Mandić prije nešto više od pet godina. „Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović. Mi smo bili pred porazom, a on nam je tada prodao naftu kojom smo napunili prazne rezervoare naših tenkova i spasili Republiku Srpsku”.
Mandićeva sjećanja ostala su bez komentara zvanične Podgorice.
Nakon Dejtonskog sporazuma Ratko Mladić više nije mogao da (ne)skriveno ljetuje na Crnogorskom primorju. Domaći i strani mediji su pisali kako je Mladić boravio u Reževićima 1997. godine, gdje je iznajmio veliku dvospratnu kuću. Ljetovanje je prekinuo na insistiranje crnogorskih policijskih funkcionera. Po njegovom odlasku tadašnji ministar MUP-a Filip Vujanović izjavio je da su ,,pretrage pokazale da se Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore”. Šest godina kasnije, prema pisanju sarajevskih medija, Mladić je sa Radovanom Karadžićem, Tomislavom Nikolićem i Amfilohijem Radovićem proslavio Božić u manastiru Ostrog. Crnogorska policija je, bez mnogo žara, to demantovala. Konačno, pred predsjedničke izbore 2008. godine, u Sutomoru su se pojavili plakati sa porukom „Heroj Ratko Mladić za predsjednika Crne Gore”. U potpisu je stajalo Crnogorski otadžbinski pokret.
Milan BOŠKOVIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice