Povežite se sa nama

FOKUS

DOŽIVOTNA ROBIJA ZA RATKA MLADIĆA: Suočavanje sa nagrađenim zločinima

Objavljeno prije

na

Haški tribunal, koji zatvara svoje sudnice posljednjeg dana ove godine, u srijedu je imao jedan od svojih istorijskih trenutaka. Izrekao je kaznu doživotnog zatvora nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću zbog genocida i zločina protiv čovječnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) između 1992. i 1995. godine. Prvostepenom presudom je osudio 75-godišnjeg Mladića za najteža krvoprolića u ratu u BiH – od opsade Sarajeva i etničkog čišćenja sela oko Prijedora, do masakra u Srebrenici.

Sudsko vijeće Haškog tribunala kojim je predsjedavao sudija Alfons Ori osudilo je ratnog komandanta VRS po 10 od 11 tačaka optužnice. Mladić je proglašen krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.

Prije pet i po godina, kada je počelo suđenje, Mladić je zatražio da se u sudnici Haškog tribunala pojavi u uniformi s metalnim zvjezdama na epoletama, ističući da ga kao slavnog generala zna cijeli svijet. Na kraju suđenja, zajedno sa svojim advokatima, nastojao je da dokaže da je bio običan, blag i ne naročito efikasan oficir, bez velike moći i da je imao obzira prema Bošnjacima i bosanskim Hrvatima i nastojao da ih zaštiti, zbog čega se čak sukobljavao s ratnim predsjednikom Republike Srpske (RS) Radovanom Karadžićem, koji je već osuđen na 40 godina zatvora.

Prije 11 mjeseci, tužilac Alan Tiger ovako je zaključio završne riječi na suđenju Mladiću: „Etničko čišćenje u BiH nije bilo posljedica rata, nego ratni cilj”. Pa dodao: „Stvaranje svesrpske države bio je krajnji Mladićev cilj! Ostvarujući ga, on je sa Karadžićem zemlju Bosnu i Hercegovinu odveo u pakao”.

Predsjedavajući sudija Ori, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane iako su oni činili dio zaštićene grupe. ,,Vijeće je shodno tome konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja”, kazao je. Vijeće međutim, nije prihvatilo optužbe da je postojao plan da bude počinjen genocid 1992. u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema njihovom mišljenju, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi. ,,U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni”, kazao je Ori,

Sudsko vijeće Haškog tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kome su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvjerski ubijani. Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, istakao je Ori. Naveo je primjer Kramanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, djejvojčice, među kojima je bilo i dvaneastogodišnjakinja. ,,Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više muškaraca”, objasnio je Ori.

Vijeće je utvrdilo da su pripadnici VRS terorisali civile u Sarajevu, vršeni su neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini. ,,Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja”, naglasio je Ori i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.

Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da bosanski Muslimani i Hrvati budu trajno uklonjeni s teritorije BiH, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije. ,,Ocjenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovdstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički počinioci, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata”, rekao je Ori.

Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su bivši predsjednik Karadžić, predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik, potpredsjednica, pa predsjednica RS Biljana Plavšić, potpredsjednik RS, Nikola Koljević, general VRS Bogdan Subotić, ministar unutrašnjih poslova Momčilo Mandić i visoki oficir VRS Mićo Stanišić. Koljević je počinio samoubistvo, Subotić i Mandić su bili u Hagu u svojstvu svjedoka u različitim procesima, dok su ostali osuđeni pred Tribunalom.

Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, poslije čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka. No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo. Potom je Mladić ustao i rekao „Ovo je laž”, zbog čega je udaljen iz sudnice. Sudija Ori je nastavio sa čitanjem presude.

Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Žrtve zločina za koje je Haški tribunal osudio Mladića, kažu da nikada ne mogu biti zadovoljne, ali da se radi o istorijskoj presudi. Zvaničnici, analitičari i strane ambasade u BiH, predstavnici Evropske unije i NATO-a ocijenili su presudu važnom za čitav region.

Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ukazao je da se radi o presudi najvišem oficiru VRS. Otuda, po njemu, presuda definitivno označava i stvarni karakter jedne institucije, a to je Vojska Republike Srpske.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je izjavio kako je presuda Mladiću još jedna potvrda da se ratni zločin nikada i nikome ne može isplatiti, ma koliko se zločinci skrivali i bježali od svoje odgovornosti. On je dodao da kazna koju mu je Tribunal izrekao neće vratiti na hiljade stradalih nedužnih civila, ni njihovim porodicama donijeti konačni mir, ali je važnost te sudske presude dalekosežna za budućnost čitavog regiona.

,,Ratna historija bivše Jugoslavije pisat će se na temelju dokaza i činjenica koje su nedvosmisleno utvrđene u haškim sudnicama, a sve ostalo su dnevnopolitičke reakcije s ciljem da se povijesni značaj današnjeg događaja umanji ili relativizira”, poručio je Zvizdić.

S druge strane, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke Srđan Šušnica smatra kako je Tribunal trebao uzeti u obzir i dešavanja u Krajini, navodeći da je genocid u Srebrenici završna faza onoga što je počelo ranije. Pravda je, ocjenjuje on stoga, djelomično zadovoljena.

,,Haški tribunal nije uzeo u obzir onaj hirurški precizan, sistematičan progon, istrebljenje koje je imalo sve elemente genocida, koji se desio u prvoj fazi agresije na BiH, znači 1992-1993. u Bosanskoj Krajini. Kada su u pitanju posljedice genocida, ja ne vidim kako su manje posljedice genocida u Prijedoru, u kojem je 52 odsto populacije opštine Prijedor prognano, od čega više od 3.800 ubijeno, od čega su dvoje djece”, prokomentarisao je za medije Šušnica.

S druge strane, širom RS presuda Mladiću na doživotnu kaznu dočekana je, očekivano, s razočaranjem. Predsednik RS Milorad Dodik izjavio je, uoči izricanja presude, da je Mladić profesionalno i patriotski obavljao dužnost, te da će negativna presuda Tribunala samo ojačati mit o njemu.

U prvim reakcijama političara u Beogradu presuda Mladiću – ali i sve ostale presude Haškog tribunala – uglavnom se karakterišu kao antipravne, nepravedne i antisrpske.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić presudu je ocenio kao „očekivanu”, i dodao kako „ovo nije dan ni za tugu ni za radost”, i da bi „svi trebalo da se okrenemo budućnosti.

Kako primećuje Anita Mitić, direktorica Inicijative za ljudska prava kaže, Srbija nikada nije dobrovoljno podržavala rad Haškog tribunala. „Diskreditacija Haga naročito je intenzivna u posljednjih godinu dana, tako da ne vjerujem da će doći do neke suštinske promjene u stavu srpskih državnika”.

Novinar beogradskog nedeljnika Vreme Dejan Anastasijević kaže da tu jedna presuda ništa naročito neće promijeniti. ,,Zaista mislim da u Srbiji ne postoji politička volja da se raščisti sa onim što se dešavalo 1990-ih”, ističe Anastasijević. „Sve vrijeme se radi na tome da se dokaže kako su Srbi bili prije svega žrtve, što naravno nije tačno. Nije pri tom nikakva utjeha što slične reakcije poricanja sopstvenih zločina postoje i u drugim jugoslovenskim republikama”.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da je očekivala da će Mladić biti osuđen za genocid i u drugim opštinama u BiH, a ne samo u Srebrenici. Na napomenu da Vijeće u nabrajanju učesnika udruženog zločinačkog poduhvata nije spomenulo nikoga iz Srbije, ona kaže: „Ova presuda se odnosi prije svega na individualnu odgovornost Ratka Mladića, znači, ona nije uključivala odgovornost Beograda, međutim, sve što je prikazano i što se moglo čuti u haškoj sudnici i svi dokumenti koji su tamo sakupljeni impliciraju i te kako involviranost Beograda. Ja mislim da treba biti zadovoljan ovom presudom zato što je ona važna i tek će, nadam se, biti važna u budućnosti”, ocijenila je.

Za sada se umjesto sa prošlošću suočavamo sa nagrađenim zločinima.

Đukanović slao gorivo za tenkove VRS

Crnogorske vlasti, odnosno tada jedinstveni DPS, nijesu tajili podršku snagama koje je, u vojnom smislu, tokom rata u BiH reprezentovao Ratko Mladić. Na 2. kongresu DPS-a, 5. marta 1994, tadašnji predsjednik Crne Gore i vladajuće partije Momir Bulatović najavio je mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine. A Vlada Mila Đukanovića pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu. Tadašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša Srbima u Hercegovini darovao je, prema svjedočenju Momčila Mandića, nekadašnjeg ministra policije RS, dvije poljske bolnice.

Pomoć i podrška nijesu bile samo verbalnog i humanitarnog karaktera.

Deportacija bosanskih izbjeglica jedna je od najsramnijih epizoda ratova koji su obilježili raspad SFRJ. Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila do danas nepoznat broj civila Muslimana i Srba iz BiH (prema različitim izvorima bilo ih je između 70 i 160) i predala ih snagama Ratka Mladića. Nesrećni ljudi hapšeni su duž Crnogorskog primorja ali i na sjeveru zemlje. Većina je ubijena odmah pošto su predati snagama RS. Ostali su mučeni pa ubijeni u logorima, a samo je manji broj njih preživio.

Prema dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje SRJ, vlada premijera Đukanovića je i početkom 1994. godine deportovala vlastima u RS izbjeglice iz BiH koje su utočište pronašle u Crnoj Gori. Motiv je bila prisilna moblizacija Srba, građana BiH, koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica.

Niko od nalogodavaca i izvršilaca ovih zločina nije sudski odgovarao, pošto su dva sudska procesa završena oslobađajućim presudama. Vlada Crne Gore je krajem 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije, i tako priznala zločin. Više od četiri miliona eura isplaćena su iz državnog budžeta. Na tome se stalo.

Etničko čišćenje Bukovice drugo je, jednako tragično, poglavlje „prekogranične saradnje”. Sead Sadiković, autor dokumentarnog filma Praznina, koji govori o tom zločinu počinjenom na crnogorskoj teritoriji ‘93. godine (za koji, takođe, još niko nije odgovarao) svjedoči: „Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala”.

U Haškom tribunalu su, u nekoliko sudskih postupaka, pominjani zločini koje su u BiH počinili dobrovoljci i „vikend ratnici” iz Crne Gore – neki od njih su i identifikovani imenima ili nadimcima – ali su ovdašnje vlasti i to prećutale.

„Ne smijemo zaboraviti ni dobrovoljce koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore, kada su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci, na čelu sa doskorašnjim gradonačelnikom, oslobađali srpsku nejač od mudžahedinskih hordi u Goraždu”, svjedočio je Momčilo Mandić prije nešto više od pet godina. „Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović. Mi smo bili pred porazom, a on nam je tada prodao naftu kojom smo napunili prazne rezervoare naših tenkova i spasili Republiku Srpsku”.
Mandićeva sjećanja ostala su bez komentara zvanične Podgorice.

Nakon Dejtonskog sporazuma Ratko Mladić više nije mogao da (ne)skriveno ljetuje na Crnogorskom primorju. Domaći i strani mediji su pisali kako je Mladić boravio u Reževićima 1997. godine, gdje je iznajmio veliku dvospratnu kuću. Ljetovanje je prekinuo na insistiranje crnogorskih policijskih funkcionera. Po njegovom odlasku tadašnji ministar MUP-a Filip Vujanović izjavio je da su ,,pretrage pokazale da se Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore”. Šest godina kasnije, prema pisanju sarajevskih medija, Mladić je sa Radovanom Karadžićem, Tomislavom Nikolićem i Amfilohijem Radovićem proslavio Božić u manastiru Ostrog. Crnogorska policija je, bez mnogo žara, to demantovala. Konačno, pred predsjedničke izbore 2008. godine, u Sutomoru su se pojavili plakati sa porukom „Heroj Ratko Mladić za predsjednika Crne Gore”. U potpisu je stajalo Crnogorski otadžbinski pokret.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije'”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo